*Budući da čitate novine i portale sa prostora bivše Jugoslavije, kako vam one danas izgledaju?
Nismo više naivni da bismo imali iluzije oko „tržišta”: sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim „slobodnoga tržišta".
U niz navrata pokušali smo za taj problem senzibilizirati javnost, naročito strukovne organizacije, ali bez uspjeha. Hrvatsko novinarsko društvo zadržalo se na uopćenim frazama o tome kako „oglašivači sve više utječu na uređivačke politike”, pazeći da kakvom neopreznom inicijativom ne naruši poslovični konformizam, s članstvom koje se doslovno trese od straha pred vlasnicima medijskih korporacija, jer im o njima, eto, ovisi egzistencija.
I zbilja, „uređivačke politike” više i ne postoje kao iole autonomne činjenice. O njima se više i ne raspravlja iz perspektive novinarskog zanata i kreacije. One su puki produkti interesa vlasnika i njihovih partnera i sponzora, gdje se - sada već bez ikakvog novinarskog otpora - intervenira na dnevnoj bazi.Prije dvije godine na ovim smo stranicama postavljali pitanja koja su nam se činila dramatičnim:
„Postaje li novinarstvo ambalaža za oglase? U kolikoj je mjeri marketinška industrija preuzela kontrolu nad prioritetima i razvojem novinarske struke? Kolika je izvjesnost da će se, nakon mnogih desetljeća služenja raznim političkim ideologijama, žurnalizam i propaganda ponovo - ovaj put 'bezbolno' - stopiti u jednu te istu profesionalnu djelatnost, sada na prividno bezideologijskim osnovama? I koliko je ta 'dezideologiziranost' uistinu lišena političkih utjecaja?”
U međuvremenu, upitnici su se uspravili u uskličnike: stvari su se promijenile utoliko što su vlasnici medija postajali i vlasnici oglasnih agencija, najveći oglašivači postali su, pak, vlasnici novinske distribucije, interesi su preprženi s više strana, ostvarena je kohabitacija „do groba”, a predstavnicima vladajuće političke elite - koji su sve to omogućili - na novinskim stranicama, radijskim i televizijskim kanalima pjevaju se ditirambi bez kraja i konca. Izbori se ovdje dobivaju ako se osigura potpora vodećih medijskih koncerna, uz odgovarajuće protuusluge, dakako. Sve je podređeno „tržištu”.
U tom kontekstu ostvaruje se hrvatski paradoks: sve agresivnija medijska ekspanzija dovodi do sve većeg sužavanja javnog prostora. Raspolažući sa sve više medija, Hrvatska - za vraga - postaje sve manje slobodna zemlja. Jer mediji u svojoj jednoobraznoj šarolikosti više ne provociraju dijalog, nego su zamišljeni takvima da perpetuiraju isključivo „poželjne” vrste informacija i mišljenja, kao što revijalnim stranicama i televizijskim programima defiliraju samo „poželjni” medijski intelektualci.
Temeljna svrha insistiranja na „obilju” i jest da se ne primijeti ono što je iz njega odstranjeno. Novine već duže vrijeme nisu generatori kritičke misli, već idealni poligoni za njezino pripitomljavanje. Cenzura više nije interventna, nego sistemska. Sasvim rijetki nezavisni mediji i pojedini internetski portali postali su spasonosna mjesta gdje će se objaviti nedopuštene informacije i stavovi, strukturno nalik nekadašnjim „samizdatima”. Samo u zadnjih mjesec dana Feral je objavio pet priča koje su bile doslovno zabranjene u redakcijama vodećih domaćih dnevnih listova, pa su nam ih tamošnji frustrirani novinari ilegalno doturili, a ticale su se visokorangiranih pripadnika političke, gospodarske i pravosudne nomenklature. Kao i devedesetih - ali sada bez rata, Tuđmana i žestokih nacionalističkih naboja - Feral bi danas mogao temeljiti svoju cjelokupnu uređivačku politiku na cenzuriranim člancima sa sve bogatije medijske scene. Samo što „tržište” to neće prihvatiti, logično, jer je ono i uspostavilo cenzuru.
Diktatura tzv. „slobodnog tržišta” realizira se, dakle, u Hrvatskoj tako što se ono ne ukazuje ni kao slobodno, ni kao tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda. „Tržište” koje je skrojeno i modelirano prema interesima političkih i ekonomskih moćnika zapravo je predložak za masovno ispiranje mozga - ideološko trovanje nečim što „nije ideologija”, nečim što je „proizvodnja sadržaja”, kako to vole reći kreatori korporacijskih manifesta - tim više što tu formalno vrijede zakoni slobodnoga natjecanja i jednakih šansi za sve.
I dakako, kad vas marketinška industrija s političkom potporom jednostavnim komesarskim potezom izbaci iz igre, vjernici novoga doba slavodobitno će vas proglasiti poslovno neuspješnim. „Tržište” je tu sasvim neumoljivo, „tržište” je zadano da iznjedri dodatne uspjehe izabranim monopolistima i skutrenoj armiji njihovih poslušnika: svako obrazloženje njegovih „učinaka” svodi se na goli cinizam.
(Tu valjda vrijedi podsjetiti da živimo u zemlji gdje se „uspješnost”, kao pokazatelj društvenoga etabliranja, i inače mjeri čudnim parametrima. Ovdje optuženik za najgora ratna zvjerstva biva izabran za zastupnika u parlamentu, dok najpopularniji estradni fašist, u organizaciji političke vlasti, drži crnu misu na središnjem zagrebačkom trgu, pred desecima tisuća ljudi, i to na bini koja je okićena golemim oglasnim panoima brojnih sponzora: marketinški magovi nemaju predrasuda prema širiteljima mržnje, nego prema „radikalizmu” onih koji se tome suprotstavljaju.)
Zato „medijsko tržište” na hrvatski način, umjesto uobičajenih liberalnih refrena, podrazumijeva reket, ucjenu, političku klimoglavost i duboko poštovanje prema već konstituiranim tvrđavama moći. „Prilagoditi se tržištu” u takvim okolnostima znači pristati na toliko kompromisa da je u pravilu neizbježno izdati osnovna načela novinarske profesije, ako to još išta znači.
Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije „pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici. Sasvim je razumljivo što je propao „na tržištu”.
Hrvatska zbog toga neće postati bolja, ali će biti „tržišno” još zanimljivija.
FERAL TRIBUNE 1185 (Poslednji broj)
Ferale vrati se ovce tvoje ne mogu bez tebe.
Sve je otišlo do đavola
Nismo više naivni da bismo imali iluzije oko „tržišta”: sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim „slobodnoga tržišta".
U niz navrata pokušali smo za taj problem senzibilizirati javnost, naročito strukovne organizacije, ali bez uspjeha. Hrvatsko novinarsko društvo zadržalo se na uopćenim frazama o tome kako „oglašivači sve više utječu na uređivačke politike”, pazeći da kakvom neopreznom inicijativom ne naruši poslovični konformizam, s članstvom koje se doslovno trese od straha pred vlasnicima medijskih korporacija, jer im o njima, eto, ovisi egzistencija.
I zbilja, „uređivačke politike” više i ne postoje kao iole autonomne činjenice. O njima se više i ne raspravlja iz perspektive novinarskog zanata i kreacije. One su puki produkti interesa vlasnika i njihovih partnera i sponzora, gdje se - sada već bez ikakvog novinarskog otpora - intervenira na dnevnoj bazi.Prije dvije godine na ovim smo stranicama postavljali pitanja koja su nam se činila dramatičnim:
„Postaje li novinarstvo ambalaža za oglase? U kolikoj je mjeri marketinška industrija preuzela kontrolu nad prioritetima i razvojem novinarske struke? Kolika je izvjesnost da će se, nakon mnogih desetljeća služenja raznim političkim ideologijama, žurnalizam i propaganda ponovo - ovaj put 'bezbolno' - stopiti u jednu te istu profesionalnu djelatnost, sada na prividno bezideologijskim osnovama? I koliko je ta 'dezideologiziranost' uistinu lišena političkih utjecaja?”
U međuvremenu, upitnici su se uspravili u uskličnike: stvari su se promijenile utoliko što su vlasnici medija postajali i vlasnici oglasnih agencija, najveći oglašivači postali su, pak, vlasnici novinske distribucije, interesi su preprženi s više strana, ostvarena je kohabitacija „do groba”, a predstavnicima vladajuće političke elite - koji su sve to omogućili - na novinskim stranicama, radijskim i televizijskim kanalima pjevaju se ditirambi bez kraja i konca. Izbori se ovdje dobivaju ako se osigura potpora vodećih medijskih koncerna, uz odgovarajuće protuusluge, dakako. Sve je podređeno „tržištu”.
U tom kontekstu ostvaruje se hrvatski paradoks: sve agresivnija medijska ekspanzija dovodi do sve većeg sužavanja javnog prostora. Raspolažući sa sve više medija, Hrvatska - za vraga - postaje sve manje slobodna zemlja. Jer mediji u svojoj jednoobraznoj šarolikosti više ne provociraju dijalog, nego su zamišljeni takvima da perpetuiraju isključivo „poželjne” vrste informacija i mišljenja, kao što revijalnim stranicama i televizijskim programima defiliraju samo „poželjni” medijski intelektualci.
Temeljna svrha insistiranja na „obilju” i jest da se ne primijeti ono što je iz njega odstranjeno. Novine već duže vrijeme nisu generatori kritičke misli, već idealni poligoni za njezino pripitomljavanje. Cenzura više nije interventna, nego sistemska. Sasvim rijetki nezavisni mediji i pojedini internetski portali postali su spasonosna mjesta gdje će se objaviti nedopuštene informacije i stavovi, strukturno nalik nekadašnjim „samizdatima”. Samo u zadnjih mjesec dana Feral je objavio pet priča koje su bile doslovno zabranjene u redakcijama vodećih domaćih dnevnih listova, pa su nam ih tamošnji frustrirani novinari ilegalno doturili, a ticale su se visokorangiranih pripadnika političke, gospodarske i pravosudne nomenklature. Kao i devedesetih - ali sada bez rata, Tuđmana i žestokih nacionalističkih naboja - Feral bi danas mogao temeljiti svoju cjelokupnu uređivačku politiku na cenzuriranim člancima sa sve bogatije medijske scene. Samo što „tržište” to neće prihvatiti, logično, jer je ono i uspostavilo cenzuru.
Diktatura tzv. „slobodnog tržišta” realizira se, dakle, u Hrvatskoj tako što se ono ne ukazuje ni kao slobodno, ni kao tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda. „Tržište” koje je skrojeno i modelirano prema interesima političkih i ekonomskih moćnika zapravo je predložak za masovno ispiranje mozga - ideološko trovanje nečim što „nije ideologija”, nečim što je „proizvodnja sadržaja”, kako to vole reći kreatori korporacijskih manifesta - tim više što tu formalno vrijede zakoni slobodnoga natjecanja i jednakih šansi za sve.
I dakako, kad vas marketinška industrija s političkom potporom jednostavnim komesarskim potezom izbaci iz igre, vjernici novoga doba slavodobitno će vas proglasiti poslovno neuspješnim. „Tržište” je tu sasvim neumoljivo, „tržište” je zadano da iznjedri dodatne uspjehe izabranim monopolistima i skutrenoj armiji njihovih poslušnika: svako obrazloženje njegovih „učinaka” svodi se na goli cinizam.
(Tu valjda vrijedi podsjetiti da živimo u zemlji gdje se „uspješnost”, kao pokazatelj društvenoga etabliranja, i inače mjeri čudnim parametrima. Ovdje optuženik za najgora ratna zvjerstva biva izabran za zastupnika u parlamentu, dok najpopularniji estradni fašist, u organizaciji političke vlasti, drži crnu misu na središnjem zagrebačkom trgu, pred desecima tisuća ljudi, i to na bini koja je okićena golemim oglasnim panoima brojnih sponzora: marketinški magovi nemaju predrasuda prema širiteljima mržnje, nego prema „radikalizmu” onih koji se tome suprotstavljaju.)
Zato „medijsko tržište” na hrvatski način, umjesto uobičajenih liberalnih refrena, podrazumijeva reket, ucjenu, političku klimoglavost i duboko poštovanje prema već konstituiranim tvrđavama moći. „Prilagoditi se tržištu” u takvim okolnostima znači pristati na toliko kompromisa da je u pravilu neizbježno izdati osnovna načela novinarske profesije, ako to još išta znači.
Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije „pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici. Sasvim je razumljivo što je propao „na tržištu”.
Hrvatska zbog toga neće postati bolja, ali će biti „tržišno” još zanimljivija.
FERAL TRIBUNE 1185 (Poslednji broj)
Ferale vrati se ovce tvoje ne mogu bez tebe.
Sve je otišlo do đavola
Bikini_inspektor Objavljeno: 19.07.2013 - 20:21
No comments:
Post a Comment