Marko Vešović: Pogrešila sam što sam volela

Kad sam pošla za
Ziku, moji sa mnom nisu govorili tri godine. Posle ga prihvatili. Kad se
zaratilo u Bosni, pitaju me: "Zar se ovaj tvoj ne stidi onoga što Alija
radi Srbima u Bosni?"

Pogrešila sam kad
sam se udala za njega. Udala sam se jer sam ga volela. Pogrešila sam što
sam volela. Kad Ermin odraste, kazaću mu: "Nemoj ništa mešano u životu.
Nema veće tuge od mešovitog braka. Oženi se od svojih".

Htjedoh da Veru
pitam: a ko su Erminovi? Bošnjaci? Srbi? Hrvati? Crnogorci? Hrvogorci?
Srbošnjaci? Ali se sudržah. Pa se mislim: u tugu mješovitog braka ide i
to što je kasno da sin ispravi majčinu grešku. Jer Ermin nema svojih.

6.
Ne znam gdje je danas Vera i njeni, ali znam: za Dostojevskog, 
književnost je “angažovanje na strani pojedinca“, kako kaže Tvrtko
Kulenović. Sve drugo su pričinih priča priče.

e-novine.com - Pogrešila sam što sam volela

Vešović: Bećković, čovjek studen kao polarni led

Iz Bećkovićeva
pričanja pamtim i ovo: u sali sjede odabrane glave i čekaju Slobov
ulazak, vode se umni razgovori, vrcaju dosjetke ko iskre pod udarcima
čekića u ruci Šantićeva kovača, sve ljudi iza kojih je ozbiljno
književno ili naučno djelo, i šta zatim biva? Ulazi Sloba i u sali više
nema nikog do Vožda. Pisci sa dva metra sabranih djela, znanstvenici
koji su otkrili sve što je bilo vrijedno da se otkrije, pred Slobom se
rasplinuli kao kad puhneš u maslačak. Bećković mi taj tren uopće nije
opisao kao kafkijanski, već kao podatak o Voždovoj državničkoj veličini.

Ima u Firdusija
scena kad Suhrab skupi doglavnike na ratno vijeće: da nagovijesti kakva
je to ljudska i ratnička gromada, Firdusi poseže za istočnjačkom
hiperbolom: “Sam je na divanu!” Drugi junaci se, kraj njega i od njega,
ne vide! Bećković je slično prikazao Slobu. Njegovom besprekoslovnom
tonu, magiji njegova pričanja teško si se mogao oprijeti, ali kad sam
izveče, u vozu za Sarajevo, u glavi premo­tavao njegova kazivanja, taj
talenat da od ljudi s punim duhovnim i moralnim integritetom, jednim
ulaskom u salu, napravi mrlje činio mi se strašnim.

Danas nam je dobro
znana ta Slobina sposobnost da svijet isprazni od svih osim od sebe, da
ljude pretvara u puke mrlje, a znamo i u kakav ponor to vodi. Ali te
noći, u vozu, bio sam začuđen drugim: Milošević, o kome je do juče sav
meni znani Beograd trubio kao o aparatčiku koji je staljinistički
likvidirao protivnika – otkud mu, odjednom, nadnaravna moć da, svojim
golim prisustvom, akademike i književne laureate pretvara u obična
fleke?

e-novine.com - Bećković, čovjek studen kao polarni led

Genocidno, a naše | Tacno.net

Genocidno, a naše | Tacno.net

Nacionalizam, praćen navodnom potrebom za nacionalnom državom je
virus koji opsjeda većinu ljudi. To je samo svjedočanstvo da se nalaze
na vrlo niskim stepenicama evolucije. Zašto ih u istoj mjeri ne opsjeda
potreba za ljudskošću, ljubavlju ili empatijom? Jer ne mogu prevazići
sebe sama, stupanj svoje biološke i socijalne realnosti na kojem
egzistiraju, misleći da su ljudi. Samo “misleći”, jer je smisao te
riječi za njih nedohvatan. Koristoljublje lava, vuka, ili šakala tjera
ih na zločine, a i one pitomije pse koji su ih naslijedili, čuvajući
svoju vlast zivkanjem kojekakvih “svetinja”, privlači podjednaka pjesma.
Stado se uzajamno štiti – ponajviše primjerke skutrene u njegovom
središtu – tek prigodice, kad je baš neophodno, žrtvujući svoje članove.
Zar se ne skuplja u gomilu, ostavljajući one na rubovima izložene –
svjedno jel’ pravdi ili’ nepravdi. Evo, u “koloni sjećanja” na tragediju
Vukovara, vlasti i narod sudjeluju zajedno sa “čovjekom” (Merčep) kome
se sudi zarad ratnih zločina, otežući proces sve u nadi da će prije
osude umrijeti. Čega li se taj sjeća u “koloni sjećanja”? Kako je i sam –
sa svojim jaranima – prije vukovarskih događaja kojih se Hrvati
naveliko sjećaju, ubijao Srbe po istom gradu?! Odaje li i svojim žrtvama
počast iz invalidskih kolica? Sjeća li se “kolona sjećanja” i tih
događaja, ili ih gleda što prije zaboraviti? Jesu li već toliko
pokriveni zaboravom da mladima djeluju nevjerojatnom izmišljotinom,
poput osvajanja Mjeseca u što mnogi već sumnjaju?


Protiv virusa najčešće nema lijeka; čeka se da sam izumre, a to se
zbiva kad umru zaraženi. Nažalost, u međuvremenu umiru i sasvim zdravi –
oni koji se smiju nazivati ljudima.