Friday, June 25, 2010

Peščanik - Cenzura protiv filma: Isus u bunkeru

Peščanik - Cenzura protiv filma: Isus u bunkeru

Cenzura protiv filma: Isus u bunkeru Štampaj E-pošta
Predrag Ž. Vajagić
08.07.2009.

Priznanje da je svet lep traže od mene obično oni koji su mi ga ogadili“

Stanislav Ježi Lec

Autostoperski vodič kroz (auto)cenzuru

Još Gutenberg nije ni zagaravio prste štamparskom mašinom, a već se počela hvatati, kao plesan na pisanoj reči, inkvizitorska bratija sastavljena od zakletih procenjivača onoga što sme izaći u javnost, a da ne uzdrma poredak. I tekst bi se, ako već nije s autorom zgnječen u nastanku - osuo tačkicama, pejzažima hartijske beline, pečatimacenzorskog duha svetog. Ali, preskočimo papine bule i lomače koje su podjednako halapljivo gutale knjige i njihove ljude, jer dovoljno primera za raspinjanje sloboda imamo i u socijalizmu, gde znanje o čoveku doživljava svoj vrhunac kroz nabrekle fascikle specijalne policije, a kosci (oštreći svoje cenzorska sečiva) osluškuju i kako trava raste, sve pazeći da se ne potkrade neka subverzivna vlat. Kolektiv (koji paranoično imenuje ili modelira neprijatelje) presiju na otcepljenu jedinku shvata kao konstantno načelo svog ostvarenja. Tada više nisu sumnjive samo knjige, časopisi, filmovi i drame; nego i natpisi na majicama, izmazani zidovi nužnika, banalni privesci za ključeve, lutke kad izdajnički namiguju ili pričaju „po stranjski“, uzdasi iz spavaćih soba koji zavrću na dekadenciju, natpisi na radnjama ili nadgrobnim spomenicima - sve, zapravo, što nosi poruku koja je procenjena kao nepoželjna.

Smatra se da je u SSSR-u armija od nekih 70 000 birokrata motrila na desetostruko manje brojnu koloniju piskarala. No, i tad omče naulji vrsta sumnjivca. Kada je Osip Mendeljštam u jednoj (pa još nazepisanoj) pesmi uživanje tiranina u pogromima uporedio sa slašću kojom neki (sic) Gruzin mljacka maline, Staljin je, nakon što je pesnika upoznao s prednostima pritvora, pitao svoje literarne čauše da li je novopečeni sužanj - majstor, jer ako jeste - valja buditi dželata. Kasnije je slomljeni poeta iz izgnanstva izgrcao palinodiju Staljinu, u stanju o kome svedoči piščeva supruga: „Bio je lud od straha, mogućno, ali i lud od ludila osobe koja ne samo da trpi zagrljaj tela koje prezire, nego mora, iz dana u dan, iz stiha u stih, preduzimati inicijativu u milovanju toga tela.“ Teško da ga je pri tom tešila istina da začepljena usta kad – tad bivaju otpušena uz balalajke i disidentski lovor. A još Monteskje je tvrdio da čak i ćutanje, u cenzurisanoj sredini, može biti rečito. Tek, slučajno ili ne - u jednom ruskom rečniku stranih reči i izraza iz 1955. reč ’cenzura’ nije postojala, pošto je i sama bila, pogađate - cenzurisana.

The Censor,  FlickrOpet, za čir autocenzure ne pomaže nikakvo lokanje šampona, jer su nagrižene sve opne umetničkih sloboda i hrabrosti u čoveku. Taj cenzor u nama ispočetka liči na nenametljivog rođaka iz provincije koji je, noseći kartonski kofer, navratio samo na par dana, dok se ne snađe. Prvo je pokoran, snishodljiv, srceparajuće nateže sumnjivo porodično srodstvo (kao što reče E.S. – „U svetu bez melanholije slavuje bismo pekli na roštilju“). Sa znatiželjom posmatra kako stvarate, ali ujedno vas i koleba propitivanjem o odjeku vašeg dela, upozorenjima da je građanska hrabrost šaka sena kojom mlatite iznad plamena.

Hoće i da uzme metlu, pospremi stan, ali vi uočavate, zbunjeni, da vam povremeno nestane neki predmet, ispod tepiha nalazite kakvu zaturenu, oštećenu misao. Desi se da vam izmeni redosled reči na koji ste mnogo polagali, otupi oštricu zaključka. Dok brusite ideju, zgužva vam važan papir, bitnu inspiraciju baci u klozetsku šolju, žiletom iseče gotovo dovršenu sliku, zamrsi rolne filma, pravdajući se da je to slučajno i da neće više. Uskoro se osmeli, odlučuje šta će biti na trpezi, samoinicijativno prekreči prostorije u boje podobne njegovoj opreznosti. Zazida neki prozor, ne pitajući stavi mrežu na savest da ne uleću mušice sumnje i svež vazduh. Osili se i prednjači, trpa u sve, komanduje i ukoreva, sve dok, kao zaštićeni podstanar, ne dobije pravo da se trajno nastani i ulazna vrata ojača ideološkim rezama. A, što je najgore, s njim se nije dobro kačiti, jer „pogan što više diraš, više i smrdi“. Kako vreme odmiče, navika čini svoje, postaje naš sveprisutni sagovornik, osoba od poverenja, rame za jadanje i jastuk na kome će počinuti nekadašnja, već prezrela hrabrost.

Kiš kaže da je „borba protiv autocenzure anonimna, usamljenička i bez svedoka, a izaziva osećaj poniženosti i stida zbog kolaboracije... Ona podrazumeva da rođeni tekst čitate očima drugoga, a to je situacija u kojoj postajete sopstveni sudija, stroži i sumnjičaviji no bilo ko...Samozvani cenzor je piščev alter ego...koji mu viri preko ramena i zabada nos u tekst ... Nemoguce je pobediti ovog cenzora, jer on je poput Boga - on sve zna i vidi, izrastao je iz vašeg rođenog uma, vaših rođenih strahova, vaših rođenih košmara...“ I vi, uplašeni tim totalnim nadzorom više i niste sposobni proceniti da je od planiranog umetničkog dela ostalo tako malo - jad i beda, perut i grinje, pepel in kri.

Sve nas nosi crni val

Ispitni film Lazara Stojanovića „Plastični Isus“ samo je jedan (uz to belodan) primer kako cenzura brusi svoje očnjake na umetničkom delu. „Šta hoće ovi ludaci?“, navodno je zagalamio Broz kad su mu njegovi potkazivači, želeći da ga upozore na „crni talas“ koji je zapljusnuo Yu - kinematografiju pustili deo Žilnikovog filma „Rani radovi“. Zgroženi Tito vratio se svom omiljenom Džon Vejnu, ali su tajne službe naćuljenih ušiju ovo komandantovo brecanje shvatili kao znak da je vreme da stvari i artiste uzmu u svoje, ne baš nežne, ruke. Možemo samo nagađati koju nijansu purpura bi dobilo lice druga Starog da su mu, kojekude, smeli pustiti scenu iz Makovog WR Misterije orga(ni)zma gde devojačko zanimanje erektivnim muškim premetalom preseca kadar s vođom sovjetske revolucije (slična scena i u „Isusu“ kad devojčica raščešljava lutku pevajući joj revolucionarne pesme koje inspirišu i nagog muškarca na predanu onaniju). Zagrcnuo bi se, svakako, i nad parolom kontraverznog psihića Wilhelma Reicha: 'Dragi drugovi, zbog svog se zdravlja redovito jebite!', a garantujem da ne bi bio fan ni Lazarovog filma, barem ne onih scena u kojima nehotice statira.

Stanislav Ježi Lec kaže da je udvajanje ličnosti moguće samo u snu, gde bi jedan od nas bio „ko mu drago“, ali bi drugi morao biti baš onaj koji nas u pravom trenutku, pre nego što je već kasno, budi. Stojanović se, povodom „Plastičnog Isusa“, probudio u zatvoru, gde je odležao pune tri godine, a njegovo diplomsko delo („radio sam ga kao da više nikada neću ništa snimati“) punoletstvo je proslavilo u memli bunkera.

Režiseri i filmovi tzv. „crnog talasa“ bili su stilski dosta raznorodni, ali ih je režim, krsteći ih nehotice ovim „zaštitnim imenom“ strpao u isti koš i učinio da autori koji su svoje filmove stvarali od ranih šezdesetih, pa narednih desetak godina (Saša Petrović, Makavejev, Žilnik, Stojanović, Živojin Pavlović i drugi) budu rado pozivani na svetske festivale na kojima su već umeli da (svojom energijom, umetničkom strašću i željom da simbolično krunišu svoje otpadništvo i kritički stav prema gnjilom društvu) dosegnu svoje nagrade, nominacije i dominacije.

Patetici socijalističke filmske lakirovke koja je terala na stomačne probleme suprotstavili su pesimistični mulj morbidne atmosfere i na platno preslikali „suvi život“ i egzistencijalnu bedu koja je provirivala iz svakog dvorišta, ali je teško bilo uočljiva kroz zatamnjena stakla službenih automobila. Možda pre novolevičarski nego liberalni okular crnotalasovskih reditelja bez ulepšavanja, ali ne i naturalistički, uperio je prstom na psihološki rastočene dezorijentisane likove koji nisu smogli snage biti čak ni antiheroji. „Ovi filmovi su bili slika društva koje je živelo u zabludama i predrasudama,...neka vrstasocijalnogvarvarstva: ratnog, poratnog i ovovremenog, pomešanog sa ludim realizmom, u kojem je seks-uteha, alkohol-zaborav, a mračni nagoni, bolovi, patnja i mržnja vise nad našim glavama kao ledenice na plus dvadeset.“, kaže Branko Kukić. Kad se tome prikači obilje psovki i političkih aluzija jasna je neumitnost kojom su dežurni kerberi javnog morala ovakvim umetničkim koncepcijama pripretili prstom...koji je ponekad bio i na okidaču...

U našoj zemlji filmska cenzura je prohodala formalno 1922. godine kada je u Kraljevini SHS donet Zakon o pregledanju filmova, ali je komunistička vlast izbegavala sure zabrane (to se desilo samo omnibusu „Grad“ 1962.) i s više naslade je sumnjive filmske trake gurala u najlošije termine prikazivanja, oronule dvorane i naposletku u mrak bunkera, da ih „nauči pameti i meri“.

Vele da je Bunjuel na premijeri 'Andaluzijskog psa' natrpao džepove kamenicama da rasteruje moguće ozlojeđene gledaoce. Taj film se provukao, ali je zato na pariskoj projekciji 'Zlatnog doba' škvadra desničarskih fanatika demolirala bioskop, pa je pomenuti film spuzan u memlu bunkera gde je dolazio sebi narednih (i rekordnih) pola veka, sve do 1979. U to doba, da je neko Stojanovićev film upitao „je li đegođ“ u životu, i on bi od muke progovorio rečima Kraljevića Marka - „Jesam, brate, ali u rđavu“.

„Zidovi, zidovi, ali gde su vrata?“

Milan Trenc, zagrebački crtač, tvrdi da je za njega cenzura u bivšoj Jugoslaviji bila izazov, igra nadmudrivanja u kojoj je i ono nedozvoljeno moglo lukavstvom postati mogućno: „Uvijek me je oduševljavalo da sve što imam kažem na takav način da oni razumiju da ih ’prcam’, ali da mi ništa ne mogu“.

Slično je pokušao svojim filmom i Lazar Stojanović... Ali, režimu, izgleda nije bilo do snošaja tog tipa. Zbrkani anarhistični kalambur „Plastičnog Isusa“ kritičari su nazivali i „musakom nemušte radnje“, ali se čini da je tačnija misao da je autor koristio košmar kao jedini mogući vid lucidnosti u „velikoj spavaonici vaseljene“.

Stojanović, odmah na početku, pušta svog mucavog glasnogovornika Toma Gotovca da utvrdi kako „revolucija puca, ubija, kolje i davi, te da to nije prava stvar“. To bi se još dalo svariti na kazanu nakostrešenog sistema da ovaj već u sledećoj sceni, kroz arhivske snimke brdsko- planinskog vijuganja partizanske vojske, ne dobije udarac špicokom na nezgodno mesto.

Režiser je fasciniran nemačkim pesmama (posle gledanja ovog filma danima ćete pevušiti „Wie enst Lili Marleen“) i marševima, pa ih, kroz svoj rad, do graničnog kamena apsurda umeće s dokumentarnim segmentima gde cokulama po prašini odušak daju Nemci, Rusi, partizani, ustaše i četnici (početkom devedesetih, zahvaljujući „Isusu“ zabezeknuto sam shvatio da je i među dražinovcima bilo onih koji britvu nisu koristili samo u borbene svrhe).

Lazar Stojanović na ljutu ranu ne stavlja ljutu travu već sipa sirće, čačka po svim ideološkim i seksualnim tabuima. Njegov junak se u ovih sedamdesetak minuta dela namlatarao penisom, s ushićenjem utvrdio da je „snimati pedere prava stvar“, pominjao orgije kojih se ne bi postideli ni pornofili s boračkim stažom. U „Plastičnom Isusu“ Hitlerove i Pavelićeve govore smenjuju, po nekom zaumnom poretku, muškarci koji se ljube u usta, ratni bogalji što preskaču vijaču ili jezivi snimci jasenovačkih leševa...

„Udesio me red i zakon“, na jednom mestu kaže Gotovac. A Stojanović je imao tu čast da ga, višeznačno, uništi Maršal lično. Lazar se i ranije, opsesivno, bavio ideološkim zaslepljenjima. Bio je proganjan kao urednik lista „Vidici“ zbog tematskog broja posvećenog politici, pravu, štampi i kulturi u Trećem rajhu, gde je nagoveštavao i isticao upadljive sličnosti Hitlerovog i Brozovog poretka i saobraznost kultova njihovih ličnosti.

Subverzivna igrarija izvedena je u sceni filma koju je država, tokom držanja kopije u turšiji zadržala za sebe. To je snimak originalnog venčanja Ljuše Ristića, čiji je otac bio u to vreme komandant Beogradske vojne oblasti, a i novopečeni tast je bio oficirskog soja. Pet aktivnih generala cupkaju uz svatovac, ajoooj! Čujete li zveket velikih makaza cenzure? Ili su to ipak bukagije?

„Malo ludosti je dobro za umetnost, ali ne previše“, reče onomad reditelj, ali je i pored toga prenebregao dobronameran savet svog profesora Saše Petrovića da iz diplomskog filma makne sve scene u kojima se pojavljuje Tito. Neispunjeno obećanje – cenzoru radovanje! Tito dominira ovim filmom u raznim, da tako kažemo, agregatnim stanjima, pri čemu ga konteksti bukvalno šamaraju, a to nije vožnja koja završava pre nizbrdice.

Već u jednoj od uvodnih scena Gotovac čisti, uz nipodaštavajući pogled vlastodršca, trunčice sa svoje crne majice – anticipirajući sudbinu i autora i njegovog filma. Titove kočoperne reči s Bombaškog procesa prekida satanski, zlobno ismevački kikot glavnog junaka koji, da zlo bude paprenije, pri tom gužva i uvija svoju bradu. Ali, posprdan ton vrhuni kad nakon pesme o triperu koga se valja paziti, koju peva marginalni homoseksualac skidajući se nad svojom gej lovinom, ugledamo Maršala lično dok se bled, zabrinut i, možda (avaaj, jeresi), uplašen – priprema da se u kameru izrekne studentima. Dovoljno za tri godine robije? O, da, ... pa, da!!

Sledeći koraci bili su neminovni, tim pre što je staza dovoljno utabana. Pokazalo se tačnim ono staro da patuljci najbolje podmeću noge, jer je to njihova sfera. Par dana pred skidanje iz vojske, zgađen senkom Staljinovih brkova u armiji i podaništvom severnokorejskog tipa, redov Lazar upada u zamku tek pristigavšeg komesara za moralno političko vaspitanje (kasnije generala, pa opozicionara, sad već i pokojnika, te ćemo imenovanje preskočiti). Dalje ide sve po JUS-u: hapšenje, optužnica (feat. obavezna preinačenja i krivotvorenja), na vojničku drskost nakarikana emigrantska tiskovina, koju je autor zapatio u stanu,...Neko se setio „Vidika“, a kao poslednje i najbolnije šilo pod nokte iskorišćen je „Plastični Isus“.

U društvu gde doušnika ima kao komaraca u močvari, režiser govori o svom iskustvu s cenzurom: „...sve tekstove koji su se ticali »Plastičnog Isusa«, zatvorske vlasti, islednik ili neko treći, uredno su isecali iz novina na koje sam u zatvoru bio pretplaćen. Prema broju i veličini tih rupa u novinama mogao sam da zaključim koliko rđavo stoji moja stvar. Podrazumevalo se da nijedan tekst nije bio u prilog meni, jer su svi mediji pod čvrstom kontrolom države...Rupa je bilo zbilja mnogo, velikih i malih, gotovo svakodnevno.“ Jedna je bila dovoljno velika da proguta i autora i njegovo delo...

Stanje i predskazanje

Okovi su krila da se brže leti“ - S.S.Kranjčević

Svi totalitarni režimi znaju da razum nije baš na ceni kod zavedenih masa. Ipak, to ih ne oslobađa paranoične potrebe da napregnuto u vazduhu osluškuju tajne kodove, šifrovane da im dođu glave. Ova bolesna paranoja izaziva u društvu cvetanje hiljada doušničkih cvetova. Savesni komšija vreba cinkaroškim okicama na potencijalnog neprijatelja i postaje poganija uhoda nego najobučeniji pitomac tajne policije. Hana Arent tvrdi da totalitarna vlast „propagandu zamenjuje indoktrinacijom i koristi nasilje ne toliko da bi zaplašila narod...koliko da bi ostvarila svoju ideološku doktrinu.“ Tako se svaki režim obraća građaninu pokornom onom apsurdnom rečenicom kojom muž uhvaćen u preljubi kupuje vreme pred zajapurenom suprugom: "Veruješ li meni ili svojim očima?".

Tvrdeći za radove Živojina Pavlovića (reditelja koji je, kao i Lazar Stojanović, zajahao tamne valove) da su s jedne strane stanje, a s druge – predskazanje Branko Kukić daje i definiciju svih filmova crnog talasa, što su izvršili diverziju u režimu kome je savest čista jer je – nekorišćena.

Lec kaže da misli, kao buve, skaču s čoveka na čoveka, ali ne grizu svakog. No, to režim koji ih napada teškom artiljerijom represije i cenzure ne želi znati. A, opet, ima buva koje su nepredvidive i, koje, dok trepneš, čak i pre nego što ih uočiš – naprave problem i svrab...

Prava umetnost nikad nije „prijatna“, jer nikad ne ide u prilog ideologijama. Svaki režim posebno je osetljiv na bilo kakvu priliku da bude ismevan. Umetnici to znaju, pa stalno pozleđuju bolno mesto, čak i uz rizik da završetak te provokacije bude predvidivo koban, kao u stihovima koje u „Plastičnom Isusu“ recituje pesnik - amater:

Od šale sam se rodio,

od šale počeo da mislim,

Na šalu sam sve prevodio,

O šalu su me našli da visim.“

Peščanik.net, 09.07.2009.

Thursday, June 24, 2010

Bogdanović nije dočekao otrežnjenje Srbije - Radio Slobodna Evropa

Bogdanović nije dočekao otrežnjenje Srbije - Radio Slobodna Evropa

Srbija

Bogdanović nije dočekao otrežnjenje Srbije

Bogdan Bogdanović (1922- 2010), Foto: Aleksandar Anđić

Bogdan Bogdanović (1922- 2010), Foto: Aleksandar Anđić

21.06.2010
Istaknuti intelektualac, arhitekta, i nekadašnji gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović otišao je ne dočekavši, kako je i sam predvideo, otrežnjenje svog naroda, daleko od grada koji je stvarao. Kao jedan od prvih koji je ustao protiv Miloševića, živeo je u egzilu Beču, virakjući jednim okom na Beograd, kao poražen čovek jer je ‘poražena pamet ovih prostora’.

Bio je jedan od prvih ljudi koji su upozoravali da će se Jugoslavija raspasti u krvi. Među prvima je, kako je umeo da kaže, ‘kukuriknuo’ protiv Miloševića, napustivši Srpsku akademiju nauka, a potom, uz etiketu izdajnika srpskoga naroda, i svoj grad. Njegovi prijatelji i oni koji su se sa njim borili da generacijama koje dolaze ostave neku bolju stvarnost, sećaju ga se kao čoveka velike snage, kulture i obrazovanja, sa univerzalnim pogledima na svet koji ga nije razumeo.

“Imao je sve osobine koje nisu bile na ceni devdesetih godina, a nisu ni danas”, kaže književnik Vidosav Stevanović:

“Potpuno razumem njegovu potrebu da napusti grad gde je, na kući u kojoj je živeo, na stanu, stalno izlazilo ‘ustaša, ustaša, ustaša’ zato što se čovek suprotstavio ratnom ludilu onih godina.”


On je jedan od prvih ljudi koji je izrekao nešto što se niko drugi nije usudio reći, a to je da se ne smije zanemariti čak ni kolektivna odgovornost, koja je vrlo problematična.
U Beču je od 1993., kako je sam govorio, živeo baš onako kako su ga nazivali - kao izdajnik srpskoga naroda, onakvog kakav je danas, kao poražen čovek jer je poražena pamet ovih prostora, daleko od Beograda koji za njega više nije postojao. “Bio je gorko razočran u sve, pa čak i u, kako je znao reći, samog sebe”, kaže nam pisac Mirko Kovač:

“On je jedan od prvih ljudi koji je izrekao nešto što se niko drugi nije usudio reći, a to je da se ne smije zanemariti čak ni kolektivna odgovornost, koja je vrlo problematična, da se razumemo, i o kojoj se ne može govoriti tek tako. Ali on je jedan od prvih bio zgađen tom ruljom, tom masom svijeta koja je bila potpuno zaluđena. On je od svih nas najbolje definirao stvari, on je prvi nazvao Miloševića Čarli Čaplin srpske politike.”

Još 1991. godine govorio je da će se za zlodela jednog dana suditi. Za naš program 2005. pričao je o podeljenim gradovima, i onome što su ta zlodela donela:

“Ja mislim da je podela grada jedan protivprirodni zločin. To je kao i podeljen čovek. Bojim se da je ta deoba gradova kao njiva specifičnost našeg trenutka ovde.”

'Beograd otplovio niz Dunav'

Posle rata, odlazio je u Bosnu. U Sarajevo je ulazio sa strahom hoće li moći da prihvati užasne slike razorenog grada koji je toliko voleo:

“Mogu vam reći da sam, bar u krugu ljudi među kojima sam se kretao, dobio jedan veliki poklon - nadu. Ono što me je najdublje impresioniralo u ljudima u BiH jeste - praštanje. Ta tišina u ljudima kojom se prikrivaju strahote što ih svako nosi i koje kriju od onih koji dođu spolja. To je nešto, nije ni slovenska ni balkanska, nego neka dublja civilizacija.”

Vraćao se i njegovom Beogradu, ali nikada za stalno:

“Ja stalno razmišljam o povratku u Beograd. Ali, to je neki sasvim meni drugi grad, nepojmljiv, ili sam i ja već pomalo postao "Evropejac". Opet, imam utisak da se tamo u Beogradu nosi jedan osećaj greha i da li se to prikriva arogancijom, blesavošću i krajnjim odsustvom stila i ukusa, ne znam.”


Sa prijateljima se viđao u svetu. Vidosav Stevanović:

“Bio sam u Parizu kada je slavio osamdeseti rođendan. Javio sam se telefonom da mu čestitam, i da ga pitam šta misli o mojoj knjizi o Miloševiću, koji je bio naš lični neprijatelj i protiv koga smo se borili svaki na svoj način usamljenički, i kao što vidite bez uspeha. I u to vreme je on govorio ‘bojim se da se ja više nikad neću vratiti, bilo je što je bilo, Dunav je odneo, neka donese drugima, ovaj moj Beograd je otplovio niz Dunav.”

Njegova dela, posvećena žrtvama fašizma, koja su nekada zračila celom bivšom Jugoslavijom, a među kojima su spomenici u Mostaru, Prilepu, Beloj Crkvi i "kameni cvet" u Jasenovcu, nagradio je svet. Bio je jedan od osnivača i članova Međunarodne akademije arhitekture i dobitnik je Herderove nagrade. No, Mirko Kovač priseća se jednog od njihovih poslednjih susreta u Beču, ratne 1995. godine:

“Još je rat bio u Bosni, upravo tog dana je, mislim, bombardiran Zagreb i do mene su dopirale te vesti da je pogođeno Narodno kazalište, da je neka balerina povređena, tako da smo o tome pričali. Malo smo se prisećali Beograda s kraja osamdesetih godina, svega onoga što smo pokušavali, što smo željeli uticati na politički duh tih godina. I tu scenu nikada ne mogu zaboraviti kada smo izašli, on nas je pratio i kako sam ja otišao taksijem, gledao sam ga u retrovizoru, on je dugo mahao, a na rastanku nekako smo svi zaplakali. I tu sliku, dok se udaljava taj taksi, vidite jednog gospodina, otmenog, koji stoji na rubu toga trotoara, u nekom gradu, negde na periferiji i dugo, dugo nam je mahao…”
Braćo, pogrešili smo, razočarali smo vas, bili smo malo ludi, pa sad praštajte. Nema druge.

Otišao je, kako je i predvideo, ne dočekavši otreženje svog naroda:

“To pročišćavanje svesti i savesti naroda, dugo će trajati, ali je moguće. Koliko ja poznajem svoju braću Srbe oni bi najviše voleli da dođe neki Brant pa da to kaže umesto njih. To mora neko od njih, ali tu ne može da se izdvaja ličnost, mora se krenuti iz naroda: braćo, pogrešili smo, razočarali smo vas, bili smo malo ludi, pa sad praštajte. Nema druge.”

Wednesday, June 23, 2010

pitanje za narode i narodnosti

pitanje za narode i narodnosti

Titovi preživeli saborci ne mogu da se sastanu čak ni na Sutjesci. Revizija istorije moguća je samo na činjenicama. Kosmopolita i antifašista kakav je on bio, teško može da bude ljakse.

@oki,
diktator ne moze biti kosmopolita i antifashista. pristati da budesh imenovan (da se imenujesh) za dozivotnog (bilo shta) predsednika, odlika je jedne seljachine...
"A Tadić je krenuo tim putem"

Njega, kao šnenoklu, su KRENULI nekim putem. Aljoša ga je x puta u intervjuima u posednje vreme javno optužio da je od rane mladosti saradnik Udbe i ja nemam nikakvog razloga u to da sumnjam.

Pitam se da li će on, kao šta god, reći nešto glede afere WAZ? Možda nešto u stilu: "Ja kao predsednik zalažem se za jednakopravnost u punoj strogosti, i strogost u punoj pravedoljubivosti"?... See more

On, kao i svi polupismeni ljudi, deluje sam sebi kao veoma pametan kad izgovara logorejične besmislice sastavljene od reči i pojmova koje ne razume i značenje im ne zna. Ima u tom bleskastom tandrljaju nečega dirljivog, nečega od primitivne magije prostih ljudi. Da mi je znati koliko kila gicetine je bilo potrebno za fakultetsku diplomu nekoga ko se, sudeći po onome što govori, potpisuje palcem.

Josip Broz, BTW, deluje kao intelektualac, humanista & filozof u svakom poređenju s Borisom Tadićem. Doduše, u poređenju s njim tako deluje i Žika Obretković, tako da to i nije nužno neka pohvala za Broza.

@Snezana
Držao je 25 mil. balkanske bagre sa 300 - 500 političkih zatvorenika. Samo Srbija je svoje državljane držala u zatvoru 20.godina.
Sad su svi demokrate, mladi ste, pa uživajte.

te 1974 smo ziveli bolje od polovine Evrope, kamo srece da je bio besmrtan i dozivotno vladao, danas bi bili na vrhu po BDP-u i ekonomiji...al sto rece Oki, mladi ste, ne znate za bolje

ovo je chist ejdzizam.

mlada sam, ne znam za bolje. a, kada sam bila stara, nisam umela bolje.

nepristojno je nazivati nekoga seljačinom a ne znati ništa o njemu.


sedamdes'četvrte, te "zlatne" godine, dok smo jo... See moreš halapljivo gutali mamac doktrinarne, termički obrađene iluzije (sa sve udicom i štapom), i dok smo bezbrižno uživali u sletovima zahvalne mladosti, lumpenproleterskim proslavama Prvog maja, sindikalnom švalerisanju o državnom trošku - udareni su temelji balkanskog koljiva... prekomjerno zaduživanje kod MMF-a, a sve u svrhu održavanja privida svekolike stabilnosti i krpljenja rupa u budžetu, stvorilo je preduslove za "par-nepar" driving u osamdesetima, za "markice" za "deficitarne artikle", za hiperinflaciju, ekonomsku stabilizaciju, za "imaš kuću - vrati stan", ma, za sve one sasvim očekivane posljedice samodopadnog bahaćenja crvenoburžujske elite (na čelu sa najvećim sinom naših naroda)...
skloni smo romantizirati stvari, ali sedamdes'četvrta nije odjavna špica "pripadajuće joj" epizode serije "Grlom u jagode"

Don Letts, legendarni reggae DJ i reditelj filmova o The Clash, jednom je prilikom rekao: "Neki mlađi ljudi mi kažu da zvučim poput ljutitog starca, a ja im kažem da tako zvučim jer mladi nisu dovoljno ljuti i bijesni"

i ja se stvarno čudim
da oni uopšte imaju strpljenja
da se bakću tom žvakom
i da trpe ta "neznatevikakojebilo" preseravanja

kad pomislim na Jugoslaviju, ja se sjetim raspada Jugoslavije
da je valjala, ne bi propala
clap!

sve mimo toga tek je odbijanje da se izađe iz jedne davno prožvakane matrice po kojoj je svaka komunikacija među (gore pomenutim) narodina i narodnostima moguća jedino through bratstvofuckingjedinstvo varijantu (individualizam kao ultimativni neprijatelj, opet, i opet, i jopet), servilna politička korektnost lišena sadržaja... ma, pepeo pepelu, i pa pa

http://www.youtube.com/watch?v=T6oKhMPemjY

Kad se spomene TITO , niko ,sem najgorih nacionalista, ne pomisli na diktaturu, i dalje je za njih crvena marama.
Živojin Pavlović, režiser, jedan od "najgorih nacionalista": „Od Srbije ništa očekivati ne mogu: dok je bila u sklopu komunističke despotije, ganjali su me fanatici i čankolizi zato što nisam hteo da veličam tiraniju i što mi je individualna sloboda bila najviši cilj; sada, u haosu nacionalnog ludila, odbacuju me rodoljubi i šićardžije zato što neću da uzdižem svoj narod, jer ne mogu da blatim ostale".“

Teško je pričati o autorskoj slobodi u filmu, sem kad nije autorski , finansiran iz svog džepa. Nije snimijo , kao Lazar Stojanović, samo jedan film.


spominjati diktatora, a ne pomisliti na diktaturu - o tome vredi raspravljati.
kada se navodi da to chine samo najgori nacionalisti, namerava se poentirati u pokushaju da se takav obrazac opravda kao prihvatljiv i pozeljan.
ne moze to tako.


autorstvo i produkcija dvije su različite stvari... kuriozitet je (vjerovatno i u globalnim razmjerama) da je u to vrijeme producent (nakon privatnih projekcija-predpremijera na Dedinju) tražio povlačenje iz distribucije filma kojeg je sam producirao
http://www.youtube.com/watch?v=PPcuqBl32FI

samo onaj koji mrzi ovu drzavu, vracja joj dostojanstvo.

Kao diktator bio je u prijateljstvu sa Kim Il Sungom, i Karterom a ove demokrate su u ljubavi sa Kim Jong Ilom , Mahmoud Ahmadinejadom i Putinom , oseća se veliki napredak.

Samo onaj ko napusti ovu drzavu, vraca svoje dostojanstvo.

ali, povratak podrazumeva neko drugachije prethodno stanje, a, "nikada nam nije bilo bolje u istoriji"...
mozda je rech samo o tome da sam ja "mlada i ne znam za bolje" :)



Normalno da nema vraćanja na staro."Akvarijum razbijen, skuvana čorba, ribe pojedene, ta priča je gotova". Nije gotova dok se ne utvrdi : Ko je razbio akvarijum ? Ko je skuvao čurbu? Ko je pojeo ribice? Kako stoje stvari biće još lupanja akvarijuma.

mislila sam na vracjanje dostojanstva gradjanima.

Zar se ono ne vraća ? Dok u Holandiji seljak za kravu dobija 300 USD mesečno , kod nas se za bika dobija milion USD jednokratno, a tek za decu tamo nekih, da ne govorimo.

ako ga je bilo. u suprotnom, stiche se.

Ma jasno mi je, život je ovde zakon.

Monday, June 21, 2010

Predhodna strana

"Slobodna Bosna" proglasila šefa srpske diplomatije za "bošnjačkog Kenedija"

Vuk od Bosne!

Vuk Jeremić je čukununuk Murat-age Pozderca i praunuk potpredsednika AVNOJ-a Nurije Pozderca, njegova baba Sadeta Pozderac bila direktorka Prve beogradske gimnazije

Srpski ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić direktni je potomak jedne od najmoćnijih bošnjačkih, muslimanskih familija - Pozderac. Jeremić je čukununuk Murat-age Pozderca, vladara Cazinske krajine iz vremena kraja Otomanskog carstva, i praunuk Nurije Pozderca, potpredsednika Prvog zasedanja AVNOJ-a, koji je poginuo u bici na Sutjesci.

Jeremićeva baba Sadeta Pozderac bila je direktorka Prve beogradske gimnazije koja se udala za diplomatu Šerifa Buljubašića. Sadeta i Šerif su izrodili dvoje dece - Senu i Seada. Sead je postao operski pevač i danas kao penzioner živi u Beogradu, a Sena se udala za direktora "Jugopetrola" Miška Jeremića i dobila sina Vuka.

Od Murata do Vuka

Porodično stablo šefa diplomatije Vuka Jeremića u poslednjem broju detaljno analizira sarajevski nedeljnik "Slobodna Bosna". U tekstu koji se najavljuje preko cele naslovne strane, list piše o familiji Pozderac kao o "bošnjačkim Kenedijevima" i ministra Jeremića ubraja u najmoćnije članove ove familije u kojoj značajno mesto zauzima Hamdija Pozderac, bivši predsednik Predsedništva BiH i svojevremeno jedan od najviših funkcionera u SFRJ.

Sarajevski nedeljnik najavljuje da će narednog leta u Cazinu biti održana proslava povodom 150 godina od rođenja Murat-age, rodonačelnika familije Pozderac. Na ovoj proslavi će se, kako se očekuje, pojaviti i ministar Vuk Jeremić.

Press prenosi deo ovog opširnog teksta u kome se govori o šefu srpske diplomatije:

Sadeta Pozderac bila je direktorka najpoznatije beogradske Prve gimnazije, a njen muž Šerif Buljubašić funkcioner u ministarstvu inostranih poslova SFRJ. Imali su dvoje dece: Senu i Seada. Sead je postao operski pevač, a Sena se udala za direktora naftne kompanije "Jugopetrol" Miška Jeremića. Dobili su sina Vuka.

Vuk je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju u kojoj mu je sadašnji predsednik Srbije predavao psihologiju i gde je, kažu, pridobio sve simpatije svog tadašnjeg profesora. Kasnije je nastavio školovanje u Engleskoj (Kembridž) i SAD-u (Harvard). Diplomirao je teorijsku fiziku na Univerzitetu u Kembridžu, a za vreme doktorskih studija iz primenjene matematike na Univerzitetu u Londonu radio je i u finansijskim institucijama, među kojima je i Dojče banka.

Kao student i mlad stručnjak, tokom Miloševićeve vladavine bavio se organizovanjem srpskih studenata i iseljenika radi kampanje za bolje informisanje o događanjima u Srbiji. Kada je 1997. održana Osnivačka skupština Organizacije srpskih studenata u inostranstvu, Jeremić je postao njen finansijski menadžer.

U svojoj biografiji tada je naveo: "Do 35. godine života nameravam doktorat naplatiti u Londonu, Njujorku, Tokiju ili Hongkongu, vršeći surovo kapitalističko izrabljivanje na berzi, a posle toga se baviti humanitarnim radom, posmatranjem ptica i filatelijom, paralelno sa držanjem značajnog dela akcija 'Plejboja' i portfeljom ministra za istraživanje ruda i gubljenje vremena u Vladi Srbije."

Posle demokratskih promena u Srbiji, od oktobra 2000. radio je kao savetnik ministra za telekomunikacije Jugoslavije, dakle Borisa Tadića, a potom od jula 2004. i kao njegov savetnik, kada je Tadić imenovan za predsednika Srbije. Od novinara tada najčešće pitan šta sa 29 godina, koliko ima, može savetovati Tadića, nonšalantno je odgovorio da oni razgovaraju i dogovaraju političke stavove: "Ne uspevam ga samo nagovoriti da prestane da navija za Partizan, jer nije u redu da predsednik Srbije bude grobar."

Bez prisile u pravoslavlje

Kao ministar inostranih poslova i najmlađi član Vlade Srbije, sa nepune 32 godine svečano je položio zakletvu na sednici Narodne skupštine 15. maja ove godine. Oženjen je Natašom Lekić, novinarkom RTS-a. Govori tečno engleski i nemački jezik. Na veb-stranici sa njegovom biografijom piše: nacionalnost - Srbin, veroispovest - pravoslavlje.

Sto pedeset godina od rođenja velikog krajiškog age Murata Pozderca, koji je živeo u islamskoj veri i šerijatu, njegov je potomak bez prisile - izuzev one koju život nosi - postao pravoslavac i jedan među pet najznačajnijih ljudi Srbije. Čudni su putevi Gospodnji. Iliti: "Velik je Alah, gospodar svetova", da citiramo reči Nurije Pozderca, pradede Vuka Jeremića...

Izvor: PRESS

(E. P.)


Peščanik - Srbija je samu sebe izdala

Peščanik - Srbija je samu sebe izdala

Bogdan Bogdanović

Sunday, June 20, 2010

e-novine.com

e-novine.com

Sećanje: Intervju sa Bogdanom Bogdanovićem

Srbija je samu sebe izdala

Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovića poznato je, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego i šire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napušta rodni grad i preseljava u Beč, gdje je živio kao emigrant. U ovom razgovoru vođenom pre 12 godina, Bogdanović je govorio o Beogradu koga više nema, slobodi čovjeka koji ostane bez zavičaja, maloumnom plemstvu, Haagu kojem će vjerovati tek kada osudi Ćosića i Bećkovica, zločinu u Srebrenici počinjenom u ime srpstva, o seljačkim i ruskim pričama...

Povratak na članak »

Prijavite se na feed komentara Komentara (18 poslato):

Otkad je istina mržnja prema vlastitom narodu. Ja bih prije rekao da je istina ljubav prema tom narodu. To me podsjeća na one kod nas koji su u ime Hrvatske spremni i lagati. U ime kakve je to onda Hrvatske? Lažljive i pokvarene koju onda kao treba voljeti. Ne volim reći da mrzim, ali puna mi je kapa velikih domoljuba koji vole svoj narod bez obzira kakav je, dok istovremeno mrze susjedne bez obzira kakvi su!
tonci1 Objavljeno: 20.06.2010 - 13:02
Palac gore Palac dole
5
@tonci1!
Tako je, bravo!
Milodan Objavljeno: 20.06.2010 - 13:06
Palac gore Palac dole
2
Od pomenutih intelektualaca (Bogdanović, Đurić, Životić, Perović, Konstantinović...) lično sam poznavao samo prof. Miladina Životića, i znam pouzdano da nije mrzio svoj narod. Sumnjam da su i drugi, bar ja to nigdje nijesam otkrio. Oni su, možda,samo bili duboko, duboko razočarani. A to je uvijek znak iskrene ljubavi prema ljudima i zabrinutosti za njihovu budućnost.

Nikada neću zaboraviti tekst koji je prof. Bogdanović napisao nakon rušenja mosta u Mostaru.

Nije jugoslavija umrla devedesetih godina kada su je četnici i ustaše razbucali od radosti, ona umire naknadno, sa odlaskom ljudi kakvi su prof. Bogdanović i glumac Bekim Fehmiu.
duschmann Objavljeno: 20.06.2010 - 13:21
Palac gore Palac dole
7
Slažem se duschmann, tako i ja doživljavam smrt svakoga ko je svojim likom i djelom otjelovljavao Jugoslaviju. Ona je faktički mrtva odavno, ali smrću njenih velikih ljudi, ta ideja, čini mi se, umire i simbolički, što će reći, i nepovratno.
zena Objavljeno: 20.06.2010 - 13:29
Palac gore Palac dole
3
kako je lepo pročitati da deliš uverenja s nekim ko je nešto značio


RIP




(nisam odolela za komentar)
MadamX Objavljeno: 20.06.2010 - 13:38
Palac gore Palac dole
3
autokeff Objavljeno: 20.06.2010 - 15:17
Palac gore Palac dole
0
Urbi et Orbi Čoveka i Gdadjanina sveta.
rave Objavljeno: 20.06.2010 - 17:14
Palac gore Palac dole
0
Očev drug sa studija Arh. 1945 . i kasnije, a moj profesor i istomišljenik devedesetih. Veliki gubitak za nas koji smo ga voleli i poštovali.
rave Objavljeno: 20.06.2010 - 19:05
Palac gore Palac dole
0
back 1 2 ukupno: 18 | prikazano: 11 - 18

Saturday, June 19, 2010

e-novine.com - Srbija je samu sebe izdala

e-novine.com - Srbija je samu sebe izdala

Sećanje: Intervju sa Bogdanom Bogdanovićem

Srbija je samu sebe izdala

Veličina slova: Decrease  font Enlarge  font
PHOTO: www.af-z.ch

Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovića poznato je, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego i šire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napušta rodni grad i preseljava u Beč, gdje je živio kao emigrant. U ovom razgovoru vođenom pre 12 godina, Bogdanović je govorio o Beogradu koga više nema, slobodi čovjeka koji ostane bez zavičaja, maloumnom plemstvu, Haagu kojem će vjerovati tek kada osudi Ćosića i Bećkovica, zločinu u Srebrenici počinjenom u ime srpstva, o seljačkim i ruskim pričama...

Potpisnik ovih redova više puta je bio Bogdanovićev gost, kao izbjeglica za vrijeme strašne sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme novinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, opušteniji diskurs. Razgovor je upriličen u njegovu bečkom stanu, polovicom prosinca 1998, u prisustvu njegove supruge Ksenije, koja ga je vjerno pratila na svim njegovim putevima i bespućima...

* Gospodine Bogdanoviću, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da će se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Miloševića, da biste nakon godinu-dvije otišli u Beč. Znači li to da ste Vi zapravo poraženi, da ste čovjek koji je izgubio bitku?

Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo još prije nego što sam postao gradonačelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izišao iz Srpske akademije nauka. To je bilo '81, a duga je i komplikovana priča kako su me poslije toga napravili gradonačelnikom. Ja se danas osjećam kao poražen čovjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz više vrijedi nego varvarska pobjeda. Poražena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje, mora se osjećati kao gubitnik i poraženi. Često telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinović, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek pošteno kažu: bježi, burazeru, nemaš se gdje vraćati.

Beograda vise nema

* Iako ste živjeli u Beogradu, Vaš rad i djelovanje zračili su na cijelom području bivše države. Mnoga Vaša graditeljska djela, ponajviše spomenici antifašizmu, kao što znate, srušeni su i devastirani... Palo je u vodu sve ono što ste radili, naučavali?

Smiješno mi je da se i sjećam svojih srušenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smiješno i nemam nikakvu potrebu o tome da pričam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, možda sam i nosio neki osjećaj da je to osuđeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjećanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovršene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karađorđevićima, tražili su mu glavu, isto kao što je meni Šešelj išao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kažem i štošta mnogo gore od ovih koji su je rušili, ali ja ništa osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova današnja Srbija, međutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Možda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osjećaju dobro, đavo će ga znati, ali ko zna kako će se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nešto dobili.

* Osjećate li se sad kao apatrid, čovjek bez domovine?

Čovjek bez zavičaja je slobodan čovjek.

Photo: kvartmagazin.rs

* Jeste li, ipak, slobodan čovjek? Zar Vaš cijeli život nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste rođeni?

Dragi gospodine Stojiću, Beograda više nema. Nema Beograda.

* Patite li ponekad od nostalgije? Priviđaju li Vam se slike grada u kojemu ste proživjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralački doprinosili?

Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, ništa nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima žrtvama fašizma. Ništa ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige - prva i posljednja, izišle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepša knjiga, koja je objavljena uoči rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nišana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvaničnih geografa i političara, jer sam je cijelu prošpartao sa svojim gradilištima, a i sam.

Plemstvo maloumnika

* Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi građanskoga, civilnog Beograda. Na koji način se danas taj civilni Beograd artikulira?

Pomoći ću vam da cijelu tu stvar odmah na početku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje riječi odzvanjale i eventualno nešto značile, potpuno su se razišli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono što je prošlo kroz moju radionicu u Popoviću, sve što je vrijedilo, sad mi se javlja u kasnim noćnim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavještavaju me ko se oženio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, najčešće teške poslove. Ali i to je bolje nego poniženje da živite u svojoj zemlji, koja više nije vaša. Ima još jedna stvar koja je zastrašujuća i o kojoj uglavnom niko i ne piše: to je sudbina ljudi iz bivše Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji potiču iz mješovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osuđeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, baš među mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, možda milion, ljudi iz svih bivših jugoslavenskih republika, koji kruže danas po svijetu bez prava da kažu ko su i šta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Što je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske države.

* Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike viđene u mladosti, pejzaži rodnoga grada?

Kad me već pitate o tome, moram reći da sam, ne samo ja nego svi moji, moje čukun-babe, bili tu još od turskoga vremena. Namjerno kažem babe, a ne djedovi, jer se sociološka shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovništvo upravo po ženskoj liniji održavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali šegrti i kalfe i imali san da ožene gazdinske kćeri. Kad me već pitate za slike kojih se sjećam, jedna od najjačih je spuštanje zavjesa i stavljanje ćebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena "Obznana" i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokušavan atentat. A poslije je na mene jurišao Šešelj. Ako na čovjeka juriša jedan maloumni kralj i jedan maloumni Šešelj, to znači da Srbija ima neku vrstu plemstva - plemstvo maloumnika.

* Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamošnji listovi pišu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osjećate li se kao izdajnik svoga naroda?

Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduše, ti napisi su me u početku boljeli, a onda mi je to postalo smiješno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnička. I to je tačno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila početkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpatična seljačka zemlja, izišla iz revolucije i prihvaćena u Evropi sa romantizmom i oduševljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, naročito njemački romantičari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepša je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno učenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko pažnje i ljubavi, da završi ovako kako je danas završila, da cio civilizovani svijet okreće od nje glavu kao od čudovišta i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.

Lažni car Milošević

* Mislite na krivnju Miloševića i njegova režima?

A ne, ne. Milošević je jedna beznačajna budala. On će da odleti kao što je i doletio. Pitanje je, međutim, kako je Milošević jedino u Srbiji moguć, jer svuda na svijetu ima miloševića. Ne bi jedna takva ništarija mogla da dođe na vlast da dugo nije pripremana mentalna klima da jedan takav dođe.

Jasenovac
Photo: blogspot.com

* Srpski nacionalni intelektualci, kao što je Dobrica Ćosić, pisali su za Miloševića da je najveći Srbin dvadesetoga stoljeća. Takve stavove prihvatala je u početku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija?

Milošević je za njih bio anđeo božji, oni su ga čekali. Scenarij je opet bio mitološki: pojavi se beznačajna ličnost i oni ga proglase mesijom. Lažni car Šćepan Mali. A tu kašu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloševića. Uostalom, sam taj pojam "inteligencija" u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, mističnu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smiješno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti Ćosić, koji ne umije na srpskome dvije suvisle rečenice da sastavi? Slušao sam nedavno ovdje, u Beču, jednog mladog Albanca koji se bori za svoju kožu i svoj albanski svijet, koji je strog u onome što traži, slušao sam ga kako sjajno na srpskom artikuliše te svoje zahtjeve. Shvatio sam, zapravo, da taj mladi Albanac govori srpski jezik pravilnije i bolje nego Dobrica Ćosić. A Ćosić je danas signum srpske inteligencije. Akademik, književnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i sa padežima se teško hrve. U tome se krije katastrofa i pad Srbije. Srbija više nema svoj jezik.

* Živite danas u Beču, u emigraciji, kao što je prije jednoga stoljeća živio Vaš tragični sunarodnik Vuk Karadžić. O Karadžićevom udjelu u srpskoj kulturi više puta ste pisali i govorili kritički?

Vuk Karadžić je i slatka i divna i šaljiva ličnost. Međutim, tragičan nije. On je uvijek dobro živio, jer je umio dobro prodati Nijemcima knjige i rukopise iz starih srpskih manastira. Napravio je moderni srpski jezik, ali i nešto što nije trebao da napravi: jednu nadrkanu srpsku svijest. To mu ne mogu baš tako lako oprostiti. Vuk u Beču, i ja u Beču (smije se, op. aut.), zaista zanimljiva tema! Mene ljudi često pitaju zašto sam ja baš u Beču, a ne, recimo, u Parizu, gdje bolje poznajem jezik. Ja sam u Beču zbog Dunava, jer tok Dunava ja razumijem, njegovu topografiju poznajem i volim. S druge strane, Beč je tradicionalno pribježište. Mi smo neprestano bježali u Beč, i Vuk Karadžić je ovamo pobjegao. Da nije stigao ovamo, skratili bi mu oni naši dolje i onu drugu nogu. Svaki Srbin je u prošlome vijeku imao zavadu sa jednom ili drugom dinastijom, kasnije sa ovom ili onom partijom, pa bi proboravili u Beču po koju godinu života.

* Otkud onda kod Srba tradicionalna mržnja prema Austro-Ugarskoj? Pa ovdje su i Karadžić i Njegoš objavili svoja djela, ovdje je živio i umro Radičević...

Odgovor je jako prost: ruska priča. Karađorđe je tražio inkorporiranje Srbije u Austriju, ali ona to nije prihvatila iz geopolitičkih razloga, jer nije htjela da načinje Tursku ispod Save i Dunava. Taj negativni arhetip prema Austriji gradila je Rusija. A Rusiji nikada u njenoj istoriji nije bilo stalo do Srba i Srbije, Rusija je uvijek iznevjeravala Srbiju.

Vukovar
Photo: ostblog.ch

Grijeh srpske svijesti

* Mislite li da se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći?

Mislim. Ja lično mislim da bi to u početku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rješenja. Ta konfederacija bi možda opstala, a možda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolića, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kućama, ne bi bilo etničkog inženjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragičan grijeh Slobodana Miloševića. On je, sjećate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, međutim, strašan je bio stil toga raspada - u Beogradu se širi priča da su nam Slovenci najveći neprijatelji u istoriji, veći od Nijemaca i Austrijanaca, a ti "neprijatelji" odlaze od nas plačući! Onda ovaj mali idiot istrčava i kaže: idemo mi dalje, možemo mi bez Slovenaca i bez ikoga, pička li mu materina! Tu je grijeh Slobodana Miloševića. Međutim, Slobodan Milošević ne postoji, on je samo jedna sjenka - to je grijeh srpske svijesti. Jedna riječ je mogla donijeti spas, ne Jugoslaviji, nego ljudima, gradovima, jedna riječ je bila dovoljna da se izbjegne rat. Tu je Milošević kriv i nema tih vješala koja bi za njega bila dovoljno visoka.

* Ali, rat je i počet s tezom da Srbi ne mogu živjeti s drugima, da jednostavno ne mogu živjeti s onima s kojima su živjeli stoljećima?

To je huškanje, to je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osjećao. On sam nije imao nacionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao stranac i nije ga interesovalo šta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad kreneš od Beograda prema moru, u svakom većem hotelu sretneš po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zločinu i katastrofi.

* Pa, ipak, Beograd i sad govori o još jednoj velikoj srpskoj pobjedi?

Teško je ne podsmjehnuti se na to i ne upitati: koja pobjeda. Koja pobjednička zemlja? U bijedi, u rasturu, otjerala najbolji dio svoje mentalne i biološke supstance, htjela je da ima etnički čistu državu a ima najmješaniju zemlju, pa Srbi su jedva u većini u toj državi. Dakle sve je ispalo naopako, suprotno onome što je srpska šovinistička propaganda obećavala i u ime čega je vodila rat. Zašto je toliki raskorak između obećavanog i ostvarenog? Pa zato što oni koji su obećavali ništa nisu znali - ni geografiju, ni istoriju, ništa. Jedna od glavnih odlika nacionalističkog idiotizma je ignorancija. Za razmišljanje je upravo to što su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafanski stratezi.

* Za taj raskorak optužuje se svjetski faktor, međunarodni neprijatelji i njihove zavjere...

Opet ruska priča! A niko to ne tumači ruskom urotom, pa, na kraju krajeva, i ruskim bezobrazlukom. Padam ničice pred ruskom kulturom, ali Rusi su nas na Balkanu uvijek jedino prezirali. A to nijedan Srbin nikad nije mogao da shvati. Oni su nas prezirali, ja to znam, jer smo moja sestra i ja odrasli u kući gdje je bilo puno ruskih emigranata. Srbi su za Ruse uvijek bili i ostali mali prljavi balkanski narod Cincara, koji slučajno govore jedan slavenski jezik. Gledali su nas sa velike visine, i s pravom. Njihova politika prema Srbiji oduvijek je bila samo izraz jednog dubokog prezira. Oni su razmišljali ovako: kad ste vi Srbi budale, što vas mi ne bi upotrebljavali u svojim kombinacijama. A Srbi, s druge strane, nikad nisu uspjeli da razjasne svoj odnos sa Rusima.

Srebrenica u ime srpstva

* Ne osjećaju li se Srbi danas ostavljeni, prevareni od Rusa?

Mostar
Photo: ostblog.ch
Srbi su od Rusa do sada bili pet puta ostavljeni. Rusija je ostavila na milost i nemilost Srbiju s Karađorđem, a docnije je htjela da napravi veliku Bugarsku, do Paraćina. To samo lud narod može da ne vidi. Ne osuđujem Ruse: kad imaš budalu pred sobom, tretiraj ga kao budalu. Sad će Rusi tek Srbe da šutnu, jer vide da su sve upropastili, da je stvar definitivno izgubljena.

* Jedan od najmonstruoznijih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata je pokolj Bošnjaka u Srebrenici od strane srpske vojske. Zbog čega tolika mržnja prema Bošnjacima? Meni se više puta učinilo da srpski nacionalisti Hrvate mrze, ali ih uvažavaju, dok Bošnjake nisu ni uvažavali, smatrali su ih jednostavno nižim bićima?

Tačno. Srebrenica je toliko strašna da će se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac. Pogledajte sad te pokušaje da se zataška, to prebacivanje leševa. Dođe komisija i nađe prazne grobove, trgovina mrtvim dušama. Srpstvo ne može da dođe k sebi, ne može da izađe iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno reći, to je zločin, Srebrenica je strašni zločin koji su učinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva! Je li to kaže Vesna Pešić? Ne kaže. Je li to kaže Đinđić? Ne kaže. Pa se onda pitam: ko su ti ljudi, šta su oni, u čije ime oni uopšte govore? Oni govore u ime nekih svojih malih politikantskih priča, oni ne žele da govore o izgubljenoj etičkoj vertikali.

* Vratimo se Bosni. Očito je da međunarodna zajednica želi da se ta država održi, makar u početku kao neki državni bastard, ali da se održi...

Da li je i to iskreno? Svakog jutra razmišljam: pa koga oni to lažu? Ako to zaista hoće, onda ima samo jedna jedina riječ: svi svojim kućama. I poslije Drugog svjetskog rata ljudi su iseljavani, bila su zarobljeništva i logori, ali su se nakon svega ljudi vraćali svojim kućama. U slučaju Bosne međunarodni faktor govori o tome, a dopušta dalju razgradnju te države. I zato se pitam: koga to oni lažu? Toliko infantilizma, toliko malih priučenih štrebera ima uticaja danas u svjetskoj politici. Načela kojih se oni drže su ispravna, ali način na koji ih oni provode je naivan, na mahove i blesav.

* Pa, ipak, međunarodna zajednica tvrdi da neće dopustiti obnovu rata?

Bosna je pod protektoratom i ti protektori velike ispade ne dozvoljavaju, ali oni glavnu riječ još nisu rekli, a to je da ljudi koji su izazvali rat i vodili ga ne smiju da figuriraju kao političke ličnosti. Oni moraju da budu stavljeni tamo gdje su, tamo gdje se stavljaju prekršitelji normi u jednome civilizovanom svijetu. Prije svega, ti ljudi moraju da podnesu račune: zašto su uopšte počeli rat u Bosni. Neka Milošević, neka Karadžić, neka Izetbegović objasne zašto je u Bosni počeo rat. Rat u Hrvatskoj, evo, može biti rezultat izvjesnih srpsko-hrvatskih animoziteta, koji su trajali jedno duže vrijeme, ali zašto je vođen rat u Bosni, to niko ne može da objasni. To je kapitulacija ljudske pameti. Osim ako ne uzmemo onu drugu - da je ipak pljačka u osnovici svega, što poprilično odgovara balkanskome mentalitetu. I nacionalizam je u svojoj narodnoj varijanti bio revandikacija: onaj je bio sekretar komiteta i vozio se u mercedesu, e rat je moje vrijeme, sad ću i ja malo da se vozim.

Amerikanci i Balkan

* Činjenica je da novostvorene balkanske države danas nitko neće. Svi bi željeli u Europu, ali Europa ih neće, nego ih ponovo upućuje jedne na druge. A one su podijeljene zidovima plača, strašnim ponorima žrtava i grobova. Kako gledate na budućnost bivšeg jugoslavenskog prostora za narednih, recimo, sto godina?

PHOTO: www.jusp-jasenovac.hr
Mnogo o tome razmišljam, uvijek se vraćam na to. U starosti čovjek gubi pamćenje, zaboravlja činjenice, ali mu ostaje logika i imaginacija. Matorci, starci, imaju mnogo fantazije. Jednom sam u autobusu između Dubrovnika i Gruža sreo jednog starog gospara koji je zabavljao autobus pričajući kako je video aždahu. Kad, dakle, napregnem svu svoju staračku imaginaciju, koja nije mala, ja ne umijem da odgovorim kako će ponovo doći do te saradnje, ne samo na području bivše države nego cijeloga Balkana. Možda trebamo prizvati iskustvo Engleza, Francuza i Nijemaca i njihovih međusobnih trvenja u jedanaestom i dvanaestom vijeku. Dogode se veliki ratovi i istrebljenja, a onda to sve prođe i ljudi opet žive normalno. Može li se to kod nas desiti meni je velika nepoznanica. Drugo najkomotnije rješenje bilo bi da Amerikanci, koji su se već upetljali u balkanske stvari, jednostavno kupe Balkan. Jer u cijeloj našoj tragičnoj priči vrlo je odlučujući i taj faktor siromaštva, koji mi sami nismo umjeli, niti umijemo riješiti.

* Vaša intelektualna i znanstvena opsesija je grad kao stjecište najkreativnijih ljudskih sila. Mi smo suočeni sa destrukcijom grada, naši gradovi su ubijeni.

Sve što se dešavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su poraženi.

* Može li se više uopće govoriti o urbanome na Balkanu?

Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacije. Mi imamo danas i siromašne megalopolise, ili gradove koji su veći od svih balkanskih naroda. Međutim, ono što ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam. Priča o gradovima na Balkanu, međutim, sasvim je druga priča, tužna i čudna istovremeno. Balkanski prostor je rodno mjesto grada, antička Grčka. Balkan je dva-tri puta u svojoj istoriji gubio urbanitet, pa ga ponovo dobijao. Prvo je bila klasična, grčko-rimska kolonizacija, pa su poslije toga došli Slaveni i sve to uništili, pa su ostale samo legende o gradovima. U južnoslavenskoj mitologiji gradovi su tek mitske predstave: Leđen, Nevid-Grad, Mrčaj-Grad, Skadar na Bojani. Grad je nešto što je nekad negdje postojalo, u nekim planinama, nešto što se ne zna šta je. Balkanske države su bile jedine države bez gradova, ako izuzmemo mediteranski, i jednim dijelom panonski prostor. Raška i Srbija su u pet vijekova svoga postojanja imale sedam-osam prijestonica, a to znači da nisu imale ni jednog grada. To su bila privremena boravišta lutajućih vitezova. Pa bogumili, koji su imali divnu civilizaciju, ali grada nigdje. Lako se gubi iz vida činjenica da su upravo Turci, ili islam, ponovo donijeli grad na Balkan. Onda na najužem srpskom prostoru dolazi srpska revolucija, prvi i drugi ustanak - i onda ponovo nema gradova. Danas više ni u svijetu nema grada, ima nešto veće od grada, nešto možda bolje, ali grad više nije onaj društveni i moralni entitet kakav je bio u modernoj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka može da bude grad, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir kuća. I u jednoj takvoj fazi vi mene pitate šta je bilo sa balkanskim gradovima. Tek što su stigli na prag nekog urbanog identiteta, oni su počeli da se samorazaraju.

Kosovo Srbe ne zanima

* Pitam Vas, jer su upravo gradovi bili najstrašnija poprišta: Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo... zbog čega su gradovi bili najveće žrtve ratnih divljanja?

Seljačka priča. Iz tog našeg seljačkog romantizma razvila su se mnoga čudovišta.

* Što će biti s Kosovom?

O tome sam više puta govorio - Kosovo Srbe ne zanima. Oni ga kontinuirano napuštaju već decenijama, odlaze u Beograd i odatle najavljuju borbu za "srpsku kolevku". I ta bitka je izgubljena prije no što je i počela. Ja znam Kosovo, jer sam tamo sedamnaest godina boravio u Mitrovici, jer sam ga obišao uzduž i poprijeko, a Dobrica Ćosić je tamo bio svega dva dana u lovu, iako je Ćosić (Ćosja, Qosja) porijeklom Albanac. Pazite, kralj Dušan, koga mi Srbi zovemo carem, zvanično se proglasio kraljem Srba, Grka i Arbanasa. On je, dakle, mogao sa Albancima, jer je taj narod u suštini radin i lojalan. Ćosić, Bećković i Milošević ne mogu ni s kim. Sad je Kosovo geto, napušteno. Oni su sve bitke izgubili i pritom napravili to da Srbi nemaju više ni jednog prijatelja u svijetu. Kako će te ljudi cijeniti kad pokušavaš da uništiš susjede, narode i ljude s kojima si od pamtivijeka živio i koji su ti, po logici stvari, najvažniji i najbliži?

* Kakvo je Vaše mišljenje o Međunarodnome sudu za ratne zločine, hoće li on išta popraviti?

Taj sud još nije učinio ništa. Kao, oni sude jednom hrvatskom dječaku, Erdemoviću, koji jest napravio zločine, ali zbog čega i u ime koga? Do pravih zločinaca oni se još nisu ni približili. Počet ću vjerovati u taj sud onda kad osude Ćosića, Bećkovića i Miloševića. Ako to uopšte doživim.

* Nedavno je hrvatska književnost istjerana s beogradskog sveučilišta. Je li to, možda, odgovor na izjavu Stanka Lasića, da je njemu srpska književnost danas isto što i bugarska?

Ja obično grdim Srbe (smije se). Ali, šta će s Andrićem? On smeta i jednima i drugima. Hrvati mu ne mogu oprostiti što je prešao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju šta je on, kao Hrvat, trazio među njima. Vjerovatno mu i Bošnjaci nešto zamjeraju. A Andrić je jednostavno bio čovek koji se oslobodio zavičaja i tako postao slobodan čovjek.

* Intervju objavljen u BH Danima, 21. decembra/prosinca 1998, prenosimo uz dozvolu autora

star
Oceni
4.83