Wednesday, April 11, 2012

Rat u kafanskim pričama nikad ne završava


Photo: Aleksandar Lučić
Faruk Šehić, rođen 14. aprila 1970. u Bihaću, je bosanskohercegovački književnik i novinar. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-1995. Jedanput je teško ranjen. Rat završava u činu poručnika. Srednju školu završio je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike objavljuje od 1998. godine. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige Hit depo (poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu (odrednica iz wikipedije)
na terasi kod Dva ribara
pijane metafore
lete od tebe ka meni
za našim stolom
cvjetaju riječi
kao morske alge

Photo: Aleksandar Lučić

stol postaje ljepljiv
slan i zelenkast
a riječi su ukusne
i jezici nam se spajaju
natekli od alkohola

borimo se sa zmajevima
pravimo vremenske strojeve
probijamo maglicu Andromede
riječi su krotke i zahvalne
i treba svaku dobro zaliti

glave su nam
u duhanskim oblacima
zavaljeni smo
u plastične stolice
kad razgovor zastane
riječi se rasipaju
u kvantni prah

poslije se otvaraju
novi fajlovi u memoriji
oči laserski sijaju
i prije nego se vratimo
u virtualne kraljevine
naručujemo dva ledena piva.

totalna pjesma

starica prelazi Čobanija most
savijena kao upitnik

desetak metara nizvodno
starac lovi mrenove
kako kojeg uhvati
čisti ga kuhinjskim nožem
na kamenom zidu obale
i odlaže u najlonsku kesu

rijekom plove fekalije
u rijeci ribe jedu govna
i sanjare
to je starčeva večera

preko puta hotela Dardanija
penzioner zagledan u kontejner
kao u kristalnu kuglu
traga za pomijama

konačno shvatam
sve je stvar percepcije
na gladan stomak

Photo: Aleksandar Lučić

u Hiperboreji na sjeveru
pisac nježnih zglobova
na bjelinu ekrana
ukucava svoje intimne nedoumice

njegova percepcija je bitnija
on piše djelo
za Nobelovu nagradu.

bez bremena na leđima sem onog smrtnog
prilazi mi čovjek
dok jedem kebab
traži zalogaj
kidam rukom
i dajem mu
on zalogaj stavlja
u zelenu kesu
pitam ga šta će mu to
i šta nosi u zelenoj kesi
kaže da su unutra
zalogaji od kojih će
napraviti čorbu
on ide kući
težak kao olovno zvono
priča sa golubovima i oblacima
sezonski ulični prorok.

megazvijezde će spasiti svijet
***
brkovi Harisa Džinovića u Bulonjskoj šumi
uredno začešljani čeličnom četkom
tako da, dlaka dlaku stiže
štucovani besprijekorno kao trava
na centralnom terenu Wimbledona
kočoperni do muda
boldirana muškost

brkovi Harisa Džinovića
hipersenzibilni poput satelitskih antena
za otkrivanje signala izvanzemaljskih civilizacija
oštri kurziv na bočnome vjetru
nadrastaju njegovo zadriglo lice
probijajući limite džambo plakata

brkovi Harisa Džinovića
tako otmjeni i drski na konobarski način
postojani kano klisurine
guste grablje za generalno čišćenje
vasionske septičke jame.
***
Supermen je u penziji
hramlje na lijevu nogu i boli ga kičma
ruke drži ispružene u zraku dok hoda
to mu je profesionalna deformacija
od silnog letenja

napokon je spoznao da je zlo neuništivo
ne može se sjetiti časa kada je sa filmskog platna
hrabro sišao u stvarni svijet
uglavnom, čovjek je od krvi i mesa
dodiri su istinski, bol je nepodnošljiva
hoda ulicama kao i drugi ljudi
ne posjeduje nikakvu moć


Photo: Aleksandar Lučić
sada mu više nije ni važno
što je zbog ljubavi postao smrtnik
njegova žena je mrtva
sa njom je dobio dva sina, dva Superjuniora
često ih vidi kako zasijecaju nebo kao komete
leteći neustrašivo u susret iskušenjima
pod stare dane čita Marksa i Lenjina
shvatio je da je liberalna demokratija čisto sranje
i zna da je Marks prorekao globalizaciju
ipak, u svojim je stavovima usamljen
kao i prije dok je bio filmski heroj

Supermen je u penziji
veš mu pere čistačica stubišta u njegovoj zgradi
živi skromno u jednosobnom stanu
nedjeljom sjedi u parku na drvenoj klupi
čita dnevne novine i bajatim hljebom hrani ptice.

riječ-dvije za čovjeka

otvorio sam sebi lobanju
kao što je to uradio Anthony Hopkins Rayu Liotti
hirurškim koncem sam podvezao dvije moždane vijuge
za koje sam utvrdio da su odgovorne
za moje teškometalne misli
zaletovao sam rez na lobanji elektrodama
nalik na prste anoreksične Caliste Flockhart
da ne mislim više na pande što umiru u Sechuanu
da ne mislim više na spašavanje kitova
da ne mislim na Društvo za oslobađanje vrtnih patuljaka
da ne mislim na radnika u Amazoniji
kojeg je na spavanju progutao piton
da ne mislim više na nojevsku poeziju
otišao sam u jazz-bar
eksirao pet krigli budweisera 0,33 1
čekao da mi neko zovne turu
da mi ujutro ostane koja marka za kruh i kiselo mlijeko
uvrtložen pivom kao pjenušava brazda remorkera
prljav i popišan krenuo kući pred zoru
ljut što nemam para k'o Roy Orbison
samoća me nagriza kao korozija gromobran.

***
draga drugarice Oprah
pišem Vam ovo pismo
u nadi da ćete imati vremena
da ga pročitate
sinoć sam sanjao debelu zmiju
kako puši cigaru sa bijelim filterom
iskreno sam zabrinut za svoje zdravlje
nezgodno mi je da odem doktoru
jer znate to nije u tradiciji našeg čovjeka
sutra bi se odmah pročulo da sam ja lud
zato mislim da mi Vi možete pomoći
jer ste tolikim ljudima do sada pomogli
uvijek kad se sjetim Vas krenu mi suze na oči
vrlo ste suosjećajni i susretljivi za probleme
nas običnih i malih ljudi
Vi sa tim Vašim punačkim ručicama i usnama
možete prekrasno čudo učiniti
Vaš stas afrodite iz komšiluka sa debelom guzom
navodi me na vrlo zanimljiva maštanja
Vaš osmijeh i Vaše suze, Vaši kao kokain bijeli zubi
zaštitni su znaci Vaše božanstvene duše
Vaš skromni način života i Vaša simpatična kuća
i to kako ste pobijedili višak kilograma
tu strašnu zvijer koja pati mnoge na svijetu
počesto me ostavlja bez riječi i daha
pa sam se evo i sada zagrcnuo dok ovo pišem
i jedva se suzdržavam da ne zaplačem
draga moja drugarice Oprah
ako možete da mi pošaljete Vaš broj žiro računa
da uplatim koju marku za Vašu zakladu
za borbu protiv mrskog karijesa u male djece
i počesto se sjetim onih divnih panda iz Sechuana
i nesretnih kitova kako gotovo ljudski pate
dok su nasukani na proklete pješčane plaže
pomozite i njima ako možete, znam da Vi to možete
draga drugarice Oprah
već sam zaboravio razlog zbog kojeg Vam pišem
toliko me sama pomisao na Vaše slatke obraščiće
razrješava svih mojih problema
i nagoni na vrlo zanimljiva maštanja
kad pomislim da idete u zahod
i da radite sve one stvari kao i mi mali ljudi
kad pomislim da iz Vašeg andeoskog spolovila
teče ona žuta tekućina
i da iz Vaše svetačke guze izlaze smeđi rolati
tada znam da ste Vi anđeo zarobljen u ljudskom tijelu
i podiđe me sveta jeza
ali da ne duljim draga drugarice Oprah
zaista Vas molim nemojte više molim Vas
jednostavno ne mogu više da podnesem Vašu dobrotu
molim Vas oslobodite me Vaše emisije
tog nježnog ispiranja mog mozga malog čovjeka
ili ako hoćete možete mi poslati 100 000 dolara
pa će odmah prestati sve moje patnje
puno Vas Ijubim
srdačno Vaš najveći fan i pandoljubac.
p.s.
ako slučajno negdje vidite dr. Phila
puno ga pozdravite, on je dobra duša kao i Vi
zato Vama i dr. Philu šaljem po jednu veliku pusu
želim Vam sretan božić i novu godinu
srdačno Vaš.


Photo: Aleksandar Lučić

***
ja sam Petar Pan što svira frulu na atomski pogon
ja sam raspamećeni kiklop a ne znam koga da udarim
ja sam se otrgnuo od Borga a živim među njima
ja sam onaj što stišće flašu piva u 5 ujutro
ja sam onaj što čeka svoju ljubav u ćošku kafića
ja sam onaj što mora fizički braniti svoja uvjerenja
ja sam bio u ratu rat je bio u meni
ja sam više nego svjestan klasnih razlika
ja sam onaj što se divi čovjeku koji je iz ove vukojebine
otišao u Španiju da se bori na pravoj strani
ja sam onaj što ne želi držati govor o lijepim stvarima
ja sam ovaj koji se nada da će neko nakon ovog skupa rije-
či sa užitkom pocijepati moju knjigu
ja držim govor totalitarnim euglenama i amebama
ja sam "avangarda radničke klase".

***
mir rat smrt herojstvo
sloboda moral budućnost
prebiram ove riječi
kao zrnevlje čudesnog graha
uzmem riječi, protresem ih u šaci
bacam čudesni grah
one se kotrljaju i zaustavljaju
između jezika i papira, niču i vidim

uši zapušene crvenom glinom
uši radnika, težaka i minerala
neosjetljive su na raštimane taktove
nebeskog pleh orkestra

hoće li nas ubijeni rehabilitovati
ako pjevamo o njima
je li trava bujnija na
humkama pravednika

ko su uopšte heroji koje istorija
tapše po gnjilim ramenima
taj sveti marš velikih riječi
posmatram kao jalove oblake na nebu.

intermezzo

čaj ti se hladi u zelenoj porciji
užicana cigara gori između prstiju

Photo: Aleksandar Lučić

zagledaš se u žabu kako polaže jaja
na dnu barice od vojničke čizme
ili u masno pero svrake
na kojem se očituju dugine boje

pogledaš u crni vrh puške
pa brzo svrneš pogled
na sabljaste vlati trave ugodno sljubljene
kroz čiji labirint se provlače zaneseni mravi

vidiš njušku voluharice kako podrhtava
provirujući iz svježe iskopanog tunela
oko kojeg se isparava nabacana zemlja

u patuljastom grmlju gloga čuju se crvendaći
miruje ratište kao ćelija zloćudnog tumora.

kad sam prvi put vidio komad ljudske lobanje

imao sam dvadesetdvije godine
bili smo tek došli na liniju
decembar je donio suhu zimu
lišće obloženo mrazom
hrskalo je pod čizmama
na kozijoj stazi vidio sam
nekoliko kapi krvi
komad ljudske lobanje:
sa vanjske strane busen kose
sa unutrašnje, hrapava površina
sluzava i nalik mjesečevoj,
bilo je to sve što je ostalo na zemlji
od Šarić Seduana.

lice sa visokotiražnih američkih magazina

dok hodamo kroz šumski tunel
iznad nas visi nepokretno decembarsko nebo
škilje zvijezde kroz spletove krošnji
u sedam sati navečer
ledene igle na grabovim ograncima
otpadaju i lome se po nataloženom lišću
puše jugo
sjećam se Proklete avlije
mahnitanja duhova u zraku
grane se trljaju jedna o drugu
škripe kao čeljusti kostura u kući užasa
ispod umaštene uniforme
tijelo mi je znojna opruga pritisnuta gravitacijom
i strahom
idemo u patrolu brisanim prostorom
močvarna trava je vlažna i njeni duguljasti jezičci
ližu nam šake koje stežu tamni metal pušaka
rafal svjetlećih metaka u velikom luku odlazi iza brda
kao đerdan serijski spojenih zvijezda padalica
ne mislim da će meni ispuniti želje
u tupom tijelu što misli na toplinu vatre, cigare i hranu
na Azrino lice koje ne uspijevam sastaviti u mislima
na ulicu Maršala Tita broj 89 iz koje sam istjeran
na flašu karlovačkog piva od pola litre koju često sanjam
kao metaforu slobode
došli smo do pružnog nasipa
kamenje je premazano mekim injem
moje stražarsko mjesto je baš tu
anonimno i beznačajno kraj drvenog praga
gledam površinu Une namreškanu sitnim valovima
gustu vodenu tamu
rat je, kažu, revolucija u najčistijem obliku
moj did Bećo Šehić je 1933. osnovao ćeliju KP u Bosan-
skoj Krupi
zajedno sa svojim bratom Ismetom dvije godine je pro-
veo u Jasenovcu
oba su bili partizani
moj drugi did, Almas Sedić, je sa Crvenom armijom ra-
tovao na Sremskom frontu
ja sam u lošem ratu
poginulo mi je stotinu saboraca čijih se lica još uvijek sje-
ćam
mrtvi su gomila nepoznatih imena i prezimena na drve-
nim nišanima
u dozlaboga lošem ratu
niko od njih neće ostati vječno mlad
kao Che Guevara
lice sa visokotiražnih američkih magazina.

Photo: Aleksandar Lučić
Azra

Vidio sam je šetajući vijugavom ulicom iznad polumrač-
ne kotline u kojoj se nalazio grad Cazin.
Vidio sam njenu savršenu kožu lica, toliko glatku i blista-
vu, te mi se činilo da sija u mraku kao sitna ljudska zvi-
jezda, čije oči su bile tamni maleni bademi sa blagim azi-
jatskim oblikom.
Vidio sam njenu svijetlocrvenu ofarbanu kosu, usne i
snažnu životnu energiju koja je izbijala iz njenog pogleda.
Brzo sam prošao pored drvene klupe na kojoj je sjedila
nasuprot svojoj prijateljici.
Vidio sam je i zaboravio, ali mi se njeno lice urezalo u
memoriju kao neponovljiv oblak na nebu kroz koje je
prošla ljetna kiša.
Vidio sam je na svakom ratištu, u trenovima dugim po-
put biblijskih redaka, kada je gospodarila marsovska ti-
šina.
Vidio sam je između zapaljivih metaka što su šarali po
šumama, bregovima, zvijezdama.
Vidio sam je i u turobnim oblacima teškim kao tjelesa
mrtvaca.
Vidio sam je u travnatim obrazima pitomih brežuljaka sa
kojima sam se želio stopiti i nestati u besmrtnim zelenim
sokovima.
Vidio sam je visoku, crvenih obraza, dugih smirujućih
prstiju, kako mi prilazi, prljavom od ratišta, i grli me dok
svijet iščezava iza naših leđa kao krvava bajka.
Vidio sam je u svome srcu u momentima kada sam mi-
slio da više ništa neću vidjeti.
Vidio sam je jaku i vitku kako postaje uspravna elegija.

drugi su pjevali o gradu

o tome kako naveče liči na mirijadu rasutih
ćilibarskih perli što raznobojno uzvraćaju svjetlost nebe-
skim tijelima
o mezarlucima koji ga opkoljavaju i čija se mramorna
bjelina slijeva niz zatravljena brda
blatu i snegu, kristalnim sećanjima
i drugi su pjevali o gradu

Photo: Aleksandar Lučić
o tebi niko ništa nije napisao, osim novinarskih parabo-
la u crnoj hronici
heroinska igla se zabija u pospano oko boga koji vidi
stvari
i emotivan je kao nabrekli trbuh crknutog konja
ona je otkrila leđa smrznutog sedamnaestogodišnjaka
boje mladog sira
uslikana nekoliko sati nakon smrti u sivom grmlju
onda, poslušajte kako diše planeta Sarajevo

heroinska igla je sumanuti duh grada
zastava u koju se niko ne kune, izuzev narkomana
i drugi su pjevali o gradu
blistavim izlozima, džamijama, crkvama, grobljima
jedinstvu religija i naroda, ćevapima, burecima
sladoledu i tahan-halvi u slastičarni Egipat
mitologiji površne svakodnevnice
što ubija podjednako kao snajper u ratu
sa Jevrejskog groblja.

izvještaj iz pakla

tražim svoju opsesiju
nešto o čemu bih pisao
ni muhe nema u sobi da prekine jednolični rad frižider-
skog motora
još im traje zimski san u pukotinama zidova
pravilno sam rasporedio preostale cigare kao posljednje
metke
da postoji tableta pomoću koje bih mogao spavati deset
dana
odmah bih je progutao
kad bih se probudio, sve bi bilo isto
izuzev što bi Wojtyla bio sahranjen u kamenom sarkofa-
gu
na kojem bi bio reljef njegovog lica
tad bi se pojavile muhe, crne i mršave
noćni leptiri prašnjavih krila
čineći galaksiju oko Osramove sijalice
i trava bi narasla za nekoliko milimetara
slavuj bi bolje pjevao, što znači, bivao bi tužniji
spor je hod istorije običnog života (kao tempo karijesa)
kada je ne hrani tsunami ljudske krvi.

ja nisam čovjek iz Sarajeva

u Sarajevu
april je zaista najokrutniji mjesec
gdje se miješa fantastika i horor u retortama tijela
duhovi vise u zraku, duhovi literarne šizofrenije
samo ih trebaš uzbrati, te tužne grozdove vasiona
zašto ćeš plaćati vlastitom krvlju
na Bistriku i Kovačima kuće su ograđene visokim zido-
vima
a ljudske duše otvorene ko kupole otomanskih džamija
zrak je britak kao mjesec mrtvih
u kafanskim pričama rat nikad ne završava
rasporeduju se divizije među pivskim flašama
priča se o Srbima, Muslimanima i Hrvatima
o krivcima i žrtvama
stoput utvrđena «istina» mjerka se nanogramskom va-
gom
jer je epska naracija plod crvenih krvnih zrnaca
ako je Brazil zemlja sa najviše fudbalskih selektora na
svijetu
ovdje stanuje najveći broj drvenih filozofa i mizantropa
uprkos svemu što me razara i nakrivo oblikuje
i dalje učestvujem u tvom paradoksalnom mitotvorenju
Sarajevo, nisi mi dalo ništa
izuzev svoju poeziju.

Miss Sarajevo
mi, odbačeni od sarajevske vlasti, prepušteni svojim tije-
lima
vraćajući se sa ratišta koje sami branimo
u kafiću Ferari gledamo MTV
to je naš magični prozor u Mliječni put
jer za nas je sve izvan Okruga Bihać
Mliječni put, egzotičan i nestvaran čak i u snovima

boje na ekranu su življe od naših civilnih odijela
pustili smo kose, mladi smo i slušamo grunge
Nirvanu, Pearl Jam, Soundgarden, Alice In Chains
gledamo na CNN-u kako Mostar nestaje u stubovima
dima
i kako Juka Prazina stanovnicima Dobrinje baca vekne
kruha
dok spiker govori: the man called Juka...
čini nam se da smo najusamljeniji ljudi na zemlji

tad još uvijek ne razaznajemo riječi: tuga ili samoća
imamo samo čiste emocije i snagu mišića u uzburkanoj
noći
što lupa od prozore kafića kao izbezumljena ptica
ovo je elegija za moju generaciju koja će izaći iz rata
oslobođena bilo kakvog lepršavog idealizma

na ekranu su Bono Vox i Luciano Pavarotti
pjevaju Miss Sarajevo na koncertu u Modeni
djevojke u kupaćim kostimima drže transparent:
DON'T LET THEM KILL US
jedna djevojka se sprema pretrčati snajperski prelaz
sve je usporeno, ona se okreće i pogleda u kameru
njen sunčani osmijeh ću pamtiti do smrti
kao i suze koje su nam išle niz obraze
kada smo prvi put vidjeli opkoljeno Sarajevo.


Photo: Aleksandar Lučić

One

nebo je pomodrilo kao prezrela šljiva
osjećao sam Nijagarinu snagu u koracima
pričali smo o književnosti
o ličnostima i djelima pisaca
i (ne)mogućnosti da se te dvije sfere spoje u jednu cjelinu
svako je imao svoje granitno mišljenje
izgrađen panteon neuglednih božanstava
bliskost koju smo osjećali
mekšala je naše stavove
a i hašiš je radio svoj posao
pa smo seks ubacili kao opsesivnu imenicu
eldorado za kojim je žudilo naše meso
pokušavao sam odrediti granicu svoga tijela
tako što ću ga rimovati sa tvojom figurom
i rimovali smo se štukama slični
dva erotična skeleta
dok je gusto srce noći pjevalo glasom Johnnyja Casha.

smrt pjesnicima!

kako nazvati nekog ko se bavi poezijom
bohemom, beatnikom, društvenim parazitom
looserom, alkosom, bijednikom
živi od honorara, nema stalnog zaposlenja
trebalo bi ga uhapsiti, neka piše zatvorske pjesme
sanjar i fantast, gorki realista i neostvareni pustolov
sjedi po čitav dan u Dva Ribara, srče pivsku pjenu, ništa
ne radi

tumor na zdravom tkivu techno-manijačkog kapitalizma
najbolje ga je odstraniti hirurškim zahvatom
biće dosta krvi, podivljalog mesa i iznutrica
imamo najbolje doktore koji garantuju brzo izlječenje
(provjereni ljudi, ugledni i svi odreda članovi vladajuće
partije)
instrumenti su sterilizirani i efikasni, nikom ne drhte
ruke
sručiti ga u život da kopa kanale za dvadeset maraka
dnevno
neka vidi šta je blato i znoj, nema tu nebuloznih metafo-
ra
jer MI znamo šta je realitet, čovjek živi da bi radio
mora biti koristan porodici, zajednici i svojoj lijepoj ze-
mlji
poremećeni seronja, latentni macho, agresivan i brz na
šakama
loče u Buybooku, drži govore, mijenja svijet riječima
salonski ljevičar, izvlači se na ratno iskustvo, pametuje
slatkorječiv i elokventan, harizma za nesigurne žene
koje susreće u nekim noćima kada ljudska izgubljenost
poprima tjelesne obrise
rijetko ima para, slabo jede, puno, brate, konzumira al-
kohol
a žali se kako ga boli jetra u tridesettrećoj
bolje bi bilo da čita svete knjige, da nađe «put ljubavi i
dobrote»
postom protiv droge i alkohola, to bi mu trebala biti kri-
latica
neće taj dugo, ako nastavi tim tempom, završiće kao Da-
rio Džamonja
MI znamo kako se postupa sa takvima poput njega
svakako je i politički nepodoban, ti pjesnici uvijek sanja-
ju revolucije
pokušavaju predvidjeti budućnost, neka Nam dragi Bog
oprosti
miješaju se Njemu u poslove, ti drugorazredni nostrada-
musi
usto i nikakvi ljudi, beskičmenjaci i egocentrici
kundakom udaraju na zvijezde, umjesto da prave djecu
brinu se za familiju, jer ona je stub našeg naroda i države
nisu sposobni da žive od svojih jadnih žvrljotina
hvale se kako sami upravljaju svojim sudbinama
a po Bogu pljuju (oprosti Nam Bože), kakvi su to ljudi?

Photo: Aleksandar Lučić


sastavljam inventar samoće

pasijans
rostfrajni samovar i vodena para
cigare & kafa
duhanski dim i miris fildžana
abažur boje mahagonija
križaljka
sivi baloner i kiša što pada ukoso
Leonard Cohen
radijska muzika uz prvi gutljaj kafe
samilost prema mravima, paucima, muhama
purpurni termofor
ugrijan komad crijepa ili cigle
(za grijanje stopala u krevetu)
teški jorgani prepuni hladnoće
sporo brujanje motora u frižideru Obodin
pisak samovara u Herbertovoj pjesmi Priča o ruskim
emigrantima
škripa snijega pod zimskim cipelama
jabuke u porculanskoj zdjeli na stolu
crno-bijeli portabl i špica za Glas Amerike
staklena pepeljara kupljena u second hand shopu
na čijem dnu su tri presovana runolista iz Garmischa
srebrena tabakera sa bakrenim intarzijama
replika iz Bunuelovog filma Mliječni put:
vaša je sloboda samo fantom
mrazom okovani prozori sa pravilnim kristalima leda
koji liče na znak za Olimpijske igre u Sarajevu
stablo breze u Radićevoj sa kukom eksera u kori
pored kojeg starac x-nogu sjedi na školskoj stolici
i čuva auta od hidrauličnog pauka
željezne kapije turobnih kuća nazubljene prema nebu
ćiro na istočnoj tribini Željinog stadiona
kraste mahovine na sjevernoj strani ugašenog tvorničkog
dimnjaka
smrvljena flaša polulitarske pive
ultražuto plastično cvijeće na soukbunarskom mezarju
što se rasplamsava u zimskoj polutami
akvarijumske ribice u izlogu zoo-marketa
nož od slonove kosti iz Pakistana i glineni totem iz Mek-
sika
predmeti što nemaju nikakvu svrhu sem da kupe prašinu
flaše skupocjenog alkohola na staklenim policama iza
šanka
zrcalo u kojem svakog jutra gledam svoje natečeno lice
i koje mi iznova dokazuje da sam tvaran i živ
samoća je suptilan osjećaj izgnanstva u vlastito tijelo.

* Izbor iz dve zbirke poezije Faruka Šehića, "Hit depo" (2003) i "Transsarajevo" (2006) priredio Bojan Marjanović

e-novine.com - Rat u kafanskim pričama nikad ne završava