Saturday, July 30, 2011

Petar Luković- Rat može da počne (2)

e-novine.com - Rat može da počne (2)

Rat može da počne (2)

image

Režim je dozvolio i podsticao da u medijima ovlada atmosfera u kojoj je Govor Mržnje predstavljao uobičajeni način izražavanja i jezičke prakse uopšte. Mediji su stvarali i stvorili uverenje da iskazivati mržnju prema prema pripadnicima nesrpskih naroda predstavlja Slobodu Govora, da ubistvo ne-Srbina koji javno demonstrira svoje protivljenje politici ne predstavlja zločin koji se mora istražiti i počinilac kazniti, da je pravo nesrpskih naroda bivše SFRJ na suverenost u svojim republikama manje od prava na suverenost, kako u Srbiji tako i u ostalim republikama SFRJ u kojima žive srpske etničke zajednice, da pravo uopšte a posebno međunarodno javno i humantarno pravo - nemaju vrednost po sebi, već da su vredni samo onoliko koliko pozivanje Miloševićevog režima na njega doprinosi ostvarenju srpskog nacionalnog programa i očuvanju vlasti režima (Iz Analize pripremljene za međunarodnu konferenciju o medijima u ex-SFRJ, održanoj 2002. godine u Holandiji)

1.5. Istorijske lekcije
Među hiljadama objavljenih pisama, zanimljivo je naći ona koja pripremaju na rat protiv Hrvatske. Recimo: „Čovek je naše najveće bogatstvo! Ovaj slogan podugo i počesto izvikivaše mnogi naši važniji i najvažniji 'narodnobrižnici' i tražiše da se to njihovo 'otkriće' upiše u sve đačke čitanke, što morade da se učini i – učini se. Ovaj aksiom važno je u novoj Jugoslaviji za sve njene narode i narodnosti, sem za Srbe – i žive i mrtve, kao i za njihovu nazovimo državu. Srbi ni u Srbiji a naročito drugde nisu smeli govoriti ko su i šta su, da ne bi vređali osećanja drugih. U poslednjih desetak godina Srbe po Hrvatskoj hapse (i svoje i one iz Srbije) samo i isključivo zato što za vreme svoga godišnjeg odmora na obalama Jadranskoga mora pevaju svoje pesme – a to, kažu, vređa braću Hrvate. Srpske grobnice po zemlji Hrvata još odmah na početku slobode, godine 1946. ti isti 'narodnobrižnici' uništiše a da im ni sveće ne zapališe. Hiljade jama po zemlji Hrvata zatrpaše i srpske žrtve sakriše i zabetoniraše. A ove žrtve su činjene u ime Hrvata, valjda to nije sporno i nije sporno to ko ih je činio. Samo je sporno to što to neki neće da vide i da priznaju. Ali takva priznanja nisu ni potrebna. Istorija će ovo zapisati”, Milovan Radisavljević, Beograd).

Politički događaji u Hrvatskoj 1990. prate se sledećom reakcijom: “Ono što se ovih dana dešava u Jugoslaviji zbunjuje ceo kulturni svet. Najverovatnije da ovakve 'pravne' države nema nigde. Gde su državni organi i šta rade? Razmišljaju li o posledicama koje, nakon Tuđmanovog proglasa i ustoličenja Endehazije usred Zagreba, može da snađe ovu zemlju? Do danas se niko ne obrati ovom narodu preko sredstava javnog informisanja da mu kaže makar neku reč utehe i smirivanja. Istina o politici koja se vodi u SR Hrvatskoj od 1971. god. sada je preplavila zemlju. Desetkovanom srpskom narodu u Hrvatskoj trebalo je, izgleda, još otvorenije poručiti, ako nećete da doživite sudbinu kao 1941. god. selite se kud znate jer ćemo biti još nemilosrdniji!

Sve ovo što se dešavalo u 'Vatroslavu Lisinskom' neka sredstva javnog informisanja u Hrvatskoj nazivaju VRHUNSKOM demokratijom!? Državni organi na svi nivoima prihvataju bez ikakvog reagovanja najavu rušenja Ustavom utvrđenog poretka i prekrajanje teritorijalne podele zemlje, ne preduzimaju nikakve mere iako su im još uvek u rukama sve mogućnosti za zaštitu postojećeg ustavnog poretka. Hoće li se setiti neko da pokrene krivični postupak protiv najodgovornijih za ovo haotično stanje. Pitam ceo jugoslovenski politički vrh da li se ovako odužuju žrtvama ustaške kame, kao i onima koji proliše krv širom Jugoslavije da bi se živelo u miru”. Jandre Žakula).

O međunacionalnim odnosima iz srpskog ugla, daju se sledeći komentari: “Godine 1941. ustaše su srušile spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Mrkonjić-Gradu. Nedavna inicijativa grupe građana Mrkonjić-Grada da se spomenik Petru I ponovo podigne – nije prošla.

Početak lepog prijateljstva: Slobodan & Vojislav
Photo: Stock

Obrazloženje kao u stara, dobra vremena: moglo bi to negativno da utiče na međunacionalne odnose u ovoj višenacionalnoj sredini. Čudi me da se već nije neko, a sve zarad razvijanja i bogaćenja međunacionalnih odnosa, pojavio sa idejom da se briše i sadašnje hegemonističko ime Mrkonjić-Grad, i da se kasabi vrati stari turski naziv Vascar Vakuf. Valjda je čuvarima međunacionalnih odnosa smetala i spomen-ploča na zgradi bivše bolnice u Mrkonjić-Gradu, gdje su ustaše, 1942. godine, zaklale 250 Srba. Ne znam kako drugačije da objasnim njen volšebni nestanak. Baš me interesuje da li bi smirivanju međunacionalnih trvenja u Jugoslaviji doprinijelo uklanjanje spomenika ustaškim žrtvama u Jasenovcu? A građani Novog Sada, na primjer, da imaju imalo smisla za međunacionalne odnose, uklonili bi smjesta spomenik Svetozaru Miletiću iz centra grada.

Za normalne ljude ovo su, naravno, besmislice, ali ne i za one koji misle da se zajedništvo gradi na zaboravljanju zločina, i koji između praštanja i zaborava stavljaju znak jednakosti. Ne mogu, na kraju, a da se ne upitam: jesmo li, zaista, toliki slijepci da ne vidimo kome to smeta Petar I, kome smeta spomen-ploča kao sjećanje na srpsko stradanje od ustaškog noža? (Boris Vuković, Mrkonjić Grad”).

1.6. Zaključak o “Odjecima i reagovanjima”:
Mobilisano svakodnevnom propagandom preko “Politike”, “Ekspresa”, “Večernjih novosti” i RTS-a, javno mnjenje Srbije – u trenutku kad su na prostorima SFRJ počeli prvi sukobi – već je bilo instruirano, spremno da saučestvuje u nacionalističkim orgijama protiv mnogobrojnih srpskih neprijatelja. “Politika” je odlično obavila posao: Albanci su prikazani kao divlja, plemenska skupina, nesposobna za bilo šta sem za razmnožavanje; Hrvati su prikazani kao neoustaše, fašisti, željni da sve Srbe još jednom pokolju i isteraju s “vekovnih ognjišta”; Slovenci su prikazani kao hladni, cinični i sebični, zaboravni da se sete srpske pomoći tokom Drugog svetskog rata; Muslimani su prikazani kao islamisti, kao prljava sekta koja sanja o Džihadu, nezahvalni prema Srbima iz čijeg su “genetskog koda” proizašli.

U takvim koordinatama, sve je bilo moguće: da se krene u rat i zločine, jer je Milošević – godinama pažljivo radeći na svojim pristalicama – uspeo da pod svoj ideološki vizir pruvuče četnike, partizane, ravnogorce, monarhiste, komuniste… sve one koji jesu ali i one koji nisu poverovali u tezu o “odbrani Jugoslavije”, za koje je stvorena nova virtuelna granica: Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Kad je posle 4.000 napisa zadatak izvršen – “Odjeci i reagovanja” su ukinuti. U istoriji srpske štampe ostavljen je najsramniji trag: dokaz kako se manipulisalo, lagalo, kako se dizala nacionalna temperature i kako se, polako, spremao Rat.

Veliku pomoć rubrici predstavljali su i sami “svesni” čitaoci. Čuvena rubrika “Odjeci i reagovanja” nije samo obavljala funkciju mobilisanja i propagiranja “događanja naroda” i “antibirokratske revolucije” nego je i novinarima otvarala nove teme, obezbeđivala nove sagovornike, ideje, serije tekstova... Reč je o mašini koja je precizno isprogramirana i kojoj su obezbeđeni stalni prostor i vreme za delovanje, tako da je potrebno samo proizvesti prvi okret, neku vrstu impulsa ili stvaralačke iskre, pa da ona sama, poput modernog demijurga, počne da proizvodi. Najveći broj ljudi koji u ovome učestvuju nemaju nikakve predstave o vremenu, odnosno trajanju takve proizvodnje. Zajedničko im je uverenje da se ovog puta “mora ići do kraja”. Nema predaje, nema posustajanja. Pa ipak, i tome, pre ili kasnije, dođe kraj. Najtragičnije kod ovakve vrste propagande i osvajanja javnog mnjenja jeste što se oni vremenom nužno radikalizuju.

Elias Kaneti u knjizi “Masa i moć” daje pregled stereotipa-simbola vezanih za razne nacije. Tako, ako definišemo Engleze samo pomoću jednog simbola onda će to biti “more”, za Nemce je to “šuma” – odnosno vojska, za Francuze “revolucija”, za Špance “matador”, za Jevreje “lutanje”....

Koji bi simbol karakterisao Srbe? To je, pre svega, “prošlost”. Ta zaglednost u prošlost otkriva Srbe kao neumorne, neustrašive i nepobedive borce. Zbog toga je, u državnim medijima nikad objavljena, a izrečena tvrdnja Slobodana Miloševića pred predsednicima opština iz cele Srbije, 1991. godine, da: “ako ne znamo da radimo umemo da se bijemo” prisutna od samog početka bujanja populizma i “događanja naroda”. Vođa je samo izrekao ono što su dominantna kultura i sveprisutna istoriografija ponavljali godinama. Miloševićev govor na Gazimestanu podstakao je to uverenje o nepobedivosti i neustrašivosti srpskog naroda, ispravnost njegovih težnji i namera. “Istoričar zna koliko je povredljivo čitavo tkivo faktičkih realnosti u kojima provodimo naš svakodnevni život. Ono je vazda u opasnosti da ga probuše pojedine laži ili da ga pocepa ili unakazi organizovano laganje grupa, nacija ili klasa; često je brižljivo prekriveno brdom neistina, a onda opet prepušteno zaboravu. Činjenicama su potrebni verodostojni svedoci kako bi mogle da budu utvrđene i održane, kako bi našle sigurno boravište na području ljudskih stvari.” (Hana Arent: “Istina i laž u politici”)

Photo: Stock

Ono što je bitno za većinu novina, a posebno za “Politiku”, kao glavnog medijskog kreatora državne politike iz toga perioda, jeste specifičan, ali veoma opipljivi gubitak novinarskog (profesionalnog) identiteta. Od 1988. godine samo “posvećeni” novinari mogu da dobiju stalne rubrike, veliki prostor, najave na prvim stranama, feljtone, ilustratore, više fotografija... Tako izrastaju: Hadži Dragan Antić, Momo Kapor, Goran Kozić... Retko se koji stariji, iskusniji novinar usuđuje da preuzme tako “posebne” i odgovorne zadatke u novinarstvu. U isto vreme, povećava se uloga državne novinarske agencije Tanjug. Kombinacijom slepe svakodnevne rutine i bespogovorne individualne lojalnosti novine se čiste od svega što bi moglo da unese sumnju i nedoumicu u izabrani put.

Posle tragičnog zločina u Paraćinskoj kasarni, ujesen 1987, “Minović je bio razdragano uzbuđen kada je nama nekolicini (...) govorio o paraćinskom ubistvu ‘u kome su stradala četvorica srpskih vojnika’, što je za ovakvu situaciju kao poručeno!... Nekoliko minuta kasnije sledio je novi šok. Ponovo je zvao Minović da nam, ovog puta sa vidnim razočaranjem, saopšti da iako sva četvorica ubijenih nisu Srbi, ovom događaju moramo dati veliki publicitet. (...) Umesto da smiruje strasti, beogradska štampa je enormnim publicitetom, naslovima, komentarima i pismima čitalaca dolivala ulje na vatru, stvarajući antibalkansko (i osvetničko) raspoloženje. Politika je nekoliko dana ovom događaju posvećivala po četiri stranice, uključujući celu naslovnu stranu.” (Slavoljub Đukić, 1992). Pri tome nije bilo važno što je izvršilac zločina bio mentalno poremećena osoba, koji nije birao žrtve po nacionalnoj osnovi, tako da su među poginulim vojnicima bila dvojica Muslimana, dva Hrvata i jedan Slovenac. Ni intonacija ostalih tekstova nije previše vodila računa o činjenicama i logici. “Nekada su Albanci karakterisani kao antijugoslovenski kontrarevolucinari, nekada kao muslimanski silovatelji monahinja. Suština je uvek bila ista: Kosovo mora ponovo biti Srbija; ili kako je to rekao Milošević, Srbija će biti ili jedinstvena, ili je neće biti.” (Mark Tompson, 1995)

1.7. Rat je počeo
Povodom odluke Srpskog narodnog vijeća iz Knina 30. septembra 1990. godine da proglasi punu autonomiju Srba u Hrvatskoj, na stranicama "Politike" su se narednog dana i tokom meseca oktobra pojavljivali naslovi sledećeg tipa: “Srpska deca kao taoci”, “Napad na srpski narod”, “Glas protiv ustaša”, “Mi nismo fašisti, mi smo ustaše”, “Vrhovništvo ponovo sramoti hrvatski narod”, (ponovo) “Napad na srpski narod”, “1941. je počela istim metodama”, “Svim sredstvima se odupreti teroru ustašoidne vlasti”, “Genocid se ne sme ponoviti”, “Ustaše ruše Jugoslaviju, a odgovornost prebacuju na Srbe”, “Suluda politika hrvatske vlasti”, “Specijalci govore šiptarski” itd...

Hronologija događaja u tom periodu, u drugim medijima, između ostalih, beleži i sledeća zbivanja: “Oteto oružje i municija tokom nemira na Baniji (Sisak, Petrinja...). "Teško ranjen pripadnik MUP-a (1.10.)”; “Minirana železnička pruga duž reke Une (2.10.)”; “Ponovo minirana pruga duž reke Une (5.10.)”; “Minirana železnička pruga u Ličkoj Jasenici (12.10.)”; “Miniran put Obrovac - Zagreb (14.10.)”; “Ukradeno oružje iz vojnog voza u Kninu. Pucano na mašinovođe ŽTP Zagreb na pruzi Knin – Benkovac (17.10.)”; “Minirana ‘Lička pruga’ između stanica Zrmanja i Milovan (21.10.)”. Nijedan od ovih događaja nije pomenut u "Politici", jer se to nikako ne bi uklopilo u propagandnu sliku “golorukog naroda” koji, braneći se, “oslobađa ognjišta”.

1.8. Jezik "Politike"
Pošto bi bilo teško, a za svrhu ovog teksta i suvišno, dati iscrpan katalog retoričkih sredstava, navešćemo primere za neke od navedenih tipova koje navodi Stjepan Gredelj.

Ključni simboli: sloboda, dostojanstvo, oslobođenje, patriotizam, narod, domovina, pravda, mir
Parole: Srbija cela - ne iz tri dela, ‘Bando crvena’, Mir našoj deci
Metafore: Srpska Atina, kosovska drama, kolevka srpstva, svete kosti, divlje horde, Tantalove muke, goloruki narod, legionarska škola, preteće aveti, ratne sekire, seme zla, unitaristička alhemija
Idiomi: istorijska prava, slobodarski narod
Klišei: iredentisti, kontrarevolucija, separatisti svih boja, razbijači Jugoslavije, antisrpska koalicija, pošteni Albanci, izdajnici, agenture, agresija, teror(isti), satanizacija Srba, avanturističa politika
Kovanice: Autonomaši, srbofobija, desrbizacija, ustašoidno, genocidno, ustašluk
Tradicionalizmi: Ognjište, dom, otadžbina, junaštvo, nejač, zbegovi, Šiptari, Arnauti, hajdučija, stratišta
Neotradicionalizmi (bliska prošlost): Ustaše, bojovnici, vrhovništvo, redarstvenici, šahovnica, NDH
Stereotipi: Lukavi Janezi, podmukli Šiptari, genocidni Hrvati, versajska, avnojevska, brionska Jugoslavija
Pozajmljenice: Falangisti, crnokošuljaši, “psi rata”, dežela, demokracija, ‘nova vojaška armada’
Etiketiranje: Monstruozno, bestijalno, krvoločno, čudovišno, animalno, razulareno, podivljalo
Novorečničke kovanice: Janšovci, tuđmanovci, hadezeovci, zengovci, dotepenci

Semantički pomaci i obrti su pravi “orvelizmi”, pervertiranje izvornih značenja za sto osamdeset stepeni, u njihovu suprotnost. Samo nekoliko primera:
– autentična istorija (bezočni falsifikat)
– patriotizam (šovinizam)
– odlučnost (nemilosrdnost)
– odbrana, uzvraćanje (napad)
– oslobađanje (osvajanje i/ili razaranje “oslobađanje od ljudi i stvari”)
– pobeda (uništenje)
– čišćenje (zatiranje, progon, genocid itd.)

+++

Kalendar događaja
(za vreme trajanja rubrike “Odjeci & Reagovanja”)

1989:

10-11. januar 1989.
Miting ispred Skupštine Crne Gore sa zahtevom za smenu državnog i partijskog rukovodstva ove republike, što se i dogodilo posle nekoliko dana. Na vlast u Crnoj Gori stupa grupa mladih ljudi (Momir Bulatović, Milo Đukanović). Pobeda »antibirokratske revolucije« i u Crnoj Gori.
3. februar 1989.
U Zagrebu osnovano Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI), kao prva autonomna politička organizacija.
20. februar 1989.
Štrajk oko hiljadu albanskih rudara u »Starom trgu«, zbog isključenja Azema Vlasija iz CK SKJ. Rudari odbijaju danima da izađu iz okna, tražeći ispunjenje sledećih zahteva: obustava najavljenih ustavnih promena i smena trojice albanskih funkcionera – Rahmana Morine, Ali Šukrije i Husamedina Azemija, pristalica Slobodana Miloševića.
27. februar 1989.
U Cankarjevom domu u Ljubljani održan skup podrške rudarima »Starog trga«.
28. februar – 1. mart 1989.
Studenti iz beogradskog Studentskog grada okupljaju se ispred Skupštine SFRJ, zahtevajući odlučan obračun sa kosovskim rukovodstvom. Govor Slobodana Miloševića (masa skandira: »Uhapsite Vlasija!«).
1. mart 1989.
Uhapšen Azem Vlasi.
3. mart 1989.
Zavedene posebne mere na Kosovu, uveden policijski čas; pored Vlasija, uhapšeni i Burhan Kavaja i Aziz Abraši, pod optužbom da su organizovali štrajk rudara i demonstracije.
17. mart 1989.
U Skupštini SFRJ izabrano novo Savezno izvršno veće na čelu sa Antom Markovićem.
24. mart 1989.
Skupština Vojvodine usvaja Amandmane na Ustav SR Srbije, što pod pritiskom čini i Skupština Kosova.
28. mart 1989.
U Beogradu svečano proglašeni Amandmani na Ustav SR Srbije, kojim je pokrajinama oduzeta mogućnost veta na ustavne promene u Srbiji i deo zakonodavne, upravne i sudske funkcije (»Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela«). Za to vreme, na Kosovu se održavaju masovne demonstracije (24 mrtva, prema zvaničnim informacijama).
15. maj 1989.
Odlukom Skupštine SR Srbije, Slobodan Milošević izabran za predsednika Predsedništva SR Srbije.
20. maj 1989.
U Skupštini SR Srbije doneta odluka o raspisivanju Zajma za privredni preporod Srbije.
28. juni 1989.
Na Gazimestanu proslava šest stotina godina od Kosovske bitke, kojoj je, prema zvaničnim medijima, prisustvovalo oko dva miliona ljudi. Govor Slobodana Miloševića: »... danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene«.
Juli 1989.
U Sloveniji se raspravlja o Temeljnoj povelji.
9. juli 1989.
U Kninskoj krajini održana proslava šest stotina godina od Kosovske bitke. Izneti zahtevi u pogledu ravnopravnosti Srba u Hrvatskoj (pravo na sopstvenu kulturu, jezik i pismo). Posle ovog događaja, usledila su hapšenja viđenijih Srba (Jovo Opačić).
Avgust 1989.
U Kninskoj krajini ne prestaju protesti zbog hapšenja Jove Opačića.
28. septembar 1989.
Skupština Slovenije usvaja prve amandmane na republički Ustav.
3. oktobar 1989.
Počelo suđenje Azemu Vlasiju i trinaestorici optuženih za »kontrarevolucionarno« delovanje na Kosovu.
Oktobar 1989.
U Srbiji još jednom svečano dočekan »voz bratstva i jedinstva« iz Slovenije.
Novembar 1989.
XVII sednica CK SKJ koja je pokazala dubinu neslaganja između republičkih rukovodstava. Izjava Vasila Tupurkovskog o »neprincipijelnoj koaliciji« ostalih republika protiv Srbije.
12. novembar 1989.
Referendum za izbor predsednika Predsedništva Srbije: Slobodan Milošević dobio 86% glasova.
1. decembar 1989.
Udruženje »Božur« zakazalo miting istine u Ljubljani. Slovenačko rukovodstvo zabranilo miting. Predsedništvo Republičke konferencije SSRN Srbije u proglasu građanima Srbije zatražilo prekid svih veza sa Slovenijom (počinje »bojkot slovenačke robe«).

Početak blistave karijere: Arkan i kućni ljubimci
Photo: Stock

1990:

6. januar 1990.
U Novoj Pazovi osnovana stranka Srpska narodna obnova.
6. januar 1990.
U Splitu održan osnivački skup Hrvatske demokratske zajednice.
20-22. januar 1990.
U Beogradu održan XIV kongres SKJ. Slovenačka i hrvatska delegacija napustile Kongres. SKJ praktično prestao da postoji.
24. januar 1990.
U Prištini demonstracije 40 000 studenata koji zahtevaju ukidanje vanrednog stanja i prekid sudskog procesa Vlasiju.
31. januar 1990.
Studenti Beogradskog univerziteta pred Skupštinom SFRJ okupljeni pod parolama »Ne damo Kosovo!«, »Idemo na Kosovo!«, »Hoćemo oružje!«.
1-2. februar 1990.
Izlazak vojske na ulice u nekoliko kosovskih gradova (27 poginulih demonstranata i 54 povređena, jedan policajac ubijen, 43 povređena)
3. februar 1990.
Osnivačka skupština Demokratske stranke.
6. februar 1990.
Pripadnici Združenog odreda milicije saveznog SUP-a iz Slovenije napuštaju Kosovo.
10. februar 1990.
U Zagrebu obnovljen rad srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«.
14. februar 1990.
Sabor SR Hrvatske usvojio Amandmane na Ustav dotične republike, kojima je ozakonjen višestranački sistem.
17. februar 1990.
U Kninu osnovana Srpska demokratska stranka.
20. februar 1990.
Predsedništvo SFRJ aktiviralo jedinice JNA na Kosovu.
21. februar 1990.
Na Kosovu ponovo uveden policijski čas.
22. februar 1990.
Izvršno veće Slovenije donosi protivmere privrednoj blokadi Srbije.
24-25. februar 1990.
U Hrvatskoj održan I sabor HDZ-a.
4. mart 1990.
Na Petrovoj Gori održan miting Srba iz Hrvatske na kojem se pretilo hrvatskom rukovodstvu.
8. mart 1990.
Odlukom Skupštine Slovenije izbrisan pridev »socijalistička« iz naziva ove republike.
14. mart 1990.
Osnivački sabor Srpskog pokreta obnove.
21. mart 1990.
Afera oko navodnog trovanja albanske dece na Kosovu. Toksikološke analize negativne.
3. april 1990.
Pripadnici Združenog odreda milicije iz Hrvatske u sastavu SSUP-a povlače se sa Kosova.
8. april 1990.
U Sloveniji održani parlamentarni i predsednički izbori. Pobeda DEMOS-a i Milana Kučana.
16. april 1990.
Republički SUP Srbije preuzima sve poslove javne i državne bezbednosti na Kosovu.
19. april 1990.
Predsedništvo SFRJ ukinulo vanredno stanje na Kosovu i amnestiralo 108 političkih zatvorenika. Usledila i oslobađajuća presuda za Vlasija i trinaestoricu.
22. april – 6. maj 1990.
U Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori. Pobeda HDZ i Franje Tuđmana.

Generalna proba rata: Maksimir, maj 1990.
Photo: Stock

13. maj 1990.
Sukob navijača Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru. Povređeno 79 policajaca i 59 gledalaca.
15. maj 1990.
Za predsednika Predsedništva SFRJ izabran Borisav Jović.
18. maj 1990.
Posle napada na člana SDS u Benkovcu, Miroslava Mlinara, ova stranka odlučila da povuče svojih pet zastupnika iz Sabora.
30. maj 1990.
Proslavljen Dan državnosti Republike Hrvatske. Tuđman proglašen za prvog demokratski izabranog predsednika Hrvatske.
13. juni 1990.
Zbog neuspelog početka razgovora vlasti i opozicije u Srbiji, u Beogradu na Trgu Republike održan prvi protestni miting opozicije. Intervencija policije u Takovskoj ulici, ispred zgrade Televizije.
1-2. juli 1990.
Održan referendum u Srbiji na kojem je odlučeno da se najpre donese novi Ustav Srbije, a potom održe višestranački izbori.
2. juli 1990.
Skupština Slovenije usvojila Deklaraciju o punoj suverenosti Republike Slovenije. Albanski delegati Skupštine Kosova ispred zgrade Skupštine doneli Ustavnu deklaraciju kojom su Kosovo proglasili republikom.
5. juli 1990.
Skupština SR Srbije donosi odluku o raspuštanju Skupštine Kosova. Albanci stupaju u masovni štrajk 9. jula, a Predsedništvo SFRJ na sednici od 11. jula podržava mere Srbije na Kosovu.
16. juli 1990.
SKS i SSRNS se ujedinjuju u Socijalističku partiju Srbije (SPS). Za predsednika izabran Slobodan Milošević.
25. juli 1990.
Hrvatski Sabor usvaja Amandmane na Ustav Republike Hrvatske. Menjaju se državni simboli (»šahovnica«). U Srbu održan sabor Srba na kojem je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i osnovano Srpsko nacionalno vijeće kao organ Srba u Hrvatskoj.
29. juli 1990.
Predsednik SIV-a Ante Marković na mitingu na Kozari objavljuje osnivanje sopstvene stranke, Saveza reformskih snaga Jugoslavije.
13. avgust 1990.
Borisav Jović, predsednik Predsedništva SFRJ, primio delegaciju iz Knina koja ga je informisala o »ugroženosti Srba u Hrvatskoj«.
16. avgust 1990.
Srpsko nacionalno vijeće donosi odluku o raspisivanju referenduma o autonomiji Srba u Hrvatskoj, na koju su hrvatske vlasti reagovale najavom da će referendum sprečiti »svim sredstvima pravne države«.
17. avgust 1990.
Posle sukoba sa hrvatskom policijom u Benkovcu, Srbi otimaju oružje od rezervnog milicijskog sastava i podižu barikade na saobraćajnicama. Ovim je praktično počeo »srpski ustanak« u Kninskoj Krajini.
19. avgust – 2. septembar 1990.
Referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj.
24. avgust 1990.
Na vanrednom zasedanju hrvatskog Sabora zbog nemira u Kninskoj krajini, usvojena Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i o nacionalnim pravima u Hrvatskoj. Za člana Predsedništva SFRJ iz Hrvatske izabran Stjepan Mesić.
3. septembar 1990.
Počeo generalni štrajk Albanaca na Kosovu.
7. septembar 1990.
Na tajnom sastanku u Kačaniku delegati raspuštene Skupštine Kosova doneli Ustav Republike Kosovo.
11. septembar 1990.
Sukob između Srba i Muslimana u Foči.
27-30. septembar 1990.
Masovna okupljanja Srba na Baniji. Intervencija snage MUP Hrvatske i hapšenje 360 ljudi u Petrinji. Srbi traže zaštitu u vojnoj kasarni.
28. septembar 1990.
Skupština SR Srbije donosi novi Ustav Republike Srbije. Pokrajine gube atribute državnosti i postaju oblik teritorijalne autonomije.
1. oktobar 1990.
Proglašena autonomija Srba u Hrvatskoj.
6. oktobar 1990.
Objavljen projekat konfederalnog modela jugoslovenske zajednice, koji su predsedništva Repubike Hrvatske i Republike Slovenije 3. oktobra dostavila Predsedništvu SFRJ.
23. oktobar 1990.
Skupština Srbije donosi Uredbu o uvođenju poreza i taksi na robu iz Slovenije i Hrvatske.
11-25. novembar 1990.
U Makedoniji održani prvi višestranački izbori. Pobeda VMRO-DPMNE.
18. novembar 1990.
Višestranački izbori u Bosni i Hercegovini (SDA, SDS, HDZ).
19. novembar 1990.
U Beogradu održan osnivački skup SK-PJ.
29. novembar 1990.
U Dvoru na Uni uhapšen Željko Ražnatović-Arkan sa oružjem i četničkim obeležjima.
3. decembar 1990.
Objavljen intervju Miroslava Lazanskog sa saveznim sekretarom za narodnu odbranu Veljkom Kadijevićem, u kojem se on zalaže za jedinstvenu i socijalističku Jugoslaviju. Ovaj intervju je u slovenačkoj i hrvatskoj javnosti protumačen kao pretnja njihovim republikama.
9. decembar 1990.
U Srbiji i Crnoj Gori održan prvi krug višestranačkih izbora; drugi krug održan 26. decembra (pobeda SPS-a i Slobodana Miloševića).
21. decembar 1990.
Štampa objavljuje da je čehoslovačkim avionom dopremljena velika količina oružja za potrebe Hrvatske.
22. decembar 1990.
Sabor Hrvatske usvojio novi Ustav Republike Hrvatske.
22. decembar 1990.
Donet Statut SAO Krajine i proglašena SAO Krajina.
23. decembar 1990.
U Sloveniji održan plebiscit na kojem se 86% glasača izjasnilo za nezavisnu slovenačku državu.
26. decembar 1990.
Skupština Slovenije proglasila samostalnost Republike Slovenije.

No comments:

Post a Comment