Pozicija je istinskog intelektualca u njegovoj egzistirajućoj osamljenosti. Spremnost da se izdrže sve moguće ideološke zanesenosti i da se ostane na putu slobode mišljenja i duha.
Pitanje o intelektualcu danas je ključno pitanje. Ova teza može zvučati pretenciozno, čak ovako izrečena gotovo nepotrebno, ali njezina se relevantnost nalazi u kontradikciji između pozicije i činjenja, između onoga što intelektualac jeste (i može biti) i onoga što svojim autoritetom može činiti. Najkraće, pozicija intelektualca nije samo pozicija mudraca koji svojim mišljenjem djeluje u polju narativa ili znanosti već je izražena, prije svega, kroz pitanje njegovog angažmana u zajednici. Ta dvojba prisutna je od antičkog doba; prema Platonu ona označuje rasap između dvije pozicije – biti filozofom ili biti pjesnikom. Platon kritizira poziciju ovoga potonjega navodeći primjer Homera i njegovog herojskog, suviše agresivnogmita što Hans-Georg Gadamer u iznimno važnoj knjizi Filozofija i poezija uzima kao sukob između razumnog i mitologijskog, kao način otklona od slike Hada – boga podzemnog svijeta – koja budi strah od smrti, kao borbu protiv neobuzdane požude strasti kod bogova i junaka.
Središnja je odrednica intelektualca hrabrost da djeluje. Ta i takva pozicija aktivnog sudionika u procesimamišljenosti zajednice, ključno je obilježje intelektualnog čina i postupka, čina koji neupitno mora izabrati slobodu mišljenju kao svoje sidrište, riječju čina koji uzdiže apsolutnu slobodu duha iznad svega, posebno iznad raznih političkih ili teoloških utjecaja koji slatkorječivo zauzimaju polje intelekta.Tu mislim na hrabrost koja je svojstvena intelektualcu kao odgovornom članu zajednice jer, piše Aristotel u Nikomahovoj etici, hrabar čovjek i trpi i radi onako kako priliči i kako nalaže razum. Napominjem da je Aristotel u svojim filozofskim tablicama hrabrost (grč. aletheia; lat. veritas) – među njih četrnaest – imenovao posebno važnom vrlinom čovjekovom suprostavljajući joj dva stanja nesvojstvena intelektualcu – plašljivost i pomamnu smjelost. Problem je danas, čini se, upravo u tome što je velika većina intelektualaca prigrlila ove dvije njima nepripadajuće karakteristike; previše je plašljivih i nespremnih da čine, dok je isto toliko onih koji svoju poziciju podređuju pomami za slavom.
Jaz između pomamne smjelosti i hrabrosti izražen je danas više nego ikada. Kratkotrajna svjetlost blješteće slave suviše je izazovna i primamljiva za (ne)salomovi duh intelektualca, suviše je blizu njezina vatra da bi se čovjek na rubu bezdana suvremene civilizacije mogao skloniti od jakog plamena. On, dakako, može skočiti u zjapeći bezdan pred njim kako bi ustuknuo pred vatrenom stihijom, ali onda će zauvijek ostati uskraćen zamislivost svijeta kao takvog, za draž njegovog jakog plamena koji ga može ili spržiti ili ogrijati. Zato je oprezno uvažavanje svijeta takvog kakav jeste uvjet za opstanak svijeta i njegove blage svjetlosti bez koje nema čovjeka. Ako bismo, stoga, svijet ukalupili prema osobnim potrebama bila bi to grobnica, prije svega za nas same, jer kako nas uči Emmanuel Lévinas – ,,prilagodba drugog na mjeru istog u totalitetu ne može se održati bez nasilja”. Svijest o tome da kao čovjek, ako budem u blizini blage svjetlosti života, mogu postati i ostati apsolutno slobodan duhom i neovistan od bilo koje ideologije važna je karika naše životne spoznaje. Kantovski rečeno – delati tako da naše postupanje uvijek može istodobno važiti i kao princip sveopćeg zakona. Filozofkinja Ksenija Atanasijević u svojim filozofskim meditacijama slikovito navodi: ,,Ličnost koja u sebi nosi neutoljivu žeđ za uzvišavanja sebe, posjeduje često, samim time, i sporo presušivo vrelo stvaralačkih mogućnosti. U stremljenju naviše nalazi se jedna nevarljive životodavnost, dok su zadovoljavanja zemaljskih ciljeva tako kukavna, da uvijek ostavljaju za sobom građenje i bezobličnost, kao i obezduhovljenoga čovjeka usred njih.”
U premošćivanju bezdana između poslušnog i slobodnog života neupitno stoji odnos prema zlu kao konstanta, kao omjer naše duhovne slobode. Ne treba previše naglašavati tu očiglednu činjenicu da je suvremeno doba obilježeno ne samo tehnološkim i znanstvenim progresom i inovacijama, već i strahotnim razaranjima i ideologijama koje su za svoj ideal imale etničku dominaciju. Poslije strašnih potresa Prvog svjetskog rata rađaju se opasni i nazadni režimi fašizma i nacizma koji dovode do sloma cijelog svijeta i Holokausta. Na marginama takvih dešavanja inspiriranih političkim i etničkim pretenzijama, nadmoći rase i nacije, intelektualna elita pokazala je, u mnogim slučajeva, licemjerno i neodmjereno svrstavanje na stranu nazadnih ideologija. Kao što je bilo puno plašljivih i nedjelotvornih, isto toliko bilo je onih koji su uživali upomamnoj smjelosti da sudjeluju u nazadnoj političkoj ideologiji i da aktivno propagiraju stavove vođe. Put ka iskri totalitarizma, put je u bezdan, ali je za pojedine intelektualce bio izazovna skretnica na putu osobnog doživljaja svijeta. Posrijedi je dvojba između mislioca i tiranina, filozofa i vladara, i njihovog potencijalnog odnosa i neupitne privlačnosti. Prvi, oličen u poziciji intelektualca, jeste mislilac tek ako je kadar biti neupadljiv u bučnom svijetu, drugi je praktičar koji ne prima u svoje okruženje filozofsku blagost, ponajviše jer ne podnosi njezinu osamljenost, potrebu da mislilac bude sam. Da li riječ o posrnuću osobnog mišljenja, vrijednosnog sustava, ili jednostavno slabosti prema ovozemaljskom svijetu ostaje otvoreno ali je ključno sljedeće pitanje: Koliku odgovornost imaju intelektualci i umjetnici u nasilnim vremenima i totalitarnom političkom režimu i kakve posljedice ima njihovo pristajanje na suradnju s nazadnim režimom?
Postoje mnogobrojne studije koje pokušavaju objasniti razloge zbog kojih je intelektualcima bio toliko privlačan nacizam i fašizam. Često su njihove uloge u nazadnim režimima bile velike, oni su postajali ministri i najbliži suradnici inspiratora zločina ili podržavatelji najopasnijih ideologija svijeta. Jedno od najznačajnijih djela koje za temu uzima suradnju intelektualaca s nazadnim režimima u Europi knjiga je Alastaira Hamiltona Intelektualci i fašizam 1919-1945, gdje se mogu pronaći imena mnogih značajnih europskih pisaca. U predgovoru knjige M. Ehrenreich ističe da je riječ o informativnoj knjizi koja je danas, u vrijeme rehabilitovanja fašizma, dramatična, aktualna i upozoravajuća. Doista, Hamiltonova je knjiga značajno svjedočanstvo o zločinu i njegovoj intelektualnoj potpori, ali i knjiga koja iznosi niz manje poznatih detalja iz biografija pojedinih intelektualaca tijekom dva rata, kao što su primjerice Benedetto Croce ili Thomas Mann, čije su epizode privremene podrške nazadnim ideologija malo poznate. Hamilton dramatično svjedoči o susretu između totalitarnih vođa i intelektualaca poput onoga iz 1923. kada su se sreli Benito Mussolini i Luigi Pirandello. Polaskan Mussolinijevim hvalama Pirandello je, tada mladi dramatičar, izrazio podršku fašizmu. U knjizi se navodi izvod iz Pirandellovog intervju: ,,Uvijek sam osjećao ponajveće divljenje za Mussolinija, i mislim da sam jedan od malobrojnih ljudi kadrih shvatiti ljepotu tog njegovog neprestanog stvaranja stvarnosti: jedne talijanske i fašističke stvarnosti, koja se ne potčinjava ničijoj tuđoj stvarnosti’’.
Crtica o Heideggeru
Puno se pisalo o ponašanju Martina Heideggera tijekom Drugog svjetskog rata i njegovoj kratkotrajnoj potpori nacistima, o njegovom angažmanu na Sveučilištu, odnosu s Jaspersom i Husserlom koji su bježali pred nacističkim zlom, riječju o njegovom ponašanju tijekom rata što je imalo za posljedicu zabranu bavljenja profesurom od strane Državne denacifikacione komisije. To što u svibnju 1933. Heidegger postaje prvi rektor na sveučilištu u Freiburgu, što je pobjegao iz svog dotadašnjeg osamljenog, filozofskog mišljenja, što se našao u pribežištu kod vođe, bio je presudan za njegove potonje putove mišljenja pa se Hannah Arendt posebno poziva na činjenicu da je Heidegger to što je proživjeo umio ukorijeniti i nastaniti u svome potonjem mišljenju. U tekstu povodom Heideggerova osamdesetog rođendana Arendt navodi:,, Heidegger je tu ,,zabludu” uvidio već nakon kratkog vremena, pa je tada riskirao znatno više nego što je tada na njemačkim univerzitetima bilo uobičajeno. No isto se ne može reći za one bezbrojne intelektualce i takozvane znanstvenike, i to ne samo u Njemačkoj, koji su se, umjesto da govore o Hitleru, Auschwitzu, pomoru naroda i o ”istrebljivanju” kao o permanentnoj politici iskorjenjivanja, radije držali Platona, Luthera, Hegela, Nietzschea, pa čak i Heideggera, Ernsta Jüngera ili Stefana Georgea, već prema ukusu i idejama, kako bi duhovno-znanstveno i idejno-povijesno frizirali strašni fenomen iz kanalizacije.’’ Doista, povratak mišljenju koje Heidegger nakon ovoga iskustva proživljava temelji se na krucijalnoj otvorenosti stvari prema iskustvu volje u odnosu ka mišljenju, u činjenici opiranja takvoj uzajamnosti, napose u dokazu Heideggerove teze da je nemanje nevolje najgora i najskrivenija nevolja. ,,Nemanje nevolja sastoji se u vjerovanju da imamo u ruci ono što je stvarno i stvarnost i da znamo što je to što je istinito, nemajući, međutim, potrebe da znamo gdje prebiva sama istina.” Heidegger će, napomenimo, poslije rata, u opustošenoj Europi, studentima poručiti: ,,Naši će životi zauvijek biti obilježeni stalnim preispitivanjem onoga što se dogodilo.’’ Ipak, njegova epizoda pod nacistima ostavlja trajni biljeg na njegovoj filozofskoj misli.
Crtica o Krleži
Razmotrimo sada drugu, nama bližu situaciju. Pod ustaškom vlašću, tijekom Drugog svjetskog rata, nalazi se gotovo cijela Hrvatska. U Zagrebu je Miroslav Krleža, pisac koji je godinama prije rata imao sukob s Komunističkom partijom zbog čega je pao u nemilost tadašnjeg političkog vrha. Krleža je, s druge strane, bio svjestan da je nova vlast u grad ušla nasilno, najkraće, znao je da s ustašama nikada i ni pod kojim uvjetima neće surađivati. Odlučio se za šutnju. Njegova supruga Bela Krleža, Srpkinja iz Hrvatske, igrala je u teatru ali Krleža, izmučen bolestima i neimaštinom, ipak nije posustao. Nije otišao u partizane niti je pokazao naklonost ustašama. Rekli bismo, časna pozicija. Sve te okolnosti analizira Stanko Lasić u možda najvažnijoj studiji o poziciji intelektualca pod totalitarnim režimom objavljenoj na našim prostorima Miroslav Krleža i NDH. Šutnja i osamljenost jedini su načini da se ogradimo od ideologije zla i totalitarnog režima koji provodi nasilje. Ako mogu ostati nedirnut, makar i u stalnoj strepnji od policije i smrti, jedina opcija je ostati nijem i povučen, izvan ideologije na čije se pogubne posljedice ne može utjecati. Ovu opciju Stanko Lasić interpretira na sljedeči način: ,,Dok grme topovi, šutnja je jedini dostojanstven govor pjesnika. Vidjet ćemo kako je proturječna ta teza i koliko se zamki u njoj krije… Stara izreka mudro sugerira piscu: Što god pjesnik kaže, loše kaže! Bude li pristran, neće biti istinit; bude li istinit, slabit će borbu (pravedne) pristranosti. Govori li svojim pravim jezikom, suza ga neće razumjeti; govori li suzi, izdat će sebe. Nije li, dakle, njegov jedini vrijedni glas da bude bez glasa?’’
Ipak, sve ovo uzmimo uvjetno. Šutnja može isto tako značiti i udaljavanje od načela intelektualne časti. Naime, ako intelektualac odbije svoje sudjelovanje, ako se zatvori izvan događanja i pogubnosti jedne ideologije da li je na taj način izdao vlastiti poziv? Da li se može poći od pretpostavke da je šutnja strana intelektualcu i pjesniku i da je njegova obveza reakcija na zločin i ideologiju zla? Da li je strah prevladao čast? Stanko Lasić uz Krležu vezuje poziciju striktne neutralnosti navodeći da je ta pozicija kao vid opredjeljenja u klimi totalitarizma samo jedna od opcija (uz to navodi i radikalnu negaciju, autonomiju kulture, kompromisnu angažiranost i radikalnu afirmaciju) koja ostavlja najviše nedoumica. Šutnja kao izbor nije apsolutna vrijednost, smatra Lasić, nego je ona relativna solucija baš kao i one četiri preostale. Ona pritome može biti dvosmislene prirode, odnosno može značiti i da, ali i ne. Zašto se Krleža opredijelio za ovu soluciju, izbjegavajući svaki mogući vid suradnje s partizanskim pokretom, isto kao i sa ustaškim režimom? Krleža će pomenutu dvojbu donekle razbistriti tvrdnjom da je njegova šutnja bila itekako glasovita, te će na kasniju konstantaciju Milovana Đilasa da je kao kukavica ostao pod Pavelićevim režimom u Zagrebu u dnevnicima sakupljenim u knjigu Zapisi sa Tršiča, na dan 9. 9. 1977, odgovoriti sljedećim riječima: ,,Okružen sam moral-insanity tipovima, kao onaj Đilasov tekst o mom kukavičluku! Jest: bio sam u panici pred moralno političkim vandalizmom svoje najbliže okoline koja me je maršovala, i one političke atmosfere koja je bila ribentropska!’’ Krleža je dakle, poput mnogih europskih intelektualca, u poziciji svjedoka totalitarizma spreman da mu se odupre jedino i samo mišljenjem. Profesor Ivan Majić ima pravo kada dovodi u vezu Krležu i Adorna ispisujući njihov angažman u polju negativne dijalektike i konstatirajući da Adorno i Krleža, svaki na svoj način, problematiziraju ono krajnje stanje u kojem dolazi do dokinuća mišljenja, a gdje nasilje postaje opravdano navodnom činjenicom da su svi elementi mišljenja ,,iscrpljeni’’.
Crtica o Hamsunu
Najviše pominjan i korišten u svakojake političke i ideološke svrhe zbog suradnje s nacizmom je norveški pisac Knut Hamsun. Njegovo impresivno književno djelo naišlo je na pohvale diljem Europe, dok su mnogi pisci poslije njega upravo Hamsuna naveli kao pisca koji je literarno najviše utjecao na njih. Ipak, njegovo ime više se upotrebljava u drugom kontekstu – kao ime kvislinga koji je podržavao Hitlerov režim i bio njegov najbliži sluga. Podrobnu analizu Knuta Hamsuna daje nam jugoslavenski pisac Mirko Kovač u knjizi Elita gora od rulje gdje za njega sa izvjesnim simpatijama piše: ,,Veliko ime Knuta Hamsuna zasigurno je zlorabljena u svakovrsne ideološke svrhe, pogotovu kad su na scenu stupili mračni, intrigantski i bezobzirni režimi, premda je i sam krivac za takvo što, ali sve više vjerujem da se u tim okrutnim vremenima našao u ,,povijesnoj magli’’ i da se u takvom ograničenju više nije uspio orijentirati.’’
Knut Hamsun rodio se u južnoj Norveškoj, ali mladost proveo u Americi gdje je radio najobičnije poslove budući da nije imao nikakvo formalno obrazovanje. Od tih nesigurnih trenutka mladosti pa sve do smrti Hamsunov će život biti obilježen čestim odlascima, teškim materijalnim stanjem i nemaštinom. Nakon neuspješnih boravaka u Americi Hamsun postaje jako kritičan spram kulture zapada, i svoju netrpeljivost održava do kraja života. Nasuprot pomenutoj mržnji Hamsun gaji veliku naklonost prema Njemačkoj budući da se i njegova djela najviše prijevode na njemački jezik. Ova naklonost, nažalost, razvit će se u podršku nacističkom režimu te će Hamsun od Adolfa Hitlera i ministra propagande i obrazovanja Josepha Goebbelsa dobiti nagradu Njemačke za izuzetan doprinos svjetskoj književnosti. Knut Hamsun počinje pisati pamflete i pohvale u čast Hitlera nazivajući ga pravednikom i spasiteljem. U kvinsliškoj vladi postaje ministar obrazovanja i tako daje punu podršku Hitleru i njegovom opakom režimu. Koliko je bio privržen njegovoj ideji svjedoči i činjenica da je svoju Nobelovu nagradu poslao na dar Goebbelsu uz poruku: Primite moju ispriku što Vam šaljem svoju Nobelovu medalju. Ona je za Vas nekorisna stvar, no ja Vam nemam što drugo poslati. Vaš odani Knut Hamsun. Njegova suradnja i odanost Hitleru zauvjek je zapečatila njegov književni opus. Knjige su mu zabranjene, spaljivane, poslije rata suđeno mu je kao izdajniku i kolaboracionisti. Pred njega, u njegovo dvorište, uspaljena masa je donosila knjige i palila prezirući ga zbog njegovih postupaka. U tom razdoblju, pred kraj života, Knut je Hamsun smješten u jednu psihijatrijsku bolnicu nakon čega piše svoju autobiografiju Po zaraslim stazama gdje ne iskazuje kajanje za svoju privrženosti nacizmu. Proteklih godina vlada sve veće interesiranje europskih izdavača i kritičara za djelo Knuta Hamsuna. Njegove knjige opet postaju čitane i tražene, i to s pravom, jer njegov talent za pisanje i vrijednost njegovih knjiga nitko ne može osporiti. Ipak ga se i dalje osporava jer mu Norveška ne oprašta nacističku prošlost pa je i posljednja inicijativa da Knut Hamsun dobije ulicu u Oslu propala zbog burnih protivljenja u javnosti.
Egzistirajuća osamljenost
Ni danas nije sasvim jasno što je tako privlačno u opasnim ideologijama koje su podržali, ili podržavaju, mnogi umni ljudi. Nesporno je da je Martin Heidegger bio rektor Hitlerovog sveučilišta, da je Ezra Pound bio strastveni poštovalac nacizma, da je pisac Curzio Malaparte bio najbolji teoretičar fašizma, te da je Céline – koji se prema H. Arendt više od drugih francuskih antisemita odlikovao ideološkom maštovitošću – Hitlera nazvao pacifistom vrijednog dvadeset Nobelovih nagrada. Sve ove osobnosti, unatoč nazadnim ideologijama koje su podržavali, pridonijele su puno povijesti književnosti kao što su i Sergej Ejzenštejn i Leni Riefenstahl donijeli veliku slavu filmskoj industriji. Ovom potonjom bavi se Susan Sontag u tekstuFascinantni fašizam gdje rezimira njezin umjetnički i politički angažman iznoseći vrlo interesantnu tezu. Evo što kaže Sontag: ,,Ono što odnos između umjetnosti i politike pod nacionalsocijalizmom čini interesantnim nije podređenost umjetnosti političkim potrebama, obilježje svih autentičnih diktatura, i lijevih i desnih, već to što politika preuzima frazeologiju umjetnosti, i to umjetnosti kasnog romantizma’’. Ta činjenica da politika postaje umjetnički relevantna samo je znakovito upozoravajuća riječ da politika nije puno udaljena od umjetnosti, da nije posrijedi povezanost ,,starih prijatelja’’, već prije svega neophodna suprisutnost ,,razdražljivih susjeda’’. To je stalan proces nadogradnje, proces propitivanja pozicije i – kao što vidimo iz primjera Hitlerove rasne politike – stalna opasnost pred provalom nasilja. Kritičnost intelektualca, njegova pozicija stvaraoca razriješena je političkom terminologijom, kao što je slučaj sa njemački fizičarom Philippom Lenardom, koji je tijekom rata izdao u Leipzigu knjigu Njemačka fizika u kojoj na rasistički način promovira znanstvene činjenice. Preuzeo je, dakle, od politike jezik svoje nauke; on je znanost doživljavao jedino i samo kao produkt rasne klasifikacije suprostavljajući joj ličnost Alberta Einsteina, koji kao Židov ne zaslužuje bavljenje znanošću.
Pozicija je istinskog intelektualca u njegovoj egzistirajućoj osamljenosti. Spremnost da se izdrže sve moguće ideološke zanesenosti i da se ostane na putu slobode mišljenja i duha. Jer, što je moja egzistencija ako nije potreba da se odredim prema egzistirajućem. Biti znači izolirati se kroz egzistiranje, piše Emmanuel Lévinas, i dodaje da se egzistiranje opire svakom odnosu, svakom mnoštvu. ,,Usamljenost se ne pojavljuje kao stvarna izoliranost nekog Robinsona, ni kao nesaopštivost nekog sadržaja svijesti, nego kao nerastvorivo jedinstvo između egzistirajućeg i njegovog čina egzistiranja.” Prevedeno na jezik intelektualne osamljenosti – osamiti se, napose, znači egzistirati u punoći čina egzistencije i zapitati se pred činom koji ja, kao egzistirajuće biće, činim prema drugom i drukčijem od mene. Intelektualac, stoga, može ostati u zabludi egzistencije bez egzistirajućeg, ali je njegova neupitna osamljenost put ka povratku razumijevanju biti egzistencije, dok je za nas takva pojava znakovito upozorenje da se svaki čovjek rađa s mogućnošću da griješi i čini nepravdu, ali da se svojim naporom može vratiti s pogrešnog puta.
Kratki fragmenti o disparatnim pozicijama intelektualca u totalitarnom režimu tek su uvod u razmatranje ključnog pitanja s početka ovoga zapisa: Zašto je pitanje o intelektualcu danas ključno pitanje? Ponajprije jer razotkriva tijesnu vezu između dva pojma koja uvijek jedan drugog prate, bilo da se nadopunjuju ili međusobno isključuju, a to su etika i estetika. Etika kao svijest o tome što je dobro, estetika kao svijest o potrebi promišljanja smisla (umjetničkog) stvaranja. Brodsky bi na prvo mjesto postavio estetiku, ali vjerojatno da bi prožimajući odnos ova dva pojma bio ideal kojemu svi težimo i koji bi onda zasijao u punom sjaju prema našim (svetim) životima, tamo na ivici bezdana i ispred jakog plamena života. Stihovima Else Lasker Schüler: Do dragocjenosti, što stupamo po njoj/ tisuće i tisuće sitnih zamki vodi.
Nenad Obradović: Plamen zablude | Gledišta
virus koji opsjeda većinu ljudi. To je samo svjedočanstvo da se nalaze
na vrlo niskim stepenicama evolucije. Zašto ih u istoj mjeri ne opsjeda
potreba za ljudskošću, ljubavlju ili empatijom? Jer ne mogu prevazići
sebe sama, stupanj svoje biološke i socijalne realnosti na kojem
egzistiraju, misleći da su ljudi. Samo “misleći”, jer je smisao te
riječi za njih nedohvatan. Koristoljublje lava, vuka, ili šakala tjera
ih na zločine, a i one pitomije pse koji su ih naslijedili, čuvajući
svoju vlast zivkanjem kojekakvih “svetinja”, privlači podjednaka pjesma.
Stado se uzajamno štiti – ponajviše primjerke skutrene u njegovom
središtu – tek prigodice, kad je baš neophodno, žrtvujući svoje članove.
Zar se ne skuplja u gomilu, ostavljajući one na rubovima izložene –
svjedno jel’ pravdi ili’ nepravdi. Evo, u “koloni sjećanja” na tragediju
Vukovara, vlasti i narod sudjeluju zajedno sa “čovjekom” (Merčep) kome
se sudi zarad ratnih zločina, otežući proces sve u nadi da će prije
osude umrijeti. Čega li se taj sjeća u “koloni sjećanja”? Kako je i sam –
sa svojim jaranima – prije vukovarskih događaja kojih se Hrvati
naveliko sjećaju, ubijao Srbe po istom gradu?! Odaje li i svojim žrtvama
počast iz invalidskih kolica? Sjeća li se “kolona sjećanja” i tih
događaja, ili ih gleda što prije zaboraviti? Jesu li već toliko
pokriveni zaboravom da mladima djeluju nevjerojatnom izmišljotinom,
poput osvajanja Mjeseca u što mnogi već sumnjaju?
Protiv virusa najčešće nema lijeka; čeka se da sam izumre, a to se
zbiva kad umru zaraženi. Nažalost, u međuvremenu umiru i sasvim zdravi –
oni koji se smiju nazivati ljudima.