Sunday, December 18, 2011

e-novine.com - Cry Me A River


Srpsko takmičenje u tugovanju

Cry Me A River

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Love Will Tear Us Apart: Joy Division u Beogradu
Love Will Tear Us Apart: Joy Division u Beogradu
Photo: FoNet/Darko Cvetanović
Nacionalno takmičenje u disciplini “Ko će više, dalje i dublje ožaliti partijarha” ušlo je u živopisnu fazu religiozne raspamećenosti otvorene za svaku vrstu originalne mentalne inicijative. Ukidanje nepravoslavnih televizijskih programa tokom beskonačnih dana totalne žalosti (Zone Club, Vizant, Fox life, BBC Prime, VH 1, OBN, Melos, MTV Adria, DSF, TV E, Canale 5, RT CG, Fashion TV, RAI Uno, MTV Hits, VH1 Clasic, Enter, HRT 1 i 2), tek je ilustracija epohalnog tugovanja pretvorenog u opštenarodno tihovanje
Recimo, srpski nogometaši-reprezentativci poznati pod krilatim nadimkom “Orlovi”; na vest o smrti patrijarha Srpske pravoslavne crkve gospodina Pavla, članovi reprezentacije Srbije, Stručni štab i delegacija Fudbalskog saveza Srbije, direktno iz maglovitog i hladnog Londona, izrazili su duboko saučešće Sinodu SPC, predstavnicima SPC i svim pripadnicima crkve: "Svi zajedno upućujemo reči molitve za pokoj duše patrijarha Pavla, ožalošćeni što nismo u prilici da mu odamo poslednju zasluženu počast u Beogradu. Ali, u našim je mislima. Učio nas je i savetovao. Duh nas i dalje vezuje. U trenutku neizmerne tuge pronalazimo veru da nastavimo dalje, zajedno, još jači”.
Punch line sledi u poslednjem pasusu u kojem se Orlovi lično obraćaju mrtvom Pavlu: “Dragi Oče, između istorije i budućnosti, za nas sa Tobom, nema razlike - pobede su bile naše i one što dođu biće opet naše. U Tvom životu i delima nalazimo i ideje i unutrašnju snagu da budemo bolji, kako ljudi tako i sportisti. I bićemo. Tebi neka je duša spokojna i neka Ti je laka zemlja što Te bude prekrila”.
Dead Or Alive: Amfilohije, Pavle, Boris
Photo: FoNet/Nenad Ðorđević
Tu negde po nebrušenoj emocionalnosti valja okačiti izjavu potpredsednika Vlade Srbije Božidara Đelića koji je priznao “da mu je Noletova pobeda makar malo ublažila bol zbog smrti patrijarha”. Kad smo već Đokovića koji je u Parizu igrao finale mastersa nekoliko sati nakon što je objavljena vest da je Pavle umro, komentator na tv kanalu Sport Plus glasno se molio samo da Đokoviću ne kažu da je patrijarh umro, jer bi ovaj kao Vernik nad Vernicima, od tuge izgubio meč, što bi bio drugi udarac za Srbiju u jednom danu!
Aleksandar Stojanović, sportski komentator na Tijanićevom RTS servisu koji je takođe prenosio meč Đoković-Monfis, sasvim je odlepio od tuge zbog smrti partijarha, pa je u jednom trenutku, kad su se svetla ugasila u dvorani, uskliknuo s ljubavlju da je verovatno u pitanju minut ćutanja u čast upokojenog Pavla… da bi se onda ispostavilo da reflektor u dvorani Bersi ide direktno na lice predsednika franuskog Teniskog saveza kojem je upućen grmoglasni aplauz.
A tek prepucavanje između Studija B i RTS oko toga kome je Pavle dao svoj poslednji intervju; nama je dao, jer je baš voleo Studio B; nije vama dao, nego nama jer je pažljivo pratio sve programe RTS, nas je najviše voleo; nije tačno, nas je najviše voleo jer Studio B ima svoju slavu Sveti Đurđic, a zna se da je Pavle bio slab na Đurđica; gluposti, tamo gde je Tijanić – tamo je i patrijarh koji sebi ne bi dozvolio da svoj poslednji intervju pokloni lokalnoj TV stanici već najgledanijoj i najpopularnijoj televiziji koja je pod Tijanićem uspela da se oslobodi epiteta “Bastilja” i postane miljenik Evropske Unije, što je verovatno bila i patrijarhova poslednja želja.
Među slavobitnicima u tugovanju, jedan od šampiona je izvesni Jovan Janjić, novinar niskotiražnog magazina “Nin” kojem je kovčeg upao u med onog časa kad je pre nekoliko godina objavio knjižicu o patrijarhu Pavlu. U trenucima opšte nacionalne tragedije sa naznakama masovnog suicida – Janjić je obišao sve televizijske i radio postaje, svima ispričao svaki detalj glede susreta s Pavlom, neumorno objašnjavao kako ga je patrijarh voleo kao novinara i muškarca, podržavao u opskurnoj nameri da objavi knjigu koju, naravno, možete odmah naručiti telefonom na broj… sa popustom koji važi samo u ovih pet dana nacionalne žalosti.
Kako pet, zar nije tri? Nije, jer je žalost, nažalost, započela već u nedelju kad su RTS/TV B92 započeli tihovanje s tugovanjem, postavljajući standarde žalosti za naredna tri dana, da bi se sve nastavilo u ponedeljak, utorak i sredu – a finale će biti sahrana (Live On Air) u četvrtak kad će čitav Beograd biti zatvoren, a cela Srbija u amfilohijevskoj kataklizmi.
Ah, da.
Boris Tadić je bio vrlo, vrlo tužan. No More Heroes, rekli su The Stranglers još 1977!

Tuesday, December 6, 2011

DAŠA DRNDIĆ - Fale im burek i mamina sarma

e-novine.com - Fale im burek i mamina sarma

DAŠA DRNDIĆ (Odgovor Radmili Lazić upućen glavnom uredniku „Politike“, 5. decembra)

Radmila, na kraju vaše paskvile zaboravili ste povući vodu, pa ću ja. Brzopotezno. Da se ne širi smrad.

Prvo, vaš tekst, nekako reminiscentan čuvenim Politikinim "Odjecima i reagovanjima" s početka 1990-tih, kukavički je uopćen, stoga ne znači ništa. "Neki" su otišli, "neki" su dobili u glavu, neki primaju nacionalnu penziju, neki su se vratili, neki "čeznu za maminom sarmom" (sram vas bilo!) i tako dalje, isprazno i šuplje ali elegantno i podmuklo "ratoborno". Ljudi imaju imena. Pa, hajdemo, Radmilo Lazić. Prozivajte i sudite poimence,"netko" će se već oglasiti u svoju i tuđu obranu.

Drugo, među onim "kategorijama" ljudi koji su otišli, zaboravljate na jednu bitnu: na one koji su ostali i ubili se, kao primjerice Bekim Fehmiu. Zašto se Bekim Fehmiu ubio?

Treće, odakle vam pravo da VI određujete što je kome otadžbina, što je kome zavičaj, da sudite tko je otišao iz protesta, iz straha, iz prinude, iz ekonomskih, ličnih, političkih itd. razloga? Ljudi imaju imena, Radmilo Lazić, i iza njihovih imena stoje vrlo osobne, posebne priče, nijedna nalik drugoj. Zato, uvredljivo je, bezobrazno i bahato, nagomilati stotine tisuća života na hrpu, kako ste vi učinili, i ugurati ih u jednu vreću, emigrantsku, ne bi li tamo šćućureni slušali vašu licemjerno amnestirajuću ili egzekutorsku presudu.

Četvrto, kažete, "mi koji smo ostali, iz protesta (zbog nekih razloga) smo protestvovali – ovde". Koji su to "mi"? Koliko je bilo tih "mi"? I kako su ti "mi" protestvovali, zbog kojih razloga? Zbog ubijanja Vukovara i ljudi u njemu (agresija JNA i srpskih paravojnih jedinica), zbog 1425 dana srpske opsade i devastacije Sarajeva i njegove populacije, zbog 8000 ubijenih u Srebrenici (pod zapovjedništvom Mladića), zbog napada na Kosovo (Srbija)? Svi na isti način? Podjednako glasno, podjednako tiho? KAKO ste "protestvovali"? O, da, i u vrijeme Trećega Reicha, neki su "ostajali i protestvovali", među njima gotovo da nije bilo Židova, komunista, Slavena. Ako jeste, letjeli su u nebo brzinom svjetlosti.

Peto. Što vi Radmilo Lazić znate o emigraciji? Dok ste "protestvovali ovde" – tamo, jeste li imali struje, vode, hrane, jeste li mijenjali boravišta, krevete, jezike, gradove, prijatelje? Jeste li možda živjeli od socijalne pomoći, prali dupeta nemoćnima u staračkim domovima, raznosili pizze po svjetskim metropolama?

O kakvoj "frustriranosti, pizmi, kivnosti i ostrašćenosti posle toliko godina – kao da se ništa nije promenilo" govorite, Radmilo Lazić? O kakvom "oružju protiv dojučerašnjih sunarodnika"? Promijenilo se, da, ali nedovoljno, a mijenjalo se loše i sporo. Osim toga, floskula "dojučerašnji sunarodnici" te dojučerašnje sunarodnike ne ekskulpira, ne amnestira od odgovornosti za dugogodišnju šutnju i sljepilo, bar ne većinu, "posle toliko godina" još uvijek.

Na kraju, s obzirom na to da jedino mene izravno apostrofirate (schmutzig i jadno, Radmilo Lazić), evo odgovora na vašu konstataciju "pa još i bacanje na Beograd krivicu za izdaju – oduvek je bilo neukusno". Da, Beograd je zakazao. Beograd je izdao vrijednosti na kojima je počeo rasti prije sto, dvjesto godina. Beograd se urušio. Beograd je 1988. potonuo u kataklizmičku septičku jamu u kojoj se dugo praćakao, pa iako se, "nešto" promijenilo, za njim se još uvijek (nažalost) vuče smrad. Smrad nacionalizma, smrad otadžbinske, zavičajne, histerične, neutemeljene lojalnosti onome što je retrogradno i zatvoreno. I, naravno da takav Beograd "nema primedbe na ostavljanje", naravno da takav Beograd želi tavoriti u svojoj dušegupki u kojoj nikakva vanjska sila neće remetiti njegov "spokoj" (čitajte Konstantinovića). Ali, postoji još jedan, doduše mali, ali ipak, Beograd, koji se sada guši pod onim velikim, i za koji vjerujem da će kad-tad izroniti.

"Osim ako ne želite da mu se vratite?" Je l se to vi meni izravno obraćate, Radmilo Lazić, ili opet uopćeno, nekima, negdje? Pretpostavljam da ste bar toliko obrazovani da znate kako je nemoguće vratiti se u prošlost. Kako Beograd od ranije, nije Beograd danas. I, pored tolikih mjesta na kugli zemaljskoj, zašto bi se danas itko bilo gdje zauvijek želio vraćati, utaboriti, ići unazad. Maminih sarmi ima svuda. Svoje svjetove nosimo u sebi.

Flush.

Nenad Veličković - Svete kravešine

e-novine.com - Svete kravešine

Jedno pleme – jedan glas

Svete kravešine

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.ski-epic.com

Kakve veze s državom ima ova zemlja u kojoj pola tuceta glavozana vuče za nos tri miliona ljudi? Zaista, kome pored stranaka treba parlament? Šta je svrha izbora u plemenskoj demokratiji? Jedno pleme - jedan glas

Nekada se za 29. novembar putovalo u malim autima ali s velikom radošću, u posjete rođacima i prijateljima, prašnjavim ili blatnjavim putevima bez straha da išta osim možda sitnog kvara može usporiti ili odložiti dolazak na cilj. Za dvesto metara skrenite desno. A onda su došli prvi demokratski izbori, potom rat i mir, rođaci su postali komšije a komšije izbjeglice, auti su postali veći (lijeva ruka desni džip), familije manje a putovanja neizvjesnija. Iza svake okuke čučalo je iznenađenje. Ili su seljaci preko noći odnijeli most, ili je klizište odnijelo cestu, ili je tunel zatvoren zbog radova, ili se ponton rasklimao, ili su nekakvi rendžeri podigli rampu, ili je trasa budućeg autoputa progutala cestu, ili su na nju izašli borci, invalidi, navijači, malinari, traktoristi, građevinari, carinici, penzioneri, željezničari... Za petsto metara držite pravo.

Vozi se tako naprimjer putnik namjernik preko ravne gore Romanije kroz oblak sitne rosulje. Svako malo aparat za navigaciju umilnim ženskim glasom opomene ga: prekoračili ste brzinu. Ne mora vozač više biti oženjen da bi imao suprugu, zaključio bi loš humorista. Pametniji popušta, zaključi vozač i podigne stopalo s gasa. U pravi čas! Iz sumaglice pred autom pojavi se par krava.

Photo: www.dw-world.de

Od onoliko trave okolo one našle da pasu na sred magistralnog puta, pomisli putnik, ali se onda dosjeti da su drumske službe zasipale kolovoz i da iza ove pojave ne stoji kravlje ludilo nego zimsko solilo.

Ima li ova junad roditelje, pita naglas okrećući se lijevo i desno. Jesu li ti seljaci i čobani svjesni da se kockaju s tuđim životima? Gdje je sad policija, ona koja kao Starina Novak iskače iz zasjeda i robi prolaznike? Gdje su sanitarni inspektori, mjeri li neko postotak katrana i olova u romanijskom kajmaku i siru? Gdje su kolumnisti i satiričari, da prepoznaju u ovoj arogantnoj stoci lidere stranaka zbog kojih cijela država već godinu dana stoji i čeka da se makne s mjesta.

Koja država, odgovorio bi kolumnista i satiričar. Kakve veze s državom ima ova zemlja u kojoj pola tuceta glavozana vuče za nos tri miliona ljudi? Zaista, kome pored stranaka treba parlament? Ionako se češće sastaju po hotelima, kafanama i restoranima.

Šta je svrha izbora u plemenskoj demokratiji? Jedno pleme jedan glas.

Test inteligencije

Zeleni Skalpovi biti braća Crvenim Lisicama. Poglavica Hapača ne biti Džibronimo. Rogate Mokasine imati svoj rezervat. Čavoglavi htjeti rezervat kakav imati Rogate Mokasine. Čiroki brijeg naseliti Kockasta Jaja. Poglavica Čavoglavih ne biti Posvađano Oko. Zeleni Skalpovi ne jesti bufalo koji grokće. Poglavica koji mrziti pobješnjeli ječam biti brat Narkomančima. Poglavica Brojler Koji Sjedi i vrač Pobješnjela Mula u istom su plemenu. Crvene Lisice i Čavoglavi iskopati ratnu sjekiru.

Pitanje: Ako niko nema lulu, ko popušiti mir?

Photo: e-novine

Gospođe krave najzad odvajaju jezike od asfalta i dostojanstveno njišući kukovima kreću put Sandohana. Cesta je slobodna. Vozač polako dodaje gas. Na trenutak u retrovizoru učini mu se da na jednoj livadi piše OMENUK ES IT IM OTIT EŽURD, ali se oblak zatvori za njim i svijet potone u sivilo.

Za petsto metara skrenite lijevo.

*Tekst preuzet sa sajta Deutsche Welle uz dozvolu autora

Saturday, December 3, 2011

Denisu Hoperu ukrali šešir

Standard Magazin broj 141 - 29.01.2009. - Tema: Mesto koje je rađalo face

Denisu Hoperu ukrali šešir

- U Cepelinu se ludo proveo i Denis Hoper kada je sa Piterom Fondom '71. došao u Beograd na FEST. Neko mu je ukrao šešir i nudio je 200 dolara da mu vrate. Posle premijere filma Easy rider, ja sam sa društvom otišao na koktel u HotelJugoslaviju, prišao mu i upoznao se. Odemo u njihov apartman na piće, a posle ih odvedemo u Cepelin - priča Miško Mihajlovski, a Lokica dodaje kako joj je bilo krivo što je celo veče ćaskala sa Hoperom, a frajer je u to vreme bio Fonda, ali je bio mnogo uzdržljiviji i mirniji od Denisa.

Thursday, December 1, 2011

Posljednjem predsjedniku vlade | Peščanik

Posljednjem predsjedniku vlade | Peščanik

Ante Marković bio je dijete Privredne reforme iz godine 1965. Titov režim suočio se s neodrživošću dotadašnjeg ekonomskog modela i privredne subjekte je u stanovitoj mjeri prepustio zakonima tržišta i realnom računovodstvu. Učinci su bili blagotvorni, možda i spektakularni. Zemlja je doživjela turistički boom, porasli su životni standard i kupovna moć, a na ulicama jugoslavenskih gradova pojavile su se, dotad nezamislive, saobraćajne gužve. S Privrednom reformom, koja se službeno tumačila i kao “uključivanje u svjetsku podjelu rada”, dovršen je i proces povratka Jugoslavije u zapadnu kulturnu hemisferu. Šezdesete godine bile su zlatno doba jugoslavenskog proljeća.

Marković je pripadao generaciji partizana i skojevaca koji su poslije rata završili studije i na valu Privredne reforme zamijenili stare komunističke direktore. Nova sloboda koju su uživali privredni subjekti otvarala im je prostor za kreativni menadžment i priliku da na licu mjesta saznaju sve o manjkavostima socijalističkog ekonomskog modela i o gvozdenoj logici tržišta. Bili su menadžeri sa zapadnim manirima, odlazili su na poslovne ručkove, govorili strane jezike, znali su da vežu kravatu, koristili su službene automobile i – što je najvažnije – bili su eksperti u svojem poslu. Izazivali su sablazan, isprva kod boljševičkih zamlata, a 1968. i kod studenata koji su se, iz nekog mističnog razloga, posebno užasavali upravo službenih automobila. Emerik Blum, direktorEnergoinvesta koristio je i helikopter o čemu su partijska rukovodstva raspravljala kao o slučaju.

Jasno, svi su novi privrednici bili članovi Partije, ali su na svoje staljinističke sudrugove gledali kao na nužno zlo, kao na zadanu realnost koju će evolucija sistema postepeno otplaviti, a činilo se da je sistem sposoban za evoluciju. U Partiji nisu vidjeli svetinju nego tek nezaobilaznu instituciju sistema jer za njih je business bio motor napretka, a u napredak su vjerovali. Disciplinirano su dolazili na sastanke partijskih ćelija, komiteta i centralnih komiteta jer su poštivali ritual, ali tamo im je bilo dosadno i klonili su se političkih rasprava. Politika je za njih bila neizbježna, ali i neozbiljna predstava koja mimoilazi suštinu jer za njih su samo proizvodnja i trgovina bile stvarne i životne. Bili su ozbiljni ljudi koji rade 24/7 i, iako su nominalno pripadali establishmentu i nomenklaturi, za politiku jednostavno nisu imali vremena.

Zanimljiva je moralna i psihološka evolucija kojom su se ti ljudi otuđivali od komunističke ideologije. Poslovni kontakti sa Zapadom i privredna svakodnevnica diskretno su ih upućivali na liberalizam u kojem su prepoznali sistem koji je, u odnosu na zahrđali socijalizam, bio upadljivo efikasniji u proizvodnji blagostanja i slobode. Istodobno, nova klasa jugoslavenskih menadžera je zbog svojeg racionalizma i skojevske mladosti ostala vjerna antifašizmu, a kao poslovni kozmopoliti koji su o tržištu naučili sve, bili su nezainteresirani za nacionalizam. Kombinacija njihovih prozapadnih, liberalnih sklonosti i komunističkog backgrounda učinila ih je i socijalno osjetljivima. U njihovim firmama radnici su imali dobre plaće. Kreativnom i racionalnom sjedinjenju ponajboljih sastavnica socijalizma i liberalizma historija nije dala priliku, čemu je pridonio i Titov odustanak od Proljeća početkom sedamdesetih godina.[1] U tom preokretu sposobni privrednici nazvani su tehnokratima, tehnobirokratima ili tehnomenadžerima. Bila je to opasna kvalifikacija koja je uništila karijere mnogih uspješnih privrednika, ali i jeftina demagogija koja je prijala masi samoupravljača bijesnih na direktorova službena putovanja i viski. Mnogo kasnije postat će jasno da slobodna i efikasna privreda, uopće zemaljske vrednote, podjednako sablažnjavaju i staljiniste i nacionaliste, zagledane u crvena praskozorja i nebeska carstva.

Iz današnje perspektive se takva tvrdnja doima bizarnom, ali politički racionalizam, liberalizam i kozmopolitizam u Jugoslaviji imali su najjače uporište u Savezu komunista. Ta je organizacija bila vrlo heterogena, podijeljena na liberalnu, staljinističku, nacionalističku i – možda najmanju – izvorno titoističku frakciju koja je zapravo kompromisno sažimala ostale frakcije. Opozicija se služila demokratskom retorikom iz taktičkih razloga, ali je pretežno bila nacionalistička ako ne i fašistička.[2]

Liberali u Partiji vjerovali su da sistem mogu polako i bezbolno promijeniti iznutra i to tako da ne dovedu u pitanje njegovo – civilizacijski neprocjenjivo – antifašističko i internacionalističko nasljeđe. S razlogom su strahovali da bi nagla demontaža sistema stvorila vakuum koga će ispuniti nacionalisti. Ante Marković bio je paradigma takve političke taktike.

Pod njegovim vodstvom Rade Končar postao je brand za lokomotive, transformatore, generatore i bijelu tehniku. Mnoge jugoslavenske tvrtke koje su šezdesetih godina ustrojili “tehnokrati” Markovićevog kova uživale su ugled na evropskom i svjetskom tržištu tako da stereotipna predodžba o slaboj kvaliteti jugoslavenskih proizvoda zaslužuje pažljivo preispitivanje. Končar je bio dovoljno velik da ga je poštedjelo i sustavno uništavanje hrvatske industrije devedesetih godina. Čak ni nepoćudni naziv tvrtke nije promijenjen.[3]

Osamdesetih godina Ante Marković je obnašao najviše državne dužnosti u Hrvatskoj. Bio je predsjednik vlade i predsjednik republike.[4] Karakteristično je da nikada nije obnašao visoku partijsku funkciju, ne računajući ritualno članstvo u centralnom komitetu. U doba dok se Srbija gušila u vrtlogu fašistoidnih mitinga i dok je Slovenija lutala između demokratizacije, nacionalizma i oksimorona demokratskog nacionalizma, hrvatska politika bila je smirena i konstruktivna. To pragmatično odbijanje da se pristane na diskurs sukoba, nacionalisti će kasnije prezrivo nazvati “hrvatskom šutnjom”. Sâm Marković bio je posvećen pokušajima da hrvatsku privredu spasi od ekonomskog kaosa i vješto je izbjegavao političke teme čime je slao jasnu poruku koju su rijetki shvatili: racionalna ekonomija je stvarnost i život; politički iracionalizam je opsjena i smrt.

Bio je nedvojbeno najbolji kandidat za predsjednika savezne vlade. Milošević je forsirao svog pouzdanika Borisava Jovića i pristao je na Markovića (izbor predsjednika vlade bio je nemoguć bez pristanka svih republika i pokrajina) tek kada mu je za ministra unutrašnjih poslova lukavo podmetnuo narodnog heroja Petra Gračanina. Marković će kasnije reći kako se nije mogao oduprijeti ulasku Titovog generala u vladu u kojoj će Gračanin, uz Veljka Kadijevića, odigrati ulogu Miloševićevog Trojanskog konja.

Proguravši Zakon o poduzećima kroz saveznu skupštinu, Ante Marković je 1989. tiho ukinuo socijalizam u Jugoslaviji. Tim zakonom, koji je bio jedan od najliberalnijih trgovačkih zakonika u Evropi, legalizirano je neograničeno privatno vlasništvo nad takozvanim “sredstvima za proizvodnju”. Hiljade građana zaposjelo je sudske registre gdje su upisivali osnivanje svojih malih tvrtki. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj tog preokreta koga mnogi nisu bili svjesni, a neki su ga svjesno ignorirali jer je nastupajuću nacionalističku i antikomunističku histeriju činio izlišnom i deplasiranom.

Spram te histerije Marković se ponašao jednako kao u zlatno doba Končara kada je zaobilazio prepreke kojima je partija pokušavala dokinuti logiku zdravog poslovanja. Računao je da će nacionalisti ispasti smiješni u ogledalu slobodne trgovine i, uopće, slobodnog društva posvećenog proizvodnji života. Suzdržavao se od političkih poruka, ali je upravo time eksplicitno poručivao kako se bavi Suštinom i nema vremena za gluposti dok su nacionalističke zamlate celivale mošti i dok su cmizdrile nad licitarskim srcima. Mnoge naknadne analize to su mu pripisivale kao grešku, čak i kao politički amaterizam, ali Marković je znao da je dijalog s nacionalistima nemoguć, da oni govore nekim drugim, nestvarnim, šamanskim jezikom i da je ponajbolje dopustiti im da ispadnu smiješni. Nije imao izbora nego da protiv nacionalista igra va banque tako što je govorio jezikom razuma i blagostanja. Pokušavao je dobiti na vremenu. Doista, građanima Jugoslavije trebalo je dati vremena da se naviknu na privatnu inicijativu, slobodno raspolaganje devizama, portugalska vina, danske sireve i pravi, nepatvoreni Marlboro i da s konvertibilnom plaćom u džepu shvate kako se iza nacionalističke slatkorječivosti krije priprema grabežnog ubojstva. Ne treba zaboraviti da Marković nije bio zadrti liberal već je iz deviznih rezervi – a bile su među najvećima u Evropi – planirao odvojiti milijardu dolara za socijalno zbrinjavanje radnika koji bi zbog likvidacije nerentabilnih socijalističkih poduzeća izgubili posao. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević shvatili su da moraju stupiti u akciju i da ishod ovisi o timingu.[5] Znali su da će biti zatečeni poput anakronih i prilično suvišnih strašila ako demokratskoj, liberalnoj i građanskoj Jugoslaviji koja se rađala, ostave dovoljno vremena da se stabilizira. Većina građana nije shvatila, nije željela shvatiti, ili im nije bilo dopušteno da shvate, da su nepunih deset mjeseci živjeli u Trećoj Jugoslaviji: od decembra 1989., kada je Marković u saveznoj skupštini pokazao novčanice konvertibilnog dinara, do septembra 1990., kada je s donošenjem Miloševićevog ustava Jugoslavija prestala postojati.

Propagandna sotonizacija savezne vlade bila je prikladna, predvojnička priprema za rat, a samo rat je nacionaliste mogao spasiti i od Ante Markovića i od evropske civilizacije i od demokracije, riječju: od gubitka vlasti. Rat je bio njihov window of opportunity koga nisu smjeli propustiti i zato su djelovali brzo i efikasno. Znali su da bi propuštanjem te prilike zauvijek nestali s historijske scene i da bi ostali zapamćeni tek kao bizarna anomalija. Da nisu uspjeli – i nemojmo nikadazaboraviti da je postojala šansa da ne uspiju – neki gradovi i mnogi ljudi ne bi ni znali da su im prijetili razaranje, smrt i carstvo nebesko.

Hvala Vam gospodine Predsjedniče. Učinili ste sve što je bilo moguće. Nacionalisti su ionako pobijedili već kada su ispalili prvi metak.


Peščanik.net, 29.11.2011.


[1] Nije isključeno da je taj preokret bila Titova koncesija Moskvi kojom je ublažio intenzivan sovjetski pritisak nakon invazije Čehoslovačke, a možda i sovjetsku vojnu intervenciju.

[2] ”Pretežno” stavljam u kurziv da ne bih uvrijedio one časne i rijetke pojedince koji zbog svojih dubokih i iskrenih demokratskih uvjerenja nikada nisu bili komunisti ali su još više i s pravom prezirali nacionalizam.

[3] Osim Končara, Tuđmanov režim nije, primjerice, dirao ni u nazive Kraša, Gredelja, Đure Đakovića i Trećeg maja.

[4] Službeno: predsjednik Izvršnog vijeća Sabora i Predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske.

[5] O žurbi i panici koje su Markovićevi uspjesi izazvali u Miloševićevoj vrhušci dovoljno govori dnevnik Borisava Jovića. Zanimljivo je da je Tuđman u vrijeme svoje predizborne kampanje 1990., lukavo podržavao Markovića. Kasnije je svojem režimu pripisivao ekonomske uspjehe savezne vlade, posebno likvidaciju socijalizma, čime je stvorio historijski zanimljivu konfuziju. Danas je nemoguće utvrditi koliko je to švercanje u Markovićevom vlaku pridonijelo izbornom uspjehu HDZ-a 1990. Tuđman je kritiku Markovića prepustio televiziji i histeričnom Vladi Gotovcu koji je na samo spominjanje bilo čega jugoslavenskog gubio kontrolu nad sobom. General Kadijević znao je da bi demokratizacija Jugoslavije dokinula sakrosanktni položaj vojske. Za njega je Marković bio “kurvin sin”, a u Velikoj Srbiji je vidio prikladno utočište za svoje tenkove i – doslovno – armiju bandoglavih i zločinu sklonih budžetskih parazita.