21.07.2011.g.
Prije nekoliko dana objavljen je tekst gospodina Blaža Davidovića o Crnoj Gori (dayline.info). Tekst je izvanredan, predstavlja analizu stanja u Crnoj Gori. U njemu se pominje i LSCG i ja lično, taj tekst treba vidjeti. A ja sam naišao i na jedan komentar koji u cjelosti prenosi moj untervju dat tadašnjem sarajevskom neđeljniku “Stav”. S ponosm i radošću vam ga poklanjam na čitanje, darujem vam ga kao znak protesta, znam, uzaludnog, protesta protiv dvadeset godina prisutne laži, lažiranja, falsifikovanja i krečenja događaja u Crnoj Gori, sve u korist užasno sramotne biografije Mila Đukanovića, brisanja iz crnogorske istorije fantastičnog LSCG i mene lično, ali, idemo dalje, jer, VALJA NAMA PREKO RIJEKE, kao što stihom čudesnim zapisa veliki Mak Dizdar! Evo:
“Stav, 7.septembar 1990. godine
Naslov: Mi smo politicki original
PN: Kontroverzni lider Liberalnog saveza Crne Gore govori o negiranju crnogorske nacije, autokefalnosti crkve, motivimakojima je i sam opsjednut, rušenju mauzoleja na Lovcenu, unutracrnogorskim sukobima, odnosu prema konfederaciji,politici Narodne stranke, antisrpstvu…Liberalni savez Crne Gore poslednjih mjeseci jedna je odnajaktivnijih novoosnovanih stranki u Republici. Moglo bi se reći da je ovaj savez svoj program pravio prije svega kao odgovor na sve glasnije ujediniteljske ideje sto stižu iz Srbije, ali su i u Crnoj Gori prisutne. Očuvanje nacionalne samobitnosti i državnosti svtari su na kojima liberali naročito
insistiraju.
Sa liderom LSCG Slavkom Perovićem razgovor započinjemo pitanjem koliko je zbog insistiranja na nacionalnom potisnuta ona demokratska konponenta koja, inače, zauzima značajno mjesto u programu ove stranke.
Perović: Taj prigovor stize od onih koji nas na jedan “elegantan” način zele odstrijeliti, prikazati nas, ipak, nacionalistima. Ispod njihove “anacionlane” oblande krije se, u suštini, negatorski stav prema crnogorskoj drzavi i naciji. Ili, u nešto boljem slucaju, ti sto nas kritikuju su transnacionlni, nadnacionalni i zato su najbolji Jugosloveni.
Prema Crnogorcima primjenjivan je efikasan metod. Ugradjivana im je psiholoska inferiornost (vi ste mali, uvijek vas je držao neko drugi i sa strane, vi ne možete bez tudje pomoći, lijeni ste itd.). Kao, sa druge strane, podgrijavane su i ideje o njihovom posebnom poslanju (vi ste najcistiji, najsrpskiji, pravi Srbi, nasljednici Nemanjica, Obilica i Svetog Save). Tim tezama potkupljivane su vodje i inteligencija… Posljednji Petrović je bio “kupljen” podgrijavanjem potpuno nerealne politicke ambicije da na jugoslovenski prijesto može sjesti on i njegovi nasljednici. O inteligenciji da i ne govorim, imate primjera koliko hoćete – Marko Dakovic, Andrija Radovic, Mijuskovic i gotovo svi oni koji su se školovali u Beogradu za
vrijeme knjazevnine i kraljevine Crne Gore. Njihovi duhovni sljedbenici danas su oni sto u Beogradu, Novom Sadu i Titogradu sa ponosom ističu crnogorsko “poreklo”, li se kazuju Crnogorcima, a zapravo rade, morajući se svakodnevno dokazivati svojim poslodavcima, da Crne Gore što prije nestane sa političke scene, sve u interesu velesrpstva.
Stav: Bojim se da ste preoštri. Ako se ovdje neko drugacije nacionalno izjasnjava za to, vjerovatno, ima i razloga van onih sto ste ih vi pomenuli?
Perovic: Treba znati kako je sve to počelo. Tajnim programom srpske diplomatije, “Načertanijem” Ilije Garasanina, a danas “Memorandum” i koncepti gotovo svih novoformiranih stranaka u Srbiji slijede taj tajni program. Program je sačinjen radi stvaranja uslova za velikosrpsku balkansku ekspanziju, a potpomognut je tadasnjim interesima Engleske i Francuske koje su imale ambiciju da pariraju ruskom i austrijskom uplivu na
Balkan. Po tom je konceptu trebalo posrbiti sve narode slovenskog porijekla koji se graniče sa Srbijom, pa tako i Crnu Goru. Duhovna, obrazovna i vjerska nadgradnja u sluzbi je ove zamisli. Tom su cilju adekvatno prilagodjeni kosovski i mit Svetoga Save. Od tada se, zahvaljujuci Erdeljanovicu i drugima,
Crnogorci uče da su najcistiji, elitni Srbi, da su potomci mitskih i realnih kosovskih junaka, potire im se jezik, svojata kultura, potiskuje se sve sto je crnogorsko u njima. Ta suptilna propaganda nailazi na pogodno tle, prije svega, zbog stalnog ratnog angažmana Crne Gore. Život u vječitom ratnom
logoru uslovio je da se ne razmišlja o otvaranju sopstvenih obrazovnih institucija, pa je mutna religijska svijest dominirala.
Stav: No, zar i sam Njegoš svoja najveća djela nije posvetio kosovskom mitu, prahu oca Srbije i srpstvu?
Perović: Kosovski mit u Njegosevom djelu je progresivan, oslobodilacki, mobilizatorski.Instrumentalizacija Njegoševog djela postala je jedna od najmoćnijih poluga ostvarivanja velikosrpskog, Garašaninovskog koncepta. Tako taj mit u rukama Aleksandra Karadjordjevića, Nikole Pašica, Petra Pešica, Stevana
Moljevica, a danas Šešelja, Šolevica, Vuka Draškovica i drugih postaje instrument poništavanja Crnogoraca.
Kod Njegoša, Crnogorci duhovno natopljeni Kosovom, boreći se za oslobodjenje Juznih Slovena, u stvari se bore i za konkretno – za Crnu Goru, Crnogorce, sopstvenu državu, slobodu… Medjutim, kod ovih
drugih, na osnovu istog, kosovskog mita, Crnogoraca nema,nijesu nikada ni postajali i proizvod su razno-raznih kominternovsko-vatikanskih zavjera. Moze li biti veće uvrede za crnogorski narod? U rukama Draškovica, Šeselja, Šolevica i sličnih, Njegos postaje i negator i rusitelj sopstvenog naroda.
Tako postavljeni kosovski i svetosavski mit postaju za narod, u cije se ime instrumentalizuju, ozbiljna opasnost. Po definiciji, mit je sam po sebi nejasna svijest. Treba ga očistiti od falsifikata i dati mu pravo istorijsko mjesto. Narodi koji to ne urade u opasnosti su da im se istorija uvijek ponavlja kao farsa. Jer, poslije poraza ne mozete se ponasati kao pobjednik, a ako ipak “blefirate” poraz ćete doživjeti
ponovo.
Stav: Zar mitovi nijesu opsjeli i vas? Mit o hiljadugodisnjoj državnosti i samostalnosti Crne Gore, i koliko takav jedan mit može udaljti ovu republiku od demokratskih procesa koji su zahvatili gotovo čitavu istocnu Evropu?
Perović: Vjerujte mi da je i farsa postavljati pitanje da li smo mi vise nacionalni, a manje demokratski, u situaciji kada je Crna Gora ugrožena mnogo vise nego 1918. godine. Učiti Crnogorce, danas kada svi u Jugoslaviji na svaki način pritvrdjuju svoje nacionalne i državne identitete, da jedino oni svoj identitet potiskuju, radi “svilene” demokratije, nije ništa drugo do stati uz bok rušitelja Crne Gore.
Stav: Insistiranje na kolektivnim pravima o kojima vi govorite, ne može biti garant demokratije, jer slobode nema i bez individualnih prava i slobodnih pojedinaca!
Perović: Katalogizovana je istina evropske misli, inaugurisana,mislim, padom Bastilje, da bez slobodnog naroda nema slobodnog pojedinca i obrnuto! To su paralelni procesi, strane jedne te iste medalje. Zatvarati i dalje oči pred histericnom najavom brisanja Crne Gore sa istorijske scene je totalno politicko sljepilo ili, u najmanju ruku, neozbiljnost slična djecijim igrama sa eksplozivom. Naravno, to može biti i jasna politička strategija kojom se pomaže onima sto se zalađu da Crne Gore nestane.
LSCG je demokratska politička oranizacija koja ne uzurpira pravo zastupanja crnogorskog naroda niti je crnogorska narodna straža. Budući da smo politički original na ovim prostorima (ne mijenjamo imena, ne prilagodjavamo zastarele političke matrice “novim” modelima, koji su, zapravo, puni starog) mi se zalažemo
za totalnu rekonstrukciju Crne Gore, rekonstrukciju koja ne proizilazi iz ovog nedemokratsko-taljinisticko-partijsko-politicijskog miljea, vec iz etičkih, kulturno-istorijskih i prirodnih vrijednosti ovog tla. Jednostavno – mi znamo ko smo, sto smo i sta hocemo! Ne damo se zavesti novim mitovima jer preskupo smo platili robovanje starim. LSCG je partija koja nudi opstanak Crne Gore i njeno dostojanstvo u svakom buducem jugoslovenskom i evropskom ugovoru. Crna Gora je naša domovina i naš prioritetni interes. Nikome je necemo ni poklanjati, ni prodavati. Uostalom, sami smo se, bez ičije pomoci, održali vjekovima i to u uslovima bliskim paklu, to moramo i danas imati u vidu.
Stav: Da li vaša stranka vodi dovoljno racuna o dvojnom nacionalnom biću kod jednog dijela Crnogoraca, koji naglasavaju svoje srpsko porijeklo?
Perović: Dvojno nacionalno biće Crnogoraca je komunisticka ujdurma koja je bila neophodna radi odrzavanja vlasti u vlastitoj crnogorskoj kuci, a i radi stalnog udvaranja Beogradu zbog obezbjedjivanja perspektivnih položaja. Pa, pogledajte odakle su najveći negatori Crne Gore i crnogorske nacije’ Ko nas ne priznaje? Da nijesu to, moŽda, jedan Bogdan Bogdanovic i Nebojsa Popov, ili su to Ljubomir TadiĆ, Miodrag BulatoviĆ, Rastislav PetroviĆ, BatriĆ JovanoviĆ… Tako je bilo i 1918. godine.Nema naroda u svijetu sa dvojnim nacionalnim osjecanjem. Ja sam nacionalno Crnogorac, emotivno Jugosloven, pripadnik jedne države, a ne nacionalne zajednice. Crnogorci se primarno nacionalno osjećaju Crnogorcima, a sekundarno su se nekad
osjećali i Srbima, zahvaljujuci pripadništvu tzv. srpskoj vjeri – pravoslavlju i, naravno, zajedničkoj oslobodilackoj borbi Srba i Crnogoraca. Mi smo, budući brojčano mali, stekli i jednu mentalnu osobinu
da tražimo zaštitnika. Takva bi osobina sve druge narode, da tako kazem, pretopila. Sjetite se samo naseg odnosa prema pravoslavlju, carskoj Rusiji, Srbiji, komunizmu, Staljinu…Lijepo kaze Njegos: “Da je idje brata u svijetu/ da požali ka da bi pomoga”. Mi smo ginulli, sto je i bilo u interesu onih kojima smo se dobrovoljno davali, radi te “zaštite” o kojoj govorimo.
Stav: No, zar se to u mnogim oslobodilackim ratovima nije dešavalo, zbog zajednickih interesa sa drugim narodima, prije svega Srbima?
Perović: Grašanin u “Načertaniju” kaže da Srbija mora odmah upriličiti godišnju potporu crnogorskom vladici jer će tako za male pare obezbijediti savezništvo najmanje deset hiljada izvanrednih “brdskih vojnika”.
To je politika, i to je realnost.
Stav: Dobrica Ćosić u svojoj Budvanskoj besjedi govori o rasrbljavanju Crnogoraca, medjutim, vi sa druge strane, ističete njihovu denacionalizaciju. Ko je, po vama, odgovoran za to?
Perovic: Komunisti snose ogromnu krivicu. Onako kako su se oni ophodili prema nacionalnom pitanju vjerujem da se nije ophodio niko u Evropi. Prosto su se sa tim igrali. Ponašali su se onako kako im je kad trebalo. One sto su se bavili proučavanjem istorije crnogorskog naroda, sto je bio posao sa najvećim stepenom rizika, proglasavali su četnicima i bjelašima ako bi u tim radovima prevagnula velikosrpska varijanta. A kad bi prevagnula crnogorska varijanta, jer velikocrnogorske nikada nije ni bilo, niti će je biti, te su istoricare i pisce proglašavali zelenašima i separatistima. No, radi takvog odnosa prema nacionalnom pitanju, oni su i pali u čuvenom januaru.
Stav: Mislite li da su pali iskljucivo zbog odnosa prema nacionalnom pitanju?
Perović: Naravno, bilo je i drugih razloga. No, taj je glavni. Sjećam se da je Marko Orlandic, samo par dana prije oktobarskog mitinga, govorio u Bijelom Polju da su netačne tvrdnje da je na mitinzima, koji su se tog ljeta organizovali Crnom Gorom, protutnjio i velikosrpski nacionalizam, da bi samo tri dana nakon titogradskog “dogadjanja naroda” poručio: “U pamet se braco Crnogorci”. Čak je i jedan anemicni političar, Miljan Radović, održao poslije oktobarskih dogadjaja “nacionalisticki” govor radnicima, čini mi se, “Radoja Dakica”. A, opet, svi se sjećamo one tragikomične rasprave, nekolika mjeseca prije njihovog politickog kraha, u CK SK Crne Gore povodom “Etnogenezofobije” Save Brkovića i hajke na autora i izdavaca.
Danas se ta knjiga pokazuje kao proročko štivo, iako je napisana zapaljivim jezikom, koji je, kao što vidite, postao nasa realnost.
Stav: A sadasnji komunisticki vrh…
Perović: Vrhunski je cinizam, saopsten brk u brk Crnogorcima od strane aktuelnog komunističkog vodje Momira Bulatovica koji kaže da je stav Matije Beckovica o dvojnom nacionalnom biću Crnogoraca najbliži sadašnjim stavovima CK Crne Gore o tom pitanju. Šef crnogorskih komunista citira jednog velikosrpskog nacionalistu, velikog negatora Crne Gore.
Stav: Možda bi insistiranje na gradjaninu, a ne na nacionalnom, približilo Crnu Goru modernim evropskim državama, a sa takvom politikom bi se, vjerovatno, mogao napraviti i kompromis izmedju onih koji se osjecaju Crnogorcima i onih sto tvrde da su Srbi, jer sukobi izmedju ove dvije grupacije polagano postaju
nepodnosljivi i vode nas u prošlost, umjesto u buducnost?
Perović: Mi nemamo namjeru da vodimo politiku kompromisa. Za takvo šta nema ni potrebe. Ko se osjeca Srbinom neka mu je svaka čast, samo neka mene, kao Crnogorca, ostavi na miru i, naravno Crnu Goru – državu crnogorskog naroda i ostalih koji u njoj žive. Mi smo u programskim načelima nase stranke istakli da “čitamo” Crnu Goru kao područje plodonosnog djelovanja tri civilizacijska kruga – pravoslavlja, katolicanstva i islama. U tome je naše veliko bogatstvo i velika šansa da Crna Gora postane drzava gradjana u kojoj će se voditi računa o svima koji ovdje žive. Ona mora biti zajednički dom onih što su se tu
vjekovima spajali: Crnogoraca, Albanaca, Muslimana, Srba,Hrvata… Svi mi zajednički, a ne niko sa strane, treba da projektujemo ovu našu zajednicu bez primnjene nasilnih metoda, kako bi Evropa sjutra bila spremna da nas primi. Jedno je sigurno – Evropa neće zbog nas mijenjati svoj “urbanisticki” koncept. Mi treba da izaberemo tip kuce koji najbolje odgovara našem tradicionalnom načinu gradnje, a opet da je tako sagradimo da bude prihvatljiva Evropi.
Stav: Koliko smo blizu Evropi u kojoj se kao par exellance pojavljuje političko pitanje: Šta sa Mauzlejom na Lovcenu, a neka druga, sudbonosna pitanja ostaju po strani?
Perović: Što se tice LSCG niko od nas nije postavio pitanje: šta sa Mauzolejom, upravo stoga što smatramo da se treba baviti, kako vi kažete sudbinskim pitanjima. To pitanje postavljaju drugi.A sto se Mauzoleja tiče nas stav je jasan. Bivša kapela koja je uklonjena radi podizanja Mauzoleja, nije originalna Njegoseva,
već originalna Aleksandrova kapela koju je on podigao 1925. godine iz čisto političkih potreba, radi suzbijanja Federalistickog crnogoskog pokreta. Taj pokret je, naime, te 1925. godine na izborima postigao izvanredne rezultate i pored policijskog nadzora i terora koji je tada harao ovim prostorima; i pored
hapšenja, ubijanja, paljenja šitavih sela i stanja faktickog gradjanskog rata. Zbog postavljanja Aleksandrove zadužbine, uklonjnjeni su ostaci Njegoševe kapele koja je djelimično stradala 1916. godine od austrijskog bombardovanja. Njeni su ostaci oboreni u jezerce ispod lovćenskog vrha. Tako je zauvijek nestala mogucnost njenog obnavljanja. Tada je, prvi put, Aleksandar oskrnavio vrh Lovćena, na kojem je, za potrebe izgrdnje Aleksandrove zadužbine, otvoren čitavi kamenolom. Sustina je u ovome – Aleksandrova kapela je bila i ostala simbol sloma bivse crnogorske države. Kapela je simbol prevage dinastijeKaradjordjevića nad dinastijom Petrovica, simbol uništenja viševjekovne autokefalnosti Crnogorske crkve, simbol nacionalne obespravljenosti Crnogoraca u tadasnjoj Jugoslaviji. Militantni pravoslavni fundamentalisti nikako ne mogu da se pomire sa činjenicom da jedan katolik (Meštrovic) podiže veličanstveni spomenik pravoslavnom vladici na Lovcenu. Oni i danas, sa predlozima da se ruši Meštrovic, ne brinu brigu za ostatke Njegoševe kapele, vec takvim inicijativima četnicki i paračetnicki krugovi u okviru Srpske pravoslavne crkve hoce da vrate svoj simbol na vrh Lovcena. Mozda to i urade, kad Crnogoraca više ne bude. Sve dok postojimo to je neizvodljivo!
Stav: Govorite o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, no u javnosti je, čini se, dominantno mišljenje da ta crkva nikad nije bila samostalna?
Perović: Crnogorska autokefalna crkva je neodvojiv dio bića crnogorskog naroda, ali i najoriginalniji izraz života našeg naroda u vjekovima slobodnoj Crnoj Gori. Od ukidanja Pećke patrijaršije, 1766. godine, naša crkva je stekla i juridističko-kanonsku autokefalnost. Priznao je Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve, a priznala je i “prva medju jednakima” Vaseljenska carigradska patrijaršija. Priznaju samostalnost Crnogorskoj crkvi i svi ozbiljni srpski naučnici koji se bave ovim pitanjima. Samostalnost je ukinuo 1920. godine regent Aleksandar. On ujedinjuje pravoslavne mitropolije i crnogorsku pravoslavnu crkvu i to naziva Srpskom pravoslavnom crkvom. Jasno, ta je crkva trebalo da obezbijedi propulzivnost velikosrpstva u svim pravoslavnim krajevima nove drzave.
Stav: A koliko danas crkva ima uticaja na politiku?
Perović: LSCG je vise puta naglasio da je današnja Crnogorsko-primorska mitropolija militantna organizacija koja asimiluje Crnogorce, a u njenom posjedu nalazi se i veliki dio našeg kulturno-istorijskog nasljedja, nad kojim crnogorska država faktički nema nikakvu kontrolu niti uticaj, kao sto nema ni uticaja na izbor mitropolita. Doživjeli su tako Crnogorci da im sveti sinod SPC ne dozvoli izlaganje blaga iz crnogorskih manastira u jednom od najzahvalnijih izložbenih prostora u Jugoslaviji. Doživjeli su da im se u sred Manastira Svetog Petra Cetinjskog krampama razbijaju grobovi velikana: knjaza Danila Petrovica, velikog
vojvode Mirka Petrovica i uništavaju grobovi u kojoima su bili sahranjeni Sveti Petar Cetinjski, Njegos i knjaz Danilo. Grobove je oskrnavio jeromonah Cetinjskog manastira radi tobožnje pripreme za bolju “estetsku prezentaciju” pa su tako ovi sveti i originalni grobovi zamijenjeni mermernim sarkofazima. Doživjeli su Crnogorci da im sadasnji Nikanor, rodom negdje od Šibenika, u lice, sa stolice Svetog Petra,govori da su komunistička izmisljotina, a crnogorska drzavna vlast na to ne reaguje.Sve su to, valjda, dovoljni razlozi zbog kojih LSCG i otvara raspravu o autokealnost crnogorske crkve, jer je ona oblik nacionalnog suvereniteta.
Stav: Koliko tim narušavate sveto demokratsko pravilo o nemiješanju svetovne vlasti u crkvene poslove?
Perović: Da se Crkva nije umiješala u politiku tako drasticno, danas ni mi ne bi forsirali takva pitanja. Crnogorsko-primorska mitropolija odavno nije osloboditeljska crnogorska insitucija, što je bila kroz vjekove. Ta Crkva je danas asimilatorski velikosrpski mehanizam. Tako se u Cetinjskom manastiru vise ne
možete krstiti kao Crnogorac istocno-pravoslavne vjere, već iskljucivo kao Srbin, ili, u najboljem slucaju, kao Srbin iz Crne Gore. Pored toga što preimenuje Crnogorce, SPC je preimenovala i sve sakralne objekte na teritoriji naše republike u srpske. Za taj kulturni vandalizam mi optuzujemo i dosadašnju jednopartijsku vlast, koja se ponaša tako kao da vodi jednu erdevičku mjesnu zajednicu, a ne jedan desetovjekovni istorijski narod i njegovu drzavu.
Stav: Vi, danas, postavljate i pitanje legitimnosti i legalnosti odluke o ujedinjenju Crne Gore i Srbije, koja je donijeta na Podgorickoj skupštini 1918. godine?
Perović: Podgoricka skupština i odluka o ujedinjenju je nelegalna i nelegitimna jer je donijeta pod prijetnjom srpskih bajoneta i uticajem trezora srpskih banaka. Veleizdajničkim činom Crnogorci su tada privedeni u novu jugoslovensku zajednicu.
Stav: Ne bi se moglo reći da su privedeni jer su Crnogorci bili za jugoslovensku zajednicu?
Perović: Ali ne i za svakakvu zajednicu. U Crnoj Gori nije bila niti jedna politicka grupa protiv ujedinjenja sa juznoslovenskim narodima, ali je bilo onih koji su se zalagali protiv aneksije Crne Gore od strane Srbije. Kobne posljedice tog cina mi osjecamo i danas.Ono što se desilo 1928. godine ne može se sagledati bez ucesća srpske vrhovne komande iz tog doba i njenog stvarnog stratega Nikole Pašica. Srpski pukovnik Petar Pesić je poslije rata priznao da je, po nalogu Nikole Pasića, doveo crnogorsku vojsku,
kojom je zapravo komandovao, do poraza, kako se Nikola Petrović ne bi pojavio kao konkurent Petru I oko jugoslovenskog prestola. Da se htjelo po svaku cijenu zauvijek obrašunati sa Crnom Gorom govori i podatak da je prva vlada Kraljevine SHS donijela odluku o iseljenju Crnogoraca u Makedoniju. Selidbu je spriječio snijeg i medjunarodne okolnosti. Podatak da napaćena i ratom opustošena Crna Gora doživljava i tako beskrupulozno poniženje da joj se otima 750 miliona ondasnjih zlatnih franaka, što ih je dobila na račun ratnih reparacija, te da se taj novac troši negdje drugo, a najvise u Srbiji, dok se ovdje faktički umiralo
od gladi, govori sam po sebi dovoljno o položaju Crne Gore u novoj državi i ne treba ga posebno komentarisati.
Stav: Ipak, primjedba koja se najčesće moze čuti na račun vase stranke je da vi vodite antisrpsku politiku?
Perović: Mi razlikujemo bratski srpski narod od onih koji na platformi velikosrpstva pokušavaju da instrumentalizuju tu koncepciju u Crnoj Gori, koja je u prošlosti, bila pogubna ne samo za crnogorski, vec i za srpski narod. Pogledajete samo šta se desilo u Jugoslaviji. Pogledajte kakvo je danas raspoloženje,
zbog takve politike, prema Srbiji u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu, Vojvodini, Bosni. Da li je iko od zapadnih političkih komentatora nasao lijepu riječ za politiku srpskog vožda? Sta se sve to dešava po Srbiji koja, iako mi je tesko u to da povjerujem, kao da gubi istorijsku šansu da se priključi Evropi.
Stav: Koliko smo do sada mogli čuti, Milosevic se, ipak, zalaže za Srbiju od Dragaša do Horgoša. Mozete li zamisliti sta bi se dogodilo sjutra, ako bi na čelu sjeverne republike dosao Vuk Draškovic, koji izgleda podržava onu koncepciju “od Bara do Subotice”?
Perović: Srbija od Bara do Subotice – to zaista ne mogu da zamislim. To je, jednostavno, ne samo teško izvodljivo, vec i nezamislivo.
Stav: Kakvom vam se čini ideja Narodne stranke, koja u slučaju raspada Jugoslavije predlaže stvaranje jedne nove drzave, federacije koju bi tvorile Crna Gora i Srbija?
Perović: Takav je koncept zaista u opticaju. Ta nova, treća Jugoslavija sastojala bi se, kako se eksplicite tamo navodi, od dvije srpske drzave – Srbije i Crne Gore. Iz takvog stajališta mogu se izvući dva zaključka – prvi: da u Crnoj Gori žive Srbi jer, logicno je da ime naroda odredjuje i ime države. Prema tome, ja bih u takvoj državi kao Crnogorac bio nacionalna manjina. Manjina u sopstvenoj kuci. Drugo: ako se već govori o
srpskom narodu i ovdje, što će jednom narodu, dakle srpskom, dvije države? Svjedoci smo ujedinjenja dvije Njemacke, istom cilju teže dvije Koreje, dva Jemena, dvije Irske.Kilibarda tobožnjom “federacijom” Crnogorce zeli prevesti zedne preko vode, radi “istorijskih zasluga” “poklanja” im sopstvenu
državu, koju su Crnogorci izborili svojom krvlju, znanjem, umijecem, kulturom tokom desetovjekovnog kontinuiteta. To je vrhunski cinizam. “Poklanja” nam se ono što nama inače pripada, što smo sami sagradili, zaradili i ostvarili. Ovi “darodavci” kao da govore: ako ne budete dobri državu čemo vam oduzeti
odmah, a kad se malo poigrate, svejedno, uzećemo vam je, samo malo kasnije.No, da se malo našalim, duhovni nastavljači Podgoričke skupštine, u odnosu na svoje prethodnike iz tih vremena, malo su “napredovali”. Jer, 1918. godine nije moglo biti ni govora o bilo kakvoj autonomiji dotadasnje suverene Kraljevine Crne Gore u Jugoslaviji. Ona je, jednostavno, zbrisana. Kilibarda nam danas “velikodušno” nudi autonomiju. Hvala mu lijepo na tom “poklonu”.
Stav: Kaka je vaš odnos prema Jugoslaviji i dilemi federacije – konfederacije?
Perović: Ta je dilema ispolitizovana. Tom se dilemom diskredituju one snage sto Jugoslaviju zamisljaju kao modernu tvorevinu koja je nastala radi zaštite i prosperiteta tih malih južnoslovenskih i balkanskih naroda koji su u njenom sastavu, a ne nikako radi nekakvih “viših interesa”, makar se oni zvali i “jugoslovenskim”, kojim bi se poništili i progutali narodi u okviru nase zajedničke zemlje. No, razgovor na ovu temu moći će se voditi na pravi način tek kada se sprovedu slobodni izbori u svim federalnim jedinicama, na nivou čitave zemelje. Legalna i legitimna rukovodstva imaju danas samo Slovenija i Hrvatska. A ostatak Jugoslavije ima problema sa elitama koje taj posao oko izbora, bez obzira na zaklinjanje, žele da odgode za sto kasnija vremena. Nasuprot tome, LSCG se zalaže za puni državni i nacionalni suverenitet, koji se mora uspostaviti nakon višestranačkih izbora. A ako se Jugoslaviji bude odlučila za konfederaciju mi
ćemo biti njen samostalan i ravnopravan dio.”
No comments:
Post a Comment