Thursday, December 30, 2010
Wednesday, December 29, 2010
Tuesday, December 28, 2010
e-novine.com - Ratko Mladić, general mira
e-novine.com - Ratko Mladić, general mira
- Srpskom narodu bi po principu "čije je zaleđe, njegovo je i more" morali da pripadnu Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik - rekao je Jović, dodajući da se jednom već dogodilo da i Solun pripadne Srbiji iako joj nikada nije pripadao geografski.
- Srpskom narodu bi po principu "čije je zaleđe, njegovo je i more" morali da pripadnu Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik - rekao je Jović, dodajući da se jednom već dogodilo da i Solun pripadne Srbiji iako joj nikada nije pripadao geografski.
Monday, December 27, 2010
Saturday, December 25, 2010
e-novine.com - Bosna kao istina o nepravdi
e-novine.com - Bosna kao istina o nepravdi: "Tri naroda, tri laži, jedna država
Bosna kao istina o nepravdi
Piše: Andrej Nikolaidis
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wordpress.com
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
Urnebesna i snajperski precizna definicija kaže da je nacija grupa ljudi koji dijele
1. zajedničke laži o prošlosti
2. zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
3. zajedničke iluzije o budućnosti.
Ovu sam definiciju nedavno koristio da bih objasnio razliku između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Da vidimo kako ona funkcioniše na primjeru Bosne i Hercegovine, njena tri konstitutivna naroda i nepostojeće, bosanske nacije.
Srbi, Hrvati i Bošnjaci ipak imaju mnogo više zajedničkog nego što to njihove političke elite žele priznati. Recimo, 2) iz naše definicije: zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama. Bošnjaci i Hrvati dijele (barem) netrpeljivost prema Srbima, Srbi i Hrvati (barem) netrpeljivost prema Bošnjacima, a Srbi i Bošnjaci (barem) netrpeljivost prema Hrvatima. Dijele, djelimično, i 3), iluziju o ulasku u EU, čime se ima stići do sretnog kraja istorije, tamo gdje nema korupcije a tržište cvjeta hiljadama cvjetova demokratije i ljudskih prava. Doduše, ne dijele i predstavu o tome u sastavu koje države će ući u EU: Hrvatske, Srbije ili BiH. Čovjek bi mogao pomisliti da je ključni razlog nepostojanja bosanske nacije nepostojanje zajedničke laži o prošlosti. Naravno, to što nema zajedničke laži, nipošto ne znači da današnjom Bosnom i Hercegovinom vlada istina. Naprotiv: tri naroda, tri laži, jedna država.
Znam da su sada svima usta puna istine, i tako će biti još čitavi koji dan, dok se ne zaboravi WikiLeaks, ali usudio bih se i ovom prigodom podsjetiti na neusporediv značaj koji laž ima za konstituisanje nacije i države.
Vrijeme je da preciziramo: ono što ovdje zovemo laži zapravo je ideološka istina. Istina do koje se došlo konsenzusom elitâ, istina na kojoj se temelji politički projekt: napad na tu istinu po pravilu se tumači kao napad na taj politički projekt. Takva je istina postojala za vrijeme komunizma, da bi se sa komunizmom i raspala – čim partija-Država više nije imala snage braniti svoju istinu. Državna istina o 'vjekovnim težnjama za ujedinjenjem južnoslovenskih naroda koje su ostavarene u NOB-u' tada su se ukazale kao vjekovne mržnje; 'slavna pobjeda nad fašizmom' kao povratak potisnutog fašizma; netrpeljivost naših nacija prema drugim nacijama (Švabe, Šiptari...) ukazala se kao međusobna netrpeljivost naših nacija a iluzija o 'zajedničkoj socijalističkoj budućnosti' zamijenjena je iluzijom o samostalnim, separatnim kapitalističkim budućnostima u Evropi kojoj smo, ovo zvuči poznato, 'vjekovima težili'? Simptomi koji su se javljali najprije izvan, u emigraciji, potom na marginama, u 'disidentskim salonima', vremenom su se počeli javljati u središtu poretka: Ranković, Hrvatsko proljeće, Milošević... budite slobodni da dopunite listu.
Vrijedi ipak napomenuti kako niti jedna od naših novih istina nije istinitija od istina komunističke Jugoslavije - što ne bi trebao biti povod za patetične izlive nostalgije, nego za kreativnu zabrinutost. Slomu istine partije-Države smo svjedočili: nema razloga da mislimo da će raspad istine ideologije pomirenja i evropskih integracija svake od novostvorenih nacionalnih tržišta-Država biti manje stravičan. Takođe, to ne znači da ne treba ući u EU. Znači, međutim, da treba razgrnuti smetove ideologije i razumjeti kamo smo to i zašto krenuli: ulazak u EU ne samo da neće riješiti sve naše probleme, nego će donijeti i nove. Na EU se ovdje, uostalom, gleda kao na staratelja u čije ruke jedva čekamo predati vlastitu sudbinu, budući da smo se složili da sami o sebi nismo u stanju voditi računa.
Photo: CZKD
I iznad svega: što da se radi ako se pokaže da su ljudi poput Samir Amina, koji tvrdi da će se EU raspasti u narednih pet godina, a euro propasti još i prije, bili u pravu? Izgleda nemoguće, ali ko je 1980. smatrao da je moguće da se raspadne Jugoslavija? Ima li ijedna od ex-Yu zemalja bilo kakav plan za taj slučaj?
Istina nije pitanje nacionalnog, društvenog ili bilo kakvog drugog konsenzusa. Naprotiv - tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina, tamo se istina definiše kao ono oko čega smo se složili da je istina. Još od Freuda i, još ranije, Marxa, znamo da istinu o jednom poretku treba tražiti u 'patološkim' iskliznućima, na marginama: u omaškama u zvaničnom jeziku, snovima o zabranjenom, ekonomskim i društvenim krizama. Potisnuti jugoslovenski nacionalizmi i emigracija govorili su nam o jugoslovenskom sistemu više od onoga što smo bili spremni da čujemo. Borba protiv te emigracije, ma kako uspješna bila, zapravo je značila poraz: bilo je to liječenje simptoma. Uzrok nije bio u emigraciji, nego u samom sistemu.
Jugoslovensko klanje bilo je istina o Jugoslaviji. Do nje, istine, nemoguće je doći kompromisnim objedinjenjem partikularnih volja i interesa, na čemu se bazira naša potraga za zajedničkom istinom na kojoj ćemo graditi novu zajedničku budućnost.
Proces uspostave nove ideološke istine tako je pun laži da one slabijeg stomaka a boljeg pamćenja tjera na povraćanje. Svejedno, nova, konsenzualna istina biće, ipak, uspostavljena. Njeni tribuni iz toga će izvući nemalu korist, odmah. Posljedice raspada istine naših tržišta-Država trpićemo svi, kasnije. Kapitalo-parlamentarizam, kako parlamentarnu demoktratiju naziva Alain Badiou, ravnodušan je prema istini: ono što se od nas zahtijeva nije istina, nego dogovor, saradnja i vladavina prava. Otud parlamentarne demokratije Zapada i WikiLeaks tretiraju kao pravni problem, ističući kako je to što je prekršeno pravo važnije od toga što je iznesena istina... Jer je pitanje istine i njene (re)prezentacije pravno uređeno, jer je pravo u tim državama starije od istine.
O odnosu pravne države i istine Badiou u Mračnom raspadu piše: 'Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom... Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu. Filozofski gledano, one su, ako tako možemo reći, relativističke i skeptičke države, ne zbog slučaja ili ideologije, već samosvojno, od onda od kada je njihova suština pravno pravilo. To je upravo i razlog zašto se te države dobrovoljno predstavljaju kao manje loše prije nego najbolje. Manje loše u svakom slučaju znači da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro'.
Zato jer je tako, moguća je ovakva Bosna, koju je stvorio Zapad, Bosna koja pravno postoji, ali nije uređena na načelima 'Istine ili Dobra'. Bosna je lapsus u brižno sročenom, na engleski prevedenom slavljeničkom govoru. Bosna je simptom nove regionalne istine pomirenja i eurointegracija. Dok se regionalni predsjednici sastaju, grle i izmjenjuju izraze ljubavi, valja reći kako je podijeljena, trajno disfunkcionalna Bosna u kojoj nepravda smrdi do neba, istina našeg novog regionalnog projekta.
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
- Sent using Google Toolbar"
Bosna kao istina o nepravdi
Piše: Andrej Nikolaidis
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wordpress.com
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
Urnebesna i snajperski precizna definicija kaže da je nacija grupa ljudi koji dijele
1. zajedničke laži o prošlosti
2. zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
3. zajedničke iluzije o budućnosti.
Ovu sam definiciju nedavno koristio da bih objasnio razliku između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Da vidimo kako ona funkcioniše na primjeru Bosne i Hercegovine, njena tri konstitutivna naroda i nepostojeće, bosanske nacije.
Srbi, Hrvati i Bošnjaci ipak imaju mnogo više zajedničkog nego što to njihove političke elite žele priznati. Recimo, 2) iz naše definicije: zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama. Bošnjaci i Hrvati dijele (barem) netrpeljivost prema Srbima, Srbi i Hrvati (barem) netrpeljivost prema Bošnjacima, a Srbi i Bošnjaci (barem) netrpeljivost prema Hrvatima. Dijele, djelimično, i 3), iluziju o ulasku u EU, čime se ima stići do sretnog kraja istorije, tamo gdje nema korupcije a tržište cvjeta hiljadama cvjetova demokratije i ljudskih prava. Doduše, ne dijele i predstavu o tome u sastavu koje države će ući u EU: Hrvatske, Srbije ili BiH. Čovjek bi mogao pomisliti da je ključni razlog nepostojanja bosanske nacije nepostojanje zajedničke laži o prošlosti. Naravno, to što nema zajedničke laži, nipošto ne znači da današnjom Bosnom i Hercegovinom vlada istina. Naprotiv: tri naroda, tri laži, jedna država.
Znam da su sada svima usta puna istine, i tako će biti još čitavi koji dan, dok se ne zaboravi WikiLeaks, ali usudio bih se i ovom prigodom podsjetiti na neusporediv značaj koji laž ima za konstituisanje nacije i države.
Vrijeme je da preciziramo: ono što ovdje zovemo laži zapravo je ideološka istina. Istina do koje se došlo konsenzusom elitâ, istina na kojoj se temelji politički projekt: napad na tu istinu po pravilu se tumači kao napad na taj politički projekt. Takva je istina postojala za vrijeme komunizma, da bi se sa komunizmom i raspala – čim partija-Država više nije imala snage braniti svoju istinu. Državna istina o 'vjekovnim težnjama za ujedinjenjem južnoslovenskih naroda koje su ostavarene u NOB-u' tada su se ukazale kao vjekovne mržnje; 'slavna pobjeda nad fašizmom' kao povratak potisnutog fašizma; netrpeljivost naših nacija prema drugim nacijama (Švabe, Šiptari...) ukazala se kao međusobna netrpeljivost naših nacija a iluzija o 'zajedničkoj socijalističkoj budućnosti' zamijenjena je iluzijom o samostalnim, separatnim kapitalističkim budućnostima u Evropi kojoj smo, ovo zvuči poznato, 'vjekovima težili'? Simptomi koji su se javljali najprije izvan, u emigraciji, potom na marginama, u 'disidentskim salonima', vremenom su se počeli javljati u središtu poretka: Ranković, Hrvatsko proljeće, Milošević... budite slobodni da dopunite listu.
Vrijedi ipak napomenuti kako niti jedna od naših novih istina nije istinitija od istina komunističke Jugoslavije - što ne bi trebao biti povod za patetične izlive nostalgije, nego za kreativnu zabrinutost. Slomu istine partije-Države smo svjedočili: nema razloga da mislimo da će raspad istine ideologije pomirenja i evropskih integracija svake od novostvorenih nacionalnih tržišta-Država biti manje stravičan. Takođe, to ne znači da ne treba ući u EU. Znači, međutim, da treba razgrnuti smetove ideologije i razumjeti kamo smo to i zašto krenuli: ulazak u EU ne samo da neće riješiti sve naše probleme, nego će donijeti i nove. Na EU se ovdje, uostalom, gleda kao na staratelja u čije ruke jedva čekamo predati vlastitu sudbinu, budući da smo se složili da sami o sebi nismo u stanju voditi računa.
Photo: CZKD
I iznad svega: što da se radi ako se pokaže da su ljudi poput Samir Amina, koji tvrdi da će se EU raspasti u narednih pet godina, a euro propasti još i prije, bili u pravu? Izgleda nemoguće, ali ko je 1980. smatrao da je moguće da se raspadne Jugoslavija? Ima li ijedna od ex-Yu zemalja bilo kakav plan za taj slučaj?
Istina nije pitanje nacionalnog, društvenog ili bilo kakvog drugog konsenzusa. Naprotiv - tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina, tamo se istina definiše kao ono oko čega smo se složili da je istina. Još od Freuda i, još ranije, Marxa, znamo da istinu o jednom poretku treba tražiti u 'patološkim' iskliznućima, na marginama: u omaškama u zvaničnom jeziku, snovima o zabranjenom, ekonomskim i društvenim krizama. Potisnuti jugoslovenski nacionalizmi i emigracija govorili su nam o jugoslovenskom sistemu više od onoga što smo bili spremni da čujemo. Borba protiv te emigracije, ma kako uspješna bila, zapravo je značila poraz: bilo je to liječenje simptoma. Uzrok nije bio u emigraciji, nego u samom sistemu.
Jugoslovensko klanje bilo je istina o Jugoslaviji. Do nje, istine, nemoguće je doći kompromisnim objedinjenjem partikularnih volja i interesa, na čemu se bazira naša potraga za zajedničkom istinom na kojoj ćemo graditi novu zajedničku budućnost.
Proces uspostave nove ideološke istine tako je pun laži da one slabijeg stomaka a boljeg pamćenja tjera na povraćanje. Svejedno, nova, konsenzualna istina biće, ipak, uspostavljena. Njeni tribuni iz toga će izvući nemalu korist, odmah. Posljedice raspada istine naših tržišta-Država trpićemo svi, kasnije. Kapitalo-parlamentarizam, kako parlamentarnu demoktratiju naziva Alain Badiou, ravnodušan je prema istini: ono što se od nas zahtijeva nije istina, nego dogovor, saradnja i vladavina prava. Otud parlamentarne demokratije Zapada i WikiLeaks tretiraju kao pravni problem, ističući kako je to što je prekršeno pravo važnije od toga što je iznesena istina... Jer je pitanje istine i njene (re)prezentacije pravno uređeno, jer je pravo u tim državama starije od istine.
O odnosu pravne države i istine Badiou u Mračnom raspadu piše: 'Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom... Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu. Filozofski gledano, one su, ako tako možemo reći, relativističke i skeptičke države, ne zbog slučaja ili ideologije, već samosvojno, od onda od kada je njihova suština pravno pravilo. To je upravo i razlog zašto se te države dobrovoljno predstavljaju kao manje loše prije nego najbolje. Manje loše u svakom slučaju znači da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro'.
Zato jer je tako, moguća je ovakva Bosna, koju je stvorio Zapad, Bosna koja pravno postoji, ali nije uređena na načelima 'Istine ili Dobra'. Bosna je lapsus u brižno sročenom, na engleski prevedenom slavljeničkom govoru. Bosna je simptom nove regionalne istine pomirenja i eurointegracija. Dok se regionalni predsjednici sastaju, grle i izmjenjuju izraze ljubavi, valja reći kako je podijeljena, trajno disfunkcionalna Bosna u kojoj nepravda smrdi do neba, istina našeg novog regionalnog projekta.
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
- Sent using Google Toolbar"
e-novine.com - Golubiju pamet u glavu!
e-novine.com - Golubiju pamet u glavu!: "I bogovi su spali na sjeme
Golubiju pamet u glavu!
Piše: Nenad Veličković
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: animalsinthecity.webs.com
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi
Biblijska čast da Noju donese dobru vijest nije pripala ni orlu, ni jastrebu, ni sokolu, nego golubu. Ali, Nojevi potomci ipak na svoje grbove ne stavljaju pitomog pismonošu nego divlje grabljivice. Oštro oko, kljun i kandže ujedinjuju ljude bolje od maslinove grančice i ljubavnog gugutanja.
Istini za volju, golubovi svojski rade u korist svoje štete - seru po svemu što stignu, toveći se kao kokoši, ali noseći puno manja jaja. Trgovi zaudaraju njihovim izmetom, balkoni i potkrovlja puni su ljepljivog paperja. Pa ipak čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Sneveseli se čovjek, ali ne pada mu na pamet da u tom golubu prepozna samog sebe. Ne pomišlja da i on tako, već dvadeset godina, od prvih demokratskih izbora, čeka da prođe nevrijeme pa da opet izvuče glavu iz zgrčenih ramena. Ne dovija se u svojoj golubijoj pameti da je demokratija puno više od izlazaka na izbore kao na trg posut sjemenjem, i da i on, kao i golubiji narod, sve manje leti a sve više sere.
Photo: www.mopo.ca
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi.
I čeka da mu božije čudo izmet pretvori u srebro, pa da napuni džepove i krene mapom puta bez vize u Evropu. Ali i tamo, gle čuda, pao snijeg! Stoje vozovi, ne lete avioni, ne voze autobusi. Dvadeset godina čeka da mu ukinu vizu, a ispada da nisu ništa bolji od njega. I njih snijeg zamete, kao Kočićeve i Sijarićeve junake. Lažni bogovi, bespomoćni klošare na Hitrouu, Šipolu, Orliju... Džaba im pasoši s lavovima i orlovima, džaba zlatne i platinaste kreditne kartice. Džaba ONLY EU i NON EU, kad su izlazi zatvoreni. Čini se da i privilegije zasnovane na blagodetima nacionalizma imaju svoje limite. Ovako, povaljani kao u vukovarskim, mostarskim, dubrovačkim ili sarajevskim skloništima, ne čine se više tako superiorni.
Naprotiv, izgledaju isto kao bivši Jugovići zameteni u ćiri između inflacije i stabilizacije. Prilagodljivi svakoj podlozi, strpljivo leže po zavjetrinama terminala, gutaju tablete i bijes, i čekaju da ih neka viša pamet vrati u normalan život. Istina, tamo im skraćuju penzije a produžavaju radno vrijeme, ohrabruju turizam a protjeruju strance, poskupljuju školarine a pojeftinjuju živote, oduzimaju privatnost a poklanjaju privjeske...
Photo: animalsinthecity.webs.com
Ali, ipak podijele trinaestu platu i dopuste radost Božića.
Zašto je trebalo zasrati crveni pasoš, da bi se putovalo s biometrijskim? Hoće li sutra biti jeftinije izdržavati Brisel nego što je to juče bilo Beograd? Zašto je planska privreda loša kad njome upravljaju komunisti, a dobra kad je predvode bankari? Je li najviše što ta dugo sanjana demokratija može ponuditi stezanje kaiša i strah od terorizma? Zar je vrijedilo izgubiti dvadeset godina da bi se iz golubarnika izašlo u kokošarnik?
* Tekst je preuzet sa internet portala Deutsche Welle
- Sent using Google Toolbar"
Golubiju pamet u glavu!
Piše: Nenad Veličković
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: animalsinthecity.webs.com
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi
Biblijska čast da Noju donese dobru vijest nije pripala ni orlu, ni jastrebu, ni sokolu, nego golubu. Ali, Nojevi potomci ipak na svoje grbove ne stavljaju pitomog pismonošu nego divlje grabljivice. Oštro oko, kljun i kandže ujedinjuju ljude bolje od maslinove grančice i ljubavnog gugutanja.
Istini za volju, golubovi svojski rade u korist svoje štete - seru po svemu što stignu, toveći se kao kokoši, ali noseći puno manja jaja. Trgovi zaudaraju njihovim izmetom, balkoni i potkrovlja puni su ljepljivog paperja. Pa ipak čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Sneveseli se čovjek, ali ne pada mu na pamet da u tom golubu prepozna samog sebe. Ne pomišlja da i on tako, već dvadeset godina, od prvih demokratskih izbora, čeka da prođe nevrijeme pa da opet izvuče glavu iz zgrčenih ramena. Ne dovija se u svojoj golubijoj pameti da je demokratija puno više od izlazaka na izbore kao na trg posut sjemenjem, i da i on, kao i golubiji narod, sve manje leti a sve više sere.
Photo: www.mopo.ca
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi.
I čeka da mu božije čudo izmet pretvori u srebro, pa da napuni džepove i krene mapom puta bez vize u Evropu. Ali i tamo, gle čuda, pao snijeg! Stoje vozovi, ne lete avioni, ne voze autobusi. Dvadeset godina čeka da mu ukinu vizu, a ispada da nisu ništa bolji od njega. I njih snijeg zamete, kao Kočićeve i Sijarićeve junake. Lažni bogovi, bespomoćni klošare na Hitrouu, Šipolu, Orliju... Džaba im pasoši s lavovima i orlovima, džaba zlatne i platinaste kreditne kartice. Džaba ONLY EU i NON EU, kad su izlazi zatvoreni. Čini se da i privilegije zasnovane na blagodetima nacionalizma imaju svoje limite. Ovako, povaljani kao u vukovarskim, mostarskim, dubrovačkim ili sarajevskim skloništima, ne čine se više tako superiorni.
Naprotiv, izgledaju isto kao bivši Jugovići zameteni u ćiri između inflacije i stabilizacije. Prilagodljivi svakoj podlozi, strpljivo leže po zavjetrinama terminala, gutaju tablete i bijes, i čekaju da ih neka viša pamet vrati u normalan život. Istina, tamo im skraćuju penzije a produžavaju radno vrijeme, ohrabruju turizam a protjeruju strance, poskupljuju školarine a pojeftinjuju živote, oduzimaju privatnost a poklanjaju privjeske...
Photo: animalsinthecity.webs.com
Ali, ipak podijele trinaestu platu i dopuste radost Božića.
Zašto je trebalo zasrati crveni pasoš, da bi se putovalo s biometrijskim? Hoće li sutra biti jeftinije izdržavati Brisel nego što je to juče bilo Beograd? Zašto je planska privreda loša kad njome upravljaju komunisti, a dobra kad je predvode bankari? Je li najviše što ta dugo sanjana demokratija može ponuditi stezanje kaiša i strah od terorizma? Zar je vrijedilo izgubiti dvadeset godina da bi se iz golubarnika izašlo u kokošarnik?
* Tekst je preuzet sa internet portala Deutsche Welle
- Sent using Google Toolbar"
Kurspahić: Pravo na sjećanja - Radio Slobodna Evropa
Kurspahić: Pravo na sjećanja - Radio Slobodna Evropa: "Kolumna
Kurspahić: Pravo na sjećanja
Kemal Kurspahić
Kemal Kurspahić
24.12.2010
Kemal Kurspahić
Kad sam nedavno, u raspravi na ovom mjestu povodom moje kolumne 'Granice dozvoljenog', napisao kako me ne iznenađuje da su 'decenije poništavanja sistema vrijednosti u kojima smo odrastali proizvele toliko negativnih osjećanja, cinizma pa i pesimizma' jedan se poštovani čitalac toliko naljutio da je ustvrdio kako je to što je napisano 'čista laž' zbog koje bi autor morao da se srami i zbog koje je u očima tog čitaoca 'definitivno krahirao'. Čovjek - insistirajući da znamo 'kakvo je to vrijeme bilo' - očito vjeruje kako su 'vrijednosti u kojima smo odrastali' nekakva istorijska ili ideološka prevara, laž ili fikcija. Možda sam mogao biti i precizniji, pa reći kako je riječ o vrijednostima s kojima je odrastala moja generacija - rođenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata - ali ne vjerujem da bi to moglo ublažiti ljutnju čitaoca koji sugeriše kako 'znamo kakvo je to vrijeme bilo'.
A ako neko baš dovodi u pitanje čitav sistem vrijednosti s kojima ste rasli, kvalifikujući ga kao 'čistu laž', onda se radi o dubokom nesporazumu koji ipak zaslužuje razjašnjenje. Riječ je, naime, o vrijednostima koje spadaju u red najuzvišenijih civilizacijskih tekovina koje su u mom dječaštvu i mladosti bile izvor samopoštovanja a nikada, sve do ovih dana, srama na koji me upućuje čitalac.
Na vrhu liste tih vrijednosti našao bi se antifašizam.
Grupa partizana koji su se borili u Sloveniji za oslobođenje Jugoslavije od nacističkih okupatora, 01. jun 1944
U mome odrastanju to osjećanje istorijskog doprinosa zemlje u kojoj sam rođen u poražavanju najmračnije ideologije odgovorne za zlodjela monumentalnih razmjera nije bilo tek obavezna školska lektira ili ideološki okvir za podizanje 'svjesnih omladinaca' kako vole da se podruguju ignoranti koji bi da nam organizuju i ponište sjećanja unazad: za mene su naše ustaničke puške i sutjeske i neretve, jasenovci i kragujevci, ZAVNOBiH i AVNOJ, bili tragovi i dokazi hrabrosti da se pred najvećim iskušenjem čovječanstva bude na pravoj strani. To osjećanje iz djetinjstva potvrđivalo se i produbljivalo u svim mojim životnim putovanjima i propitivanjima i prošlosti i sadašnjosti: svuda u svijetu, a bio sam u 60 zemalja, u susretima s ljudima iz svijeta nauke, politike ili novinarstva nailazio sam samo na poštovanje za taj istorijski doprinos Titove Jugoslavije svjetskoj antifašističkoj koaliciji. To što su u ovim decenijama sistematskog poništavanja tih vrijednosti, o kojime je bilo riječi u osporavanom tekstu, neki domaći revizori prošlosti decenijama nakon njihovog istorijskog poraza vratili na scenu nacističke kolaboracioniste i razmahnuli zastavama ustaštva ili četništva moglo je - u sadjejstvu akademija, partija i medija - postati modni hit devedesetih, i moglo je biti inspiracija zločinačkih odmazdi za mitske krivice i poraze, ali nikome sa samosviješću o tome odakle dolazi nisu mogle pobrisati sjećanja na vrijednosti koje su nas formirale.
Slična djejstva imao je antistaljinizam.
Nepristajanje zemlje u kojoj sam odrastao na diktat iz Moskve, i to još 1948. - kad je to značilo ekonomsku blokadu u neimaštini poratnih godina - bilo je izvor samopoštovanja i inspiracija za obnovu uprkos svemu, i golemog uvažavanja i na Zapadu i na Istoku i posebno u nastajućem nesvrstanom svijetu zemalja u razvoju u kojem je Jugoslavija u Titovim decenijama bila i najuticajniji glas, a njeni građani za razliku od državljana zemalja sovjetske imperije bili dobrodošli svuda u svijetu.
A šta tek da kažem o vrijednostima dobrog komšiluka.
Ako i ima onih koji vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
Čovjek ne mora biti atomski fizičar, dovoljno je i da površno prati to što se zove dijalog na domaćoj javnoj sceni, pa da vidi kako su neke simbolične manifestacije poštovanja za vjerske i nacionalne razlike - kao što je slika bogomolja četiri svjetske religije u srcu Sarajeva, pozivanje na bajramske baklave i božićne, i katoličke i pravoslavne, porodične ili javne svečanosti, višestoljetno postojanje i opstajanje jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini pogromima uprkos - posljednjih decenija kompromitovani zbog providne političke banalizacije sve dok u najnovije vrijeme nisu postale i predmet bahatog poricanja pa i poruge iz krugova uživalaca i promotora 'novih vrijednosti' i 'novog sistema'. Dakle, ni najmanje ne čudi što je 'ovo što sada imamo', i što naročito imaju nosioci vlasti u posljednje dvije decenije i njihovi ideološki, vjerski ili rodbinski odabranici ili sljedbenici, regrutovalo udarne brigade medijskih, kvazi-akademskih i književnih intelektualnih batinaša koji agresivno poriču nekadašnje i promovišu nove vrijednosti. To je za njih i jedini način održavanja u vlasti, ili osvajanja vlasti, kako bi se osigurao imunitet od propitivanja ili ozbiljnije istrage novostečenih statusa i imovine.
Nije teško zaključiti da to u znatnoj mjeri objašnjava i njihovo uporno izbjegavanje da zemlju uvedu u evropsku porodicu država vladavine prava.
Ali, ako i ima - a očito je da ima - i onih koji im vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
- Sent using Google Toolbar"
Kurspahić: Pravo na sjećanja
Kemal Kurspahić
Kemal Kurspahić
24.12.2010
Kemal Kurspahić
Kad sam nedavno, u raspravi na ovom mjestu povodom moje kolumne 'Granice dozvoljenog', napisao kako me ne iznenađuje da su 'decenije poništavanja sistema vrijednosti u kojima smo odrastali proizvele toliko negativnih osjećanja, cinizma pa i pesimizma' jedan se poštovani čitalac toliko naljutio da je ustvrdio kako je to što je napisano 'čista laž' zbog koje bi autor morao da se srami i zbog koje je u očima tog čitaoca 'definitivno krahirao'. Čovjek - insistirajući da znamo 'kakvo je to vrijeme bilo' - očito vjeruje kako su 'vrijednosti u kojima smo odrastali' nekakva istorijska ili ideološka prevara, laž ili fikcija. Možda sam mogao biti i precizniji, pa reći kako je riječ o vrijednostima s kojima je odrastala moja generacija - rođenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata - ali ne vjerujem da bi to moglo ublažiti ljutnju čitaoca koji sugeriše kako 'znamo kakvo je to vrijeme bilo'.
A ako neko baš dovodi u pitanje čitav sistem vrijednosti s kojima ste rasli, kvalifikujući ga kao 'čistu laž', onda se radi o dubokom nesporazumu koji ipak zaslužuje razjašnjenje. Riječ je, naime, o vrijednostima koje spadaju u red najuzvišenijih civilizacijskih tekovina koje su u mom dječaštvu i mladosti bile izvor samopoštovanja a nikada, sve do ovih dana, srama na koji me upućuje čitalac.
Na vrhu liste tih vrijednosti našao bi se antifašizam.
Grupa partizana koji su se borili u Sloveniji za oslobođenje Jugoslavije od nacističkih okupatora, 01. jun 1944
U mome odrastanju to osjećanje istorijskog doprinosa zemlje u kojoj sam rođen u poražavanju najmračnije ideologije odgovorne za zlodjela monumentalnih razmjera nije bilo tek obavezna školska lektira ili ideološki okvir za podizanje 'svjesnih omladinaca' kako vole da se podruguju ignoranti koji bi da nam organizuju i ponište sjećanja unazad: za mene su naše ustaničke puške i sutjeske i neretve, jasenovci i kragujevci, ZAVNOBiH i AVNOJ, bili tragovi i dokazi hrabrosti da se pred najvećim iskušenjem čovječanstva bude na pravoj strani. To osjećanje iz djetinjstva potvrđivalo se i produbljivalo u svim mojim životnim putovanjima i propitivanjima i prošlosti i sadašnjosti: svuda u svijetu, a bio sam u 60 zemalja, u susretima s ljudima iz svijeta nauke, politike ili novinarstva nailazio sam samo na poštovanje za taj istorijski doprinos Titove Jugoslavije svjetskoj antifašističkoj koaliciji. To što su u ovim decenijama sistematskog poništavanja tih vrijednosti, o kojime je bilo riječi u osporavanom tekstu, neki domaći revizori prošlosti decenijama nakon njihovog istorijskog poraza vratili na scenu nacističke kolaboracioniste i razmahnuli zastavama ustaštva ili četništva moglo je - u sadjejstvu akademija, partija i medija - postati modni hit devedesetih, i moglo je biti inspiracija zločinačkih odmazdi za mitske krivice i poraze, ali nikome sa samosviješću o tome odakle dolazi nisu mogle pobrisati sjećanja na vrijednosti koje su nas formirale.
Slična djejstva imao je antistaljinizam.
Nepristajanje zemlje u kojoj sam odrastao na diktat iz Moskve, i to još 1948. - kad je to značilo ekonomsku blokadu u neimaštini poratnih godina - bilo je izvor samopoštovanja i inspiracija za obnovu uprkos svemu, i golemog uvažavanja i na Zapadu i na Istoku i posebno u nastajućem nesvrstanom svijetu zemalja u razvoju u kojem je Jugoslavija u Titovim decenijama bila i najuticajniji glas, a njeni građani za razliku od državljana zemalja sovjetske imperije bili dobrodošli svuda u svijetu.
A šta tek da kažem o vrijednostima dobrog komšiluka.
Ako i ima onih koji vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
Čovjek ne mora biti atomski fizičar, dovoljno je i da površno prati to što se zove dijalog na domaćoj javnoj sceni, pa da vidi kako su neke simbolične manifestacije poštovanja za vjerske i nacionalne razlike - kao što je slika bogomolja četiri svjetske religije u srcu Sarajeva, pozivanje na bajramske baklave i božićne, i katoličke i pravoslavne, porodične ili javne svečanosti, višestoljetno postojanje i opstajanje jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini pogromima uprkos - posljednjih decenija kompromitovani zbog providne političke banalizacije sve dok u najnovije vrijeme nisu postale i predmet bahatog poricanja pa i poruge iz krugova uživalaca i promotora 'novih vrijednosti' i 'novog sistema'. Dakle, ni najmanje ne čudi što je 'ovo što sada imamo', i što naročito imaju nosioci vlasti u posljednje dvije decenije i njihovi ideološki, vjerski ili rodbinski odabranici ili sljedbenici, regrutovalo udarne brigade medijskih, kvazi-akademskih i književnih intelektualnih batinaša koji agresivno poriču nekadašnje i promovišu nove vrijednosti. To je za njih i jedini način održavanja u vlasti, ili osvajanja vlasti, kako bi se osigurao imunitet od propitivanja ili ozbiljnije istrage novostečenih statusa i imovine.
Nije teško zaključiti da to u znatnoj mjeri objašnjava i njihovo uporno izbjegavanje da zemlju uvedu u evropsku porodicu država vladavine prava.
Ali, ako i ima - a očito je da ima - i onih koji im vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
- Sent using Google Toolbar"
Tuesday, December 7, 2010
"Moderna" Srbija i jugoslovenska ideja. | zokster
"Moderna" Srbija i jugoslovenska ideja. | zokster: "'Moderna' Srbija i jugoslovenska ideja
Zadivljen kriminalnom veštinom i sposobnošću, kako se krade od mrtvaca, srbijanskog a u stvari srpskog ministra za ljudska i manjinska prava, čeda Demokratske stranke, Svetozara Čiplića, koji je odlučio da Jugosloveni ne mogu imati status nacionalne manjine, naterala me je ba se vratim na početak kraja jugoslovenske drame, da vidim gde je ispekao tako dobar i unosan zanat. Tehnika lukavstvo i bezobzirnost odvedoše me u mart 1991.godine sa svim relevantnim dogadjajima, Vukovom Devetim martom, tenkovima na na beogradskim ulicama, studentskoj pobuni, okupljanju na Terazijskoj česmi i kontramitingu vojnih penzionera na Ušću.
Tada mi je već postalo jasno da prisustvujem, šibicarskoj predstavi dramatizovanog romana Agate Kristi, gde ne postoji samo jedan ubica, nego je ubica, zajedničko kriminalno udruženje, gde svi noževima, do smrti, a i posle, čisto iz zadovoljstva, ubadaju nesrećnu žrtvu u ovom slučaju, bivšu zajedničku domovinu SFRJ Jugoslaviju. Glavni akteri, nacionalni program SANU, SPC, Milošević kao nacional-socijalistička matica, srpski generali u JNA, 'srpska opozicija', udruženje književnika, likovnih, estradnih i inih umetnika, i probuđeni narod, sjedinjeni u mržnji prema svemu što nije srpsko, krenuli su u grabež budućeg nasldja.
Podmuklo zajedničko udruženje, tada je upreglo sve svoje snage da 'zaludeleu' , antiratnu i istinski jugoslovensku mladost Beograda i Srbije prevaspita, privede nacionalnom ognjištu, obuče u uniforme i pošalje u buduće ratove za srpski lebensraum i svoje pune džepove.
Pripremljena podvala, iza koje su stajali gotovo svi zaverenici najasnije je uočljiva u tada održanom govoru patrijarha Pavla na Terazijama gde se potencira ugroženost srpskog naroda širom Jugoslavije, izaziva strah, produkuje mržnja i poziva, u ljubavi i toleranciji stasalu mladost Beograda i Srbije da shvati tešku situaciju u kojoj srpski narod nalazi, da se razidje i da ne remeti politiku i pregnuće 'mudrog' srpskog rukovodstva.
http://www.youtube.com/watch?v=3I6s3kRtO3Y
Nije trebalo dugo čekati, a 'mudro' srpsko rukovodstvo je odmah krenulo u akciju.
Dogovorom izmedju Franje Tudjmana i Miloševića 17. marta 1991 u Karadjordjevu, postignut je dogovor o nasledju, osmišljen je i režiran krvavi kraj SFRJ Jugoslavije i ideje jugoslovenstva jer bez enormnih zločina nisu nikako mogli da završe posao koji su započeli, da likvidiraju bolesnika na umoru.
Kad je prošla priča o izmišljenom masakru u Stocu i ubijanju pravoslavnih popova u Pakracu, organizovani su i pravi dogadjaji.
Plitvice 31 marta1991.
Borovo selo 02. maja 1991.
Dogovor Miloševića 'Nemam ništa protiv da Slovenija nastavi svojim putem samostalno' i Kučana 'Nemam ništa protiv da svi Srbi žive u jednoj državi' završio je lažnim ratom i izguravanjem Slovenije iz zajednice što je bio i stvarni kraj SFRJ Jugoslavije.
Tada je nestala SFRJ država, bratstva i jedinstva, socijalističke ravnopravnosti naroda i narodnosti, a SFRJ Jugosloveni, ostavši bez države, i bez armije, postali su laka lovina za mrzitelje i zlikovace svih nacija. Ne pristajanjem na mržnju i ponudjene obmane i laži o veličini nacija, oni najuporniji su radije, čuvajući zdrav razum, izabriali sudbinu apatrida i bekstvo u spoljnu i untrašnju emigraciju.
To što se na početku, Miloševićeva 'JNA' okomila na Dubrovnik, grad bez strateškog značaja, nije nimalo slučajno i bez smisla.
Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, su postojali i pre stvaranja bilo kakve Jugoslavije. Naime, sama ideja o povezivanju južnih slovena rodjena je u ovim gradovima. Njihova otvorenost, gostoprimstvo, raznolikost kultura kroz vekove i zajednički jezik, dalo je i ideju za ujedinjenje južnih slovena i stvaranja zajedničke multikulturalne i multikonfesionalne države.
Sa pozicije srpskih nacionalsocijalista, razočaranih u bilo kakvo zajedništvo, trebalo je, za uvek, staviti tačku ne samo na SFRJ Jugoslaviju nego na samu ideju jugoslovensva, saseći je tu na izvoru. Za njih su gradovi, Dubrovnik, Sarajevo, Vukovar predstavljali samo legla anacionalne kopiladi.
Šta mislite, zbog čega su mučeni i ubijani gradovi sa najviše Jugoslovena, melting pot brakova i njihove dece?
Trebalo je srušiti sve mostove i iskidati sve moguće veze civilizovanih i kosmopolitski nastrojenih ljudi.
Seljačine u generalskim uniformama, ta ruralno primitivna stvorenja, nije trebalo specijalno moliti da ubijaju gradski život i civilizaciju koju, inače, nikad nisu voleli.
5. oktobra 1991 je u Dubrovniku, od granate zločinačke 'JNA' smrtno je stradao i Milan Milišić, Jugosloven, neobičan , radoznao i otvoren čovek, jedan od najistaknutijih naših savremenih pjesnika. Bio je jedna od najljepših spona srpske i hrvatske poezije. Milan Milišić nije bio slučajna žrtva rata. Milan Milišić i ljudi istinskog jugoslovenskog opredeljenja , Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Marko Vešović, Rade Šerbedžija i mnogi drugi bili su prava meta programa pomahnitalog srpskog nacionalsocijaliizma i njegovog izvodjača radova Slobodana Miloševića. Istinski SFRJ Jugosloveni su prepoznali zlo dok se još ušunjavalo na prstima i koji su po cenu sopstvenog života i tada vrištali, upozoravali, ali sami i od svih odbačeni, nisu bili u stanju da srpsko hrvatski brod skrenu sa zacrtane maršrute: Od urbicida do genocida, pa sve do Haga, nekad zvanog Nirnberg.
Žalosno je što se sada i posle dvadeset godina survavanja, srpski narod još uvek nalazi na početku, 'pred bitkama i u bitkama, iako sada možda nisu oružane, ali ni takve nisu isključene' i što Vlada sa svojim Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, ima odrešene ruke da završi nacionalsocijalistički projekt i nastavi da spašava, ono što je ostalo od Miloševićevih i Ćosićevih 'pobeda', 'Kosova kao srca Srbije' Republiku srpsku i ukidanje autonomije Vojvodine.
Jugosloveni, sa svojim upornim ne pristajanjem na mržnju, sem prema nacistima i fašistima svih nacionalnosti, za ovu vladu su remetilački faktor i kao neuklopljivi u novi sistem 'vrednosti', uopšte, više ne smeju da postoje.
- Sent using Google Toolbar"
Zadivljen kriminalnom veštinom i sposobnošću, kako se krade od mrtvaca, srbijanskog a u stvari srpskog ministra za ljudska i manjinska prava, čeda Demokratske stranke, Svetozara Čiplića, koji je odlučio da Jugosloveni ne mogu imati status nacionalne manjine, naterala me je ba se vratim na početak kraja jugoslovenske drame, da vidim gde je ispekao tako dobar i unosan zanat. Tehnika lukavstvo i bezobzirnost odvedoše me u mart 1991.godine sa svim relevantnim dogadjajima, Vukovom Devetim martom, tenkovima na na beogradskim ulicama, studentskoj pobuni, okupljanju na Terazijskoj česmi i kontramitingu vojnih penzionera na Ušću.
Tada mi je već postalo jasno da prisustvujem, šibicarskoj predstavi dramatizovanog romana Agate Kristi, gde ne postoji samo jedan ubica, nego je ubica, zajedničko kriminalno udruženje, gde svi noževima, do smrti, a i posle, čisto iz zadovoljstva, ubadaju nesrećnu žrtvu u ovom slučaju, bivšu zajedničku domovinu SFRJ Jugoslaviju. Glavni akteri, nacionalni program SANU, SPC, Milošević kao nacional-socijalistička matica, srpski generali u JNA, 'srpska opozicija', udruženje književnika, likovnih, estradnih i inih umetnika, i probuđeni narod, sjedinjeni u mržnji prema svemu što nije srpsko, krenuli su u grabež budućeg nasldja.
Podmuklo zajedničko udruženje, tada je upreglo sve svoje snage da 'zaludeleu' , antiratnu i istinski jugoslovensku mladost Beograda i Srbije prevaspita, privede nacionalnom ognjištu, obuče u uniforme i pošalje u buduće ratove za srpski lebensraum i svoje pune džepove.
Pripremljena podvala, iza koje su stajali gotovo svi zaverenici najasnije je uočljiva u tada održanom govoru patrijarha Pavla na Terazijama gde se potencira ugroženost srpskog naroda širom Jugoslavije, izaziva strah, produkuje mržnja i poziva, u ljubavi i toleranciji stasalu mladost Beograda i Srbije da shvati tešku situaciju u kojoj srpski narod nalazi, da se razidje i da ne remeti politiku i pregnuće 'mudrog' srpskog rukovodstva.
http://www.youtube.com/watch?v=3I6s3kRtO3Y
Nije trebalo dugo čekati, a 'mudro' srpsko rukovodstvo je odmah krenulo u akciju.
Dogovorom izmedju Franje Tudjmana i Miloševića 17. marta 1991 u Karadjordjevu, postignut je dogovor o nasledju, osmišljen je i režiran krvavi kraj SFRJ Jugoslavije i ideje jugoslovenstva jer bez enormnih zločina nisu nikako mogli da završe posao koji su započeli, da likvidiraju bolesnika na umoru.
Kad je prošla priča o izmišljenom masakru u Stocu i ubijanju pravoslavnih popova u Pakracu, organizovani su i pravi dogadjaji.
Plitvice 31 marta1991.
Borovo selo 02. maja 1991.
Dogovor Miloševića 'Nemam ništa protiv da Slovenija nastavi svojim putem samostalno' i Kučana 'Nemam ništa protiv da svi Srbi žive u jednoj državi' završio je lažnim ratom i izguravanjem Slovenije iz zajednice što je bio i stvarni kraj SFRJ Jugoslavije.
Tada je nestala SFRJ država, bratstva i jedinstva, socijalističke ravnopravnosti naroda i narodnosti, a SFRJ Jugosloveni, ostavši bez države, i bez armije, postali su laka lovina za mrzitelje i zlikovace svih nacija. Ne pristajanjem na mržnju i ponudjene obmane i laži o veličini nacija, oni najuporniji su radije, čuvajući zdrav razum, izabriali sudbinu apatrida i bekstvo u spoljnu i untrašnju emigraciju.
To što se na početku, Miloševićeva 'JNA' okomila na Dubrovnik, grad bez strateškog značaja, nije nimalo slučajno i bez smisla.
Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, su postojali i pre stvaranja bilo kakve Jugoslavije. Naime, sama ideja o povezivanju južnih slovena rodjena je u ovim gradovima. Njihova otvorenost, gostoprimstvo, raznolikost kultura kroz vekove i zajednički jezik, dalo je i ideju za ujedinjenje južnih slovena i stvaranja zajedničke multikulturalne i multikonfesionalne države.
Sa pozicije srpskih nacionalsocijalista, razočaranih u bilo kakvo zajedništvo, trebalo je, za uvek, staviti tačku ne samo na SFRJ Jugoslaviju nego na samu ideju jugoslovensva, saseći je tu na izvoru. Za njih su gradovi, Dubrovnik, Sarajevo, Vukovar predstavljali samo legla anacionalne kopiladi.
Šta mislite, zbog čega su mučeni i ubijani gradovi sa najviše Jugoslovena, melting pot brakova i njihove dece?
Trebalo je srušiti sve mostove i iskidati sve moguće veze civilizovanih i kosmopolitski nastrojenih ljudi.
Seljačine u generalskim uniformama, ta ruralno primitivna stvorenja, nije trebalo specijalno moliti da ubijaju gradski život i civilizaciju koju, inače, nikad nisu voleli.
5. oktobra 1991 je u Dubrovniku, od granate zločinačke 'JNA' smrtno je stradao i Milan Milišić, Jugosloven, neobičan , radoznao i otvoren čovek, jedan od najistaknutijih naših savremenih pjesnika. Bio je jedna od najljepših spona srpske i hrvatske poezije. Milan Milišić nije bio slučajna žrtva rata. Milan Milišić i ljudi istinskog jugoslovenskog opredeljenja , Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Marko Vešović, Rade Šerbedžija i mnogi drugi bili su prava meta programa pomahnitalog srpskog nacionalsocijaliizma i njegovog izvodjača radova Slobodana Miloševića. Istinski SFRJ Jugosloveni su prepoznali zlo dok se još ušunjavalo na prstima i koji su po cenu sopstvenog života i tada vrištali, upozoravali, ali sami i od svih odbačeni, nisu bili u stanju da srpsko hrvatski brod skrenu sa zacrtane maršrute: Od urbicida do genocida, pa sve do Haga, nekad zvanog Nirnberg.
Žalosno je što se sada i posle dvadeset godina survavanja, srpski narod još uvek nalazi na početku, 'pred bitkama i u bitkama, iako sada možda nisu oružane, ali ni takve nisu isključene' i što Vlada sa svojim Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, ima odrešene ruke da završi nacionalsocijalistički projekt i nastavi da spašava, ono što je ostalo od Miloševićevih i Ćosićevih 'pobeda', 'Kosova kao srca Srbije' Republiku srpsku i ukidanje autonomije Vojvodine.
Jugosloveni, sa svojim upornim ne pristajanjem na mržnju, sem prema nacistima i fašistima svih nacionalnosti, za ovu vladu su remetilački faktor i kao neuklopljivi u novi sistem 'vrednosti', uopšte, više ne smeju da postoje.
- Sent using Google Toolbar"
Thursday, December 2, 2010
The Ultimate Twitter Guidebook For Teachers | Edudemic
The Ultimate Twitter Guidebook For Teachers | Edudemic: "- Sent using Google Toolbar"
How to Use Twitter – Tips for Bloggers
How to Use Twitter – Tips for Bloggers: "- Sent using Google Toolbar"
Wednesday, December 1, 2010
e-novine.com - U Sarajevu srpsku decu bacaju lavovima
e-novine.com - U Sarajevu srpsku decu bacaju lavovima: "- Sent using Google Toolbar"
Tuesday, November 30, 2010
Poziv na javnu raspravu » Pescanik Blog
Poziv na javnu raspravu » Pescanik Blog: "- Sent using Google Toolbar"
Odgovor nečastivog » Pescanik Blog
Odgovor nečastivog » Pescanik Blog: "- Sent using Google Toolbar"
Ceca očekuje maksimalnu kaznu | zokster
Ceca očekuje maksimalnu kaznu | zokster: "- Sent using Google Toolbar"
Sunday, November 28, 2010
e-novine.com - Platićemo žrtvi Bogdanovićevih kerova
e-novine.com - Platićemo žrtvi Bogdanovićevih kerova: "Sudski rasvetljen dan nakon devetomartovskih demonstracija
- Sent using Google Toolbar"
- Sent using Google Toolbar"
e-novine.com - Koštuničina lekcija o Đinđiću kao kriminalcu
e-novine.com - Koštuničina lekcija o Đinđiću kao kriminalcu: "Osobno sam svjedok: Srđa Popović ne griješi. Ni najmanje.
- Sent using Google Toolbar"
- Sent using Google Toolbar"
Friday, November 26, 2010
Friday, November 19, 2010
e-novine.com - Poseremo vam se na platane!
e-novine.com - Poseremo vam se na platane!: "- Sent using Google Toolbar"
Thursday, November 18, 2010
e-novine.com - Čudovišta iz ćorave kutije
e-novine.com - Čudovišta iz ćorave kutije: "- Sent using Google Toolbar"
Tuesday, November 16, 2010
e-novine.com
e-novine.com: "- Sent using Google Toolbar"
Kad jedno avangardno pozorište "Atelje 212" dobija mermernu fasadu, Šperovog "Sveta u kamenu" i estetiku čobanove zabiti, plus balvani ala Milić od Mačve sve sa čardakom, bilo je jasno da menja i namenu. Atelje 212 je najupećatljiviji primer kako su, početkom devedesetih, zabavljači boraca za "našu stvar" iskoristili priliku da unovče svoj mediokritetski talent. Razni "Umetnici" su projektovali, svirali pevali, pisali, slikali, igrali, bez ideje za ne pristajanjem na civilizacijski sunovrat svog društva. Bilo je tu i muzike, i filma, i pozorišta, ceo jedan umetnički pokret okupljen oko ideje večnog varvarizma.
Naš Bulevar nije jedini slučaj u istoriji arhitekture, i Benito Mussolini je poznat po sličnim arhitektonskom poduhvatu u Rimu. Srušio je staro jezgro grada staro dve hiljade godina da bi napravio bulevar Via della concilazione, prilaz crkvi San Pietro i po Vučurevićevom i Djilasovom receptu napravio još stariji Rim.
Kad jedno avangardno pozorište "Atelje 212" dobija mermernu fasadu, Šperovog "Sveta u kamenu" i estetiku čobanove zabiti, plus balvani ala Milić od Mačve sve sa čardakom, bilo je jasno da menja i namenu. Atelje 212 je najupećatljiviji primer kako su, početkom devedesetih, zabavljači boraca za "našu stvar" iskoristili priliku da unovče svoj mediokritetski talent. Razni "Umetnici" su projektovali, svirali pevali, pisali, slikali, igrali, bez ideje za ne pristajanjem na civilizacijski sunovrat svog društva. Bilo je tu i muzike, i filma, i pozorišta, ceo jedan umetnički pokret okupljen oko ideje večnog varvarizma.
Naš Bulevar nije jedini slučaj u istoriji arhitekture, i Benito Mussolini je poznat po sličnim arhitektonskom poduhvatu u Rimu. Srušio je staro jezgro grada staro dve hiljade godina da bi napravio bulevar Via della concilazione, prilaz crkvi San Pietro i po Vučurevićevom i Djilasovom receptu napravio još stariji Rim.
Mussolini and Rome
Prime Minister Benito Mussolini, who had signed the accord on behalf of the King, resurrected the idea of a grand thoroughfare symbolically connecting the Vatican to the heart of the Italian capital. To fulfil this vision, Mussolini turned to the prominent Fascist architects Marcello Piacentini and Attilio Spaccarelli. Drawing inspiration from a number of the designs submitted by Carlo Fontana, Piacentini came up with a plan that would preserve the best aspects of both the "open" and "closed" designs – a grand boulevard that would nonetheless obscure the majority of the Vatican buildings per Bernini's intentions. The vast colonnaded street would require the clearance of the whole "spina" of Borgo placed in between the Basilica and the Castle. Since the facades of the buildings lining this space did not align perfectly, in order to create the illusion of a perfectly straight causeway traffic islands would be erected along both sides, with rows of obelisks leading towards the Square, doubling as lampposts. These were also intended to reduce the effect that the funnel-shaped design would have on perspective when facing the Basilica. The wings of those buildings closest to the square would be preserved to form a propylaea, blocking the greater portion of the Vatican City from approaching visitors and framing the Square and Basilica at the head of a grand open space that would allow for easy vehicular access.
Prime Minister Benito Mussolini, who had signed the accord on behalf of the King, resurrected the idea of a grand thoroughfare symbolically connecting the Vatican to the heart of the Italian capital. To fulfil this vision, Mussolini turned to the prominent Fascist architects Marcello Piacentini and Attilio Spaccarelli. Drawing inspiration from a number of the designs submitted by Carlo Fontana, Piacentini came up with a plan that would preserve the best aspects of both the "open" and "closed" designs – a grand boulevard that would nonetheless obscure the majority of the Vatican buildings per Bernini's intentions. The vast colonnaded street would require the clearance of the whole "spina" of Borgo placed in between the Basilica and the Castle. Since the facades of the buildings lining this space did not align perfectly, in order to create the illusion of a perfectly straight causeway traffic islands would be erected along both sides, with rows of obelisks leading towards the Square, doubling as lampposts. These were also intended to reduce the effect that the funnel-shaped design would have on perspective when facing the Basilica. The wings of those buildings closest to the square would be preserved to form a propylaea, blocking the greater portion of the Vatican City from approaching visitors and framing the Square and Basilica at the head of a grand open space that would allow for easy vehicular access.
Monday, November 15, 2010
e-novine.com - Čovek koji je obnovio Atelje 212
e-novine.com - Čovek koji je obnovio Atelje 212: "- Sent using Google Toolbar"
Friday, November 12, 2010
Wednesday, November 10, 2010
Tuesday, November 9, 2010
Monday, November 8, 2010
e-novine.com
e-novine.com Djenerali
Kako su završili oriđinali.
Za Milana Babića nije preostao čak ni komadić zemaljske kugle na kojoj bi živio.
Kninjanin Jovo Opačić, čini se, prvi je shvatio što je strefilo hrvatske Srbe. Još 1998. vratio se iz Beograda u rodno Plavno, izjavivši: “Mi, Srbi, silno smo pogriješili.” Nakon što je koji mjesec kasnije postao žrtva dvojice napadača, nesumnjivo Hrvata osvetnika, razočarano je kazao: “Neka, ja više ne kanim bježati.” Jovo Rašković umro je već početkom rata. Bio je dovoljno obrazovan da među prvima shvati kako Miloševiću nije do Srba, već do srpskog imperija. Dušan Zelembaba utonuo je u anonimnost. Značajni broj hrvatskih Srba nestao je na beogradskim periferijama. Veliki uzorak kolonizirao je Australiju i Novi Zelenad. Ostali su u Vladi u izbeglištvu tzv. Republike Srpske Krajine, sa zemunskom adresom.
Za Milana Babića nije preostao čak ni komadić zemaljske kugle na kojoj bi živio.
Kninjanin Jovo Opačić, čini se, prvi je shvatio što je strefilo hrvatske Srbe. Još 1998. vratio se iz Beograda u rodno Plavno, izjavivši: “Mi, Srbi, silno smo pogriješili.” Nakon što je koji mjesec kasnije postao žrtva dvojice napadača, nesumnjivo Hrvata osvetnika, razočarano je kazao: “Neka, ja više ne kanim bježati.” Jovo Rašković umro je već početkom rata. Bio je dovoljno obrazovan da među prvima shvati kako Miloševiću nije do Srba, već do srpskog imperija. Dušan Zelembaba utonuo je u anonimnost. Značajni broj hrvatskih Srba nestao je na beogradskim periferijama. Veliki uzorak kolonizirao je Australiju i Novi Zelenad. Ostali su u Vladi u izbeglištvu tzv. Republike Srpske Krajine, sa zemunskom adresom.
rave Objavljeno: 08.11.2010 - 13:59
12
Sunday, November 7, 2010
Tuesday, November 2, 2010
Monday, November 1, 2010
e-novine.com - Slom zdravog razuma
e-novine.com - Slom zdravog razuma: "- Sent using Google Toolbar"
Sunday, October 31, 2010
e-novine.com
e-novine.com
Mogli ste a niste.
"Šta je ostalo nerazjašnjeno ili šta smo to pogrešno razumeli ?
Baš me zanima kome je potrebna njegova vizija života i sveta ?
Šta može novo da ponudi sluzava mešavina od sujete, straha i pristajanja ?
Nije to knjiga, to je pokušaj održanja ustaljenog sistema vrednosti u psihički bolesnom društvu koje pokušava da se uz gorke lekove otrezni, prizove sebi i vrati svojoj geografiji. Bez hrabrosti se ne može biti iskren prema sebi, a ni prema drugima i postati čovek u pravom smislu te reči.
Glumatanje normalnosti, laganje sebe i drugih ne ide u nedogled.
U sukobu sa stvarnošću i gubljenju temelja napravljenih od laži i obmana , jedino šta ostaje je nacionalsocijalistički delirijum sa svojim 'herojima' i sve više nadolezećih 'miševa'.
Ako se ne može, pisati kao Tomas Man, ako se ne može izgledati i glumiti kao Marlene Dietrich, može se u životu slično učiniti.
Mogli ste a niste.
Tužan kraj.
Mogli ste a niste.
"Šta je ostalo nerazjašnjeno ili šta smo to pogrešno razumeli ?
Baš me zanima kome je potrebna njegova vizija života i sveta ?
Šta može novo da ponudi sluzava mešavina od sujete, straha i pristajanja ?
Nije to knjiga, to je pokušaj održanja ustaljenog sistema vrednosti u psihički bolesnom društvu koje pokušava da se uz gorke lekove otrezni, prizove sebi i vrati svojoj geografiji. Bez hrabrosti se ne može biti iskren prema sebi, a ni prema drugima i postati čovek u pravom smislu te reči.
Glumatanje normalnosti, laganje sebe i drugih ne ide u nedogled.
U sukobu sa stvarnošću i gubljenju temelja napravljenih od laži i obmana , jedino šta ostaje je nacionalsocijalistički delirijum sa svojim 'herojima' i sve više nadolezećih 'miševa'.
Ako se ne može, pisati kao Tomas Man, ako se ne može izgledati i glumiti kao Marlene Dietrich, može se u životu slično učiniti.
Mogli ste a niste.
Tužan kraj.
Friday, October 29, 2010
MILJENKO DERETA: Koštunica da odgovara za sve što je učinio | zokster
MILJENKO DERETA: Koštunica da odgovara za sve što je učinio | zokster: "Alo! Alo!
Submitted by rave on Sat, 30/10/2010 - 02:26. *new
08.10.2003. g Prosper je u ime SAD izjavio da za bilo kojeg građanina koji odluči da pomogne, SAD su spremne da ponude nagradu od pet miliona dolara, odnosno za bilo koje informacije koje bi dovele do hapšenja Radovana Karadžića.
Tada je premijer bio Zoran Živković, a Boris Tadić ministar vojni.
Da li je moguće, da oni ne znaju da Radovan Karadžić, u to vreme, ima zdravstvenh problema i da se leči u Kliničkom centru?
Preciznije, u institutu za hematologiju.
I da slučajno sada znate gde je Ratko Mladić, kome bi ste to prijavili?
Da nije možda na 9191?
Važno je da se lako pamti.
- Sent using Google Toolbar"
Vesna Parun 1922 - 2010 | zokster
Vesna Parun 1922 - 2010 | zokster: "- Sent using Google Toolbar"
Vesna Parun 1922 - 2010
By cotton - Posted on October 29th, 2010
“Poezijo, skini nam se s kurca
nije vrijeme da se u snu bunca.
Jeziku je otupio mač.
Naš je život - politički trač!”
e-novine.com - Najava torture i smrti
e-novine.com - Najava torture i smrti: "- Sent using Google Toolbar"
e-novine.com - Ukrajina nije ruska švalerka
e-novine.com - Ukrajina nije ruska švalerka: "- Sent using Google Toolbar"
Thursday, October 28, 2010
Gundulić, Ivan_Osman
Gundulić, Ivan_Osman
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.
Wednesday, October 27, 2010
Više strogoće prema Srbiji | Kiosk | Deutsche Welle | 26.10.2010
Više strogoće prema Srbiji | Kiosk | Deutsche Welle | 26.10.2010: "Više strogoće prema Srbiji
Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:
Njemačka štampa piše o prvom koraku Srbije ka EU. 'Put ka mirnom Balkanu neizbježno vodi preko Beograda. To je u interesu EU. Ali Brisel bi se trebao čuvati da zbog mira zatvara oči i odobrava tzv. političke rabate'...
Srbija je jučer (25.10.2010) napravila prvi korak u pravcu učlanjenja u EU. Šefovi diplomatija 27 zemalja članica dali su nalog Evropskoj Komisiji da preispita kandidaturu Srbije, što je posljednji korak pred zvanični početak pregovora o učlanjenju. Srbiji je međutim jasno stavljeno do znanja da će svi naredni koraci zavisti od hapšenja Ratka Mladića i uopšte saradnje sa Hagom. Kako to komentira štampa na njemačkom jeziku?
'Sueddeutsche Zeitung iz Muenchena piše: Postoje dobri razlozi da se Srbija približi Evropskoj Uniji. Put ka mirnom Balkanu neizbježno vodi preko Beograda. To je u ogromnom interesu EU. Ali, Brisel bi se trebao čuvati da zbog mira zatvara oči i odobrava takozvani politički rabat. Ministri inostranih poslova EU su dozvolili Beogradu da napravi samo prvi korak u okviru dugotrajnog puta ka Briselu. Ipak oni su poslali pogrešan signal. Dvostruko negativno se doima činjenica da su se ministri u ovom slučaju oprostili od najvažnijeg preduslova za početak pregovora o učlanjenju a to je hapšenje Ratka Mladića. To narušava povjerenje kada je u pitanju potraga za ratnim zločincima. Istovremeno, Beograd dobro zna da je EU mekan pregovarač, koji se lako može navesti na ustupke. Dovoljno je samo jasno ukazati na sve opasnosti a pogotovo od nacionalnih nereda.
Niko ga nije vidio...
Ratko Mladić i dalje na slobodiBildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Ratko Mladić i dalje na slobodiZagovarači pregovora sa Srbijom i bez hapšenja Mladića ističu da cijeli narod ne može biti talac jednog čovjeka. Ko tako nešto tvrdi, namjerno prećutkuje da najviše instance i danas štite Mladića i još neke njegove kompanjone i da je to dio srbijanskog državnog rezona. Naravno da nije teško prepoznati prominetnog generala Mladića, ali on kao da je u zemlju propao. Niko ga navodno nije vidio ili svi krenu da ga hapse, kada je on već umakao sa otkrivene lokacije. Zagovarači pregovora sa Srbijom bez hapšenja Mladića kažu i da Srbija mora biti nagrađena u kontekstu Kosova. Ali to nije razlog da se Beogradu, kada se radi o evropskim pitanjima, daje politički rabat. S gubitkom Kosova, Srbija se već pomirila, i nema razloga za bilo kakve ustupke.
Ukoliko EU ne želi da sa Srbijom ponovi greške koje je napravila učlanjenjem nespremne Bugarske i Rumunije, onda sa Beogradom mora voditi oštre i nepopustljive pregovore. Sigurno je da Srbija, dugoročno gledano, ima svoje mjesto u EU. Ali tek onda, kada sa svojim susjedima i sa samom sobom bude živjela u miru, kada isporuči ratne zločince i kada, po pravilima EU, bude uređena kao demokratska i pravna država', zaključuje Sueddeutsche Zeitung iz Muenchena.
Nagrada Srbiji
Neue Zuercher Zeitung piše da je jučerašnja odluka Brisela zapravo nagrada Srbiji za posljednji kompromis oko Kosova. List navodi da je to rezultat popuštanja Beograda u septembru. Srbija je željela da pravni spor oko gubitka Kosova prenese na Generalnu skupštinu UN-a, gdje je očekivala da se većina zemalja izjasni protiv otcjepljenja Kosova od Srbije. Ali na pritisak Brisela, Berlina i Londona ona je odustala i pristala na dijalog. Politika Brisela prema zapadnom Balkanu je takva da se jednoga dana sve zemlje bivše Jugoslavije namjeravaju primiti u EU, kako bi se stabilizirao ovaj region.
Holandija se i dalje najviše protivi ustupcima Srbiji i traži hapšenje Mladića i Hadžića. Stoga će dalji koraci u pravcu EU biti mogući tek ako sve članice Unije jednoglasno ocijene da postoji zadovoljavajuća saradnja sa Haškim sudom. Austrijski ministar inostranih poslova Spindelegger međutim kaže da se EU u budućnosti u donošenju odluka neće više isključivo oslanjati na ocjenu glavnog tužioca Haškog tribunala i da je to pozitivno. U dokumentu, koji je donesen jučer (25.10.2010.), samo se kaže da će zemlje članice EU 'pažljivo pratiti' izvještaje Haškog tužioca.'
Autor: Jasmina Rose
Odg. urednik: Mehmed Smajić
- Sent using Google Toolbar"
Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:
Njemačka štampa piše o prvom koraku Srbije ka EU. 'Put ka mirnom Balkanu neizbježno vodi preko Beograda. To je u interesu EU. Ali Brisel bi se trebao čuvati da zbog mira zatvara oči i odobrava tzv. političke rabate'...
Srbija je jučer (25.10.2010) napravila prvi korak u pravcu učlanjenja u EU. Šefovi diplomatija 27 zemalja članica dali su nalog Evropskoj Komisiji da preispita kandidaturu Srbije, što je posljednji korak pred zvanični početak pregovora o učlanjenju. Srbiji je međutim jasno stavljeno do znanja da će svi naredni koraci zavisti od hapšenja Ratka Mladića i uopšte saradnje sa Hagom. Kako to komentira štampa na njemačkom jeziku?
'Sueddeutsche Zeitung iz Muenchena piše: Postoje dobri razlozi da se Srbija približi Evropskoj Uniji. Put ka mirnom Balkanu neizbježno vodi preko Beograda. To je u ogromnom interesu EU. Ali, Brisel bi se trebao čuvati da zbog mira zatvara oči i odobrava takozvani politički rabat. Ministri inostranih poslova EU su dozvolili Beogradu da napravi samo prvi korak u okviru dugotrajnog puta ka Briselu. Ipak oni su poslali pogrešan signal. Dvostruko negativno se doima činjenica da su se ministri u ovom slučaju oprostili od najvažnijeg preduslova za početak pregovora o učlanjenju a to je hapšenje Ratka Mladića. To narušava povjerenje kada je u pitanju potraga za ratnim zločincima. Istovremeno, Beograd dobro zna da je EU mekan pregovarač, koji se lako može navesti na ustupke. Dovoljno je samo jasno ukazati na sve opasnosti a pogotovo od nacionalnih nereda.
Niko ga nije vidio...
Ratko Mladić i dalje na slobodiBildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Ratko Mladić i dalje na slobodiZagovarači pregovora sa Srbijom i bez hapšenja Mladića ističu da cijeli narod ne može biti talac jednog čovjeka. Ko tako nešto tvrdi, namjerno prećutkuje da najviše instance i danas štite Mladića i još neke njegove kompanjone i da je to dio srbijanskog državnog rezona. Naravno da nije teško prepoznati prominetnog generala Mladića, ali on kao da je u zemlju propao. Niko ga navodno nije vidio ili svi krenu da ga hapse, kada je on već umakao sa otkrivene lokacije. Zagovarači pregovora sa Srbijom bez hapšenja Mladića kažu i da Srbija mora biti nagrađena u kontekstu Kosova. Ali to nije razlog da se Beogradu, kada se radi o evropskim pitanjima, daje politički rabat. S gubitkom Kosova, Srbija se već pomirila, i nema razloga za bilo kakve ustupke.
Ukoliko EU ne želi da sa Srbijom ponovi greške koje je napravila učlanjenjem nespremne Bugarske i Rumunije, onda sa Beogradom mora voditi oštre i nepopustljive pregovore. Sigurno je da Srbija, dugoročno gledano, ima svoje mjesto u EU. Ali tek onda, kada sa svojim susjedima i sa samom sobom bude živjela u miru, kada isporuči ratne zločince i kada, po pravilima EU, bude uređena kao demokratska i pravna država', zaključuje Sueddeutsche Zeitung iz Muenchena.
Nagrada Srbiji
Neue Zuercher Zeitung piše da je jučerašnja odluka Brisela zapravo nagrada Srbiji za posljednji kompromis oko Kosova. List navodi da je to rezultat popuštanja Beograda u septembru. Srbija je željela da pravni spor oko gubitka Kosova prenese na Generalnu skupštinu UN-a, gdje je očekivala da se većina zemalja izjasni protiv otcjepljenja Kosova od Srbije. Ali na pritisak Brisela, Berlina i Londona ona je odustala i pristala na dijalog. Politika Brisela prema zapadnom Balkanu je takva da se jednoga dana sve zemlje bivše Jugoslavije namjeravaju primiti u EU, kako bi se stabilizirao ovaj region.
Holandija se i dalje najviše protivi ustupcima Srbiji i traži hapšenje Mladića i Hadžića. Stoga će dalji koraci u pravcu EU biti mogući tek ako sve članice Unije jednoglasno ocijene da postoji zadovoljavajuća saradnja sa Haškim sudom. Austrijski ministar inostranih poslova Spindelegger međutim kaže da se EU u budućnosti u donošenju odluka neće više isključivo oslanjati na ocjenu glavnog tužioca Haškog tribunala i da je to pozitivno. U dokumentu, koji je donesen jučer (25.10.2010.), samo se kaže da će zemlje članice EU 'pažljivo pratiti' izvještaje Haškog tužioca.'
Autor: Jasmina Rose
Odg. urednik: Mehmed Smajić
- Sent using Google Toolbar"
Tuesday, October 26, 2010
Probaću ipak nešto da kažem posle akademika
Probaću ipak nešto da kažem posle akademika Matije Bećkovića
pa makar ispao i glup.
Pokušavam da shvatim šta će jednom režiseru, kad već ne piše knjige o
filmu, da romansira životnu priču i vezuje je sa svojim filmovima.
Šta je ostalo nerazjašnjeno ili šta smo to pogrešno razumeli ?
Baš me zanima kome je potrebna njegova vizija života i sveta ?
Šta može novo da ponudi mešavina sujete, straha i pristajanja ?
Nije to knjiga niti promocija knjige, to je pokušaj održanja
ustaljenog sistema vrednostiu društvu koje polako ali sigurno počelo
da dolazi svesti. Bez hrabrosti se ne može biti iskren prema sebi,
a ni prema drugima i postati ljudina u pravom smislu te reči.
Glumatanje normalnosti, laganje sebe i drugih ne ide u nedogled.
U sukobu sa stvarnošću i gubljenju temelja od laži i obmana , jedino
šta ostaje je nacionalsocijalistički delirijum sa svojim "herojima" i
sve više nadolezećih miševa.
Ako se ne može, pisati kao Tomas Man, ako se ne može izgledati i
glumiti kao Marlene Dietrich, može se u životu slično učiniti.
Mogli ste a niste. a sad je već kasno.
Ako je Oskar nedostižan možda je Nobel pri ruci.
pa makar ispao i glup.
Pokušavam da shvatim šta će jednom režiseru, kad već ne piše knjige o
filmu, da romansira životnu priču i vezuje je sa svojim filmovima.
Šta je ostalo nerazjašnjeno ili šta smo to pogrešno razumeli ?
Baš me zanima kome je potrebna njegova vizija života i sveta ?
Šta može novo da ponudi mešavina sujete, straha i pristajanja ?
Nije to knjiga niti promocija knjige, to je pokušaj održanja
ustaljenog sistema vrednostiu društvu koje polako ali sigurno počelo
da dolazi svesti. Bez hrabrosti se ne može biti iskren prema sebi,
a ni prema drugima i postati ljudina u pravom smislu te reči.
Glumatanje normalnosti, laganje sebe i drugih ne ide u nedogled.
U sukobu sa stvarnošću i gubljenju temelja od laži i obmana , jedino
šta ostaje je nacionalsocijalistički delirijum sa svojim "herojima" i
sve više nadolezećih miševa.
Ako se ne može, pisati kao Tomas Man, ako se ne može izgledati i
glumiti kao Marlene Dietrich, može se u životu slično učiniti.
Mogli ste a niste. a sad je već kasno.
Ako je Oskar nedostižan možda je Nobel pri ruci.
e-novine.com - Kozaci u Beogradu
e-novine.com - Kozaci u Beogradu: "- Sent using Google Toolbar"
Sećanje
Kozaci u Beogradu
Veličina slova: 
Vi ste naša poslednja nada: Milošević & friends
NATO intervencija. Beograd. Uzbuna. Ponoć. Knez Mihajlova. Lili i ja na bajsu i rolerima u potrazi za otvorenom trafikom. Stanje : Beograd after people
Ispred SANU zbunjeni, nalećemo na dvadesetak razbacanih i ukočenih ljudskih tela u čudnim položajima. Ne daju znake života. Nema tragova razaranja niti tragova krvi. Čudno su obučeni. Mnogo ordenja, a uniforme, iz ko zna kojih ratova, osećaju se na naftalin.
Lili skače sa bicikla i hvata zaklon:
“Nije valjda da nas gađaju i bojnim otrovima?”
“Kako izgledaju, sigurno su nevini glumci nekog gostujućeg pozorišta?”
“Da to nije neka osveta za Martićeve podvige i poubijane balerine ispred pozorišta u Zagrebu?
Jedan krklja. Lili kao Kosovka devojka sa česme, hitro, donosi vode. Živ je! I drugi dolaze sebi. Dobro su! Dižu se, al se teturaju. Srećni, presrećni, grle se i mnogo ljube, međusobno. Na naše iznenadjenje kreće i pesma.
“Da vi niste Bulat Okudžava, sve sa horom?”, pita Lili.
“Njet! Njet! On za NATO agresija! Mi Donski Atamani došla spasiti bratska Srbija braniti mostova i razvaliti NATA, reče jedan sa šubarom i dve boce votke u šinjelu.
Sigurni u našu pobedu, odlazimo po cigarete u širokom luku izbegavajući TANJUG.
Oceni
Friday, October 22, 2010
Ah taj DEPOS. | zokster
Ah taj DEPOS. | zokster: "- Sent using Google Toolbar"
By rave - Posted on October 22nd, 2010
Tagged: Politika
Ah taj DEPOS!
Kakvu je samo Milošeević opoziciju imao u to vreme, nije mu bilo lako. Ne znam da li je smeo i jedno oko da zatvori. Buka i smrad nesnosni, galama, šerpe, lonci, jagnjići, prasići, non stop marševi, petarde, prskalice stalne pretnje: Ne znaš ti, daj nama, mi to bolje radimo. Sve sami akademici, Bećković, Drašković, Tadić, Obretković, Mićunović, Šećerovski prekaljeni borci za onu stvar. Udružili se sa hipicima i narkomanima, al nisu ovo hipici ko što su nekad bili, nisu to vegetarijanci, šizle mizle, seke perse, to su bre mačo gay likovi, mogli bi da glume sa Rambom u svakom filmu, osvojiće oni jednog dana i Holivud i to kao glavni negativci. Tu je bio i jedan u odelu , on je najopasniji. Od njega je pretila i najveća opasnost. Svi su hteli njega za vodju a on stane na čelo kolone i viče : Ja sam za vama, ja sam za vama,i tako u nedogled, kao da niko ne zna da su svi za vama.
Za Miloševića nije bilo mira, gorilo mu je pod nogama. Zamalo, što ne bi gotov! Falila su samo dva prsta.
Pionirski park Vidovdanski sabor Beograd 1992.
Thursday, October 21, 2010
e-novine.com - Zveri srpske
e-novine.com - Zveri srpske
Pokušaj fašističkog državnog udara
Zveri srpske
Veličina slova:
Malo ćemo da vas ucenjujemo građanskim ratom: Alternativa zdravom razumu
Krajnje je vreme da „Dveri srpske“ prestanu da se eufemistički nazivaju „konzervativnim“ pokretom – konzervativci se ne zalažu za bilo kakve revolucije, pa bile one duhovne, moralne ili ekonomske – te da se počnu nazivati onim što po svim relevantnim parametrima jesu – fašističkom organizacijom. Ovo nije ni uvreda, ni „etiketiranje“, već argumentovana klasifikacija zasnovana na najsavremenijim teorijama fašizma. Ko se sa takvom klasfikacijom ne slaže, može izaći sa protivargumentima, ali ne može ovu klasifikaciju olako otpisati kao proizvoljnu, tendecioznu ili besmislenu
I rаnjenа zver, sаterаnа od lovаcа u bezizlаzаn položаj, čini tаj poslednji, čisto instinktivni nаpor dа se spаse, nаsrćući nа svoje progonitelje, pа zаšto ne bi ondа i uvređeni, opljаčkаni, poniženi i obesprаvljeni nаrod nаčinio neki nelogičаni i očаjnički ispаd kаd mu vlаst priredi još jedno, sigurno ne poslednje, аli simbolički nаjbolnije poniženje?
Ostoja Simetić[1]
Fašizam se može definisati kao oblik političkog ponašanja opsednut propadanjem zajednice, poniženjem i statusom žrtve, kao i kompenzatornim kultovima jedinstva, energije i čistote, u kojem masovni pokret posvećenih nacionalističkih militanata, radeći u nelagodnoj, ali efektivnoj saradnji sa tradicionalnim elitama, napušta demokratske slobode i posvećuje se ciljevima unutrašnjeg čišćenja i spoljašnje ekspanzije kroz osvetničko nasilje i bez ikakvih etičkih i pravnih ograničenja.
Robert Pakston[2]
Ur-fašizam je još uvek oko nas, ponekad i u civilu. Bilo bi nam najlakše kada bi se na svetskoj sceni pojavio neko ko bi rekao „Želim da ponovo otvorim Aušvic, želim da crnokošuljaši ponovo paradiraju italijanskim trgovima.“ Ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama. Naša je dužnost da ga raskrinkavamo i upiremo prstom u svako od njegovih novih otelotvorenja – svakog dana, u svakom delu sveta.
Umberto Eko[3]
Nemojmo se zavaravati – 10. oktobar je bio pokušaj fašističkog državnog udara. Slab, glup i neuspešan, ali nesumnjiv i nesumnjivo fašistički. Ko to ne priznaje i umesto toga koristi eufemizme o „socijalnom buntu“, „omladini bez perspektive“ i „odbrani tradicionalnog morala“, ili ništa ne zna, ili je slep, ili pak, besramno laže.
Da je u pitanju pokušaj državnog udara, jasno pokazuje zajedničko saopštenje „Dveri srpskih“, „Vidovdana“, „Novog Standarda“, „Srpskih nacionalista“ i fonda „Slobodan Jovanović“ kojim se poziva na:
„[Š]to hitniju jаvnu rаsprаvu i novi društveni dogovor između, sа jedne strаne, svih sistemskih političkih strаnаkа vlаsti i opozicije, kаo i sindikаtа i medijа, i sа druge strаne, аlternаtivnih medijа, pаtriotskih orgаnizаcijа i Srpske prаvoslаvne crkve, u cilju smirivаnjа аlаrmаntnih društvenih tenzijа i izbegаvаnjа vаnrednog stаnjа i grаđаnskog rаtа.“[4]
Na osnovu čega ove organizacije, koje ne izlaze na izbore, pa samim tim ne predstavljaju nikoga osim sebe samih, zahtevaju ovaj „novi društveni dogovor“ u kome će one biti ravnopravni partner parlamentarnim strankama? Na osnovu čega one, u zemlji sa slobodnim i fer višestranačkim izborima, traže ozbiljne političke ustupke od sistemskih stranaka koje su na ovim izborima dobile mandat od građana? Na osnovu samo jedne stvari – pretnje novim nasiljem, odnosno građanskim ratom. Ali zašto bi pregovori sa njima predupredili i sprečili građanski rat? Postoji samo jedan smislen odgovor – zato što su oni ti koji odlučuju da li da ga izazovu ili ne. Kad ne bi bilo tako, razgovor sa njima bi bio bezvredan i potpuno nesposoban da zaustavi „građanski rat“ o kome govore. Oni ne nastupaju u ime građana, nego u ime nasilnika; zato njihov argument nije demokratski, nego teroristički.
Da je u pitanju fašistički državni udar, a ne bilo kakva ekonomski motivisana revolucija, dâ se primetiti na osnovu više sasvim jasnih pokazatelja. Prvo, razlog koji su sami pučisti dali za svoj izlazak na ulicu nije ekonomske, već prepoznatljivo fašističke prirode (o čemu više kasnije u tekstu) – sprečavanje „parade sodomita“[5]. „Demonstranti“, kako ih eufemistički naziva nacionalistička štampa, nisu se pridružili nijednom od postojećih štrajkova širom Srbije, niti su stali u odbranu radnika ili bilo koje druge obespravljene kategorije građana. Mladen Obradović i njegovi satrapi iz Đenove ne pripadaju najnižim društvenim slojevima, ne fale im pare ni za put u Italiju, ni za skutere, ni za baklje, oni su pripadnici “frustrirane srednje klase“[6] koji zakonskim sredstavima nisu postigli status za koji intimno smatraju da im pripada, pa se sada igraju heroja razbijajući izloge, glave i mamografe. U Srbiji postoji ogroman broj ljudi koji uistinu žive na ivici bede, a koji nikada nisu posegli za nasiljem. Porediti njihovu stvarnu muku i njihove legitimne zahteve sa divljanjem fašističke bagre nije samo glupo i banalno pogrešno (jer brka levicu sa desnicom, legitiman ekonomski protest sa fašističkim terorom), nego i uvredljivo.
Drugo, organizacije koje su na ovaj ili onaj način povezane sa neredima u nedelju, bilo u svojstvu organizatora ili u svojstvu relativizatora, nastupaju sa eksplicitno fašističkim programom i zahtevima. U pitanju su dakle, nesumnjivo fašističke organizacije. Dokazivati to na primeru „Obraza“, „Naših“ i „SNP 1389“ bilo bi suvišno: ovo ne samo da je očigledno, nego će se time uskoro pozabaviti i Ustavni sud Srbije, pa da mu se ovde ne mešamo u posao.
Zanimljivije je i značajnije ukazati na činjenicu da su i „Dveri srpske“, organizacija koja se tretira kao deo mejnstrima, i čiji su predstavnici česti gosti kako na državnoj televiziji, B92 i Studiju B, tako i u mejnstrim štampanim medijima, poput Politike i NIN-a, takođe nesumnjivo fašistička organizacija. Pritom, ovo nije nikakva prozvoljna „etiketa“ kojom se časte i demonizuju politički protivnici. Fašizam o kome se ovde radi je pojam oko čijeg značenja među istoričarima i političkim naučnicima postoji relativno širok konsenzus. Rodžer Grifin formuliše ovu široko prihvaćenu definiciju „fašističkog minimuma“ na sledeći način: „Fašizam je rod političke ideologije čije mitsko jezgro, bez obzira na brojne varijacije, predstavlja palingenetsku formu populističkog ultra-nacionalizma.“[7] Palingeneza ovde upućuje na preporod, tačnije na preporod nacije koja je ogrezla u dekadenciji i slabosti. Fašizam je dakle, bez obzira na svoje pojavne oblike koji variraju od paganskog, rasističkog i anti-hrišćanskog nacizma, preko eklekticizma italijanskih fašista, do klerofašizma ustaškog pokreta i Kodreanuovog „Gvozdenog puka“, uvek zasnovan na ovom mitu o preporodu nacije i njenog spasavanja od dekadencije kroz fašističku revoluciju. Iz ovog temeljnog mita slede i neke druge nužne crte fašizma – anti-liberalizam, anti-konzervativizam, anti-racionalizam, lažni socijalizam, itd. Grifin piše:
„Predstava o ’naciji’ kao organizmu koji može ’propadati’ i ’preporađati se’ predstavlja suštu suprotnost onome što liberali podrazumevaju pod ovim pojmom. Ovako shvaćena nacija označava organizam sa sopstvenim životnim ciklusom, kolektivnom psihologijom i komunalnom sudbinom, koji u principu obuhvata ceo narod (ne samo njegove vladajuće elite) i u praksi sve one koji su etnički i kulturno njegovi ’prirodni članovi’ i koji nisu zaraženi anti-nacionalnim silama. Kada je nacija koncipirana na ovaj način, koji akademici ponekad zovu i „integralnim nacionalizmom“, „hipernacionalizmom“ ili „liberalnim nacionalizmom“ – ona se pretvara u realnost višeg reda i transcendira život pojedinca koji stiče smisao i vrednost samo u meri u kojoj direktno doprinosi blagostanju celog organizma. Iscrpno proučavanje primarnih izvora fašizma ubedilo me je da se u jezgru fašističkog mentaliteta nalazi fiks ideja posvećivanja, i ako je potrebno – žrtvovanja, individualne egzistencije borbi protiv sila degeneracije koje su navodno srozale naciju, i naporu da ova povrati svoju slavu i veličinu. Fašista je osećao da je on (a uglavnom je to bio „on“) sudbinski rođen na razdelnici između nacionalnog pada i nacionalnog preoporoda. Ovo osećanje je alhemijski preobražavalo sav pesimizam i kulturni očaj u manični osećaj svrhe i optimizma. Fašista je znao da je on jedan od „odabranih“ u inače izgubljenoj generaciji. Njegov zadatak je bio da pripremi teren za novu vrstu čoveka, homo fascistus, koji će instinktivno formirati deo revitalizovane nacionalne zajednice bez potrebe da se prvo pročisti od sebičnih refleksa koje širi civilizacija natopljena egoizmom i materijalizmom.“[8]
Mi jedini znamo šta narod misli: Vladan Glišić, dverjanin opšte prakse
Kako se „Dveri“ uklapaju u ovakvo određenje fašizma? Kao udžbenička ilustracija, dakle – savršeno. Uzmimo samo njihov manifest, koji je prošle godine, pod nazivom „Šаnsа u krizi: sedаm osnovа nаšeg preporodа“, objavio spiritus movens pokreta, Boško Obradović (nije nebitno napomenuti da je tekst u tek ponešto skraćenoj verziji, objavljen i u NIN-u, pod imenom „Za novo oduševljenje“[9]). Obradović u tekstu ističe sledećih sedam „osnova našeg preporoda“:
1. Jа sаm Srbin i nemаm problem sа tim. Nemа rаzlogа dа se stidim svogа nаcionаlnog identitetа. Imаm svа ljudskа i nаcionаlnа prаvа dа gа štitim. Ne želim dа promenim nаcionаlni identitet. Imаm sа čim dа izаđem pred sаvremeni svet. Nemаm problem dа upoznаjem druge i učim od boljih. Imаm problem sа onimа koji mi ne žele dobro i ne mogu dа se prаvim lud dа oni ne postoje. Morаm dа se orgаnizujem i rаdim nа dobro svogа nаrodа.
2. Oslobođenje misli i delа. Nemаmo vremenа zа čekаnje. Ne čekаmo više nikogа i ništа. Sаmoorgаnizujemo se. Podižemo duhovni i morаlni ustаnаk. Rušimo lаžne аutoritete i oslobаđаmo zаrobljene snаge ovogа nаrodа. Delujemo moderno а trаdicionаlno. Ne odstupаmo i ne predаjemo se.
3. Svаki Srbin nа svetu je vаžаn zа srpsku nаcionаlnu stvаr. Svаki srpski rаskol, podelа i neslogа su prošlost i smrtni greh novog rodoljubljа. Svаki Srbin mi je vаžаn i zа Srpstvo koristаn. Nemа nijednog Srbinа koji ne može dа učini nešto korisno. Morаmo dа dopremo do svаkogа i dа svаkome nаđemo mesto. Nekа svаko primi novu nаcionаlnu filosofiju pomirenjа, sloge i sаbornosti i nekа učini premа svojim mogućnostimа nešto korisno zа svoj nаrod, znаči sebe i svoje potomstvo.
4. Svаko rođeno dete je nаcionаlni prаznik. Počnimo sа poštovаnjem i prаznovаnjem svetinje ljudskog životа, brаkа, mnogočlаne porodice. Decа su nаš nаcionаlni progrаm, nаšа snаgа, nаšа budućnost.
5. Odbаcujemo pogrešne orgаnizаcione forme i stvаrаmo nove. Nove nаcionаlne mesije i lideri nаm nisu potrebni. Novi Centrаlni komiteti tаkođe. Nove strаnke nipošto. Trаži se novа orgаnizаcionа kulturа i novi model društvenog delovаnjа, sаbornog tipа. Stvаrа se Srpskа mrežа.
Sve ću da vas preporodim: Boško Obradović, idejni vođa
6. Potrebno nаm je novo oduševljenje i nаcionаlnа sаmodisciplinа. Nemа nаcionаlnog nаpretkа u bilo kom smislu bez vere u sebe, svoju misiju, svoj uspeh. Bez novog oduševljenjа. Odbаcimo svаki nаcionаlni umor, rаzočаrenje, rаvnodušnost i lenjost. Nаcionаlni posаo rаdimo predаno, uporno, disciplinovаno, redovno i neodstupno.
7. Vizijа i investirаnje u budućnost: Mlаdа Srbijа. Ko će sve ovo dа pokrene i izvede? Oni koji su nаs do sаdа vodili i opet nаm se nude? Nemа druge: morаmo sаmi dа investirаmo u svoju budućnost, pripremаjući ljude koji će dа nаs vode. Dа li ih neko dаnаs sаbirа, školuje, obučаvа i motiviše dа postаnu nаcionаlnа elitа i lideri zа 21. vek? Kаko doći do ovog novog nаcionаlnog menаdžmentа? Dа li se o tome brine u Crkvi, Rаsejаnju, Držаvi i drugim nаcionаlnim institucijаmа? Hoće li iko dа preuzme odgovornost аko se o ovome ne brine i dа preuzme nа sebe dа nešto promeni? Štа se čekа?
Ono što fascinira već pri prvom čitanju ovog „programa“ jeste njegova zapanjujuća ispraznost – tu zapravo nikakvog programa i nema. Problemi koji trenutno more Srbiju vrlo su konkretni, i programi koji bi trebalo da se sa njima nose moraju ponuditi konkretna rešenja. Ekonomska kriza, Kosovo, ulazak u EU, pitanja su o kojima se mogu predlagati različita rešenja, ali se nekakva rešenja moraju ponuditi, a Obradovićev manifest ne nudi baš nikakva. Njegov jedini sadržaj je fašistički mit o palingenezi, tj. preporodu. Nacija je ogrezla u dekadenciji i malodušnosti, i „Dveri“ su tu da ova negativna osećanja „alhemijski preobraze“ u „oduševljenje“, ili kako kaže Grifin – „manično osećanje svrhe i optimizma“. Svaki život je svetinja, ali samo zato što svaki život može biti „za Srpstvo koristan“. Rođenje svakog deteta treba da bude nacionalni praznik, ali samo zato što su deca naš „nacionalni program“. (Podsetiti se: „Kada je nacija koncipirana na ovaj način, ona se pretvara u realnost višeg reda i transcendira život pojedinca koji stiče smisao i vrednost samo u meri u kojoj direktno doprinosi blagostanju celog organizma.“)
Obradović ređa opšta mesta fašističkog projekta sa skoro razoružavajućom nevinošću. „Svaki srpski raskol, podela i nesloga su prošlost i smrtni greh novog rodoljublja“, piše on, punih deset godina nakon srpkog prevoda čuvenog teksta „Večni fašizam“, u kome Umberto Eko piše: „U modernoj kulturi, naučna zajednica veliča neslaganje kao put ka napretku znanja. Za ur-fašizam, međutim, neslaganje je izdaja.“[10] Više od sedamdeset godina nakon Musolinijeve „moralne i duhovne revolucije“[11], Boško Obradović poziva na „moralni i duhovni ustanak“.
Stenli Fiš govori o tome da mnoge savremene ultra-desničarske organizacije, kako bi se prilagodile standardima političke korektnosti, kodiraju problematične poruke, prevodeći ih u prihvatljive forme, ali tako da je pravi sadržaj ovih poruka lako dekodirati. Ovde, međutim, imamo posla sa potpuno otvorenim fašizmom, upravo dirljivo nesvesnim ikakve potrebe da se sakriva iza kodova.[12]
Evo još jednog prostog primera. Opšte je mesto studija fašizma da se fašistička ideologija istorijski predstavljala kao „ni levo, ni desno“[13], odnosno kao „treći put“ između kapitalizma i marksizma[14]. Georg Mose kaže: „Fašizam je svuda bio ’stav prema životu’, zasnovan na nacionalnoj mistici koja je varirala od nacije do nacije. Takođe, on je bio revolucija, pokušaj da se nađe ’treći put’ između marksizma i kapitalizma, ali sa većim naglaskom na ideologiji nego na ekonomiji, ’revolucija duha’ o kojoj je govorio Musolini, ili Hitlerova ’nemačka revolucija’“[15] Grifin pak piše o navodno socijalističkom aspektu fašizma na sledeći način: „Jasno je da on [fašizam] aksiomatski odbacuje marksistički internacionalizam i materijalizam, ali on može da predstavi preporod nacionalne zajednice kao prevazilaženje klasnog konflikta, uništavanje tradicionalnih hijerarhija, istrebljivanje parazitizma i nagrađivanje svih produktivnih pripadnika nacije, te uprezanje energija kapitalizma i tehnologije u novi poredak u kome ovi prestaju da budu eksploatišući i porobljivački.“[16]
A evo šta pišu „Dveri“ u svom proglasu „Budimo nerealni, tražimo moguće!“[17]:
"Neophodni preduslov zа reаlizаciju novog nаcionаlnog progrаmа jeste odbаcivаnje podele nа levo i desno kаo neupotrebljivog rekvizitа stаropаrtijske sholаstike. Ovа bаjаtа ideološkа rаvаn ne sаmo dа je dаvno prevаziđenа već je i sаmoogrаničаvаjućа i štetnа formа zа sаvremeni nаcionаlni аktivizаm.
U novu idejnu stvаrnost potrebno je uložiti novu sаmosvest sа obа ideološkа polа. Tzv. srpskа nаcionаlnа desnicа trebа dа se odrekne intelektuаlizmа, pseudoelitizmа i svаke vrste odvojenosti od nаrodа i njegovog stvаrnog životа, dok tzv. srpskа levicа morа dа priznа dа bez rešenjа nаcionаlnog pitаnjа nemа rešenjа ni socijаlnih pitаnjа.
Zа desnicu to u prаksi znаči dа nemаmo ništа od golih teorijskih formi religioznosti, morаlizmа, monаrhizmа, sаbornosti i pаtriotizmа, аko im nismo dаli stvаrnu, socijаlnu sаdržinu. Zа levicu je nаrаvoučenije dа nemа prаve društvene solidаrnosti bez zаjedničkih istorijskih vrednosnih temeljа u vertikаli duhа porodične i nаcionаlne zаjednice.
Ako bi se trаžio nаš idejni izrаz dаnаs, ondа bi nаjtаčnije bilo reći dа smo (N)I LEVO (N)I DESNO. Jer, аko je desno: verа, držаvotvornost, nаcionаlnа sаmobitnost, svetost trаdicionаlnog brаkа i porodice – ondа smo desno. Ali, аko je desno: novi monopol i neodgovornost povlаšćenih društvenih slojevа, kаpitаlizаm bez socijаlne funkcije, ceremonijаlnа religioznost bez misionаrske i milosrdne sаdržine, ondа nismo desno.
Oslobodite naše drugove fašiste: Dušan Kovačev i Dragomir Anđelković, crna dvojka
Tаkođe, аko je levo аntiglobаlizаm, nаrodnа socijаlizаcijа duhovnih i mаterijаlnih dobаrа, preustrojstvo kаpitаlističkog strojа u korist pojedincа i celine, revolucionаrni žаr morаlne sаmosvesti protiv korupcije kаo duhovnog oblikа kаpitаlizmа, jednom rečju, socijаlni pаtriotizаm sа hrišćаnskim likom, lišen neomаrksističkog rаtа protiv vere i nаcije, ondа smo levo. Ako je, pаk, levo: neodstupno zаlаgаnje zа odumirаnje držаve, nаcionаlnih individuаlitetа i religijske svesti, dаlje nepristаjаnje nа privаtnu svojinu, slobodu mišljenjа i delovаnjа, kаo i večiti internаcionаlizаm i diktаturа rаznih mаnjinа kаo novog proleterijаtа, ondа ne možemo i nećemo biti levo."
Ovakvih primera je bezbroj, ali ovde bih istakao još samo dva koja smatram naročito značajnim. Opet po Eku: „Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, ili kvalitativnom populizmu, moglo bi se reći. U demokratiji, građani imaju individualna prava, ali građanstvo u celosti ima uticaja samo u kvantitativnom smislu – pobeđuju odluke većine. Za ur-fašizam, međutim, invidue kao individue nemaju nikakva prava, a narod je koncipiran kao kvalitet, monolitan entitet koji izražava zajedničku volju. Kako nijedna velika skupina ne može imati jedinstvenu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao interpretator ove volje. Izgubivši svoju moć delegiranja, građani ne delaju; oni su pozvani samo da igraju ulogu Naroda. Tako Narod postaje samo teatarska fikcija. U budućnosti ćemo imati i televizijski ili internet populizam, u kome će se emotivna reakcija izabrane grupe građana predstavljati i prihvatati kao Glas Naroda. Zbog svog kvalitativnog populizma, ur-fašizam mora biti protiv „pokvarenih“ parlamentarnih vlada. Kad god političar izrazi sumnju u legitimnost parlamenta jer ovaj više ne zastupa Glas Naroda, možemo namirisati ur-fašizam.“[18]
A evo šta u svom najnovijem tekstu „Režim gradom neće šetati“[19] predlaže Boško Obradović kao put „ka smirivanju strasti i sprečavanju građanskog rata“: „Od posebnog je znаčаjа dа se prekine vređаnje i ponižаvаnje svegа što je srpsko u nаšem društvu, dа Crkvа, pаtriotske orgаnizаcije i slobodni intelektuаlci dobiju prostorа nа medijskoj i jаvnoj sceni, kаko bi se аrtikulisаo glаs nаrodа koji u ovom trenutku nemа svog zаstupnikа u političkom životu i nа medijimа.“[20]
Dakle – Glas Naroda nije ono što se izražava glasanjem na slobodnim i fer izborima, nego je to nešto što je Narod spreman da došapne samo Crkvi i „patriotskim ogranizacijama“, koje će onda taj glas „artikulisati“ tako da ga svi čujemo. Ovo je selektivni populizam, odnosno udžbenički primer ur-fašizma.
Konačno, Eko piše: „U korenu ur-fašističke psihologije nalazi se opsesija zaverom, po mogućstvu internacionalnom. Sledbenici moraju osećati da su pod opsadom. Najlakši način da se zavera razreši jeste uz pomoć ksenofobije. Ali zavera mora doći i iznutra: Jevreji su obično najbolja meta, jer su istovremeno i napolju i unutra.“[21]
Što se opsade tiče, „Dveri“ su ponovo dirljivo otvorene, one ne samo da kod svojih sledbenika stvaraju osećaj opsade, nego otvoreno tvrde da je Srbija pod okupacijom: „Prvi preduslov uspehа ovog progrаmа jeste definisаnje Srbije kаo u određenom smislu okupirаne držаve i prekid svih međusobnih rаsprаvа do trenutkа dok Srbijа ne bude ponovo slobodnа.“[22] Država koja je ovde pod okupacijom je inače pre samo par godina na referendumu dobila Ustav koji su „Dveri“ izričito podržale[23]. Uz to, kao što je već rečeno, radi se o državi sa redovnim demokratskim izborima, zemlji u kojoj od 5. oktobra do danas nije zabranjena ni jedna jedina partija (uključujući tu i onu koja se zalagala i još uvek se zalaže za granicu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica) i konačno, zemlji u kojoj se predstavnici „Dveri“ redovno pojavljuju u mejnstrim medijima, soleći nam pamet na temu vere, patriotizma, porodičnih vrednosti i sličnog. Dakle, ili je u pitanju vrlo jadna okupacija, ili pak u njoj učestvuju sve sistemske stranke, baš kao i same „Dveri“.
Zanimljivije je, međutim, kako „Dveri“ razrešavaju problem zavere. Očigledno, ne uz pomoć antisemitizma. Kako onda? Ko je istovremeno „i napolju i unutra“, tako da može da posluži kao objašnjenje internacionalnog pritiska, ali i unutrašnjeg rovarenja? Umesto odgovora na ovo pitanje, evo odlomka iz teksta Vlada Glišića „Ideologija homoseksualizma“[24], premijerno objavljenog pred prošlogodišnju „Povorku ponosa“, a zatim više puta „repriziranom“ na sajtu „Dveri“:
"Ideologijа homoseksuаlizmа je u svojoj poslednjoj instаnci i izrаzito nehumаnа pа moždа i аntihumаnа: 
Nedostižni uzor: Benito Musolini, idol mladih
Pošto ovаj ideološki pokret čine rаznovrsne i rаznorodne političke orgаnizаcije i аktivisti, jedni su nаizgled sаmo zаinteresovаni zа borbu protiv diskriminаcije i potrebu dа društvo prihvаti homoseksuаlce, dok imа i onih koji svoju ideologiju rаzvijаju do ludilа u kome bi većinа ljudi imаlа hrаbrosti dа nаprаvi čuveni „iskorаk“ u jаvnost i sebe deklаriše kаo homoseksuаlcа. Problem je što nа krаju svаkа promocijа homoseksuаlnosti kаo srž ideologije homoseksuаlizmа dovodi do togа dа se sklizne u ovаj potpuno neočekivаn i nehumаn koncept, а to je koncept pokušаjа dа se što veći broj ljudi nа plаneti pridobije zа homoseksuаlno opredeljenje. Mа koliko ovo nenormаlno izgledаlo (i mа koliko ovo nemа nikаkvog izgledа nа uspeh), sаmа nаmerа ideologа dа idu u ovom prаvcu govori o njihovoj nehumаnosti. а je ovo nehumаn koncept govori činjenicа dа bi u tom slučаju produženje ljudske vrste prirodnim putem bilo ugroženo. Nаrаvno dа sаvremenа nаukа imа veštаčke metode oplodnje i rаđаnjа, аli je i činjenicа dа je to potpuno novа grаnа nаuke i dа će tek budućnost pokаzаti dа li ovа industrijа imа i svoje neželjene posledice. Ako bi ideolozi homoseksuаlizmа čаk i tvrdili kаko je veštаčko rаđаnje ideаlаn model, oni bi imаli i problem što to zа mnoge verujuće ljude nа plаneti nije prihvаtljivo. Što znаči dа bi promocijа ovog stаvа morаlа dа uključuje i represiju velikih rаzmerа te tаko opet ulаzimo u oblаst totаlitаrne i аgresivne prirode ideologije homoseksuаlizmа.
Međutim, ono što govori o аntihumаnističkoj crti ove ideologije nije sаmo činjenicа dа se njeni ekstremni predstаvnici igrаju idejаmа o homoseksuаlnoj plаneti, već činjenicа dа njihovа egocentričnа histerijа mnogo više pogoduje jednoj suštinski аntihumаnoj metodi reprodukcije ljudske vrste sа kojom se sve više i ilegаlno eksperimentiše. To je klonirаnje. Svesni dа je celа ljudskа civilizаcijа jаsno protiv ove metode, gej i lezbo аktivisti u jаvnosti ne istupаju sа ovim zаhtevom аli je primetno dа su uvek u blizini onih koji se ovim ilegаlnim eksperimentimа bаve. Ideologijа homoseksuаlizmа izuzetno pogoduje i socijаlnim inženjerimа globаlnih rаzmerа koji promovišu ideju o „zlаtnoj milijаrdi“ (tvrdnjа dа ljudsku populаciju nа Zemlji trebа svesti nа jednu milijаrdu kаko bi se obezbedio zаvidni životni stаndаrd, dok ostаli stаnovnici Zemlje trebа dа nestаnu i to su obično oni iz siromаšnijih i obesprаvljenih nаrodа nа plаneti). Kаdа se sve ovo imа u vidu vrlo je jаsno dа ideologijа homoseksuаlizmа imа krаjnje nehumаn, а u svom ekstremnom vidu i аntihumаn kаrаkter."
Jasno je šta su ideologije nacionalizma, komunizma ili fašizma, te kako se svaka od njih da analizirati – analizirajući knjige, tekstove, proglase, manifeste, baš kao i političku praksu njenih pobornika (između ostalog, upravo onako kako ja to sada činim u ovom tekstu). Međutim, šta je i na osnovu čega se da analizirati ideologija homoseksualizma, to je verovatno jasno samo Vladanu Glišiću, iz prostog razloga što je on taj pojam, kao i ono što ovaj navodno označava, sam izmislio. I ne samo što je izmislio, nego je toj stvari koju je izmislio, pripisao odlike koje je izmislio, na osnovu tvrdnji koje je izmislio. Ko su „ideolozi homoseksualizma“ koji se „igraju idejama o homoseksualnoj planeti“ i odakle Glišiću ta informacija? Ko su „gej i lezbo aktivisti“ koji su „primetno uvek u blizinu“ onih koji se bave ilegalnim eksperimentima kloniranja ljudi? Kako je i kada Glišić to „primetio“?
Sve ovo su ovo, naravno, suvišna pitanja, jer polaze od pretpostavke da je smisao Glišićevog teksta da iznese nekakvu razumnu i empirijski proverljivu tezu o nekom fenomenu koji postoji u svetu. Ali to prosto nije slučaj; smisao Glišićevog teksta je da čitaocima ponudi zgodno razrešenje zavere – konspirološku bajku koja od jedne ranjive društvene grupe čini žrtvenog jarca. Zaustaviti gej paradu onda prestaje da bude obračun sa ranjivom manjinom i postaje junačko suprotstavljanje svetskoj zaveri. (Kod Eka: „Sledbenici se moraju osećati poniženo navodnim bogatstvom i snagom svojih neprijatelja. Jevreji su bogati i međusobno se ispomažu kroz razgranatu tajnu mrežu. Međutim, sledbenici ur-fašizma moraju istovremeno biti ubeđeni da su u stanju da savladaju neprijatelje. Tako, konstantnim menjanjem retoričkog fokusa, neprijatelj postaje istovremeno previše jak i previše slab. Fašističke vlade su osuđene na ratne poraze jer su strukturalno nesposobne da objektivno procene snagu neprijatelja.“[25])
Krajnje je vreme da „Dveri srpske“ prestanu da se eufemistički nazivaju „konzervativnim“ pokretom[26] – konzervativci se ne zalažu za bilo kakve revolucije, pa bile one duhovne, moralne ili ekonomske – te da se počnu nazivati onim što po svim relevantnim parametrima jesu – fašističkom organizacijom. Ovo nije ni uvreda, ni „etiketiranje“, već argumentovana klasifikacija zasnovana na najsavremenijim teorijama fašizma. Ko se sa takvom klasfikacijom ne slaže, može izaći sa protivargumentima, ali ne može ovu klasifikaciju olako otpisati kao proizvoljnu, tendecioznu ili besmislenu.
Pritom, ovaj tekst nije predlog za zabranu ili bilo kakve zakonske reprekusije protiv „Dveri“ – liberalna demokratija može i mora omogućiti slobodu govora i organizovanja čak i fašistima, sve dok ovi ne pozivaju na nasilje prema drugima ili nasilno rušenje ustavnog poretka. Međutim, iole pristojni politički i medijski akteri dužni su da znaju s kim imaju posla i da u skladu s tim fašističku marginu drže tamo gde joj je i mesto – na margini. „Demokratska pravna država ne može da goni lažne misli i neumesne namere. Sloboda intervencije države je ograničena. Ali baš zbog toga ona može čvrsto da opstane samo ako naspram netolerancije, pre no što državne mere prinude budu dopuštene, istupi građanska netolerancija. Demokratije mogu biti slobodne ako za vršenje vlasti sposobne, ozbiljne snage odbiju svaki razgovor s mržnjom zadojenim, fanatičnim, agresivnosti sklonim grupama, ako se nijedan čovek koji drži do sebe ne pokaže u društvu predstavnika mržnjom zadojenih, fanatičnih, militantnih, ideja. Dok je ovaj uslov zadovoljen, pristalice demokratije mogu mirno da spavaju: sloboda se ne može zloupotrebiti na račun slobode. Ali samo dotle.“[27]
[1] “10.10.10 - Ko je kriv?“, sa sajta “Dveri srpske” (http://www.dverisrpske.com/tekst/1873451)
[2]Anatomy of Fascism (New York: Vintage Books, 2005), str. 215.
[3] “Ur-fascism”,The New York Review of Books [vol. 42, No.11], 22.06.1995.http://www.pegc.us/archive/Articles/eco_ur-fascism.pdf
[5]http://www.obraz.rs/index1.htm
Po Eku: “Pošto su i rat i heroizam preteške igre, ur-fašista prenosi svoju volju za moć na seksualna pitanja. Ovo je poreklo mačizma (koji implicira kako prezir prema ženama, tako i netoleranciju i osudu nestandardnih seksualnih praksi, od čednosti do homoseksualnosti). Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj počinje da se igra sa oružjem – to postaje zamena za faličku praksu.“, “Ur-fascism”, The New York Review of Books [vol. 42, No.11], 22.06.1995.
[6] Eko kaže: “Ur-fašizam potiče iz individualne i društvene frustracije. Zato je jedna od najtipičnijih crta istorijskog fašizma upravo apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja trpi od ekonomske krize i osećanja političkog poniženja, i uplašenoj od pritiska nižih slojeva. U naše vreme, kada stari “proleteri” postaju sitni buržuji (a lumpen-proleterijat je uglavnom isključen sa scene), fašizam sutrašnjice obraćaće se ovoj novoj većini.”, Isto.
[7] „Fascism, general introduction“, Comparative Facsist Studies, Constantin Iordachi ed. (New York: Routledge, 2010.), str.118.
[8] Isto.
[9] broj 3032, 5. februаr 2009, str. 27.
[10] “Ur-fascism”,The New York Review of Books
[11] Vidi: Robert Mallett, “Fascism as the Expression of a Spiritual Revolution in Italy”, The Sacred in Twentieth-Century PoliticsHistory of Fascism 1914-1945 (Taylor & Francis e-Library, 2003.), str. 106. (Palgrave Macmillan, 2008.), kao i Stanley G. Paine,
[12] Što naravno, ne znači da se „Dveri“ nikada ne služe kodiranjem. Dovoljno je setiti se plačevnog Obradovićevog apela da se „Paradom ponosa“, „diskriminišu“ pravoslavci, kao i zahteva „Dveri“ da se Parada zabrani zbog navodnog kršenja Ustava. Homofobija se ovde maskira jezikom ljudskih prava.
[13] Knjiga Ze’eva Sternhela o rađanju fašizma u Francuskoj, upravo se tako i zove: Ni droite ni gauche: l'idéologie fasciste en France (Editions Complexe, 1999)
[14] Vidi pre svega: George L. Mosse, „Toward a General Theory of Fascism“,Comparative Facsist Studies, Constantin Iordachi ed. (New York: Routledge, 2010), takođe: Ruth Ben-Ghiat, “Italian Fascism and the Aesthetics of the 'Third Way'”, Journal of Contemporary History, Vol. 31, No. 2, Special Issue: The Aesthetics of Fascism (Apr, 1996), pp. 293-316.
[15] George L. Mosse, „Toward a General Theory of Fascism“, Comparative Facsist Studies, Constantin Iordachi ed. (New York: Routledge, 2010.), str. 89.
[16] „Fascism, general introduction“, Comparative Facsist Studies, Constantin Iordachi ed. (New York: Routledge, 2010), str. 120-121.
[17]http://www.dverisrpske.com/tekst/1757521 Tekst je originalno objavljen u “Pečatu”, petаk, 10. аpril 2009, broj 58, str. 31-33.
[18] “Ur-fascism”,The New York Review of Books
[19] Tekst je objavljen u najnovijem „Pečatu“, br. 136 (http://www.pecatmagazin.com/?p=8803)
[20] Slično i Lidija Glišić u takođe skorašnjem tekstu: „Iаko poželim dа sve ovo pobrojаno zаistа jeste nekа virtuelnа stvаrnost nekog nemаštovitog kreаtorа iz koje se može izаći kаko se ušlo – klikom nа mišа, ipаk mi je drаgo što sаm svesnа štа reаlnost jeste. Oni koji nisu poput Plаtonovih „pećinskih ljudi“ skrivаće se među tаmne senke, i neće čuti glаs koji je pušten već ovih dаnа – Vox populi, vox Dei!” (http://www.dverisrpske.com/tekst/1873413) Teško je ne primetiti da bi vođena istom logikom, ova vrla hrišćanka verovatno radosno oslobodila Varnavu i razapela Hrista.
[21] “Ur-fascism”,The New York Review of Books
[23] “Za Ustav Srbije!”, 25.10.2005. (http://www.dverisrpske.com/tekst/147)
[25] “Ur-fascism”,The New York Review of Books
[26] Skorašnji primer je ovde:http://www.nspm.rs/hronika/đorđe-vukadinovic-organizacije-sa-kojima-se-hilari-klinton-srela-bez-kredibiliteta-i-uticaja-u-srpskoj-javnosti.html
[27] Janoš Kiš, Neutralnost države (Sremski Karlovci: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1996), str. 162.
*Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika
Subscribe to:
Posts (Atom)
Dugogodišnjom eskivažom doktora ala Oliver Dulić preživio sam razne vrste povreda.
Moram da naglasim da nisam pristalica alternativnih načina lečenja ali kad zvanična medicina ode i suviše daleko, probe lečenja uz pomoć interneta, ostaju kao jedini mogući pokušaj rešenja ličnih minornih problema.
Do sada sam naučio da uspešno lečim Tuberkulozu, Multiplex mielom, Diskusherniju, Gluvonemiju, Golferski i Teniski lakat, Hipertenziju, Ahilovu petu, Gonoreju, Shizofreniju, Alkoholizam Trihomonijazu i Narkomaniju i to pozitivno u devedeset i osam posto slučajeva.
Zar, niko nije uspeo da ukaže Predsedniku da i u našoj zemlji ima stručnjaka svetskog glasa?
Da li je morao da se podvrgne problematičnom hirurškom zahvatu nekakvog gurua Sakari Orave?
Mogao je jednostavno da svrati kod mene na pivo, sredio bih mu tu tetivu dok kažeš KEKS, i to bez ikakvog prolivanja krvi i novčane nadoknade.
Trčao bi on meni u tu Evropu kao Abebe Bekila i to odmah.