Thursday, December 30, 2010
Wednesday, December 29, 2010
Tuesday, December 28, 2010
e-novine.com - Ratko Mladić, general mira
e-novine.com - Ratko Mladić, general mira
- Srpskom narodu bi po principu "čije je zaleđe, njegovo je i more" morali da pripadnu Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik - rekao je Jović, dodajući da se jednom već dogodilo da i Solun pripadne Srbiji iako joj nikada nije pripadao geografski.
- Srpskom narodu bi po principu "čije je zaleđe, njegovo je i more" morali da pripadnu Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik - rekao je Jović, dodajući da se jednom već dogodilo da i Solun pripadne Srbiji iako joj nikada nije pripadao geografski.
Monday, December 27, 2010
Saturday, December 25, 2010
e-novine.com - Bosna kao istina o nepravdi
e-novine.com - Bosna kao istina o nepravdi: "Tri naroda, tri laži, jedna država
Bosna kao istina o nepravdi
Piše: Andrej Nikolaidis
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wordpress.com
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
Urnebesna i snajperski precizna definicija kaže da je nacija grupa ljudi koji dijele
1. zajedničke laži o prošlosti
2. zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
3. zajedničke iluzije o budućnosti.
Ovu sam definiciju nedavno koristio da bih objasnio razliku između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Da vidimo kako ona funkcioniše na primjeru Bosne i Hercegovine, njena tri konstitutivna naroda i nepostojeće, bosanske nacije.
Srbi, Hrvati i Bošnjaci ipak imaju mnogo više zajedničkog nego što to njihove političke elite žele priznati. Recimo, 2) iz naše definicije: zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama. Bošnjaci i Hrvati dijele (barem) netrpeljivost prema Srbima, Srbi i Hrvati (barem) netrpeljivost prema Bošnjacima, a Srbi i Bošnjaci (barem) netrpeljivost prema Hrvatima. Dijele, djelimično, i 3), iluziju o ulasku u EU, čime se ima stići do sretnog kraja istorije, tamo gdje nema korupcije a tržište cvjeta hiljadama cvjetova demokratije i ljudskih prava. Doduše, ne dijele i predstavu o tome u sastavu koje države će ući u EU: Hrvatske, Srbije ili BiH. Čovjek bi mogao pomisliti da je ključni razlog nepostojanja bosanske nacije nepostojanje zajedničke laži o prošlosti. Naravno, to što nema zajedničke laži, nipošto ne znači da današnjom Bosnom i Hercegovinom vlada istina. Naprotiv: tri naroda, tri laži, jedna država.
Znam da su sada svima usta puna istine, i tako će biti još čitavi koji dan, dok se ne zaboravi WikiLeaks, ali usudio bih se i ovom prigodom podsjetiti na neusporediv značaj koji laž ima za konstituisanje nacije i države.
Vrijeme je da preciziramo: ono što ovdje zovemo laži zapravo je ideološka istina. Istina do koje se došlo konsenzusom elitâ, istina na kojoj se temelji politički projekt: napad na tu istinu po pravilu se tumači kao napad na taj politički projekt. Takva je istina postojala za vrijeme komunizma, da bi se sa komunizmom i raspala – čim partija-Država više nije imala snage braniti svoju istinu. Državna istina o 'vjekovnim težnjama za ujedinjenjem južnoslovenskih naroda koje su ostavarene u NOB-u' tada su se ukazale kao vjekovne mržnje; 'slavna pobjeda nad fašizmom' kao povratak potisnutog fašizma; netrpeljivost naših nacija prema drugim nacijama (Švabe, Šiptari...) ukazala se kao međusobna netrpeljivost naših nacija a iluzija o 'zajedničkoj socijalističkoj budućnosti' zamijenjena je iluzijom o samostalnim, separatnim kapitalističkim budućnostima u Evropi kojoj smo, ovo zvuči poznato, 'vjekovima težili'? Simptomi koji su se javljali najprije izvan, u emigraciji, potom na marginama, u 'disidentskim salonima', vremenom su se počeli javljati u središtu poretka: Ranković, Hrvatsko proljeće, Milošević... budite slobodni da dopunite listu.
Vrijedi ipak napomenuti kako niti jedna od naših novih istina nije istinitija od istina komunističke Jugoslavije - što ne bi trebao biti povod za patetične izlive nostalgije, nego za kreativnu zabrinutost. Slomu istine partije-Države smo svjedočili: nema razloga da mislimo da će raspad istine ideologije pomirenja i evropskih integracija svake od novostvorenih nacionalnih tržišta-Država biti manje stravičan. Takođe, to ne znači da ne treba ući u EU. Znači, međutim, da treba razgrnuti smetove ideologije i razumjeti kamo smo to i zašto krenuli: ulazak u EU ne samo da neće riješiti sve naše probleme, nego će donijeti i nove. Na EU se ovdje, uostalom, gleda kao na staratelja u čije ruke jedva čekamo predati vlastitu sudbinu, budući da smo se složili da sami o sebi nismo u stanju voditi računa.
Photo: CZKD
I iznad svega: što da se radi ako se pokaže da su ljudi poput Samir Amina, koji tvrdi da će se EU raspasti u narednih pet godina, a euro propasti još i prije, bili u pravu? Izgleda nemoguće, ali ko je 1980. smatrao da je moguće da se raspadne Jugoslavija? Ima li ijedna od ex-Yu zemalja bilo kakav plan za taj slučaj?
Istina nije pitanje nacionalnog, društvenog ili bilo kakvog drugog konsenzusa. Naprotiv - tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina, tamo se istina definiše kao ono oko čega smo se složili da je istina. Još od Freuda i, još ranije, Marxa, znamo da istinu o jednom poretku treba tražiti u 'patološkim' iskliznućima, na marginama: u omaškama u zvaničnom jeziku, snovima o zabranjenom, ekonomskim i društvenim krizama. Potisnuti jugoslovenski nacionalizmi i emigracija govorili su nam o jugoslovenskom sistemu više od onoga što smo bili spremni da čujemo. Borba protiv te emigracije, ma kako uspješna bila, zapravo je značila poraz: bilo je to liječenje simptoma. Uzrok nije bio u emigraciji, nego u samom sistemu.
Jugoslovensko klanje bilo je istina o Jugoslaviji. Do nje, istine, nemoguće je doći kompromisnim objedinjenjem partikularnih volja i interesa, na čemu se bazira naša potraga za zajedničkom istinom na kojoj ćemo graditi novu zajedničku budućnost.
Proces uspostave nove ideološke istine tako je pun laži da one slabijeg stomaka a boljeg pamćenja tjera na povraćanje. Svejedno, nova, konsenzualna istina biće, ipak, uspostavljena. Njeni tribuni iz toga će izvući nemalu korist, odmah. Posljedice raspada istine naših tržišta-Država trpićemo svi, kasnije. Kapitalo-parlamentarizam, kako parlamentarnu demoktratiju naziva Alain Badiou, ravnodušan je prema istini: ono što se od nas zahtijeva nije istina, nego dogovor, saradnja i vladavina prava. Otud parlamentarne demokratije Zapada i WikiLeaks tretiraju kao pravni problem, ističući kako je to što je prekršeno pravo važnije od toga što je iznesena istina... Jer je pitanje istine i njene (re)prezentacije pravno uređeno, jer je pravo u tim državama starije od istine.
O odnosu pravne države i istine Badiou u Mračnom raspadu piše: 'Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom... Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu. Filozofski gledano, one su, ako tako možemo reći, relativističke i skeptičke države, ne zbog slučaja ili ideologije, već samosvojno, od onda od kada je njihova suština pravno pravilo. To je upravo i razlog zašto se te države dobrovoljno predstavljaju kao manje loše prije nego najbolje. Manje loše u svakom slučaju znači da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro'.
Zato jer je tako, moguća je ovakva Bosna, koju je stvorio Zapad, Bosna koja pravno postoji, ali nije uređena na načelima 'Istine ili Dobra'. Bosna je lapsus u brižno sročenom, na engleski prevedenom slavljeničkom govoru. Bosna je simptom nove regionalne istine pomirenja i eurointegracija. Dok se regionalni predsjednici sastaju, grle i izmjenjuju izraze ljubavi, valja reći kako je podijeljena, trajno disfunkcionalna Bosna u kojoj nepravda smrdi do neba, istina našeg novog regionalnog projekta.
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
- Sent using Google Toolbar"
Bosna kao istina o nepravdi
Piše: Andrej Nikolaidis
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: wordpress.com
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
Urnebesna i snajperski precizna definicija kaže da je nacija grupa ljudi koji dijele
1. zajedničke laži o prošlosti
2. zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama
3. zajedničke iluzije o budućnosti.
Ovu sam definiciju nedavno koristio da bih objasnio razliku između Crnogoraca i Srba u Crnoj Gori. Da vidimo kako ona funkcioniše na primjeru Bosne i Hercegovine, njena tri konstitutivna naroda i nepostojeće, bosanske nacije.
Srbi, Hrvati i Bošnjaci ipak imaju mnogo više zajedničkog nego što to njihove političke elite žele priznati. Recimo, 2) iz naše definicije: zajedničku netrpeljivost prema drugim nacijama. Bošnjaci i Hrvati dijele (barem) netrpeljivost prema Srbima, Srbi i Hrvati (barem) netrpeljivost prema Bošnjacima, a Srbi i Bošnjaci (barem) netrpeljivost prema Hrvatima. Dijele, djelimično, i 3), iluziju o ulasku u EU, čime se ima stići do sretnog kraja istorije, tamo gdje nema korupcije a tržište cvjeta hiljadama cvjetova demokratije i ljudskih prava. Doduše, ne dijele i predstavu o tome u sastavu koje države će ući u EU: Hrvatske, Srbije ili BiH. Čovjek bi mogao pomisliti da je ključni razlog nepostojanja bosanske nacije nepostojanje zajedničke laži o prošlosti. Naravno, to što nema zajedničke laži, nipošto ne znači da današnjom Bosnom i Hercegovinom vlada istina. Naprotiv: tri naroda, tri laži, jedna država.
Znam da su sada svima usta puna istine, i tako će biti još čitavi koji dan, dok se ne zaboravi WikiLeaks, ali usudio bih se i ovom prigodom podsjetiti na neusporediv značaj koji laž ima za konstituisanje nacije i države.
Vrijeme je da preciziramo: ono što ovdje zovemo laži zapravo je ideološka istina. Istina do koje se došlo konsenzusom elitâ, istina na kojoj se temelji politički projekt: napad na tu istinu po pravilu se tumači kao napad na taj politički projekt. Takva je istina postojala za vrijeme komunizma, da bi se sa komunizmom i raspala – čim partija-Država više nije imala snage braniti svoju istinu. Državna istina o 'vjekovnim težnjama za ujedinjenjem južnoslovenskih naroda koje su ostavarene u NOB-u' tada su se ukazale kao vjekovne mržnje; 'slavna pobjeda nad fašizmom' kao povratak potisnutog fašizma; netrpeljivost naših nacija prema drugim nacijama (Švabe, Šiptari...) ukazala se kao međusobna netrpeljivost naših nacija a iluzija o 'zajedničkoj socijalističkoj budućnosti' zamijenjena je iluzijom o samostalnim, separatnim kapitalističkim budućnostima u Evropi kojoj smo, ovo zvuči poznato, 'vjekovima težili'? Simptomi koji su se javljali najprije izvan, u emigraciji, potom na marginama, u 'disidentskim salonima', vremenom su se počeli javljati u središtu poretka: Ranković, Hrvatsko proljeće, Milošević... budite slobodni da dopunite listu.
Vrijedi ipak napomenuti kako niti jedna od naših novih istina nije istinitija od istina komunističke Jugoslavije - što ne bi trebao biti povod za patetične izlive nostalgije, nego za kreativnu zabrinutost. Slomu istine partije-Države smo svjedočili: nema razloga da mislimo da će raspad istine ideologije pomirenja i evropskih integracija svake od novostvorenih nacionalnih tržišta-Država biti manje stravičan. Takođe, to ne znači da ne treba ući u EU. Znači, međutim, da treba razgrnuti smetove ideologije i razumjeti kamo smo to i zašto krenuli: ulazak u EU ne samo da neće riješiti sve naše probleme, nego će donijeti i nove. Na EU se ovdje, uostalom, gleda kao na staratelja u čije ruke jedva čekamo predati vlastitu sudbinu, budući da smo se složili da sami o sebi nismo u stanju voditi računa.
Photo: CZKD
I iznad svega: što da se radi ako se pokaže da su ljudi poput Samir Amina, koji tvrdi da će se EU raspasti u narednih pet godina, a euro propasti još i prije, bili u pravu? Izgleda nemoguće, ali ko je 1980. smatrao da je moguće da se raspadne Jugoslavija? Ima li ijedna od ex-Yu zemalja bilo kakav plan za taj slučaj?
Istina nije pitanje nacionalnog, društvenog ili bilo kakvog drugog konsenzusa. Naprotiv - tamo gdje postoji kompromis i konsenzus ne stanuje istina, tamo se istina definiše kao ono oko čega smo se složili da je istina. Još od Freuda i, još ranije, Marxa, znamo da istinu o jednom poretku treba tražiti u 'patološkim' iskliznućima, na marginama: u omaškama u zvaničnom jeziku, snovima o zabranjenom, ekonomskim i društvenim krizama. Potisnuti jugoslovenski nacionalizmi i emigracija govorili su nam o jugoslovenskom sistemu više od onoga što smo bili spremni da čujemo. Borba protiv te emigracije, ma kako uspješna bila, zapravo je značila poraz: bilo je to liječenje simptoma. Uzrok nije bio u emigraciji, nego u samom sistemu.
Jugoslovensko klanje bilo je istina o Jugoslaviji. Do nje, istine, nemoguće je doći kompromisnim objedinjenjem partikularnih volja i interesa, na čemu se bazira naša potraga za zajedničkom istinom na kojoj ćemo graditi novu zajedničku budućnost.
Proces uspostave nove ideološke istine tako je pun laži da one slabijeg stomaka a boljeg pamćenja tjera na povraćanje. Svejedno, nova, konsenzualna istina biće, ipak, uspostavljena. Njeni tribuni iz toga će izvući nemalu korist, odmah. Posljedice raspada istine naših tržišta-Država trpićemo svi, kasnije. Kapitalo-parlamentarizam, kako parlamentarnu demoktratiju naziva Alain Badiou, ravnodušan je prema istini: ono što se od nas zahtijeva nije istina, nego dogovor, saradnja i vladavina prava. Otud parlamentarne demokratije Zapada i WikiLeaks tretiraju kao pravni problem, ističući kako je to što je prekršeno pravo važnije od toga što je iznesena istina... Jer je pitanje istine i njene (re)prezentacije pravno uređeno, jer je pravo u tim državama starije od istine.
O odnosu pravne države i istine Badiou u Mračnom raspadu piše: 'Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom... Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu. Filozofski gledano, one su, ako tako možemo reći, relativističke i skeptičke države, ne zbog slučaja ili ideologije, već samosvojno, od onda od kada je njihova suština pravno pravilo. To je upravo i razlog zašto se te države dobrovoljno predstavljaju kao manje loše prije nego najbolje. Manje loše u svakom slučaju znači da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro'.
Zato jer je tako, moguća je ovakva Bosna, koju je stvorio Zapad, Bosna koja pravno postoji, ali nije uređena na načelima 'Istine ili Dobra'. Bosna je lapsus u brižno sročenom, na engleski prevedenom slavljeničkom govoru. Bosna je simptom nove regionalne istine pomirenja i eurointegracija. Dok se regionalni predsjednici sastaju, grle i izmjenjuju izraze ljubavi, valja reći kako je podijeljena, trajno disfunkcionalna Bosna u kojoj nepravda smrdi do neba, istina našeg novog regionalnog projekta.
Suočeni sa propašću jugoslovenskog socijalističkog projekta, prihvatili smo laži o nacijama i identitetima i pohrlili u nacionalizme i ratove, koji su bili cover iza kojega je jugoslovenski prostor iz socijalizma preveden u neoliberalizam. Sada, kada se suočavamo sa bankrotom neoliberalne ideologije a 'vjekovne težnje' za nacionalnom samostalnošću i samobitnošću se ukazuju kao govno na kiši, utjehu pokušavamo pronaći pričajući sebi veličanstvene laži o jugoslovenskom socijalizmu. Za sve to vrijeme, slobodu i istinu ljubimo više od svega. Robovi obično tako, ne?
- Sent using Google Toolbar"
e-novine.com - Golubiju pamet u glavu!
e-novine.com - Golubiju pamet u glavu!: "I bogovi su spali na sjeme
Golubiju pamet u glavu!
Piše: Nenad Veličković
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: animalsinthecity.webs.com
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi
Biblijska čast da Noju donese dobru vijest nije pripala ni orlu, ni jastrebu, ni sokolu, nego golubu. Ali, Nojevi potomci ipak na svoje grbove ne stavljaju pitomog pismonošu nego divlje grabljivice. Oštro oko, kljun i kandže ujedinjuju ljude bolje od maslinove grančice i ljubavnog gugutanja.
Istini za volju, golubovi svojski rade u korist svoje štete - seru po svemu što stignu, toveći se kao kokoši, ali noseći puno manja jaja. Trgovi zaudaraju njihovim izmetom, balkoni i potkrovlja puni su ljepljivog paperja. Pa ipak čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Sneveseli se čovjek, ali ne pada mu na pamet da u tom golubu prepozna samog sebe. Ne pomišlja da i on tako, već dvadeset godina, od prvih demokratskih izbora, čeka da prođe nevrijeme pa da opet izvuče glavu iz zgrčenih ramena. Ne dovija se u svojoj golubijoj pameti da je demokratija puno više od izlazaka na izbore kao na trg posut sjemenjem, i da i on, kao i golubiji narod, sve manje leti a sve više sere.
Photo: www.mopo.ca
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi.
I čeka da mu božije čudo izmet pretvori u srebro, pa da napuni džepove i krene mapom puta bez vize u Evropu. Ali i tamo, gle čuda, pao snijeg! Stoje vozovi, ne lete avioni, ne voze autobusi. Dvadeset godina čeka da mu ukinu vizu, a ispada da nisu ništa bolji od njega. I njih snijeg zamete, kao Kočićeve i Sijarićeve junake. Lažni bogovi, bespomoćni klošare na Hitrouu, Šipolu, Orliju... Džaba im pasoši s lavovima i orlovima, džaba zlatne i platinaste kreditne kartice. Džaba ONLY EU i NON EU, kad su izlazi zatvoreni. Čini se da i privilegije zasnovane na blagodetima nacionalizma imaju svoje limite. Ovako, povaljani kao u vukovarskim, mostarskim, dubrovačkim ili sarajevskim skloništima, ne čine se više tako superiorni.
Naprotiv, izgledaju isto kao bivši Jugovići zameteni u ćiri između inflacije i stabilizacije. Prilagodljivi svakoj podlozi, strpljivo leže po zavjetrinama terminala, gutaju tablete i bijes, i čekaju da ih neka viša pamet vrati u normalan život. Istina, tamo im skraćuju penzije a produžavaju radno vrijeme, ohrabruju turizam a protjeruju strance, poskupljuju školarine a pojeftinjuju živote, oduzimaju privatnost a poklanjaju privjeske...
Photo: animalsinthecity.webs.com
Ali, ipak podijele trinaestu platu i dopuste radost Božića.
Zašto je trebalo zasrati crveni pasoš, da bi se putovalo s biometrijskim? Hoće li sutra biti jeftinije izdržavati Brisel nego što je to juče bilo Beograd? Zašto je planska privreda loša kad njome upravljaju komunisti, a dobra kad je predvode bankari? Je li najviše što ta dugo sanjana demokratija može ponuditi stezanje kaiša i strah od terorizma? Zar je vrijedilo izgubiti dvadeset godina da bi se iz golubarnika izašlo u kokošarnik?
* Tekst je preuzet sa internet portala Deutsche Welle
- Sent using Google Toolbar"
Golubiju pamet u glavu!
Piše: Nenad Veličković
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: animalsinthecity.webs.com
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi
Biblijska čast da Noju donese dobru vijest nije pripala ni orlu, ni jastrebu, ni sokolu, nego golubu. Ali, Nojevi potomci ipak na svoje grbove ne stavljaju pitomog pismonošu nego divlje grabljivice. Oštro oko, kljun i kandže ujedinjuju ljude bolje od maslinove grančice i ljubavnog gugutanja.
Istini za volju, golubovi svojski rade u korist svoje štete - seru po svemu što stignu, toveći se kao kokoši, ali noseći puno manja jaja. Trgovi zaudaraju njihovim izmetom, balkoni i potkrovlja puni su ljepljivog paperja. Pa ipak čovjeku bude žao kad vidi promrzlu pticu skutrenu u zavjetrini; stisnula zima, kovitla snijeg, pada noć, a ona ko samac usred svemira, naoružana samo perjem i strpljenjem čeka neko maglovito bolje sutra.
Sneveseli se čovjek, ali ne pada mu na pamet da u tom golubu prepozna samog sebe. Ne pomišlja da i on tako, već dvadeset godina, od prvih demokratskih izbora, čeka da prođe nevrijeme pa da opet izvuče glavu iz zgrčenih ramena. Ne dovija se u svojoj golubijoj pameti da je demokratija puno više od izlazaka na izbore kao na trg posut sjemenjem, i da i on, kao i golubiji narod, sve manje leti a sve više sere.
Photo: www.mopo.ca
Umjesto obrazovnog programa gleda Farmu, a umjesto dramskog Bingo. Glavna lektira su mu oglasne table u kladionicama. Samoupravljanje je zamijenio daljinskim za TV. Kalorije ne troši na radnim akcijama nego u fitnes-centrima; ideal mu je vrat deblji od glave i sise uspravnije od leđa. Cilj mu je postati milijunaš, a ne čovjek. Što propusti u školi, nadoknadi u crkvi. Aska mu je slađa na ražnju nego u špicama. Estetiku vezuje za hirurgiju, a ne za filozofiju. Radije će šutiti u upravnim odborima nego vikati u sindikatima. Djecu tretira kao nekretnine. Poštuje mito, osuđuje korupciju. Odbija fašizam, prezire mješance. Socijalizma se stidi, srednjim vijekom ponosi.
I čeka da mu božije čudo izmet pretvori u srebro, pa da napuni džepove i krene mapom puta bez vize u Evropu. Ali i tamo, gle čuda, pao snijeg! Stoje vozovi, ne lete avioni, ne voze autobusi. Dvadeset godina čeka da mu ukinu vizu, a ispada da nisu ništa bolji od njega. I njih snijeg zamete, kao Kočićeve i Sijarićeve junake. Lažni bogovi, bespomoćni klošare na Hitrouu, Šipolu, Orliju... Džaba im pasoši s lavovima i orlovima, džaba zlatne i platinaste kreditne kartice. Džaba ONLY EU i NON EU, kad su izlazi zatvoreni. Čini se da i privilegije zasnovane na blagodetima nacionalizma imaju svoje limite. Ovako, povaljani kao u vukovarskim, mostarskim, dubrovačkim ili sarajevskim skloništima, ne čine se više tako superiorni.
Naprotiv, izgledaju isto kao bivši Jugovići zameteni u ćiri između inflacije i stabilizacije. Prilagodljivi svakoj podlozi, strpljivo leže po zavjetrinama terminala, gutaju tablete i bijes, i čekaju da ih neka viša pamet vrati u normalan život. Istina, tamo im skraćuju penzije a produžavaju radno vrijeme, ohrabruju turizam a protjeruju strance, poskupljuju školarine a pojeftinjuju živote, oduzimaju privatnost a poklanjaju privjeske...
Photo: animalsinthecity.webs.com
Ali, ipak podijele trinaestu platu i dopuste radost Božića.
Zašto je trebalo zasrati crveni pasoš, da bi se putovalo s biometrijskim? Hoće li sutra biti jeftinije izdržavati Brisel nego što je to juče bilo Beograd? Zašto je planska privreda loša kad njome upravljaju komunisti, a dobra kad je predvode bankari? Je li najviše što ta dugo sanjana demokratija može ponuditi stezanje kaiša i strah od terorizma? Zar je vrijedilo izgubiti dvadeset godina da bi se iz golubarnika izašlo u kokošarnik?
* Tekst je preuzet sa internet portala Deutsche Welle
- Sent using Google Toolbar"
Kurspahić: Pravo na sjećanja - Radio Slobodna Evropa
Kurspahić: Pravo na sjećanja - Radio Slobodna Evropa: "Kolumna
Kurspahić: Pravo na sjećanja
Kemal Kurspahić
Kemal Kurspahić
24.12.2010
Kemal Kurspahić
Kad sam nedavno, u raspravi na ovom mjestu povodom moje kolumne 'Granice dozvoljenog', napisao kako me ne iznenađuje da su 'decenije poništavanja sistema vrijednosti u kojima smo odrastali proizvele toliko negativnih osjećanja, cinizma pa i pesimizma' jedan se poštovani čitalac toliko naljutio da je ustvrdio kako je to što je napisano 'čista laž' zbog koje bi autor morao da se srami i zbog koje je u očima tog čitaoca 'definitivno krahirao'. Čovjek - insistirajući da znamo 'kakvo je to vrijeme bilo' - očito vjeruje kako su 'vrijednosti u kojima smo odrastali' nekakva istorijska ili ideološka prevara, laž ili fikcija. Možda sam mogao biti i precizniji, pa reći kako je riječ o vrijednostima s kojima je odrastala moja generacija - rođenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata - ali ne vjerujem da bi to moglo ublažiti ljutnju čitaoca koji sugeriše kako 'znamo kakvo je to vrijeme bilo'.
A ako neko baš dovodi u pitanje čitav sistem vrijednosti s kojima ste rasli, kvalifikujući ga kao 'čistu laž', onda se radi o dubokom nesporazumu koji ipak zaslužuje razjašnjenje. Riječ je, naime, o vrijednostima koje spadaju u red najuzvišenijih civilizacijskih tekovina koje su u mom dječaštvu i mladosti bile izvor samopoštovanja a nikada, sve do ovih dana, srama na koji me upućuje čitalac.
Na vrhu liste tih vrijednosti našao bi se antifašizam.
Grupa partizana koji su se borili u Sloveniji za oslobođenje Jugoslavije od nacističkih okupatora, 01. jun 1944
U mome odrastanju to osjećanje istorijskog doprinosa zemlje u kojoj sam rođen u poražavanju najmračnije ideologije odgovorne za zlodjela monumentalnih razmjera nije bilo tek obavezna školska lektira ili ideološki okvir za podizanje 'svjesnih omladinaca' kako vole da se podruguju ignoranti koji bi da nam organizuju i ponište sjećanja unazad: za mene su naše ustaničke puške i sutjeske i neretve, jasenovci i kragujevci, ZAVNOBiH i AVNOJ, bili tragovi i dokazi hrabrosti da se pred najvećim iskušenjem čovječanstva bude na pravoj strani. To osjećanje iz djetinjstva potvrđivalo se i produbljivalo u svim mojim životnim putovanjima i propitivanjima i prošlosti i sadašnjosti: svuda u svijetu, a bio sam u 60 zemalja, u susretima s ljudima iz svijeta nauke, politike ili novinarstva nailazio sam samo na poštovanje za taj istorijski doprinos Titove Jugoslavije svjetskoj antifašističkoj koaliciji. To što su u ovim decenijama sistematskog poništavanja tih vrijednosti, o kojime je bilo riječi u osporavanom tekstu, neki domaći revizori prošlosti decenijama nakon njihovog istorijskog poraza vratili na scenu nacističke kolaboracioniste i razmahnuli zastavama ustaštva ili četništva moglo je - u sadjejstvu akademija, partija i medija - postati modni hit devedesetih, i moglo je biti inspiracija zločinačkih odmazdi za mitske krivice i poraze, ali nikome sa samosviješću o tome odakle dolazi nisu mogle pobrisati sjećanja na vrijednosti koje su nas formirale.
Slična djejstva imao je antistaljinizam.
Nepristajanje zemlje u kojoj sam odrastao na diktat iz Moskve, i to još 1948. - kad je to značilo ekonomsku blokadu u neimaštini poratnih godina - bilo je izvor samopoštovanja i inspiracija za obnovu uprkos svemu, i golemog uvažavanja i na Zapadu i na Istoku i posebno u nastajućem nesvrstanom svijetu zemalja u razvoju u kojem je Jugoslavija u Titovim decenijama bila i najuticajniji glas, a njeni građani za razliku od državljana zemalja sovjetske imperije bili dobrodošli svuda u svijetu.
A šta tek da kažem o vrijednostima dobrog komšiluka.
Ako i ima onih koji vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
Čovjek ne mora biti atomski fizičar, dovoljno je i da površno prati to što se zove dijalog na domaćoj javnoj sceni, pa da vidi kako su neke simbolične manifestacije poštovanja za vjerske i nacionalne razlike - kao što je slika bogomolja četiri svjetske religije u srcu Sarajeva, pozivanje na bajramske baklave i božićne, i katoličke i pravoslavne, porodične ili javne svečanosti, višestoljetno postojanje i opstajanje jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini pogromima uprkos - posljednjih decenija kompromitovani zbog providne političke banalizacije sve dok u najnovije vrijeme nisu postale i predmet bahatog poricanja pa i poruge iz krugova uživalaca i promotora 'novih vrijednosti' i 'novog sistema'. Dakle, ni najmanje ne čudi što je 'ovo što sada imamo', i što naročito imaju nosioci vlasti u posljednje dvije decenije i njihovi ideološki, vjerski ili rodbinski odabranici ili sljedbenici, regrutovalo udarne brigade medijskih, kvazi-akademskih i književnih intelektualnih batinaša koji agresivno poriču nekadašnje i promovišu nove vrijednosti. To je za njih i jedini način održavanja u vlasti, ili osvajanja vlasti, kako bi se osigurao imunitet od propitivanja ili ozbiljnije istrage novostečenih statusa i imovine.
Nije teško zaključiti da to u znatnoj mjeri objašnjava i njihovo uporno izbjegavanje da zemlju uvedu u evropsku porodicu država vladavine prava.
Ali, ako i ima - a očito je da ima - i onih koji im vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
- Sent using Google Toolbar"
Kurspahić: Pravo na sjećanja
Kemal Kurspahić
Kemal Kurspahić
24.12.2010
Kemal Kurspahić
Kad sam nedavno, u raspravi na ovom mjestu povodom moje kolumne 'Granice dozvoljenog', napisao kako me ne iznenađuje da su 'decenije poništavanja sistema vrijednosti u kojima smo odrastali proizvele toliko negativnih osjećanja, cinizma pa i pesimizma' jedan se poštovani čitalac toliko naljutio da je ustvrdio kako je to što je napisano 'čista laž' zbog koje bi autor morao da se srami i zbog koje je u očima tog čitaoca 'definitivno krahirao'. Čovjek - insistirajući da znamo 'kakvo je to vrijeme bilo' - očito vjeruje kako su 'vrijednosti u kojima smo odrastali' nekakva istorijska ili ideološka prevara, laž ili fikcija. Možda sam mogao biti i precizniji, pa reći kako je riječ o vrijednostima s kojima je odrastala moja generacija - rođenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata - ali ne vjerujem da bi to moglo ublažiti ljutnju čitaoca koji sugeriše kako 'znamo kakvo je to vrijeme bilo'.
A ako neko baš dovodi u pitanje čitav sistem vrijednosti s kojima ste rasli, kvalifikujući ga kao 'čistu laž', onda se radi o dubokom nesporazumu koji ipak zaslužuje razjašnjenje. Riječ je, naime, o vrijednostima koje spadaju u red najuzvišenijih civilizacijskih tekovina koje su u mom dječaštvu i mladosti bile izvor samopoštovanja a nikada, sve do ovih dana, srama na koji me upućuje čitalac.
Na vrhu liste tih vrijednosti našao bi se antifašizam.
Grupa partizana koji su se borili u Sloveniji za oslobođenje Jugoslavije od nacističkih okupatora, 01. jun 1944
U mome odrastanju to osjećanje istorijskog doprinosa zemlje u kojoj sam rođen u poražavanju najmračnije ideologije odgovorne za zlodjela monumentalnih razmjera nije bilo tek obavezna školska lektira ili ideološki okvir za podizanje 'svjesnih omladinaca' kako vole da se podruguju ignoranti koji bi da nam organizuju i ponište sjećanja unazad: za mene su naše ustaničke puške i sutjeske i neretve, jasenovci i kragujevci, ZAVNOBiH i AVNOJ, bili tragovi i dokazi hrabrosti da se pred najvećim iskušenjem čovječanstva bude na pravoj strani. To osjećanje iz djetinjstva potvrđivalo se i produbljivalo u svim mojim životnim putovanjima i propitivanjima i prošlosti i sadašnjosti: svuda u svijetu, a bio sam u 60 zemalja, u susretima s ljudima iz svijeta nauke, politike ili novinarstva nailazio sam samo na poštovanje za taj istorijski doprinos Titove Jugoslavije svjetskoj antifašističkoj koaliciji. To što su u ovim decenijama sistematskog poništavanja tih vrijednosti, o kojime je bilo riječi u osporavanom tekstu, neki domaći revizori prošlosti decenijama nakon njihovog istorijskog poraza vratili na scenu nacističke kolaboracioniste i razmahnuli zastavama ustaštva ili četništva moglo je - u sadjejstvu akademija, partija i medija - postati modni hit devedesetih, i moglo je biti inspiracija zločinačkih odmazdi za mitske krivice i poraze, ali nikome sa samosviješću o tome odakle dolazi nisu mogle pobrisati sjećanja na vrijednosti koje su nas formirale.
Slična djejstva imao je antistaljinizam.
Nepristajanje zemlje u kojoj sam odrastao na diktat iz Moskve, i to još 1948. - kad je to značilo ekonomsku blokadu u neimaštini poratnih godina - bilo je izvor samopoštovanja i inspiracija za obnovu uprkos svemu, i golemog uvažavanja i na Zapadu i na Istoku i posebno u nastajućem nesvrstanom svijetu zemalja u razvoju u kojem je Jugoslavija u Titovim decenijama bila i najuticajniji glas, a njeni građani za razliku od državljana zemalja sovjetske imperije bili dobrodošli svuda u svijetu.
A šta tek da kažem o vrijednostima dobrog komšiluka.
Ako i ima onih koji vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
Čovjek ne mora biti atomski fizičar, dovoljno je i da površno prati to što se zove dijalog na domaćoj javnoj sceni, pa da vidi kako su neke simbolične manifestacije poštovanja za vjerske i nacionalne razlike - kao što je slika bogomolja četiri svjetske religije u srcu Sarajeva, pozivanje na bajramske baklave i božićne, i katoličke i pravoslavne, porodične ili javne svečanosti, višestoljetno postojanje i opstajanje jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini pogromima uprkos - posljednjih decenija kompromitovani zbog providne političke banalizacije sve dok u najnovije vrijeme nisu postale i predmet bahatog poricanja pa i poruge iz krugova uživalaca i promotora 'novih vrijednosti' i 'novog sistema'. Dakle, ni najmanje ne čudi što je 'ovo što sada imamo', i što naročito imaju nosioci vlasti u posljednje dvije decenije i njihovi ideološki, vjerski ili rodbinski odabranici ili sljedbenici, regrutovalo udarne brigade medijskih, kvazi-akademskih i književnih intelektualnih batinaša koji agresivno poriču nekadašnje i promovišu nove vrijednosti. To je za njih i jedini način održavanja u vlasti, ili osvajanja vlasti, kako bi se osigurao imunitet od propitivanja ili ozbiljnije istrage novostečenih statusa i imovine.
Nije teško zaključiti da to u znatnoj mjeri objašnjava i njihovo uporno izbjegavanje da zemlju uvedu u evropsku porodicu država vladavine prava.
Ali, ako i ima - a očito je da ima - i onih koji im vjeruju kako je 'ovo danas' zbog nečega superiorno nad 'onim juče', možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
- Sent using Google Toolbar"
Tuesday, December 7, 2010
"Moderna" Srbija i jugoslovenska ideja. | zokster
"Moderna" Srbija i jugoslovenska ideja. | zokster: "'Moderna' Srbija i jugoslovenska ideja
Zadivljen kriminalnom veštinom i sposobnošću, kako se krade od mrtvaca, srbijanskog a u stvari srpskog ministra za ljudska i manjinska prava, čeda Demokratske stranke, Svetozara Čiplića, koji je odlučio da Jugosloveni ne mogu imati status nacionalne manjine, naterala me je ba se vratim na početak kraja jugoslovenske drame, da vidim gde je ispekao tako dobar i unosan zanat. Tehnika lukavstvo i bezobzirnost odvedoše me u mart 1991.godine sa svim relevantnim dogadjajima, Vukovom Devetim martom, tenkovima na na beogradskim ulicama, studentskoj pobuni, okupljanju na Terazijskoj česmi i kontramitingu vojnih penzionera na Ušću.
Tada mi je već postalo jasno da prisustvujem, šibicarskoj predstavi dramatizovanog romana Agate Kristi, gde ne postoji samo jedan ubica, nego je ubica, zajedničko kriminalno udruženje, gde svi noževima, do smrti, a i posle, čisto iz zadovoljstva, ubadaju nesrećnu žrtvu u ovom slučaju, bivšu zajedničku domovinu SFRJ Jugoslaviju. Glavni akteri, nacionalni program SANU, SPC, Milošević kao nacional-socijalistička matica, srpski generali u JNA, 'srpska opozicija', udruženje književnika, likovnih, estradnih i inih umetnika, i probuđeni narod, sjedinjeni u mržnji prema svemu što nije srpsko, krenuli su u grabež budućeg nasldja.
Podmuklo zajedničko udruženje, tada je upreglo sve svoje snage da 'zaludeleu' , antiratnu i istinski jugoslovensku mladost Beograda i Srbije prevaspita, privede nacionalnom ognjištu, obuče u uniforme i pošalje u buduće ratove za srpski lebensraum i svoje pune džepove.
Pripremljena podvala, iza koje su stajali gotovo svi zaverenici najasnije je uočljiva u tada održanom govoru patrijarha Pavla na Terazijama gde se potencira ugroženost srpskog naroda širom Jugoslavije, izaziva strah, produkuje mržnja i poziva, u ljubavi i toleranciji stasalu mladost Beograda i Srbije da shvati tešku situaciju u kojoj srpski narod nalazi, da se razidje i da ne remeti politiku i pregnuće 'mudrog' srpskog rukovodstva.
http://www.youtube.com/watch?v=3I6s3kRtO3Y
Nije trebalo dugo čekati, a 'mudro' srpsko rukovodstvo je odmah krenulo u akciju.
Dogovorom izmedju Franje Tudjmana i Miloševića 17. marta 1991 u Karadjordjevu, postignut je dogovor o nasledju, osmišljen je i režiran krvavi kraj SFRJ Jugoslavije i ideje jugoslovenstva jer bez enormnih zločina nisu nikako mogli da završe posao koji su započeli, da likvidiraju bolesnika na umoru.
Kad je prošla priča o izmišljenom masakru u Stocu i ubijanju pravoslavnih popova u Pakracu, organizovani su i pravi dogadjaji.
Plitvice 31 marta1991.
Borovo selo 02. maja 1991.
Dogovor Miloševića 'Nemam ništa protiv da Slovenija nastavi svojim putem samostalno' i Kučana 'Nemam ništa protiv da svi Srbi žive u jednoj državi' završio je lažnim ratom i izguravanjem Slovenije iz zajednice što je bio i stvarni kraj SFRJ Jugoslavije.
Tada je nestala SFRJ država, bratstva i jedinstva, socijalističke ravnopravnosti naroda i narodnosti, a SFRJ Jugosloveni, ostavši bez države, i bez armije, postali su laka lovina za mrzitelje i zlikovace svih nacija. Ne pristajanjem na mržnju i ponudjene obmane i laži o veličini nacija, oni najuporniji su radije, čuvajući zdrav razum, izabriali sudbinu apatrida i bekstvo u spoljnu i untrašnju emigraciju.
To što se na početku, Miloševićeva 'JNA' okomila na Dubrovnik, grad bez strateškog značaja, nije nimalo slučajno i bez smisla.
Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, su postojali i pre stvaranja bilo kakve Jugoslavije. Naime, sama ideja o povezivanju južnih slovena rodjena je u ovim gradovima. Njihova otvorenost, gostoprimstvo, raznolikost kultura kroz vekove i zajednički jezik, dalo je i ideju za ujedinjenje južnih slovena i stvaranja zajedničke multikulturalne i multikonfesionalne države.
Sa pozicije srpskih nacionalsocijalista, razočaranih u bilo kakvo zajedništvo, trebalo je, za uvek, staviti tačku ne samo na SFRJ Jugoslaviju nego na samu ideju jugoslovensva, saseći je tu na izvoru. Za njih su gradovi, Dubrovnik, Sarajevo, Vukovar predstavljali samo legla anacionalne kopiladi.
Šta mislite, zbog čega su mučeni i ubijani gradovi sa najviše Jugoslovena, melting pot brakova i njihove dece?
Trebalo je srušiti sve mostove i iskidati sve moguće veze civilizovanih i kosmopolitski nastrojenih ljudi.
Seljačine u generalskim uniformama, ta ruralno primitivna stvorenja, nije trebalo specijalno moliti da ubijaju gradski život i civilizaciju koju, inače, nikad nisu voleli.
5. oktobra 1991 je u Dubrovniku, od granate zločinačke 'JNA' smrtno je stradao i Milan Milišić, Jugosloven, neobičan , radoznao i otvoren čovek, jedan od najistaknutijih naših savremenih pjesnika. Bio je jedna od najljepših spona srpske i hrvatske poezije. Milan Milišić nije bio slučajna žrtva rata. Milan Milišić i ljudi istinskog jugoslovenskog opredeljenja , Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Marko Vešović, Rade Šerbedžija i mnogi drugi bili su prava meta programa pomahnitalog srpskog nacionalsocijaliizma i njegovog izvodjača radova Slobodana Miloševića. Istinski SFRJ Jugosloveni su prepoznali zlo dok se još ušunjavalo na prstima i koji su po cenu sopstvenog života i tada vrištali, upozoravali, ali sami i od svih odbačeni, nisu bili u stanju da srpsko hrvatski brod skrenu sa zacrtane maršrute: Od urbicida do genocida, pa sve do Haga, nekad zvanog Nirnberg.
Žalosno je što se sada i posle dvadeset godina survavanja, srpski narod još uvek nalazi na početku, 'pred bitkama i u bitkama, iako sada možda nisu oružane, ali ni takve nisu isključene' i što Vlada sa svojim Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, ima odrešene ruke da završi nacionalsocijalistički projekt i nastavi da spašava, ono što je ostalo od Miloševićevih i Ćosićevih 'pobeda', 'Kosova kao srca Srbije' Republiku srpsku i ukidanje autonomije Vojvodine.
Jugosloveni, sa svojim upornim ne pristajanjem na mržnju, sem prema nacistima i fašistima svih nacionalnosti, za ovu vladu su remetilački faktor i kao neuklopljivi u novi sistem 'vrednosti', uopšte, više ne smeju da postoje.
- Sent using Google Toolbar"
Zadivljen kriminalnom veštinom i sposobnošću, kako se krade od mrtvaca, srbijanskog a u stvari srpskog ministra za ljudska i manjinska prava, čeda Demokratske stranke, Svetozara Čiplića, koji je odlučio da Jugosloveni ne mogu imati status nacionalne manjine, naterala me je ba se vratim na početak kraja jugoslovenske drame, da vidim gde je ispekao tako dobar i unosan zanat. Tehnika lukavstvo i bezobzirnost odvedoše me u mart 1991.godine sa svim relevantnim dogadjajima, Vukovom Devetim martom, tenkovima na na beogradskim ulicama, studentskoj pobuni, okupljanju na Terazijskoj česmi i kontramitingu vojnih penzionera na Ušću.
Tada mi je već postalo jasno da prisustvujem, šibicarskoj predstavi dramatizovanog romana Agate Kristi, gde ne postoji samo jedan ubica, nego je ubica, zajedničko kriminalno udruženje, gde svi noževima, do smrti, a i posle, čisto iz zadovoljstva, ubadaju nesrećnu žrtvu u ovom slučaju, bivšu zajedničku domovinu SFRJ Jugoslaviju. Glavni akteri, nacionalni program SANU, SPC, Milošević kao nacional-socijalistička matica, srpski generali u JNA, 'srpska opozicija', udruženje književnika, likovnih, estradnih i inih umetnika, i probuđeni narod, sjedinjeni u mržnji prema svemu što nije srpsko, krenuli su u grabež budućeg nasldja.
Podmuklo zajedničko udruženje, tada je upreglo sve svoje snage da 'zaludeleu' , antiratnu i istinski jugoslovensku mladost Beograda i Srbije prevaspita, privede nacionalnom ognjištu, obuče u uniforme i pošalje u buduće ratove za srpski lebensraum i svoje pune džepove.
Pripremljena podvala, iza koje su stajali gotovo svi zaverenici najasnije je uočljiva u tada održanom govoru patrijarha Pavla na Terazijama gde se potencira ugroženost srpskog naroda širom Jugoslavije, izaziva strah, produkuje mržnja i poziva, u ljubavi i toleranciji stasalu mladost Beograda i Srbije da shvati tešku situaciju u kojoj srpski narod nalazi, da se razidje i da ne remeti politiku i pregnuće 'mudrog' srpskog rukovodstva.
http://www.youtube.com/watch?v=3I6s3kRtO3Y
Nije trebalo dugo čekati, a 'mudro' srpsko rukovodstvo je odmah krenulo u akciju.
Dogovorom izmedju Franje Tudjmana i Miloševića 17. marta 1991 u Karadjordjevu, postignut je dogovor o nasledju, osmišljen je i režiran krvavi kraj SFRJ Jugoslavije i ideje jugoslovenstva jer bez enormnih zločina nisu nikako mogli da završe posao koji su započeli, da likvidiraju bolesnika na umoru.
Kad je prošla priča o izmišljenom masakru u Stocu i ubijanju pravoslavnih popova u Pakracu, organizovani su i pravi dogadjaji.
Plitvice 31 marta1991.
Borovo selo 02. maja 1991.
Dogovor Miloševića 'Nemam ništa protiv da Slovenija nastavi svojim putem samostalno' i Kučana 'Nemam ništa protiv da svi Srbi žive u jednoj državi' završio je lažnim ratom i izguravanjem Slovenije iz zajednice što je bio i stvarni kraj SFRJ Jugoslavije.
Tada je nestala SFRJ država, bratstva i jedinstva, socijalističke ravnopravnosti naroda i narodnosti, a SFRJ Jugosloveni, ostavši bez države, i bez armije, postali su laka lovina za mrzitelje i zlikovace svih nacija. Ne pristajanjem na mržnju i ponudjene obmane i laži o veličini nacija, oni najuporniji su radije, čuvajući zdrav razum, izabriali sudbinu apatrida i bekstvo u spoljnu i untrašnju emigraciju.
To što se na početku, Miloševićeva 'JNA' okomila na Dubrovnik, grad bez strateškog značaja, nije nimalo slučajno i bez smisla.
Dubrovnik, Sarajevo, Mostar, su postojali i pre stvaranja bilo kakve Jugoslavije. Naime, sama ideja o povezivanju južnih slovena rodjena je u ovim gradovima. Njihova otvorenost, gostoprimstvo, raznolikost kultura kroz vekove i zajednički jezik, dalo je i ideju za ujedinjenje južnih slovena i stvaranja zajedničke multikulturalne i multikonfesionalne države.
Sa pozicije srpskih nacionalsocijalista, razočaranih u bilo kakvo zajedništvo, trebalo je, za uvek, staviti tačku ne samo na SFRJ Jugoslaviju nego na samu ideju jugoslovensva, saseći je tu na izvoru. Za njih su gradovi, Dubrovnik, Sarajevo, Vukovar predstavljali samo legla anacionalne kopiladi.
Šta mislite, zbog čega su mučeni i ubijani gradovi sa najviše Jugoslovena, melting pot brakova i njihove dece?
Trebalo je srušiti sve mostove i iskidati sve moguće veze civilizovanih i kosmopolitski nastrojenih ljudi.
Seljačine u generalskim uniformama, ta ruralno primitivna stvorenja, nije trebalo specijalno moliti da ubijaju gradski život i civilizaciju koju, inače, nikad nisu voleli.
5. oktobra 1991 je u Dubrovniku, od granate zločinačke 'JNA' smrtno je stradao i Milan Milišić, Jugosloven, neobičan , radoznao i otvoren čovek, jedan od najistaknutijih naših savremenih pjesnika. Bio je jedna od najljepših spona srpske i hrvatske poezije. Milan Milišić nije bio slučajna žrtva rata. Milan Milišić i ljudi istinskog jugoslovenskog opredeljenja , Bogdan Bogdanović, Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Marko Vešović, Rade Šerbedžija i mnogi drugi bili su prava meta programa pomahnitalog srpskog nacionalsocijaliizma i njegovog izvodjača radova Slobodana Miloševića. Istinski SFRJ Jugosloveni su prepoznali zlo dok se još ušunjavalo na prstima i koji su po cenu sopstvenog života i tada vrištali, upozoravali, ali sami i od svih odbačeni, nisu bili u stanju da srpsko hrvatski brod skrenu sa zacrtane maršrute: Od urbicida do genocida, pa sve do Haga, nekad zvanog Nirnberg.
Žalosno je što se sada i posle dvadeset godina survavanja, srpski narod još uvek nalazi na početku, 'pred bitkama i u bitkama, iako sada možda nisu oružane, ali ni takve nisu isključene' i što Vlada sa svojim Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, ima odrešene ruke da završi nacionalsocijalistički projekt i nastavi da spašava, ono što je ostalo od Miloševićevih i Ćosićevih 'pobeda', 'Kosova kao srca Srbije' Republiku srpsku i ukidanje autonomije Vojvodine.
Jugosloveni, sa svojim upornim ne pristajanjem na mržnju, sem prema nacistima i fašistima svih nacionalnosti, za ovu vladu su remetilački faktor i kao neuklopljivi u novi sistem 'vrednosti', uopšte, više ne smeju da postoje.
- Sent using Google Toolbar"
Thursday, December 2, 2010
The Ultimate Twitter Guidebook For Teachers | Edudemic
The Ultimate Twitter Guidebook For Teachers | Edudemic: "- Sent using Google Toolbar"
How to Use Twitter – Tips for Bloggers
How to Use Twitter – Tips for Bloggers: "- Sent using Google Toolbar"
Wednesday, December 1, 2010
e-novine.com - U Sarajevu srpsku decu bacaju lavovima
e-novine.com - U Sarajevu srpsku decu bacaju lavovima: "- Sent using Google Toolbar"
Subscribe to:
Posts (Atom)
Dugogodišnjom eskivažom doktora ala Oliver Dulić preživio sam razne vrste povreda.
Moram da naglasim da nisam pristalica alternativnih načina lečenja ali kad zvanična medicina ode i suviše daleko, probe lečenja uz pomoć interneta, ostaju kao jedini mogući pokušaj rešenja ličnih minornih problema.
Do sada sam naučio da uspešno lečim Tuberkulozu, Multiplex mielom, Diskusherniju, Gluvonemiju, Golferski i Teniski lakat, Hipertenziju, Ahilovu petu, Gonoreju, Shizofreniju, Alkoholizam Trihomonijazu i Narkomaniju i to pozitivno u devedeset i osam posto slučajeva.
Zar, niko nije uspeo da ukaže Predsedniku da i u našoj zemlji ima stručnjaka svetskog glasa?
Da li je morao da se podvrgne problematičnom hirurškom zahvatu nekakvog gurua Sakari Orave?
Mogao je jednostavno da svrati kod mene na pivo, sredio bih mu tu tetivu dok kažeš KEKS, i to bez ikakvog prolivanja krvi i novčane nadoknade.
Trčao bi on meni u tu Evropu kao Abebe Bekila i to odmah.