Intervju: David Bollier, teoretičar i aktivist
Privatizacija, zločin protiv čovječnosti
Zadobiti zajednička dobra znači zadobiti društvenu kontrolu nad stvarima koje su neophodne za opstanak. To je jednostavno tako. Zakinuti nekoga za zajedničko dobro znači ugroziti njegov opstanak te je zato to tako ozbiljan zločin protiv čovječnosti. To nije samo pitanje povijesti, već se upravo sada događa da države i investitori uzimaju ogromne površine zemlje u Africi i Aziji kako bi uzgajali hranu za svoje građane, ili iz čisto spekulativnih razloga. Ljudi koji žive na toj zemlji stoljećima, otjerani su. To je ograđivanje koje se događa danas i nije rezervirano samo za zemlju već je riječ i o kulturnim prostorima i internetu
Na "Zelenoj akademiji" koja se održala na otoku Visu u organizaciji "Heinrich Böll Stiftunga" krajem kolovoza gostovao je David Bollier, teoretičar i aktivist koji se bavi pitanjem zajedničkih dobara (commonsa). U svom radu fokusira se na razumijevanje kako digitalne tehnologije mijenjaju demokratsku kulturu, borbu protiv prekoračenja zakona o intelektualnom vlasništvu, učvršćivanju prava potrošača i promoviranju građanske akcije. Zajedno s Burnsom Westonom pokušava iz povijesti prikupiti razne fragmente prava baziranog na zajedničkim dobrima, od rimskih vremena pa do Magna Carte u kojoj su "commoneri" imali zakonski pristup resursima, i pokazati kako ove tradicije prethode pravu temeljenom na tržištu koje privilegira interese investitora i privatnih vlasnika.
"Pokušavamo pokazati da postoji određeni kolektivni interes koji bi zakoni trebali braniti. Želimo pokazati da je riječ o ljudskom pravu, pravu na zajednička dobra i da se to mora respektirati i u društvenoj praksi i u formalnom zakonu. Iz povijesti pokušavamo pokazati da bi trebalo postojati pravo bazirano na zajedničkim dobrima za današnjicu", objašnjava Bollier koji je i autor edukativnog dokumentarnog filma "This land is our land" kojeg smo imali prilike pogledati na Visu.
*U dokumentarnom filmu This Land is Our Land rekli ste da smo zaboravili što su zajednička dobra i zašto su važna.
Postoji praznina u našem vokabularu kada je riječ o imenovanju stvari koje su zajedničko bogatstvo. To uključuje sve od parkova, knjižnica i javnih institucija do festivala u zajednici, interneta i prirodnih resursa. Duga je lista. Međutim, rijetko ih smatramo zajedničkim dobrima na koja svi imamo kolektivno pravo. Uglavnom kažemo, to je ili privatno ili državno. Kada nešto nazovemo zajedničkim dobrom time izjavljujemo kako imamo osobni udio u tom resursu. Izjavljujemo, ja bih trebao imati mogućnost participirati u odlučivanju kako će se taj resurs koristiti. Jezik zajedničkih dobara je politički čin koji izaziva neoliberalnu ekonomiju i politike i pokazuje kako bi svijet trebao funkcionirati. To je osnovna ideja zajedničkih dobara, ponovno zadobijanje kontrole nad našim zajedničkim bogatstvom.
*Mogu li se posljednja zbivanja u svijetu, od pobuna na Bliskom Istoku do nereda u Londonu, tumačiti upravo kao pokušaji zadobijanja kontrole nad resursima koji bi trebali biti zajednički?
Nisu direktno povezani, ali ljudi prosvjeduju jer se osjećaju isključenima. Osjećaju se tako jer nemaju mogućnost pristupa resursima kojima bi trebali biti dostupni svakom članu društva. Zadobiti zajednička dobra znači zadobiti društvenu kontrolu nad stvarima koje su neophodne za opstanak. To je jednostavno tako. Zakinuti nekoga za zajedničko dobro znači ugroziti njegov opstanak te je zato to tako ozbiljan zločin protiv čovječnosti. To nije samo pitanje povijesti, već se upravo sada događa da države i investitori uzimaju ogromne površine zemlje u Africi i Aziji kako bi uzgajali hranu za svoje građane, ili iz čisto spekulativnih razloga. Ljudi koji žive na toj zemlji stoljećima, otjerani su. To je ograđivanje koje se događa danas i nije rezervirano samo za zemlju već je riječ i o kulturnim prostorima i internetu.
*Koristite izraz "ograđivanje" zajedničkih dobara. To me asocira na politiku hrvatskih vlasti da potiču gradnju elitnih resorta na obali Jadrana koji će isključivati s velikih površina one koji ne pripadaju eliti. Na primjer, upravo je u tijeku proces davanja u koncesiju 26 kilometara obale (projekt Brijuni Rivijera). Što bi hrvatska javnost trebala učiniti u ovom i sličnim slučajevima?
Vlada i investitori uroćuju se kako bi preuzeli zemlju i prodali za privatne svrhe. Još od rimskih vremena postoji tradicija da posebno primjerice plaže i vodeni putevi moraju biti dostupni svima kao zajedničko dobro. Dakle, utemeljenje ovoga prava javnosti postoji i u pravu. Ako se javnost isključuje iz svoga prirodnog resursa, to je ozbiljan zločin. Potrebno je isprobati mogućnosti koje ustaju iz kolektivnog organiziranja. I bit će potrebna politička organizacija da se pridobiju zajednička dobra. Ne znam dovoljno o povijesti, ali vjerojatno se u zadnjih dvadeset godina borite s usvajanjem novih sistema, zakona i tradicija civilnog društva koje trebaju zaštititi ova prava. To je velik, ali vrijedan izazov.
Taj problem postoji i u SAD-u, gdje vlada može uzeti zemlju u javne svrhe, što se često zloupotrebljava. Javna svrha nije javna svrha već poklon privatnom investitoru. Stara je to priča o kapitalizmu gdje se uroćuju država i investitor. Potrebna je mobilizacija građana koja nije uvijek jednostavna.
*Argument koji se često koristi za ovakve koncesije je stvaranje radnih mjesta.
Koncesije na javno imaju dugu tradiciju koja je rijetko opravdana. Stara je to priča o vezi političara i investitora. Na nekoj drugoj razini, ako nešto nema tržišnu vrijednost, smatra se da nema nikakvu vrijednost. Ako nije razvijeno, kupljeno ili prodano, nema vrijednost. Zajednička dobra kažu suprotno - ako nešto nema markice s cijenom, ne znači da nije vrijedno. Primijetit ćete da rijetko postoje garancije da će spomenute transakcije uistinu stvoriti poslove. Sjajna je to retorika, ali stvarnost je obično drugačija. Uvijek postoje i alternativni načini stvaranja poslova na temelju istog resursa koji ne uključuju potpunu kontrolu privatnika nad resursom.
*Tu je retoriku sa stvaranjem poslova teško pobijediti kada su mnogi ljudi bez posla.
Zato analiza zajedničkih dobara može pokazati prave odnose snaga. Da, želimo poslove, ali pokloni privatnim monopolistima često su najgori način da se oni postignu.
*"Prečesto se ignorira da su zajednička dobra suverena sila sama po sebi. To znači da moramo početi pripisivati zakonska prava našem zajedničkom bogatstvu koje je pod pritiskom tržišta", napisali ste. Kako zamišljate da će se to dogoditi?
Ovisi o kojoj resursnoj domeni govorimo. To da su zajednička dobra suverena sila može se vidjeti kod interneta gdje su barijere niske. Svatko može uspostaviti svoj Wiki ili časopis otvorenog pristupa u, na primjer, akademske svrhe. Činjenica da svatko može jednostavno stvoriti digitalno zajedničko dobro govori da je to prirodan način ponašanja ljudi dok je tržište na neki način kompliciranije za stvaranje. Čovječanstvo je kroz povijest surađivalo da se zaštiti, nahrani, održi kao zajednica, međutim zaštita u zakonu je teži izazov jer je potrebno pridobiti politički konsenzus. Kada imamo trenutni neoliberalni konsenzus vladavine manjine koja kontrolira većinu, neorganizirana većina mora naći način da dokaže svoju političku volju i identitet. Teško je razviti prikladne zakone, ali postoji mnogo zakona baziranih na zajedničkim dobrima na koje se može pozvati kako bi se uvjerilo sumnjičave da je to moguć način organizacije društva. Promatrajući te tradicije može se vidjeti da je moguće organizirati društvo temeljeno na zajedničkim dobrima.
*Ovih dana bilo je govora i o klimatskim promjenama. Nije li klima također zajedničko dobro?
Da, iako bi zajednička dobra zapravo bila ono za što imamo društvene mehanizme upravljanja, a to još nemamo za atmosferu. To jest zajednički resurs i dio izazova ljudske vrste je da razvijemo nove prakse za upravljanje atmosferom. Ozbiljan je to izazov, ali je na neki način sličan upravljanju rijekom ili jezerom. Ako ne uspijemo uspostaviti zajednički model upravljanja, privatnici ih uzmu za sebe.
*Čovječanstvo međutim, dugi niz godina ne uspijeva postići klimatski dogovor.
Vlade su na tome posrnule. Znanost je istaknula problem globalnog zagrijavanja još prije dvadeset godina i gotovo se ništa nije dogodilo. Zajednička dobra imaju potencijal da se pozabave ovim problemom, jer za razliku od tržišta ili vlade ovisne o tržištu, zajednička dobra imaju potencijal reći „ovo nije za prodaju" i „ovo su granice do kojih se određeni resurs može koristiti". Tu je prilika da društvo nauči reći „dosta" konzumaciji. Vidimo što se zbiva s ribarstvom, kuda nas vodi pretjerani izlov ribe. Zajednička dobra mogu vladama pružiti kapacitete koje trebamo učiniti dijelom našeg upravljanja resursima, a to je opet borba koja će trajati dugo vremena.
*U tijeku je "luda utrka da se priroda pretvori u komoditet", napisali ste.
Tržište služi nekim svrhama, ali je izvan kontrole i nije socijalno odgovorno. Postalo je princip za sve drugo. Fetišiziramo podilaženje stvarima koje se vidi kao pokretač globalne ekonomije. Drama u kojoj se nalazimo je suočavanje s lažnošću takvog razmišljanja. Ako ne možemo prihvatiti limite komoditeta, usisat će nas neoliberalna ekonomija koja uništava planet. Za ljudsko postojanje neophodne su neke stvari, ali moramo postaviti granice. Ekonomija bazirana na komoditetu želi se neprestano širiti što ekološki nije više održivo i očito ima sposobnost da ogradi i uništi resurse.
*Smatrate da je izrazito pogubno ograđivanje vremena i svijesti. Možete li nam to pojasniti?
To je suptilnije jer ne shvaćamo koliko monetiziramo vrijeme i koliko gledamo na vrijeme kao na instrumentalnu stvar za korištenje nasuprot nečemu što treba iskusiti u budističkom smislu. Kod svijesti kategorije misli su tako često orijentirane prema tržištu umjesto prema odnosima. To zalazi duboko u naš identitet. Na Zapadu je od Descartesa prihvaćen taj dualitet tijela i uma. Zajednička se dobra suprotstavljaju tome. Moramo se prisiliti da nadiđemo ove dualizme, između sebe i drugih, i sebe i prirode, da počnemo vidjeti sebe kao dio prirode, a ne nešto iznad nje. Mi smo stvorenja koja pripadaju Zemlji, a ne posjedujemo ju.
Couchsurfing je sjajan primjer kako je internet pridonio razvijanju nove etike dijeljenja. Projekt uz pomoć interneta koristi prednost prirodnog ljudskog kapaciteta da budemo prijateljski i gostoljubivi. Sve se zbiva izvan tržišta i pruža turističko iskustvo superiorno kupljenom iskustvu ili hotelu. Pokazuje se izdržljivost ekonomije dara čak i među strancima u suvremena vremena i međunarodno se grade nove veze među ljudima. Sjajan su primjer dijeljenja i banke krvi.
*Što se još može učiniti?
U znanosti se kreiraju open access časopisi jer komercijalni časopisi uzimaju tekstove o javno financiranim istraživanjima i onda ih prodaju knjižnicima po ogromnim cijenama. Oni su paraziti na akademicima pa akademici stvaraju open access časopise. Mnogi se ljudi uključuju u obranu javnih prostora kao što sam čuo da se dogodilo i u Zagrebu s inicijativom Pravo na grad. Najpristupačnije su internet inicijative, od open source projekata do Wikipedije. Zatim postoji Slow food pokret, Transition town pokret, solidarna ekonomija. Sve su to primjeri obnove društva. Ljudi samo moraju početi živjeti svoje strasti i sudjelovati u kolektivnim akcijama.
*Koliko smo daleko od tog cilja, od prijelaza s ekonomije bazirane na tržištu na ekonomiju baziranu na zajedničkim dobrima?
Tržište je zapravo uvijek u mnogome ovisilo o zajedničkim dobrima. Na primjer, Disney je izgradio tvrtku na prerađivanju bajki, stvari u javnoj domeni. I u mnogim drugim domenama industrija ovisi o zajedničkim dobrima. Istina je da tržište danas dominira svijetom i ima mogućnost prisvojiti ili uništiti ta dobra, međutim još uvijek postoji i dug niz zajedničkih dobara koja funkcioniraju, imaju dugu tradiciju i kapacitet za velik uspjeh. Za mene je to put u drugačiju budućnost s drugačijom vizijom. Zajednička dobra nisu rigidna ideologija, već neka vrst skele za ujedinjavanje i razvijanje zajedničke vizije za održivu budućnost.
*Intervju preuzet sa prijateljskog portala h-alter
No comments:
Post a Comment