Marko Vesovic, Smrt je majstor iz Srbije

---------------------------------------------------Marko Vesovic, Smrt je majstor iz Srbije-----------------------------

Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke , onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.

Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.

Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.

Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?

Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetici

Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."

Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!

Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.

Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.

Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.

Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.

Nebo je plave srpske boje

A u njem stanuje srpski Bog

Oko njeg anđeli srpski stoje

i dvore Srbina, Boga svog!

Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".

Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.

Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:

1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.

2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišn

Za koga nema mesta u Srbiji?

Za koga nema mesta u Srbiji?

Jovo Kapičić

03.01.2012

Iva Martinović

Nakon što je brutalno pretučen u Beogardu, bivši general Udbe i narodni heroj Jovo Kapičićodlučio je da napusti Srbiju.


Devedesettrogodišnji Kapičić nastaviće da živi u rodnoj Crnoj Gori jer je u većem delu srpske javnosti prokazan, kako zbog uloge u hapšenju četničkog vođe Draže Mihailovića, tako i zbog zalaganja za crnogorsku nezavisnost, i liberalnih i antinacionalističkih stavova.


Kapičić je poslednji u nizu onih koji su proteklih decenija napuštali Srbiju kao žrtve političkog progona. Na njih podsećamo i tražimo odgovor na pitanje zašto se i danas traži azil.


Nakon političkog i medijskog linča, sa Jovom Kapičićem obračunali su se u Srbiji i fizički. Ovog starca koji gazi devetu deceniju napao je mladić sa kapuljačom u centru Beograda. Posle nekoliko udaraca u glavu, Kapičić se onesvestio, a napadač je pobegao. Teško povređen i ponižen u razgovoru za RSE kaže kako u Srbiji više nema šta da traži.

Napad na Jova Kapičića rezultat medijskog linča?

„Imam nameru da se sklonim dolje u taj moj crnogorski kraj da ne dobijam više batine. Moram još malo ovde da se održim zbog lekara koji će me dovesti do normale i idem da živim još ovo malo godina koje su mi ostale, iako sam u Beogradu bio 74 godine, i borio se za taj grad i ovaj narod“, izjavio je Kapičić.


Ovaj visoko pozicionirani operativac Udbe i koordinator hapšenja Dragoljuba Draže Mihailovića pre dve godine našao se na žestokom udaru dela političke elite i javnosti koja se zalaže za punu rehabilitaciju četničkog pokreta.


Srpskim nacionalistima prethodno se zamerio jer se javno zalagao za nezavisnost Crne Gore. U politički život vratio se nedavno podrškom opozicionom pokretu „Preokret“, koji poziva na promenu politike prema Kosovu i prihvatanje realnosti. To su, kaže Kapičić, osnovni razlozi zbog kojih danas napušta Srbiju.


„Čak i da pronađu toga koji me je napao, nije on to uradio zato što mene voli ili mrzi. On je to uradio zato što se u Skupštini Srbije i u svim medijima Jovo Kapičić proglašava čovekom koji je neprijatelj srpskoga naroda. E, onda on tu nađe povod da se zadovolji kao neki srpski patriota, a zapravo je običan uličar. Eto to su te stvari koje meni govore – nemaš ti tu šta da radiš“, rekao je Kapičić.

Vidosav Stevanović

​​U srpskim medijima već dugo traju napadi na Kapičića zbog veza sa organizacijom Golog otoka i otvoreno ga nazivaju zločincem. Iako mnogi smatraju da odgovor na ovo pitanje treba potražiti pred sudom, drugi deo javnosti u Srbiji upozorava da su napadi posledica ideološke konfuzije i relativizacije antifašističke borbe.


Time se ponovo duboko zagazilo u isti onaj nacionalizam, koji je iz zemlje odveo mnoge pre Jove Kapičića, iako se po svom delu i mestu koje će zauzeti u istoriji sa njim ne mogu porediti.


Agresivnost prema onima koji misle drugačije


U predvečerje rata, u jeku nacionalne histerije, oni su koji su dizali glas protiv ućutkivani su na vreme. Sredstva nisu birana i mnogima nije preostalo ništa do da se sklanjaju pred silama mraka.


Pisac Vidosav Stevanović otišao je iz Srbije na dan pada Vukovara. Dokumenta političkog azilanta nosio je dok nije postao građanin Francuske. Vratio se tek pre nekoliko godina, gde povučen u svoje rukopise provodi penzionerske dane.


„Zbog uslova koje je nametnuo ondašnji režim i ondašnja beogradska čaršija, ostao sam bez oba moja zanimanja. Nisam mogao živeti ni od pisanja, ni od izdavaštva, bez obzira na prethodne uspehe. Uz to je išla jedna agresivnost prema svima koji su bili drugačiji, posebno prema nama koji smo tada osnivali Beogradski krug i trudili se da javno, glasno i jasno kažemo šta mislimo. Tako sam otišao prvi put. Vratio sam se 1996/97. zbog demonstracija. Bio sam u Kragujevcu šest meseci i onda su se stvari ponovo počele pogoršavati. Otišao sam opet, a vratio sam se 2007. kao penzoner. Dakle, prvi dan moje penzije bio je prvi dan mog povratka“, navodi Stevanović.

Bogdan Bogdanović

​​Mnogi se, međutim, nikada nisu vratili. Dok su iz svoje zemlje vređanjem, ponižavanjem i fizičkim napadima prognani, u svetu su primali najprestižnije nagrade.


Arhitekta, pisac i nekadašnji gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović ostaće, baš kao i ono što je za života stvarao, spomenik poniženom, osramoćenom i odbačenom intelektualcu. Beskompromisnu osudu Miloševićeve ratne politike skupo je platio. Isteran je iz svog ateljea i alternativne škole koju je osnovao u Malom Popoviću, a Beograd ga je ispratio 1993. grafitom - "Ustaški stan Bogdana Bogdanovića" ispisanim na stepenicama njegove kuće.


Umro je prošle godine u izgnanstvu, u Beču.


“Ja stalno razmišljam o povratku u Beograd. Ali, to je neki sasvim meni drugi grad, nepojmljiv, ili sam i ja već pomalo postao 'Evropejac'. Opet, imam utisak da se tamo u Beogradu nosi jedan osećaj greha i da li se to prikriva arogancijom, blesavošću i krajnjim odsustvom stila i ukusa, ne znam”, rekao je jednom prilikom Bogdanović.


Nacionalizam je prerastao u hronično stanje


Iz "klasika" u “klasu emigranata” 1995. godine prelazi i književnik Bora Ćosić. Za razliku odMirka Kovača, koji je u Rovinj otišao pošto su ga Šešeljevci na promociji Reformista u beogradskom Domu omladine gađali fotoaparatom u glavu, Ćosić će danas reći da ga iz Srbije niko nije proterao.


„Devedesetih sam osjetio miris fašizma. Uzeo sam kofer i otišao”, priseća u jednom od nedavnih intervujua.


“Mene je Rade Konstantinović ispratio tako što je došao u moju kuću kad smo se mi s dva kofera, ja i moja sada pokojna žena, spremali otići, nekom srećom imajući tu kuću u Rovinju otprije. Rade je donio svoj ključ od rovinjske kuće, da ga ponesem. S tim ključem nisam mogao ništa jer je kuća već bila devastirana, pa je bila otključana. To je bila privatna i subjektivna odluka - nećemo više živjeti u tom smeću”, seća se Ćosić.

Velimir Ćurgus Kazimir

​​Filozof i književnik Radomir Konstantinovićostaje u Beogradu gde nastavlja borbu protiv palanačkog duha - koji odnosi pobedu. Umro je nedavno u samoizolaciji, a Srbija je ovog velikog čoveka ispratila šapatom. Na komemoraciji je bila ista ona manjina koja je uz njega stajala i u proteklim decenijama.


Većini, baš kao što nije odgovarao tada, ne odgovara ni danas jer je, kako će objasniti Vidosav Stevanović, nacionalizam prerastao u hronično stanje.


„Onda je bio akutni i režim ga je proizvodio svim sredstvima, a naročito medijima, da bi opravdao rat, poraze, krađu i sve ostalo. Sada je to hronično stanje koje deca uče u osnovnoj školi, u kući i preko svih medija. Vi nemate nijednu jedinu novinu ili televiziju koja razumno i pametno govori protiv nacionalizma na osnovu štete koju je on napravio i koju pravi. Dakle, to je sada postala hronična bolest, očigledno doživotna i samo gledam da me ne pogodi“,napominje Stevanović.


Odgovornost za nove napade na sve koji drugačije misle, na prvom mestu iza političara nose mediji, smatra i Velimir Ćurgus Kazimir iz medijske dokumentacije Ebart. Po njemu, oni su danas gori nego za Miloševićevog vremena jer su tada postojali pojedini koji su se opirali njegovoj kontroli. Sada su, kaže, svi u direktnom posedu političkih i finansijskih centara moći.


„Opet živimo okruženi jednim strašnim pritiskom i osećanjem besperspektivnosti, koje u kombinaciji sa direktnim fizičkim pretnjama koje osećaju pojedini ljudi, bilo da su u pitanju novinari, predstavnici političkih stranaka, nevladinih organizacija ili manjinskih grupa, tera na pomisao – e, ’ajdemo odavde da se sklonimo što pre“, smatra Ćurgus Kazimir.


Mržnja se ne može potrošiti, ona prelazi iz jednog u drugo stanje, rekao je jednom prilikom Mirko Kovač. Shodno tome, ona se mora kontrolisati, a u Srbiji, osim malog dela civilnog društva, taj posao ne radi niko. Zato oni koji starca od 93 godine tuku na ulici, ostaju da žive slobodno, a drugi odlaze.