Sunday, July 28, 2013

BH. UBILAČKA DRUŠTVA I MOGUĆNOST NJIHOVE TRANSFORMACIJE | Tacno.net

 Tacno.net
mediaonline.ba


Pozvan da pišem o temi da li su Bosanci i Hercegovci otvoreni za različitost, moram prvo reći da Bosance i Hercegovce posmatram kao krajnje neuhvatljiv identitet koji još nema neku konkretnu pojavnost. Naime, najvjerovatnije ćemo se tek na popisu koji slijedi susresti, po prvi put u istoriji, s brojnošću Bosanaca i Hercegovaca u nacionalnom smislu te riječi. Kad kažem u nacionalnom, mislim na tip nacije koji je kod nas predominantan, na naciju izraslu iz etnije. Dakle, bit će, vrlo je moguće, jedan broj ljudi koji će kao svoju nacionalnu odrednicu izvesti iz naziva države i tek će tada biti istraživo da li u BiH možemo govoriti o Bosancima i Hercegovcima kao naciji koja iza sebe ima neki etnicitet ili je to neki drugi tip nacije te o tome kakvi su potencijali tog kolektiva za izgradnju društva i u kojem pravcu. Dotad, Bosanci i Hercegovci mogu samo biti posmatrani kao kategorija državljana koji imaju izvjestan potencijal za izgradnju države, ali što se tiče društva, oni su još uvijek prazan označitelj. Bosanskohercegovačko društvo je kategorija koja ne postoji kao jedinstvena, i kad na nju pristanemo moramo reći da tu postoje društva, najmanje tri, stoga ću odmah od toga krenuti.


Dakle, bosanskohercegovačko društvo je nešto o čemu se ne može ubjedljivo govoriti, ni o njegovoj otvorenosti ni o njegovoj zatvorenosti, jer ono nema svoje graditelje. Bosanskohercegovački identitet je i na svojoj simboličkoj ravni, npr. kroz zastavu, projiciran u budućnost, u Evropsku uniju, te je kao i sama budućnost neizvjestan.


Mi možemo samo govoriti o društvima u Bosni i Hercegovini koja u opoziciji otvorena i zatvorena društva funkcionišu kao zatvorena. Granice između tih društava su etnonacionalne prirode i svako od njih kreirano je u suprotnosti u odnosu na ono drugo te kroz neprijateljstvo s njim. Znanja i istine na kojima se ta društva temelje su konačne i neupitne i međusobno suprotstavljene srmtonosnom isključivošću. To su tri društvena entiteta uspostavljena u Daytonu: srpski, hrvatski i bošnjački, od kojih srpski ima gotovo sve predispozicije državnosti. To su društva nastala na ratu i nasilju kakvo od Drugog svjetskog rata u Evropi, a sigurno i šire, nije viđeno. Dayton je zaustavio nasilje i faktički ga učinio legitimnim cementirajući zatečeno stanje te je takva BiH svakodnevna emanacija tog nasilja.


Na primjer, kao neko ko se ne određuje kao Srbin, a pretpostavljam da me niko kao takvog i ne percipira, svaki put kad vidim natpis: „Dobro došli u Republiku Srpsku“ osjetim nagon za povraćanjem. To se dešava zbog najvećeg stepena licemjerstva koje sam susreo u BiH. Naime, kako neko može iskreno meni željeti dobrodošlicu u RS kad bih tamo u periodu od 1992 do 1995 kao nesrbin najvjerovatnije bio ili ubijen ili protjeran ili nasilu pokršten, a najmanje šanse su bile da u njoj ostanem živjeti kao nesrbin, ali kao građanin drugog reda? Najgore je što nije isključena opcija da mi se to opet može desiti jer je zločin legitimiran i nije bilo pokušaja da se poslijeratna vlast u RS od njega distancira na adekvatan način.


Na isti način neko može gledati i na Federaciju BiH, odnosno na njene dijelove s bošnjačkom i hrvatskom većinom. Bez obzira na proporcije i vrstu počinjenih zločina na pojedinim dijelovima BiH, ti dijelovi danas funkcioniraju kao etnički čisti i nije bilo niti jednog pokušaja političkih elita da to stanje promijene a da je taj pokušaj bio vrijedan pažnje i nemanipulativan. Naprotiv, sve je učinjeno da to ostane tako različitim vrstama i različitim intenzitetom nasilja, naravno, s različitih strana.


Temeljni narativi na kojima ova društva počivaju – srpsko, hrvatsko i bošnjačko – jesu uzroci raspada Jugoslavije, uzroci rata u BiH i karakter tog rata. Ti narativi su uveliko suprotstavljeni jedan drugom, u zavisnosti od toga za koga su kreirani, za homogenizaciju koje etnije. Svako od tih društava zatvoreno je za pripadnike onog drugog društva. Pritom treba imati na umu da se neko ne mora osjećati pripadnikom nekog od društava ali da će ga mainstream jednog društva označiti kao pripadnika drugog za šta je dovoljno da se ime nekog pojedinca prepozna kao etnički, nacionalno ili vjerski drugačije. Ta društva su i unutar sebe zatvorena prema onima koji se drznu pa diraju u temeljne istine na kojima ona počivaju. Dakle, osim zatvorenosti prema etničkim, nacionalnim i vjerskim različitostima, imamo i unutrašnju zatvorenost prema ideološkim ili političkim različitostima.


Svi segmenti svakog od spomenutih društava mogu se nacionalno odrediti bez greške. Možemo govoriti o bošnjačkim, srpskim i hrvatskim medijima, bošnjačkom, srpskom i hrvatskom obrazovanju, o tri jezičke norme, itd., i sve se to poklapa s granicama etnija. Naravno, u svemu postoje izuzeci. Ne može se reći da je svaki medij na području Republike Srpske u službi onoga što propagira tamošnja politička elita, ali većina nesumnjivo jest. Isto je tako i u Federaciji BiH.


Sva tri društva su izrazito klerikalizirana. U RS-u nema javne institucije koja nije osveštana, krstovi i etnonacionalna obilježja prisutni su svuda po dijelu BiH sa hrvatskom većinom a ramazan je, recimo, u bošnjačkom dijelu Federacije odavno mjesec unutar kojeg bilo koji čin neprimjeren islamskoj etici može imati negativne posljedice. To je tako jer je religija okosnica bilo kojeg od etnonacionalnih identiteta. Radi se o političkim religijama koje su u stanju, ako je to u interesu nacije, braniti i zločine počinjene u ime nacije, pa i blagosiljati ih.


U privrednom smislu također možemo govoriti o zatvorenosti ovih društava. Čak je i privreda uslovljena navodnom kulturološkom bliskošću privrednika. Ruski kapital ili proizvodi iz Srbije značajno su zastupljeniji u RS-u nego u BiH, turski kapital ili kapital iz islamskog svijeta najzastupljeniji je u bošnjačkom dijelu BiH, a pojedini privrednici iz Hrvatske daleko više i uspješnije posluju u dijelu BiH sa hrvatskom većinom nego što to rade privrednici iz Srbije ili Rusije ili Turske. Globalno gledano, privredna saradnja BiH razvijenija je sa zemljama s kojima postoji sličnost ili istost u bilo kojem identitarnom određenju nego sa zemljama gdje toga nema.




Sva tri društva u jednakoj mjeri diskriminatorna su jednako prema seksualnim i nacionalnim manjinama te prema femininosti. Ukratko, prema svemu što unutar njih nije mainstream.


Dovoljno je površnim pogledom na bilo šta ustanoviti da su tri etnički ustrojena društva unutar BiH kao njihovog državnog i teritorijalnog okvira zatvorena društva u kojima humanost, jednakost, sloboda mišljenja i govora i cijeli niz elementarnih ljudskih prava i sloboda naprosto nisu norma već izuzetak. Previše je materijalnih, kulturnih, ljudskih i svakih drugih resursa uloženo da ona budu takva. Rat je bio preskup, poraće još skuplje a i kroz jedan i kroz drugi period planski smo dovođeni dovde odakle se čini da izlaza nema. Naravno, izlaz postoji samo će u njega trebati uložiti mnogo više.


On je prije svega u objektivnom, nepristranom suočavanju s prošlošću. To je ono suočavanje koje će sva tri društva dovesti do odricanja od tekovina posljednjeg rata a za to je potrebno odrediti opšteprihvaćen karakter rata u BiH. On se može smatrati opštim ratom, ratom koji je i agresija i građanski i nacionalni i vjerski i pljačkaški rat. Ne možemo reći da nije agresija i to dvosmjerna ukoliko su na teritoriji BiH kao međunarodno priznate države bile vojske i Hrvatske i Srbije. Ne možemo reći da nije građanski ukoliko se protiv koncepta BiH za koji se borila Armija RBiH borilo više od 60 posto građana BiH uključujući i unutarbošnjački sukob u Krajini. Ne možemo govoriti da nije bilo genocida nad Bošnjacima niti da nije bilo etničkog čišćenja Srba sa teritorija pod bošnjačkom i hrvatskom većinom kao i etničkog čišćenja Hrvata sa teritorija pod srpskom i bošnjačkom većinom. Ne možemo reći da na sve tri strane nisu objeručke dočekivani vjerski fanatici, križari i mudžahedini, koji su svojim djelovanjem dobrano klerikalizirali kako armije u čijem sastavu su djelovali tako i društva za koje su se te armije izborile i ne možemo reći da političke elite sva tri naroda nisu profitirale na nesreći kako vlastitih tako i protivničkih etnija. To je taj karakter rata koji moramo odrediti i prihvatiti kao takav da bismo se lakše njegovog naslijeđa odrekli i vratili najvažniji socijalni resurs – povjerenje. Bez međuljudskog povjerenja nema izgradnje otvorenog društva. Uz to, trebamo se odreći i politički te militantno koncipiranih religija koje su najsnažniji faktor homogenizacije i mobilizacije bh. etnija u službu kriminogenih političkih elita.


Kako stvoriti kritičnu masu koja je spremna to uraditi? Tako što će ideološki aparati (sistem obrazovanja, mediji, kulturne institucije…) biti usmjereni suprotno od njihovog dosadašnjeg usmjerenja a to se opet može desiti samo ako budu uslovljeni od onih koji im daju novce preko kojih imaju moć. To su, uslovno rečeno, građani – koji moraju odlučno krenuti u građanski neposluh koji ih jedino i može konstituirati kao zaista građane ne kao „uslovno rečeno“ građane; i to je međunarodna zajednica koja stvari može izmijeniti različitim vrstama pritisaka i sankcija. Za razliku od međunarodne zajednice, građanima su promjene u ličnom interesu stoga se prije nadati njihovom neposluhu.

Wednesday, July 24, 2013

nebeski narod / nebeska srbija

nebeski narod / nebeska srbija



Nesto čisto sumnjam. Gotovo sam potpuno ubeđena da je to izmišljotina neoromantičarske grupe kvazi-istoričara koji su devedesetih godina pokušali da nas ubede da su Srbi narod najstariji, cak stariji od ameba, i da je Porfirogenit jedan nevaljali lažac koji je želeo to da sakrije... A utu svrhu su se koristili veoma sumnjivim dokazima, kao i nadasve proizvoljnim tumačenjima postojećih istorijskih izvora i narodnom etimologijom...


Ђорђе Божовић:

Ni ja ne mislim da je ideja o nebeskom narodu iole starija od kraja 20. veka. S raspadom Jugoslavije i krahom titoizma, porasli su opsesija religijom, nacionalizam i mitomanija, iz čega je nastala grupa književnika i alternativnih proučavalaca istorije i jezika koji su stvorili ovaj mit. („Nebesko kraljevstvo“, i druge sličnosti iz kosovskog ciklusa, mislim da nemaju veze sa današnjim neoromantizmom.)




Tražeći veze Srba sa najstarijim civilizacijama, srpskog jezika sa sanskrtom, hrišćanstva sa narodnim religijama i sl., oni su prihvatili stari paganski kult boga sunca i boga neba (nalazeći, dakako, njegove odbleske i u hrišćanstvu), koji su spojili sa i odveć rodoljubivom idejom o Srbima kao izabranom narodu, narodu koji je doprineo čitavoj svetskoj istoriji, a koji je nepravo „satanizovan“ u medijima, itd. I odatle je ta ideja o „nebeskom narodu“.




No, svakako, iako se tada javio u svojoj punoj snazi, njegovi su dalji koreni nešto raniji — težnju da izgradi nacionalni mit jasno nalazimo već i kod Dobrice Ćosića, koji zasigurno jeste bio preteča toga neoromantizma. Ideje neoromantičari crpe i iz Čajkanovićevih studija s početka 20. veka, iz romantičarskih shvatanja u 19. veku, i dr.




U književnosti, i u delima Milorada Pavića, recimo, gdegde provejava manji ili veći uticaj neoromantičarskog buđenja — npr. u Hazarskom rečniku veoma je jaka jedna ovakva neoromantičarska aluzija na Srbe, kada se piše kako su Hazari živeli u zemlji u kojoj su bili većina, ali koja je bila tako podeljena na pokrajine da su u svakoj od njih ispali manjina. Dobricu Ćosića smo već pomenuli — kod njega je to i najdominantnije, zatim i Ljuba Simović ima nekih svojih neoromantičarskih motiva, itd.




Sve je to, naravno, jedna velika obmana i politizacija, no kao strujanje u alternativnoj istoriografiji, pa i književnosti, do danas se već jasno oblikovalo kao pravac. Nadajmo se da hoće uskoro početi jenjavati.


vandalija:

Niste u pravu!Sintagmu nebeski narod prvi je upotrebio nemački istoričar Brikner pišući o indijskom svetilištu Edit Sar u dolini Sinda citiravši jednu dravidsku legendu koja kaže da su došli stranci koji su obožavali nebesa(arijevci) i sebe nazivali nebeskim narodom. Edit Sar se sastojao od niza vatrišta na piramidama a služili su obožavanju Sunca- Surja. Vezivanje nebeskog naroda za Srbe potiče od onoga Sar u nazivu svetilišta jer sar na sanskritu znači blistavo sjajno. Edit u korenu ima "di"- sjajno, blistavo, kao i koren imenice Sar(b).

Nebeski narod

Nebeski narod
Na stranu propaganda,nacionalizam i devedesete ali na trenutak pomislite...zar ne bi bilo kul da smo poslati iz dubokog svemira? Da nas je iz svoje kiborg-bioničke materice izbacila džinovska hobotnica koja fura šajkacu i JNA tetovaze i stavila u titanijumske brodove da tražimo sreću u Sunčevom sistemu. I da onda kada se ispuni Proročanstvo, naša osmonoga Majka sleti u okolini Kosmaja, da vidi kako nam ide i da uništi naše neprijatelje. Samo kažem da bi bilo do jaja... i LDP-ovci se ne bi protivili tom ishodu.
-Pa kako to da ne vladate planetom deco?
-Svi su se urotili protiv nas, o, Presveta, moraš da nam pomogneš! Satri ih svojim džinovskim pipcima!
-Koga prvo?
-Pa zna se, Boginjo....Čelzi Hendler, Nadala i Turski košarkaški savez!
-Ne, ne ,ne slušaj ih Staramati, prvo Papu i Iluminate, mora da se postave prioriteti!
-Satri seme demokratama, Premudra!
-Ćutite vi, radikali, još na staroj planeti ste pravili sranja, prvo njih, Mila!
-Udri po Đokoviću, mnogo bre cupka onu lopticu! Obuhvati ga pipkom, kao raspomamljeni piton! Pa posle Holbruk, pa posle Solana...
-More da se jebete vi, znate! Palim ja odavde... Znala sam da je trebalo da koristim kontracepciju

Sunday, July 21, 2013

FERAL TRIBUNE 1185 (Poslednji broj)

*Budući da čitate novine i portale sa prostora bivše Jugoslavije, kako vam one danas izgledaju?

Nismo više naivni da bismo imali iluzije oko „tržišta”: sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim „slobodnoga tržišta".

U niz navrata pokušali smo za taj problem senzibilizirati javnost, naročito strukovne organizacije, ali bez uspjeha. Hrvatsko novinarsko društvo zadržalo se na uopćenim frazama o tome kako „oglašivači sve više utječu na uređivačke politike”, pazeći da kakvom neopreznom inicijativom ne naruši poslovični konformizam, s članstvom koje se doslovno trese od straha pred vlasnicima medijskih korporacija, jer im o njima, eto, ovisi egzistencija.
I zbilja, „uređivačke politike” više i ne postoje kao iole autonomne činjenice. O njima se više i ne raspravlja iz perspektive novinarskog zanata i kreacije. One su puki produkti interesa vlasnika i njihovih partnera i sponzora, gdje se - sada već bez ikakvog novinarskog otpora - intervenira na dnevnoj bazi.Prije dvije godine na ovim smo stranicama postavljali pitanja koja su nam se činila dramatičnim:

„Postaje li novinarstvo ambalaža za oglase? U kolikoj je mjeri marketinška industrija preuzela kontrolu nad prioritetima i razvojem novinarske struke? Kolika je izvjesnost da će se, nakon mnogih desetljeća služenja raznim političkim ideologijama, žurnalizam i propaganda ponovo - ovaj put 'bezbolno' - stopiti u jednu te istu profesionalnu djelatnost, sada na prividno bezideologijskim osnovama? I koliko je ta 'dezideologiziranost' uistinu lišena političkih utjecaja?”

U međuvremenu, upitnici su se uspravili u uskličnike: stvari su se promijenile utoliko što su vlasnici medija postajali i vlasnici oglasnih agencija, najveći oglašivači postali su, pak, vlasnici novinske distribucije, interesi su preprženi s više strana, ostvarena je kohabitacija „do groba”, a predstavnicima vladajuće političke elite - koji su sve to omogućili - na novinskim stranicama, radijskim i televizijskim kanalima pjevaju se ditirambi bez kraja i konca. Izbori se ovdje dobivaju ako se osigura potpora vodećih medijskih koncerna, uz odgovarajuće protuusluge, dakako. Sve je podređeno „tržištu”.
U tom kontekstu ostvaruje se hrvatski paradoks: sve agresivnija medijska ekspanzija dovodi do sve većeg sužavanja javnog prostora. Raspolažući sa sve više medija, Hrvatska - za vraga - postaje sve manje slobodna zemlja. Jer mediji u svojoj jednoobraznoj šarolikosti više ne provociraju dijalog, nego su zamišljeni takvima da perpetuiraju isključivo „poželjne” vrste informacija i mišljenja, kao što revijalnim stranicama i televizijskim programima defiliraju samo „poželjni” medijski intelektualci.

Temeljna svrha insistiranja na „obilju” i jest da se ne primijeti ono što je iz njega odstranjeno. Novine već duže vrijeme nisu generatori kritičke misli, već idealni poligoni za njezino pripitomljavanje. Cenzura više nije interventna, nego sistemska. Sasvim rijetki nezavisni mediji i pojedini internetski portali postali su spasonosna mjesta gdje će se objaviti nedopuštene informacije i stavovi, strukturno nalik nekadašnjim „samizdatima”. Samo u zadnjih mjesec dana Feral je objavio pet priča koje su bile doslovno zabranjene u redakcijama vodećih domaćih dnevnih listova, pa su nam ih tamošnji frustrirani novinari ilegalno doturili, a ticale su se visokorangiranih pripadnika političke, gospodarske i pravosudne nomenklature. Kao i devedesetih - ali sada bez rata, Tuđmana i žestokih nacionalističkih naboja - Feral bi danas mogao temeljiti svoju cjelokupnu uređivačku politiku na cenzuriranim člancima sa sve bogatije medijske scene. Samo što „tržište” to neće prihvatiti, logično, jer je ono i uspostavilo cenzuru.

Diktatura tzv. „slobodnog tržišta” realizira se, dakle, u Hrvatskoj tako što se ono ne ukazuje ni kao slobodno, ni kao tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda. „Tržište” koje je skrojeno i modelirano prema interesima političkih i ekonomskih moćnika zapravo je predložak za masovno ispiranje mozga - ideološko trovanje nečim što „nije ideologija”, nečim što je „proizvodnja sadržaja”, kako to vole reći kreatori korporacijskih manifesta - tim više što tu formalno vrijede zakoni slobodnoga natjecanja i jednakih šansi za sve.
I dakako, kad vas marketinška industrija s političkom potporom jednostavnim komesarskim potezom izbaci iz igre, vjernici novoga doba slavodobitno će vas proglasiti poslovno neuspješnim. „Tržište” je tu sasvim neumoljivo, „tržište” je zadano da iznjedri dodatne uspjehe izabranim monopolistima i skutrenoj armiji njihovih poslušnika: svako obrazloženje njegovih „učinaka” svodi se na goli cinizam.

(Tu valjda vrijedi podsjetiti da živimo u zemlji gdje se „uspješnost”, kao pokazatelj društvenoga etabliranja, i inače mjeri čudnim parametrima. Ovdje optuženik za najgora ratna zvjerstva biva izabran za zastupnika u parlamentu, dok najpopularniji estradni fašist, u organizaciji političke vlasti, drži crnu misu na središnjem zagrebačkom trgu, pred desecima tisuća ljudi, i to na bini koja je okićena golemim oglasnim panoima brojnih sponzora: marketinški magovi nemaju predrasuda prema širiteljima mržnje, nego prema „radikalizmu” onih koji se tome suprotstavljaju.)
Zato „medijsko tržište” na hrvatski način, umjesto uobičajenih liberalnih refrena, podrazumijeva reket, ucjenu, političku klimoglavost i duboko poštovanje prema već konstituiranim tvrđavama moći. „Prilagoditi se tržištu” u takvim okolnostima znači pristati na toliko kompromisa da je u pravilu neizbježno izdati osnovna načela novinarske profesije, ako to još išta znači.

Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije „pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici. Sasvim je razumljivo što je propao „na tržištu”.
Hrvatska zbog toga neće postati bolja, ali će biti „tržišno” još zanimljivija.

FERAL TRIBUNE 1185 (Poslednji broj)

Ferale vrati se ovce tvoje ne mogu bez tebe.
Sve je otišlo do đavola 
Bikini_inspektor Objavljeno: 19.07.2013 - 20:21