Sunday, December 18, 2011

e-novine.com - Cry Me A River


Srpsko takmičenje u tugovanju

Cry Me A River

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Love Will Tear Us Apart: Joy Division u Beogradu
Love Will Tear Us Apart: Joy Division u Beogradu
Photo: FoNet/Darko Cvetanović
Nacionalno takmičenje u disciplini “Ko će više, dalje i dublje ožaliti partijarha” ušlo je u živopisnu fazu religiozne raspamećenosti otvorene za svaku vrstu originalne mentalne inicijative. Ukidanje nepravoslavnih televizijskih programa tokom beskonačnih dana totalne žalosti (Zone Club, Vizant, Fox life, BBC Prime, VH 1, OBN, Melos, MTV Adria, DSF, TV E, Canale 5, RT CG, Fashion TV, RAI Uno, MTV Hits, VH1 Clasic, Enter, HRT 1 i 2), tek je ilustracija epohalnog tugovanja pretvorenog u opštenarodno tihovanje
Recimo, srpski nogometaši-reprezentativci poznati pod krilatim nadimkom “Orlovi”; na vest o smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve gospodina Pavla, članovi reprezentacije Srbije, Stručni štab i delegacija Fudbalskog saveza Srbije, direktno iz maglovitog i hladnog Londona, izrazili su duboko saučešće Sinodu SPC, predstavnicima SPC i svim pripadnicima crkve: "Svi zajedno upućujemo reči molitve za pokoj duše patrijarha Pavla, ožalošćeni što nismo u prilici da mu odamo poslednju zasluženu počast u Beogradu. Ali, u našim je mislima. Učio nas je i savetovao. Duh nas i dalje vezuje. U trenutku neizmerne tuge pronalazimo veru da nastavimo dalje, zajedno, još jači”.
Punch line sledi u poslednjem pasusu u kojem se Orlovi lično obraćaju mrtvom Pavlu: “Dragi Oče, između istorije i budućnosti, za nas sa Tobom, nema razlike - pobede su bile naše i one što dođu biće opet naše. U Tvom životu i delima nalazimo i ideje i unutrašnju snagu da budemo bolji, kako ljudi tako i sportisti. I bićemo. Tebi neka je duša spokojna i neka Ti je laka zemlja što Te bude prekrila”.
Dead Or Alive: Amfilohije, Pavle, Boris
Photo: FoNet/Nenad Ðorđević
Tu negde po nebrušenoj emocionalnosti valja okačiti izjavu potpredsednika Vlade Srbije Božidara Đelića koji je priznao “da mu je Noletova pobeda makar malo ublažila bol zbog smrti patrijarha”. Kad smo već Đokovića koji je u Parizu igrao finale mastersa nekoliko sati nakon što je objavljena vest da je Pavle umro, komentator na tv kanalu Sport Plus glasno se molio samo da Đokoviću ne kažu da je patrijarh umro, jer bi ovaj kao Vernik nad Vernicima, od tuge izgubio meč, što bi bio drugi udarac za Srbiju u jednom danu!
Aleksandar Stojanović, sportski komentator na Tijanićevom RTS servisu koji je takođe prenosio meč Đoković-Monfis, sasvim je odlepio od tuge zbog smrti partijarha, pa je u jednom trenutku, kad su se svetla ugasila u dvorani, uskliknuo s ljubavlju da je verovatno u pitanju minut ćutanja u čast upokojenog Pavla… da bi se onda ispostavilo da reflektor u dvorani Bersi ide direktno na lice predsednika franuskog Teniskog saveza kojem je upućen grmoglasni aplauz.
A tek prepucavanje između Studija B i RTS oko toga kome je Pavle dao svoj poslednji intervju; nama je dao, jer je baš voleo Studio B; nije vama dao, nego nama jer je pažljivo pratio sve programe RTS, nas je najviše voleo; nije tačno, nas je najviše voleo jer Studio B ima svoju slavu Sveti Đurđic, a zna se da je Pavle bio slab na Đurđica; gluposti, tamo gde je Tijanić – tamo je i patrijarh koji sebi ne bi dozvolio da svoj poslednji intervju pokloni lokalnoj TV stanici već najgledanijoj i najpopularnijoj televiziji koja je pod Tijanićem uspela da se oslobodi epiteta “Bastilja” i postane miljenik Evropske Unije, što je verovatno bila i patrijarhova poslednja želja.
Među slavobitnicima u tugovanju, jedan od šampiona je izvesni Jovan Janjić, novinar niskotiražnog magazina “Nin” kojem je kovčeg upao u med onog časa kad je pre nekoliko godina objavio knjižicu o patrijarhu Pavlu. U trenucima opšte nacionalne tragedije sa naznakama masovnog suicida – Janjić je obišao sve televizijske i radio postaje, svima ispričao svaki detalj glede susreta s Pavlom, neumorno objašnjavao kako ga je patrijarh voleo kao novinara i muškarca, podržavao u opskurnoj nameri da objavi knjigu koju, naravno, možete odmah naručiti telefonom na broj… sa popustom koji važi samo u ovih pet dana nacionalne žalosti.
Kako pet, zar nije tri? Nije, jer je žalost, nažalost, započela već u nedelju kad su RTS/TV B92 započeli tihovanje s tugovanjem, postavljajući standarde žalosti za naredna tri dana, da bi se sve nastavilo u ponedeljak, utorak i sredu – a finale će biti sahrana (Live On Air) u četvrtak kad će čitav Beograd biti zatvoren, a cela Srbija u amfilohijevskoj kataklizmi.
Ah, da.
Boris Tadić je bio vrlo, vrlo tužan. No More Heroes, rekli su The Stranglers još 1977!

Tuesday, December 6, 2011

DAŠA DRNDIĆ - Fale im burek i mamina sarma

e-novine.com - Fale im burek i mamina sarma

DAŠA DRNDIĆ (Odgovor Radmili Lazić upućen glavnom uredniku „Politike“, 5. decembra)

Radmila, na kraju vaše paskvile zaboravili ste povući vodu, pa ću ja. Brzopotezno. Da se ne širi smrad.

Prvo, vaš tekst, nekako reminiscentan čuvenim Politikinim "Odjecima i reagovanjima" s početka 1990-tih, kukavički je uopćen, stoga ne znači ništa. "Neki" su otišli, "neki" su dobili u glavu, neki primaju nacionalnu penziju, neki su se vratili, neki "čeznu za maminom sarmom" (sram vas bilo!) i tako dalje, isprazno i šuplje ali elegantno i podmuklo "ratoborno". Ljudi imaju imena. Pa, hajdemo, Radmilo Lazić. Prozivajte i sudite poimence,"netko" će se već oglasiti u svoju i tuđu obranu.

Drugo, među onim "kategorijama" ljudi koji su otišli, zaboravljate na jednu bitnu: na one koji su ostali i ubili se, kao primjerice Bekim Fehmiu. Zašto se Bekim Fehmiu ubio?

Treće, odakle vam pravo da VI određujete što je kome otadžbina, što je kome zavičaj, da sudite tko je otišao iz protesta, iz straha, iz prinude, iz ekonomskih, ličnih, političkih itd. razloga? Ljudi imaju imena, Radmilo Lazić, i iza njihovih imena stoje vrlo osobne, posebne priče, nijedna nalik drugoj. Zato, uvredljivo je, bezobrazno i bahato, nagomilati stotine tisuća života na hrpu, kako ste vi učinili, i ugurati ih u jednu vreću, emigrantsku, ne bi li tamo šćućureni slušali vašu licemjerno amnestirajuću ili egzekutorsku presudu.

Četvrto, kažete, "mi koji smo ostali, iz protesta (zbog nekih razloga) smo protestvovali – ovde". Koji su to "mi"? Koliko je bilo tih "mi"? I kako su ti "mi" protestvovali, zbog kojih razloga? Zbog ubijanja Vukovara i ljudi u njemu (agresija JNA i srpskih paravojnih jedinica), zbog 1425 dana srpske opsade i devastacije Sarajeva i njegove populacije, zbog 8000 ubijenih u Srebrenici (pod zapovjedništvom Mladića), zbog napada na Kosovo (Srbija)? Svi na isti način? Podjednako glasno, podjednako tiho? KAKO ste "protestvovali"? O, da, i u vrijeme Trećega Reicha, neki su "ostajali i protestvovali", među njima gotovo da nije bilo Židova, komunista, Slavena. Ako jeste, letjeli su u nebo brzinom svjetlosti.

Peto. Što vi Radmilo Lazić znate o emigraciji? Dok ste "protestvovali ovde" – tamo, jeste li imali struje, vode, hrane, jeste li mijenjali boravišta, krevete, jezike, gradove, prijatelje? Jeste li možda živjeli od socijalne pomoći, prali dupeta nemoćnima u staračkim domovima, raznosili pizze po svjetskim metropolama?

O kakvoj "frustriranosti, pizmi, kivnosti i ostrašćenosti posle toliko godina – kao da se ništa nije promenilo" govorite, Radmilo Lazić? O kakvom "oružju protiv dojučerašnjih sunarodnika"? Promijenilo se, da, ali nedovoljno, a mijenjalo se loše i sporo. Osim toga, floskula "dojučerašnji sunarodnici" te dojučerašnje sunarodnike ne ekskulpira, ne amnestira od odgovornosti za dugogodišnju šutnju i sljepilo, bar ne većinu, "posle toliko godina" još uvijek.

Na kraju, s obzirom na to da jedino mene izravno apostrofirate (schmutzig i jadno, Radmilo Lazić), evo odgovora na vašu konstataciju "pa još i bacanje na Beograd krivicu za izdaju – oduvek je bilo neukusno". Da, Beograd je zakazao. Beograd je izdao vrijednosti na kojima je počeo rasti prije sto, dvjesto godina. Beograd se urušio. Beograd je 1988. potonuo u kataklizmičku septičku jamu u kojoj se dugo praćakao, pa iako se, "nešto" promijenilo, za njim se još uvijek (nažalost) vuče smrad. Smrad nacionalizma, smrad otadžbinske, zavičajne, histerične, neutemeljene lojalnosti onome što je retrogradno i zatvoreno. I, naravno da takav Beograd "nema primedbe na ostavljanje", naravno da takav Beograd želi tavoriti u svojoj dušegupki u kojoj nikakva vanjska sila neće remetiti njegov "spokoj" (čitajte Konstantinovića). Ali, postoji još jedan, doduše mali, ali ipak, Beograd, koji se sada guši pod onim velikim, i za koji vjerujem da će kad-tad izroniti.

"Osim ako ne želite da mu se vratite?" Je l se to vi meni izravno obraćate, Radmilo Lazić, ili opet uopćeno, nekima, negdje? Pretpostavljam da ste bar toliko obrazovani da znate kako je nemoguće vratiti se u prošlost. Kako Beograd od ranije, nije Beograd danas. I, pored tolikih mjesta na kugli zemaljskoj, zašto bi se danas itko bilo gdje zauvijek želio vraćati, utaboriti, ići unazad. Maminih sarmi ima svuda. Svoje svjetove nosimo u sebi.

Flush.

Nenad Veličković - Svete kravešine

e-novine.com - Svete kravešine

Jedno pleme – jedan glas

Svete kravešine

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.ski-epic.com

Kakve veze s državom ima ova zemlja u kojoj pola tuceta glavozana vuče za nos tri miliona ljudi? Zaista, kome pored stranaka treba parlament? Šta je svrha izbora u plemenskoj demokratiji? Jedno pleme - jedan glas

Nekada se za 29. novembar putovalo u malim autima ali s velikom radošću, u posjete rođacima i prijateljima, prašnjavim ili blatnjavim putevima bez straha da išta osim možda sitnog kvara može usporiti ili odložiti dolazak na cilj. Za dvesto metara skrenite desno. A onda su došli prvi demokratski izbori, potom rat i mir, rođaci su postali komšije a komšije izbjeglice, auti su postali veći (lijeva ruka desni džip), familije manje a putovanja neizvjesnija. Iza svake okuke čučalo je iznenađenje. Ili su seljaci preko noći odnijeli most, ili je klizište odnijelo cestu, ili je tunel zatvoren zbog radova, ili se ponton rasklimao, ili su nekakvi rendžeri podigli rampu, ili je trasa budućeg autoputa progutala cestu, ili su na nju izašli borci, invalidi, navijači, malinari, traktoristi, građevinari, carinici, penzioneri, željezničari... Za petsto metara držite pravo.

Vozi se tako naprimjer putnik namjernik preko ravne gore Romanije kroz oblak sitne rosulje. Svako malo aparat za navigaciju umilnim ženskim glasom opomene ga: prekoračili ste brzinu. Ne mora vozač više biti oženjen da bi imao suprugu, zaključio bi loš humorista. Pametniji popušta, zaključi vozač i podigne stopalo s gasa. U pravi čas! Iz sumaglice pred autom pojavi se par krava.

Photo: www.dw-world.de

Od onoliko trave okolo one našle da pasu na sred magistralnog puta, pomisli putnik, ali se onda dosjeti da su drumske službe zasipale kolovoz i da iza ove pojave ne stoji kravlje ludilo nego zimsko solilo.

Ima li ova junad roditelje, pita naglas okrećući se lijevo i desno. Jesu li ti seljaci i čobani svjesni da se kockaju s tuđim životima? Gdje je sad policija, ona koja kao Starina Novak iskače iz zasjeda i robi prolaznike? Gdje su sanitarni inspektori, mjeri li neko postotak katrana i olova u romanijskom kajmaku i siru? Gdje su kolumnisti i satiričari, da prepoznaju u ovoj arogantnoj stoci lidere stranaka zbog kojih cijela država već godinu dana stoji i čeka da se makne s mjesta.

Koja država, odgovorio bi kolumnista i satiričar. Kakve veze s državom ima ova zemlja u kojoj pola tuceta glavozana vuče za nos tri miliona ljudi? Zaista, kome pored stranaka treba parlament? Ionako se češće sastaju po hotelima, kafanama i restoranima.

Šta je svrha izbora u plemenskoj demokratiji? Jedno pleme jedan glas.

Test inteligencije

Zeleni Skalpovi biti braća Crvenim Lisicama. Poglavica Hapača ne biti Džibronimo. Rogate Mokasine imati svoj rezervat. Čavoglavi htjeti rezervat kakav imati Rogate Mokasine. Čiroki brijeg naseliti Kockasta Jaja. Poglavica Čavoglavih ne biti Posvađano Oko. Zeleni Skalpovi ne jesti bufalo koji grokće. Poglavica koji mrziti pobješnjeli ječam biti brat Narkomančima. Poglavica Brojler Koji Sjedi i vrač Pobješnjela Mula u istom su plemenu. Crvene Lisice i Čavoglavi iskopati ratnu sjekiru.

Pitanje: Ako niko nema lulu, ko popušiti mir?

Photo: e-novine

Gospođe krave najzad odvajaju jezike od asfalta i dostojanstveno njišući kukovima kreću put Sandohana. Cesta je slobodna. Vozač polako dodaje gas. Na trenutak u retrovizoru učini mu se da na jednoj livadi piše OMENUK ES IT IM OTIT EŽURD, ali se oblak zatvori za njim i svijet potone u sivilo.

Za petsto metara skrenite lijevo.

*Tekst preuzet sa sajta Deutsche Welle uz dozvolu autora

Saturday, December 3, 2011

Denisu Hoperu ukrali šešir

Standard Magazin broj 141 - 29.01.2009. - Tema: Mesto koje je rađalo face

Denisu Hoperu ukrali šešir

- U Cepelinu se ludo proveo i Denis Hoper kada je sa Piterom Fondom '71. došao u Beograd na FEST. Neko mu je ukrao šešir i nudio je 200 dolara da mu vrate. Posle premijere filma Easy rider, ja sam sa društvom otišao na koktel u HotelJugoslaviju, prišao mu i upoznao se. Odemo u njihov apartman na piće, a posle ih odvedemo u Cepelin - priča Miško Mihajlovski, a Lokica dodaje kako joj je bilo krivo što je celo veče ćaskala sa Hoperom, a frajer je u to vreme bio Fonda, ali je bio mnogo uzdržljiviji i mirniji od Denisa.

Thursday, December 1, 2011

Posljednjem predsjedniku vlade | Peščanik

Posljednjem predsjedniku vlade | Peščanik

Ante Marković bio je dijete Privredne reforme iz godine 1965. Titov režim suočio se s neodrživošću dotadašnjeg ekonomskog modela i privredne subjekte je u stanovitoj mjeri prepustio zakonima tržišta i realnom računovodstvu. Učinci su bili blagotvorni, možda i spektakularni. Zemlja je doživjela turistički boom, porasli su životni standard i kupovna moć, a na ulicama jugoslavenskih gradova pojavile su se, dotad nezamislive, saobraćajne gužve. S Privrednom reformom, koja se službeno tumačila i kao “uključivanje u svjetsku podjelu rada”, dovršen je i proces povratka Jugoslavije u zapadnu kulturnu hemisferu. Šezdesete godine bile su zlatno doba jugoslavenskog proljeća.

Marković je pripadao generaciji partizana i skojevaca koji su poslije rata završili studije i na valu Privredne reforme zamijenili stare komunističke direktore. Nova sloboda koju su uživali privredni subjekti otvarala im je prostor za kreativni menadžment i priliku da na licu mjesta saznaju sve o manjkavostima socijalističkog ekonomskog modela i o gvozdenoj logici tržišta. Bili su menadžeri sa zapadnim manirima, odlazili su na poslovne ručkove, govorili strane jezike, znali su da vežu kravatu, koristili su službene automobile i – što je najvažnije – bili su eksperti u svojem poslu. Izazivali su sablazan, isprva kod boljševičkih zamlata, a 1968. i kod studenata koji su se, iz nekog mističnog razloga, posebno užasavali upravo službenih automobila. Emerik Blum, direktorEnergoinvesta koristio je i helikopter o čemu su partijska rukovodstva raspravljala kao o slučaju.

Jasno, svi su novi privrednici bili članovi Partije, ali su na svoje staljinističke sudrugove gledali kao na nužno zlo, kao na zadanu realnost koju će evolucija sistema postepeno otplaviti, a činilo se da je sistem sposoban za evoluciju. U Partiji nisu vidjeli svetinju nego tek nezaobilaznu instituciju sistema jer za njih je business bio motor napretka, a u napredak su vjerovali. Disciplinirano su dolazili na sastanke partijskih ćelija, komiteta i centralnih komiteta jer su poštivali ritual, ali tamo im je bilo dosadno i klonili su se političkih rasprava. Politika je za njih bila neizbježna, ali i neozbiljna predstava koja mimoilazi suštinu jer za njih su samo proizvodnja i trgovina bile stvarne i životne. Bili su ozbiljni ljudi koji rade 24/7 i, iako su nominalno pripadali establishmentu i nomenklaturi, za politiku jednostavno nisu imali vremena.

Zanimljiva je moralna i psihološka evolucija kojom su se ti ljudi otuđivali od komunističke ideologije. Poslovni kontakti sa Zapadom i privredna svakodnevnica diskretno su ih upućivali na liberalizam u kojem su prepoznali sistem koji je, u odnosu na zahrđali socijalizam, bio upadljivo efikasniji u proizvodnji blagostanja i slobode. Istodobno, nova klasa jugoslavenskih menadžera je zbog svojeg racionalizma i skojevske mladosti ostala vjerna antifašizmu, a kao poslovni kozmopoliti koji su o tržištu naučili sve, bili su nezainteresirani za nacionalizam. Kombinacija njihovih prozapadnih, liberalnih sklonosti i komunističkog backgrounda učinila ih je i socijalno osjetljivima. U njihovim firmama radnici su imali dobre plaće. Kreativnom i racionalnom sjedinjenju ponajboljih sastavnica socijalizma i liberalizma historija nije dala priliku, čemu je pridonio i Titov odustanak od Proljeća početkom sedamdesetih godina.[1] U tom preokretu sposobni privrednici nazvani su tehnokratima, tehnobirokratima ili tehnomenadžerima. Bila je to opasna kvalifikacija koja je uništila karijere mnogih uspješnih privrednika, ali i jeftina demagogija koja je prijala masi samoupravljača bijesnih na direktorova službena putovanja i viski. Mnogo kasnije postat će jasno da slobodna i efikasna privreda, uopće zemaljske vrednote, podjednako sablažnjavaju i staljiniste i nacionaliste, zagledane u crvena praskozorja i nebeska carstva.

Iz današnje perspektive se takva tvrdnja doima bizarnom, ali politički racionalizam, liberalizam i kozmopolitizam u Jugoslaviji imali su najjače uporište u Savezu komunista. Ta je organizacija bila vrlo heterogena, podijeljena na liberalnu, staljinističku, nacionalističku i – možda najmanju – izvorno titoističku frakciju koja je zapravo kompromisno sažimala ostale frakcije. Opozicija se služila demokratskom retorikom iz taktičkih razloga, ali je pretežno bila nacionalistička ako ne i fašistička.[2]

Liberali u Partiji vjerovali su da sistem mogu polako i bezbolno promijeniti iznutra i to tako da ne dovedu u pitanje njegovo – civilizacijski neprocjenjivo – antifašističko i internacionalističko nasljeđe. S razlogom su strahovali da bi nagla demontaža sistema stvorila vakuum koga će ispuniti nacionalisti. Ante Marković bio je paradigma takve političke taktike.

Pod njegovim vodstvom Rade Končar postao je brand za lokomotive, transformatore, generatore i bijelu tehniku. Mnoge jugoslavenske tvrtke koje su šezdesetih godina ustrojili “tehnokrati” Markovićevog kova uživale su ugled na evropskom i svjetskom tržištu tako da stereotipna predodžba o slaboj kvaliteti jugoslavenskih proizvoda zaslužuje pažljivo preispitivanje. Končar je bio dovoljno velik da ga je poštedjelo i sustavno uništavanje hrvatske industrije devedesetih godina. Čak ni nepoćudni naziv tvrtke nije promijenjen.[3]

Osamdesetih godina Ante Marković je obnašao najviše državne dužnosti u Hrvatskoj. Bio je predsjednik vlade i predsjednik republike.[4] Karakteristično je da nikada nije obnašao visoku partijsku funkciju, ne računajući ritualno članstvo u centralnom komitetu. U doba dok se Srbija gušila u vrtlogu fašistoidnih mitinga i dok je Slovenija lutala između demokratizacije, nacionalizma i oksimorona demokratskog nacionalizma, hrvatska politika bila je smirena i konstruktivna. To pragmatično odbijanje da se pristane na diskurs sukoba, nacionalisti će kasnije prezrivo nazvati “hrvatskom šutnjom”. Sâm Marković bio je posvećen pokušajima da hrvatsku privredu spasi od ekonomskog kaosa i vješto je izbjegavao političke teme čime je slao jasnu poruku koju su rijetki shvatili: racionalna ekonomija je stvarnost i život; politički iracionalizam je opsjena i smrt.

Bio je nedvojbeno najbolji kandidat za predsjednika savezne vlade. Milošević je forsirao svog pouzdanika Borisava Jovića i pristao je na Markovića (izbor predsjednika vlade bio je nemoguć bez pristanka svih republika i pokrajina) tek kada mu je za ministra unutrašnjih poslova lukavo podmetnuo narodnog heroja Petra Gračanina. Marković će kasnije reći kako se nije mogao oduprijeti ulasku Titovog generala u vladu u kojoj će Gračanin, uz Veljka Kadijevića, odigrati ulogu Miloševićevog Trojanskog konja.

Proguravši Zakon o poduzećima kroz saveznu skupštinu, Ante Marković je 1989. tiho ukinuo socijalizam u Jugoslaviji. Tim zakonom, koji je bio jedan od najliberalnijih trgovačkih zakonika u Evropi, legalizirano je neograničeno privatno vlasništvo nad takozvanim “sredstvima za proizvodnju”. Hiljade građana zaposjelo je sudske registre gdje su upisivali osnivanje svojih malih tvrtki. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj tog preokreta koga mnogi nisu bili svjesni, a neki su ga svjesno ignorirali jer je nastupajuću nacionalističku i antikomunističku histeriju činio izlišnom i deplasiranom.

Spram te histerije Marković se ponašao jednako kao u zlatno doba Končara kada je zaobilazio prepreke kojima je partija pokušavala dokinuti logiku zdravog poslovanja. Računao je da će nacionalisti ispasti smiješni u ogledalu slobodne trgovine i, uopće, slobodnog društva posvećenog proizvodnji života. Suzdržavao se od političkih poruka, ali je upravo time eksplicitno poručivao kako se bavi Suštinom i nema vremena za gluposti dok su nacionalističke zamlate celivale mošti i dok su cmizdrile nad licitarskim srcima. Mnoge naknadne analize to su mu pripisivale kao grešku, čak i kao politički amaterizam, ali Marković je znao da je dijalog s nacionalistima nemoguć, da oni govore nekim drugim, nestvarnim, šamanskim jezikom i da je ponajbolje dopustiti im da ispadnu smiješni. Nije imao izbora nego da protiv nacionalista igra va banque tako što je govorio jezikom razuma i blagostanja. Pokušavao je dobiti na vremenu. Doista, građanima Jugoslavije trebalo je dati vremena da se naviknu na privatnu inicijativu, slobodno raspolaganje devizama, portugalska vina, danske sireve i pravi, nepatvoreni Marlboro i da s konvertibilnom plaćom u džepu shvate kako se iza nacionalističke slatkorječivosti krije priprema grabežnog ubojstva. Ne treba zaboraviti da Marković nije bio zadrti liberal već je iz deviznih rezervi – a bile su među najvećima u Evropi – planirao odvojiti milijardu dolara za socijalno zbrinjavanje radnika koji bi zbog likvidacije nerentabilnih socijalističkih poduzeća izgubili posao. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević shvatili su da moraju stupiti u akciju i da ishod ovisi o timingu.[5] Znali su da će biti zatečeni poput anakronih i prilično suvišnih strašila ako demokratskoj, liberalnoj i građanskoj Jugoslaviji koja se rađala, ostave dovoljno vremena da se stabilizira. Većina građana nije shvatila, nije željela shvatiti, ili im nije bilo dopušteno da shvate, da su nepunih deset mjeseci živjeli u Trećoj Jugoslaviji: od decembra 1989., kada je Marković u saveznoj skupštini pokazao novčanice konvertibilnog dinara, do septembra 1990., kada je s donošenjem Miloševićevog ustava Jugoslavija prestala postojati.

Propagandna sotonizacija savezne vlade bila je prikladna, predvojnička priprema za rat, a samo rat je nacionaliste mogao spasiti i od Ante Markovića i od evropske civilizacije i od demokracije, riječju: od gubitka vlasti. Rat je bio njihov window of opportunity koga nisu smjeli propustiti i zato su djelovali brzo i efikasno. Znali su da bi propuštanjem te prilike zauvijek nestali s historijske scene i da bi ostali zapamćeni tek kao bizarna anomalija. Da nisu uspjeli – i nemojmo nikadazaboraviti da je postojala šansa da ne uspiju – neki gradovi i mnogi ljudi ne bi ni znali da su im prijetili razaranje, smrt i carstvo nebesko.

Hvala Vam gospodine Predsjedniče. Učinili ste sve što je bilo moguće. Nacionalisti su ionako pobijedili već kada su ispalili prvi metak.


Peščanik.net, 29.11.2011.


[1] Nije isključeno da je taj preokret bila Titova koncesija Moskvi kojom je ublažio intenzivan sovjetski pritisak nakon invazije Čehoslovačke, a možda i sovjetsku vojnu intervenciju.

[2] ”Pretežno” stavljam u kurziv da ne bih uvrijedio one časne i rijetke pojedince koji zbog svojih dubokih i iskrenih demokratskih uvjerenja nikada nisu bili komunisti ali su još više i s pravom prezirali nacionalizam.

[3] Osim Končara, Tuđmanov režim nije, primjerice, dirao ni u nazive Kraša, Gredelja, Đure Đakovića i Trećeg maja.

[4] Službeno: predsjednik Izvršnog vijeća Sabora i Predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske.

[5] O žurbi i panici koje su Markovićevi uspjesi izazvali u Miloševićevoj vrhušci dovoljno govori dnevnik Borisava Jovića. Zanimljivo je da je Tuđman u vrijeme svoje predizborne kampanje 1990., lukavo podržavao Markovića. Kasnije je svojem režimu pripisivao ekonomske uspjehe savezne vlade, posebno likvidaciju socijalizma, čime je stvorio historijski zanimljivu konfuziju. Danas je nemoguće utvrditi koliko je to švercanje u Markovićevom vlaku pridonijelo izbornom uspjehu HDZ-a 1990. Tuđman je kritiku Markovića prepustio televiziji i histeričnom Vladi Gotovcu koji je na samo spominjanje bilo čega jugoslavenskog gubio kontrolu nad sobom. General Kadijević znao je da bi demokratizacija Jugoslavije dokinula sakrosanktni položaj vojske. Za njega je Marković bio “kurvin sin”, a u Velikoj Srbiji je vidio prikladno utočište za svoje tenkove i – doslovno – armiju bandoglavih i zločinu sklonih budžetskih parazita.

Wednesday, November 30, 2011

Fra Mile Babić: Nacionalizam u BiH negira sve vrijednosti

Fra Mile Babić: Nacionalizam u BiH negira sve vrijednosti

Fra Mile Babić: Nacionalizam u BiH negira sve vrijednosti

Download
30.11.2011
Pojam sekularne države u Dejtonskom sporazumu, odnosno Ustavu BiH, direktno nije naveden. Istovremeno, proces depolitizacije institucija i gubljenje građanskog posljednjih godina imali su za cilj vjersko liderstvo objediniti sa političkim i državnim liderstvom, što su, kako misle neki analitičari, manje ili više vidljivo činile sve konfesije u BiH.

Zbog toga se nameće pitanje da li je BiH sekularna ili vjerska država. O tome u intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu.

RSE: Gospodine Babiću, vrlo često govorite kako je za život u BiH najvažnije poštovanje različitosti. Koliko je to moguće?

Babić: Kod nas imamo razvijen nacionalizam, imamo tu nacionalnu isključivost,

imamo religijsku isključivost koja drugog čovjeka prezire, potcjenjuje, omalovažava - i to vodi uzajamnoj mržnji i u uzajamne sukobe. Prema tome, ako je čovjek moralno biće, onda je on svjestan da smo mi ljudi svi jednako slobodni i jednako odgovorni za zajednički život. Razlike nas obogaćuju ako ih pravo shvatimo, jer život se umnaža u razlikama – što više razlika, to je život bogatiji, ali kod nas je problem što mi te razlike pretvaramo u suprotnosti, u uzajamnu isključivost.

RSE: Ko je kriv za to?

Babić: Krive su ove naše ideologije. Nacionalističke ideologije su dovele do ovog
Fra Mile Babić
​​rata. Znači, isključivost da je neko manje vrijedan zato što je pripadnik druge nacije i druge religije. To je protiv zdrave pameti, protiv morala i protiv najosnovnijega kućnoga odgoja.

RSE: Pojam sekularne države u Dejtonskom sporazumu, odnosno Ustavu BiH, direktno nije naveden, pa se zbog toga nameće pitanje da li je BiH sekularna ili vjerska država.

Babić: BiH je po svim svojim ustavima, i prije ovoga rata i u komunizmu, bila sekularna država. Kad se kaže sekularna, misli se da je ta država svjetovna, da je ona jednako pravedna za sve ljude. Znači da sve religije i sve nacije imaju jednaka prava pred tim državnim zakonima. Kad se kaže sekulana, misli se da je neovisna, da jednaka prava daje svima, da je nepristrana. U tom smislu sekularna država je veliko dostignuće u povijesti Zapadne Evrope, i država je postala sekularna nakon Francuske revolucije kad su se religija i politika odvojile. I to je veliko dostignuće za čovjekovu slobodu – da dvije vlasti, religija i politika budu odvojene i da svaka radi svoj posao. Sad je religija odvojena, nije više državna stvar, ona živi u društvu i ona je stvar slobode čovjeka pojednica i društva. Ali sad religija i politika surađuju na novim osnovama - kao odvojene i samostalne.

Igra religije i politike

RSE: Ima li u BiH miješanja religije u politiku, u državu?

Babić: Kod nas ima jer kod nas nije razvijena demokracija, nije ni bila nikad razvijena demokracija, a sad kada se počela razvijati demokracija, stare snage su iskoristile da ponovo povezuju religiju i politiku, pa se kod nas događa da religiozni dostojanstvenci često govore kao da su političari, a političari govore kao da su religiozni ljudi, i tako nastaje konfuzija - umjesto da svatko radi svoj posao.

RSE: Proces depolitizacije institucija i gubljenje građanskog posljednjih godina imao je za cilj vjersko liderstvo objediniti sa političkim i državnim liderstvom, što su, kako misle neki analitičari, manje ili više vidljivo činile sve konfesije u BiH. Slažete li se vi sa ovakvom ocjenom?

Babić: Slažem se, ali ja bih sad to malo objasnio i precizirao. Evo šta mi danas imamo u BiH. Mi u BiH imamo tzv. etnički nacionalizam. U kulturnom svijetu, evo u Kanadi - mi imamo gore u Kvibeku liberalni nacionalizam. To su posve dva različita
Naš etnički nacionalizam ne priznaje ljudska prava, on ne priznaje moralne principe. A jedna nacija koja ne priznaje ljudska prava pojedinca, koja ne priznaje moralne principe, pretvara se u razbojničku družinu.

nacionalizma. Njihov nacionalizam priznaje demokratska prava, sva prava liberalne demokracije, a dodatno traži da se čovjek zauzme za svoj nacionalni i religijski identitet. To je u redu - jer oni priznaju demokratska prava savkog pojedinca i onda dodatno još nacionalni identitet ili religijski identitet. A kod nas naš etnički nacionalizam ne priznaje ljudska prava, on ne priznaje moralne principe. A jedna nacija koja ne priznaje ljudska prava čovjeka pojedinca, koja ne priznaje moralne principe, ona se pretvara u razbojničku družinu. I što je još gore kod nas - kod nas naš etnički nacionalizam negira i stare, tradicionalne vrijednosti, a negira i nova dostignuća liberalne demokracije. To je nešto najgore što mi imamo u BiH. Znači oni ne poštuju nikakve principe, ni prava, ni pojedinca, ni moralne principe, ni naše stare, tradicionalne vrijednosti koje smo imali u svojim obiteljima.

RSE: Je li to posljedica rata ili ovog postratnog društva u kome živimo?

Babić: To je logika razvoja na ovim prostorima. Na Balkanu nismo imali nikad liberalne demokracije, nismo imali nikad slobode čovjeka pojedinca, nismo imali nikad slobodu savjesti koja je temeljna sloboda, nismo imali slobodu misli, nismo imali slobodu govora - i onda je rat to još pogoršao. Prema tome, naš razvoj stvari ide tako da sve ide nagore, umjesto da se otvorimo svijetu, da učimo od ljudi šta je demokracija. Naši ljudi rade vani, svi rade vani, pa znaju šta je demokracija. Znači ti kao pojedinac dobiješ sva svoja prava, bio u Njemačkoj, bio u Austriji... Samo kod nas ne dobije. Država je tu da štiti ljudska prava, a kod nas ih krši.

RSE: Koliko vremena treba proći da imamo tu liberalnu demokratiju o kojoj vi govorite?

Babić: Kod nas i ne zna da čovjek pojedinac je nesvediv, da on ima svoja ljudska prava. Kad bi kod nas bila jedna nacija, ne bi bilo demokracije ako svaki pojedinac ne bi bio slobodan, ako svaki ne bi imao pravo da po svojoj savjesti odlučuje, misli i govori - ne da bude puki sluga svoje stranke, ili ovih njihovih nadležnih oligarhija.

Tuesday, November 29, 2011

Mirjana Miočinović, teatrolog o iskušenjima postmiloševićevske Srbije

Dnevni list Danas | Vikend | Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo

Komentari: 4
Ostavite komentar
Ocena: 4.43
Glasaj:
Pošalji tekst
Promeni veličinu slova
Verzija za štampu
Bili ste svedok događaja?
Pošaljite nam vaše vidjenje, slike ili video..
Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo
13/05/2011 14:52 | „Siva politika“: Mirjana Miočinović

Mirjana Miočinović, teatrolog o iskušenjima postmiloševićevske Srbije

Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo

Autor: Snežana Čongradin

Mirjana Miočinović, prevremeno penzionisani profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti u jesen 1991, tokom opsade Vukovara, u znak protesta zbog nacionalnog projekta Velike Srbije, čije je ostvarenje bilo u toku, dekanu Fakulteta dramskih umetnosti šalje pismo sledeće sadržine:

„Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom domovinom, sa divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim su okvirima nastale i one duhovne vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vodjena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okolnostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao načina da se svemu tome usprotivi.“

Danas se bavi prevođenjem i održavanjem zaostavštine Danila Kiša.

Da li je projekat „Velika Srbija“ danas mrtav?

- Ne mogu tačno da znam koje su stvarne namere političkog vrha Srbije u vezi s budućim statusom Republike Srpske u okviru BiH. Politički govor i ponašanje vrha su dvosmisleni, promenljivi i zavise od prilika. No, ta vrsta političkog ponašanja manje svedoči o političkoj neodlučnosti, već pre o postojanju skrivenih namera, o taktiziranju koje treba da dovede do ostvarenja nekakvog cilja. Taj cilj, međutim, nije, i ne može biti, ne samo u ovom času, no ni u budućnosti, stvaranje „Velike Srbije“ u granicama zamišljenim devedesetih godina. Nema više „rata za teritorije“. Taj rat je i devedesetih bio jedan skandalozni ispad, jedno nerazumno iskliznuće iz istorije, koje je iznenadilo svet: na kraju XX veka, usred Evrope, nekome pada na pamet da osvaja teoritorije, da proteruje autohtono stanovništvo, da stvara logore, da sprovodi osvetničke egzekucije, da razara sve što njemu lično nije po volji. Ne radi se o tome da ovde više nema mahnitih političara i vojskovođa, već o tome da smo pod prismotrom, a više se ne bi ni godinama čekalo da se takvi postupci kazne.

Politiku koju sada vodi Srbija nazvala bih „sivom politikom“ (u analogiji sa „sivom ekonomijom“). Ona podrazumeva nedozvoljene radnje koje se vešto prikrivaju i podzemnu strategiju subverzije.

Kako tumačite takozvane specijalne veze vlada u Beogradu i Banjaluci?

- Te specijalne veze glavni su pokretač urušavanja državnog jedinstva BiH. Ne bi bilo ni traga Dodikovoj nadmenosti i osionosti da nema te zaleđine i tih mutnih interesa koji ga spajaju sa Srbijom. Možda ti interesi nisu sasvim identični, možda ni ciljevi nisu isti, ali iz „poduhvata“ svaka strana želi da izvuče nekakvu korist. Dodik bi da vlada bez ikakve više kontrole u toj „zakarpatskoj kneževini iz holivudskih filmova“ (kako bi rekao Miodrag Stanisavljević) i verujem da mu lično i ne odgovara san o „Velikoj Srbiji“. Politički vrh Srbije (koji je samo vrh ledenog brega jednog vrlo širokog političkog konsenzusa) gleda na taj prostor kao na mogućnu nadoknadu za ono što zna da je izgubljeno, a to je Kosovo.

Da li je ta trampa: Republika Srpska za Kosovo, izvodljiva?

- Ako se ta trampa pokaže neizvodivom, a mora se takvom pokazati, u srpskim političkim fantazmima to će zadugo biti dva „neotuđiva“ srpska prostora, jedan temeljno očišćen od drugih i drugačijih i nastanjen „Srbima boljim od onih u Srbiji“, kako bi rekla Biljana Plavšić, i drugi, u kojem Srba gotovo da nema, ali sa nametnutom simboličkom vrednošću koja bi trebalo da nadoknadi sve ostale prikraćenosti. Pritisak stvarnosti ovakve kakva je, krnji doduše tu simboličku vrednost i to bi moglo da otvori prostor jednoj razumnijoj politici ili bar smanji troškove za hodočašća ministra spoljnih poslova u najudaljenije krajeve planete u potrazi za „prijateljima“. Ali zato raste pritisak na drugoj strani, zato se Dodik razmahao, zato mu niko iz „političkog vrha“ ne daje do znanja da se njegovom politikom razara jedna zemlja čiju celovitost mi navodno smatramo nespornom. Pri tom niko ne želi da vidi do koje mere to sijamsko blizanaštvo rođeno iz „specijalnih veza“ nanosi štetu samoj Srbiji, do koje mere remeti njene odnose u regionu, i ne samo regionu, do koje je mere veza s Dodikom kompromitijuća za nas i ne razlikuje se bitno po osnovnim namera od veze koja je postojala između Miloševića i Karadžića. A vredelo bi imati na umu i to da rastuće socijalno nezadovoljstvo ne može uvek biti smirivano ideologijom, religijom i fantazmima o neprijatelju. I dobro je što je tako.

Kakav odnos prema žrtvama zločina, koji su počinjeni u ime građana Srbije, tokom devedesetih, odražava aktuelna regionalna politka i na kakvo stanje unutar društva upućuje?

- Propustili smo deset dragocenih godina koje smo imali na raspolaganju da pogledamo istini u oči. Srušili smo jedan režim, a kad biste nas danas zapitali zašto smo to uradili, niko se ničeg drugog ne bi setio, osim toga da smo imali sankcije i da su nas zatim, sirote, izgladnele i nedužne, još i tri meseca bombardovali. To je jedini istorijski bilans devedesetih za koji želimo da znamo. I to istorijski bilans koji potire političku realnost devedesetih i premešta krivicu u celosti na drugog. I ja se stalno pitam: kome je to u postmiloševićevskom vremenu toliko smetala istina? Jedini zaključak do kojeg mogu doći je taj da takozvanoj demokratskoj opoziciji, izuzmemo li Građanski savez, nimalo nisu bili mrski ratni ciljevi prethodne vlasti. Ti su ciljevi, međutim, proizveli previše kompromitantne rezultate da bi se ovi mogli izneti na svetlost dana. Hoću reći, rezultati su bacili tešku senku na njihove ciljeve. Ali kako, na nevolju, nije reč o nekoj porodičnoj nepodopštini koju možete da skrivate od sveta bez posledica po taj isti svet, skrivanje posledica jednog „zločinačkog poduhvata“ u koji ste uvukli čitav jedan narod, ne prisilom (što bi taj isti narod moglo koliko-toliko opravdati), već najprizemnijim tehnikama političkog zavođenja, to skrivanje ima kobne posledice. To je pretvaranje sopstvenog naroda u saučesnika, u sukrivca. I umesto da ga, dajući mu uvid u istinu, odvoji od politike na koju on, u prethodnim okolnostima, nije mogao imati uticaja, današnja vlast nastavlja da ga drži u neznanju zbog sopstvenih interesa.

Novi memorandum SANU?

Uveliko se po medijima u regionu, ali ne i u Srbiji, govori o tome da članovi SANU pišu novi Memorandum. Ko i na koji način će snositi posledice takvih postupaka?

- Ta je institucija u poslednjoj deceniji ojačana čitavom ekipom nacionalnih fanatika iz redova pesnika, prononsiranih tiranofila (zbog kojih je Platon, možda s pravom, mislio da ih treba ukloniti iz države), da se od nje može svašta očekivati. Da te „umne glave“ mogu da nastave sa dorađivanjem i dograđivanjem Memoranduma sasvim je mogućno. Ali taj njihov didaktički sastav, da bi imao uticaja, treba da padne na plodno tlo koje oni sami nisu kadri da stvore. Od političara zavisi, kao što je i od Miloševića zavisilo, da li će taj sastav izići iz mraka njihovih kabineta. No jedno je sigurno: ako oni postanu „učitelji mišljenja“ sadašnjim ili budućim političarima, onda postoje razlozi za strah. Nadam se samo da će ta gospoda, koja i dana današnjeg poriču bilo kakvu vezu između svog tajnog spisa i događaja iz devedesetih, u budućnosti preuzeti na sebe krivicu za sve posledice koje iz ovog novog štiva budu proistekle.

Ostavite komentarOstavite komentar

Komentari (4)

Omar KaravdićOmar Karavdić | 14/05/2011 05:36

Broj preporuka: 6 Hvala na preporuci.

Datum: 23.11.2010.

Odgovor revitalizaciji programa SPS+SPC i ostalih sa kraja osamdesetih, iznet i prihvaćen na Gazimestanu 1989.

“Srbija je tamo gde su srpski grobovi.”
“Ako ne znamo da radimo znamo da se bijemo.”
“Niko i ništa neće stati na put pravednim ciljevima srpskog naroda.”
“Ako treba, ješćemo korenje.”
“Neka nas i pola pogine ali vredi.”
“Jahaćemo na konjima i tući se toljagama, a mogu da posluže i zarđale kašike.”

Nacionalni program SANU, SPC, patrijarha, Miloševića kao matice, srpskih generala u JNA sa osloncem na srpsku pseudo-opoziciju, udruženja književnika, likovnih, estradnih i inih umetnika, Nikolaja Velimirovića, i probuđeni krezubi narod sveo se na mržnju prema civilizaciji, vodovodu i kanalizaciji, gradovima kao leglima kopiladi. Neku verziju ruralnog nacizma sve u ime veličine, zdravlja i čistote srpske rase, koja ima pravo da sebi stvara pastoralnu državu primerne veličine, državu, “zdravih, bogobojažljivih i dobroćudnih” domaćina, koji su uvek spremni da brane ognjišta i nejač od svega što i malo ne liči na njih i njihov način života. Jednom reči, krenulo se u bitku za srpski LEBENSRAUM i na nebu i na zemlji.

Mora se reći, bilo je i hrabrih individua koji su prepoznali zlo dok se ušunjavalo na prstima i koji su po cenu sopstvenog života i tada vrištali, upozoravali, ali nije bilo pomoći da se srpski brod skrene sa zacrtane maršrute, od urbicida do genocida, pa sve do Haga, nekad zvanog Nirnberg.

Sada posle dvadeset godina opet ista priča. Ovakve spodobe i dalje, bez otrežnjenja, kao da se ništa nije dogodilo, guraju svoju zemlju i svoj narod u koji su navodno zaljubljeni, svesno u izumiranje i propast. Japanci su to zvali Bušido kodeks, a ovde bi se mogao prevesti kao Kosovski zavet sa izostavljenom Sepukom.

I pored svega taj program i dalje itekako živi u odbrani njegovih istorijskih dostignuća. U Republici Srpskoj, stvorenoj na genocidu; u začetku ukidanja vojvođanske autonomije; i na Kosovu kao srcu Srbije, a sa hipotekom genocida u pokušaju.
http://www.differentia-nis.org/kritika/srpski-lebensraum

sergije mileticsergije miletic | 14/05/2011 18:50

Broj preporuka: 3 Hvala na preporuci.

Divan tekst i jos vece zadovoljstvo citati komentar gospodina Kravdica.
Srbija nelegitimno upotrebljava drzavnu moc kao sredstvo ostvarenja svojih nacionalnih interesa u BIH.

Dragi PopovicDragi Popovic | 14/05/2011 04:10

Broj preporuka: -7 Hvala na preporuci.

Ovo je destukcija. Jedan lep primer ponasanja osobe, sa osecanjem drustvene odgovornosti se koristi za izricanje pretpostavki, bez uporista u istini i u realnosti.
Primer ponasanja navdene profesorke FDU, potpuno je nekompatibilan sa zlonamernom konstrukcijom autorke clanka:
Prvo - projekt Velike Srbije u "opusu" Slobodana Milosevica i njegovih pristalica, pomagaca i portparola nije postojao. Ko iole zna minimalno o ideji "Velika Srbija", ovako nesto ne bi mogao da napise.
Drugo - Memorandum SANU nema ama bas nikakav uticaj na zbivanja u Jugoslaviji devedesetih godina, dvadesetog veka.To sto stoji
u clanku, mogao je napisati samo neko ko uopste, ne samo da nije citao memorandum, nego ga nije imao ni u rukama.
Dakle, radi se o jednom tekstu, kako bi to stari Rimljani kazali "mala fide" sto ce reci uzrokovanom rdjavim namerama.

Umberto Eco: Pišem za mazohiste

Umberto Eco: Pišem za mazohiste

Umberto Eco: Pišem za mazohiste
Datum i vrijeme: 29.11.2011. u 10:00h
By: Stephen Moss (Guardian), prevela Biljana Jovićević




„Dolazim do kraja mojih iskušenja” rekao je Umeberto Eco kada smo se sreli. Na sreću ne doživljavam to lično. Eco – filozof, semiotičar, novelista, bibliofil i jedan od najvećih intelektulaca današnjice bio je na 20-todnevnoj globalnoj turneji na kojoj je promovisao novi roman Praško groblje (The Prague Cemetery). Kaže jedva da je primjećivao u kojem se gradu nalazi.

Eco koji će u januaru napuniti 80, ne izgleda loše za svoje godine. Sjedi doduše malo nespretno u stolici, ali je živahan, razigran sagovornik, koji žvaće malu cigaru dok govori. Prestao je pušiti prije osam godina, ali još uvijek voli imati jednu cigaretu u ustima nadajući se da će i na taj način dobiti malo nikotina. Glas mu je hrapav dok govorimo na engleskom jeziku. Razgovor se povremeno prekine kada koristim izraze čije značenje ne shvata u potpunosti. Nije razumio šta sam ga želio pitati kada sam rekao da li je roman Praško groblje, kao što su neki kritičari ocijenili, "povratak na oblik": za njega, forma je više sportski nego književni izraz.

Naslovna stranica knjige "Praško groblje"

​​
U svakom slučaju borili smo se. Zaključak u našoj maloj tjeskobnoj sobi bio je da nova knjiga nije povratak na oblik bilo literarni bilo sportski. Radnja je smještena u drugoj polovini kraja 19. vijeka, i prati sudbinu vrhunskog falsifikatora, ubice i uopšte lošeg izdanka čovječanstva Simona Simoninija, koji uspjeva učestvovati u većini velikih događaja u tom razdoblju (Ujedinjenje Italije, Francusko-pruski rat, Pariskoj komuni, i Dreyfus aferi), i vrijedi je pročitati. Bar na engleskom. Možda je još iskričavija na italijanskom jeziku.

Bio to ili ne povratak formi ili obliku, to je definistivno povratak Ecovoj omiljenoj formi – konspiraciji.

Simonini je predstavljen kao pokretač Protokola Sionskih mudraca, autor lažnog teksta koji je objavljen početkom 20. stoljeća, o navodnim detaljima jevrejske zavjere čiji je cilj svjetska dominacija. Nakon objavljivanja u Rusiji u 1903, bio je veoma čitan i vjerovalo se u te navode, uprkos tome što se pokazalo da su plagijat iz izmišljenih izvora. Hitler ga je citirao opsežno, a njegov otrov cirkuliše i danas. Eco je sakupio ono malo komada zajedno o porijeklu teksta, i nudi Simoninija, jednog amoralnog Italijana koji živi u Parizu, kao začetnika najotrovnijeg od svih falsifikata.

Konspiracija generalno, a Protokoli posebno, bile su stalne teme u Ecovim djelima, posebno u njegovoj drugoj noveli Fukovo klatno gdje kroz šalu tri loša književna urednika zakuvaju veliku zavjeru koja im uzima i živote. Zašto ga Protokoli preokupiraju? "Kao naučnik ja sam zainteresovan za filozofiju jezika, semiotiku, nazovite to kako god želite, a jedna od glavnih karakteristika ljudskog jezika je mogućnost da laže. Pas ne laže. Kad pas laje, to znači da je neko van." Životinje ne lažu, ljudi to čine. "Od laži do falsifikovanja nema puno, a ja sam napisao tehničke eseje o logici i krivotvorinama i uticaju falsifikata na istoriju. Najpoznatiji i najstrašniji od svih falsifikata su Protokoli."


Eco kaže da nije konspitrativnost ono što ga privlači, već paranoja koja se proširi od toga. ”Ima mnogo malih konspiracija i mnoge od njih se otkriju”, kaže Eco, “ali paranoja od univerzalne konspiracije je moćnija zato što je dugotrajna. Nikad je ne možeš otkriti zato što ne znaš ko je tamo. To je psihološka napast naše vrste. Karl Popper je napisao lijep esej o tome, u kojem je započeo s Homerom. Sve što se događalo u Troji bilo je određeno dan prije na vrhu Olimpa od bogova. To je način da se ne osjećaju odgovornim za nešto. Zato diktature koriste pojam univerzalne zavjere kao oružje. Za prvih 10 godina mog života sam bio obrazovan u školama od strane fašista, koji su koristili univerzalnu zavjeru – da su Englezi, Jevreji i kapitalisti skovali urotu protiv siromašnog italijanskog naroda. Isto je bilo i za Hitlera. I Berlusconi je proveo sve svoje izborne kampanje govoreći o dvostrukoj zavjeri sudija i komunista. Nema više komunista okolo, čak i da ih svijećom tražite, ali za Berusconija su postojali ".

Vjerovatno nije želio porediti Hitlera i Berlusconija ali, nikako ne voli donedavnog italijanskog premijera. Eco je uvjek bio prominetna figura političke ljevice, i protivnik je Berlusconija još od njegovog prvog dolaska na vlast sredinom 1990-tih. Drago mu je da je veliki zabavljač konačno pao sa vlasti, ali se plaši da bi mu ponovo nakon izbora 2013. moglo pasti na pamet da se vrati u politiku.

“Berlusconi je genije u komunikaciji “, kaže Eco, “U suprotnom nikad ne bi postao tako bogat. Od početka je identifikovao svoje mete, ljude srednjih godina koji gledaju TV. Mladi ljudi ne gledaju TV, on su na internetu. Ljudi koji podržavaju Berlusconija su gospođe 50-tih i 60-tih godina i penzioneri, koji u zemlji sa starijom populacijom predstavljaju veoma moćnu izbornu snagu. Tako da i neke od njegovih čuvenih zabluda predstavljaju zablude za vas i mene, ali za 60-togodišnju provincijsku gospođu ili gospodina ne predstavljaju. Njegova paraola je “Plaćajmo manje poreza.“ Kad premijer kaže da imaš pravo da ne plaćaš porez, ljudi su zadovoljni”.

Kako jedna zemlja kulture, intelektualca i umjetnika kao što je Italija može toliko puta izabrati jednog klovna? “Berlusconi je potpuni antintelektualac“, kaže Eco, “I bez pardona je priznao da nije pročitao knjigu već 20 godina. Postoji strah od intelektualca kao kritične snage, i u tom smislu postojao je sukob između

"Vi niste odgovorni za izopačeno čitanje knjige", kaže Eco, "katolički svećenici su branili da mlade djevojke čitaju Madam Bovari, jer je knjiga može navesti na preljubu".


Berlusconija i svijeta intelektualca. Ali Italija nije zemlja intelektualaca. U metrou u Tokiju svi čitaju, u Italiji ne. Ne procjenjujte Italiju kroz činjenicu da je iznjedrila Rafaela i Mikelanđela.”

Ecovu novu knjigu poneko je napao zbog toga što se ponavlja antisemitski tekst, ali on kaže da se Protokoli lako mogu naći na internetu i da "slab čitatelj" koji ne razumije njegov cilj može biti zaveden i negdje drugdje. "Vi niste odgovorni za izopačeno čitanje knjige", kaže on. "Katolički svećenici su branili da mlade djevojke čitaju Madam Bovari, jer je knjiga može navesti na preljubu".

Da li ga pogađa to što polovina od desetak knjiga koje koje je napisao nakon Imena ruže, koja mu je 80'tih obezbijedila i filmsku slavu, imala mješovit prijem kod čitalaca?

"Čovjek se uvijek šokira koliko različitih mišljenja kritičara ima", kaže on. "Mislim da o knjizi treba davati sud 10 godina kasnije, nakon čitanja i re-čitanja. Uvijek sam bio definisan kao previše učen i filozofski, previše težak. Onda sam napisao roman koji nije eruditski uopšte, koji je napisan na običnom jeziku, Tajanstveni plamen kraljice Loane, i među mojim romanima to je onaj koji je najmanje prodavan. Dakle, vjerojatno pišem za mazohiste. Valjda samo izdavači i neki novinari vjeruju da ljudi žele jednostavne stvari. Ljudi su umorni od jednostavnih stvari. Žele izazove."

"Ne samo Petar Pan, već moj Petar Pan"

Eco ima izuzetnu 30-togodišnju karijeru u akademskom svijetu, radeći osim toga i na mnogim TV programima za kulturu, te kao urednik u Milanu, prije objaviljivanja romana Ime ruže. Zašto osjeća da mora da doda i film u svojoj i onako prepunoj biografiji? Delimično, kako kaže, to je bilo slučajno. Prijatelj mu je tražio da napiše kratak detektivski roman za seriju koju je pripremao.On joj je rekao da ako pristane to mora biti smješteno u srednjem vijeku i mora imati 500 stranica. To je bilo previše sa seriju, ali se u njegovoj glavi razvila ideja (ili kako on više voli reći u stomaku), i izdavački fenomen je rođen. Čak i bez njene intervencije, on je imao namjeru da jednom napiše roman. Fenomen trovanja sveštenika privlačio ga je, i on je već imao popis imena svećnika u svojoj ladici koje je mogao koristiti.

Naslovna stranica knjige "Ime ruže"

​​
"Uvijek sam imao narativni impuls", kaže on. "Ja sam pisao priče i početke romana u dobi od 10 ili 12 godina. A onda sam zadovoljavao svoju želju za pričama pisanjem eseja. Sva moja istraživanja imaju strukturu detektivskog romana."

Jedan od njegovih profesora istakao je da je čak i njegova doktorska disertacija o Tomi Akvinskom imala tu strukturu, a do zaključka je stigao nakon dugog procesa poricanja. "Prepoznao sam da je bio u pravu, i da sam i ja bio u pravu, i da istraživanja treba biti urađeno na taj način. Ja sam zadovoljio moje narativne impulse kada su moja djeca bila mala, pričajući im priče, a onda kada su odrasli osjetio sam potrebu da pišem fikciju. To mi se dogodilo tako kao što se dešava ljudima kad se zaljube. 'Zašto ste se zaljubili tog dana, tog mjeseca, u tu osobu? Jeste li poludjeli? Zašto?' Vi ne znate. To se naprosto događa. "

Ime ruže je Ecu donijelo reputaciju romanopisca, ali isto tako se pokazalo da je teško na sve odgovarati. "Ponekad kažem da mrzim Ime ruže", priznaje on, "jer sljedeće knjige možda su bolje. Ali to se događa mnogim piscima. Gabriel Garsija Markez može napisati 50 knjiga, ali on će uvijek biti zapamaćen po Sto godina samoće. Svaki put kad sam objavio novi roman, prodaja Imena ruže išla je gore. Što je reakcija? "Ah, nova knjiga Eca. Ali ja nikada nisam pročitao Ime ruže ". Koja, usput, košta manje" kaže smijući se, kao što to radi često. Ecova velika vrlina je da je intelektualac koji sam sebe ne uzima previše ozbiljno. Život je, kao i fikcija, prekrasna igra.

Tvrdilo se da je film Ime truže zvao travestijom, ali to ne izgleda realno. On samo kaže da film ne može učiniti sve što knjiga može. “Takva knjiga je kao club sendvič sa ćuretinom, salamom, paradajzima, sirom i zelenom salatom. A film se naprosto mora opredijeliti samo za sir ili za salatu, a da eliminiše sve ostalo, teološku stranu, političku stranu. To je lijep film. Rekli su mi da je djevojka ušla u knjižaru vidjela knjigu i rekla: “Oh već su napravili knjigu od filma“, kaže on još jače smijući.

Ime ruže je rasprodato i nastavlja da se prodaje neprekidno. To mu je omogućilo novac i slavu, nakon svega. Ali on je izabaro da nastavi da predaje na Univerzitetu u Bolonji i da nastavi sa akademskim radom. Njegova bilbliografija sa nefiktivnim knjigama o jeziku i kulturi te vjeri je ogromna ali nepoznata. Sakrivena iza Eca pisca, Eca ozbiljnog filozofa i književnog kritičara.

Za njega se često kaže da konstruiše svoje romane iz drugih knjiga. Praško groblje istražuje i novele iz 19. stoljeća koje su korišćene kao plagijati u Protokolima i strukturu kao takavu. Aleksandar Dima je njegov duhovni prethodnik posebno u romanu Josep Balsamo, i intertekstualno ime Ecove fiktivne igre. On obožava knjige još od dijetinjstva, odrastajući u Aleksandriji u sjevernoj Italiji uz roditelje malograđane koji baš nijesu voljeli knjige, ali i baku koja je jako voljela čitati. On je čitao proždrljivo i to još uvijek radi. Njegove dvije biblioteke, u svojim kućama dijeli sa svojom suprugom Njemicom Renate Ramge u Milanu i u Riminiju, i one sadrže 50.000 knjiga, uključujući 1.200 rijetkih naslova.

Eco je knjige nazavao "hodnicima uma" i nedavno je bio autor proširenog ljubavnog pisma štampanom tekstu pod nazivom Ovo nije kraj knjige. Ali, to ga ne čini digitalnim kontrarevolucionarom. I zaista umjesto što je na ovaj put morao nositi tešku torbu punu knjiga, na putovanje je sa sobom ponio Ipad s 30 naslova. I pored toga stoji iza tvrdnje da to nije kraj knjige. Uređaji za čitanje su u redu za duga putovanja i imaju prednosti za referentne knjige, ali odani čitatelji uvijek žude za fizičkim kontaktom - "ne samo Petar Pan, već moj Petar Pan", kako on to kaže.

Činjenica da on može prihvatiti sve, od iluminiranih rukopisa do iPada je tipična za Eca. On je optimističan, eklektičan, vječno mlad, zainteresovan za sve. Pitam ga kako će biti zapamćen - kao romanopisac, kritičar ili...? "Ja to prepuštam vama", kaže on. "Obično romanopisac ima dugotrajniji život od akademske karijere, osim ako ste Imanuel Kant i Džon Lok. Slavni mislioci 50 'tih godina već su zaboravljeni."

Da li se pomirio da će ga pamti po romanu Ime ruže, a ne njegovom doprinosu semiotici? "Na početku", kaže on, "Imao sam utisak da je moji romani nemaju nikakve veze s mojim akademskim interesovanjima. Tada sam otkrio da su kritičari pronašli mnoge veze, i urednici biblioteke The Living Philoshopers odlučili su da moje romane treba uzeti u obzir kao filozofski doprinos. Tako sam se predao. Prihvaćam ideju da se podudaraju. Očigledno nisam šizofrenik".

Ime ruže, Estetika Tome Akvinskog, Semiotika i Filozofija jezika su stoga samo dijelovi. Samo je njihova globalna prodaja ta koja ih razlikuje.

Ilustracija u znak sećanja i spomen na Antu Markovića i njegovo vreme

Ilustracija u znak sećanja i spomen na Antu Markovića i njegovo vreme


Ilustracija u znak sećanja i spomen na Antu Markovića i njegovo vreme
Datum i vrijeme: 29.11.2011. u 10:31h
By: Omar Karavdić


 












Šetajući se  Sarajevskom ulicom u Beogradu naletim na krkljanac. Red kilometar, po troje, četvoro, raširenih zenica i sa optimizmom, mirno stoje. Trotoar sa desne strane totalno žagušen. Ne znam o čemu se radi, u to vreme nije bilo redova. Živo me interesuje, moram da vidimo o čemu se to radi, toliki red nisam vidio ni u Evropu iza gvozdene zavese.
Morao sam da pređem na drugu stranu ulice da bih stigao do početka reda, a tu neki Komerc radnja bele tehnike. Sa unutrašnje strane kroz staklo radnik, inače poznanik koji me je prepoznao, maše mi i daje znak da uđem na sporedni ulaz.
Šta je ovo, što je ovakav krkljanac?
Prodavac poznanik
Stigli su SONY Video – rikorderi 1200 DM, džabaka, sad kad imaš šansu uzmi odmah dva.
Malo sam u čudu i vadim se.
Nisam imao nameru ništa da kupujem ovde sam samo iz radoznalosti, a i ne primate Ameriken expres, samo prodajete za keš.
Ipak gledam koliko imam para po džepovima farmerki.
Evo ipak skupilo se za jedan, ne trebaš ga pakovat.
To veče prepričavam avanturu jednom mom prijatelju koji mi se isto hvali kako je uspeo, preko veze da kupi stan na kredu u izgradnji u blokovima na NBg po neverovatno niskoj ceni od pet hiljada DM po M kvadratnom.
Super sam prošao, već sad se stanovi u novogradnji, prodaju po sedam hiljada DM, kaže mi na kraju, presretni prijatelj Dule.