Dok je svijet spavao: Međunarodna zajednica i rat u BiH, 1992-1995
Epizoda 1.
Američka politika prema bivšoj Jugoslaviji više od četiri desetljeća je bila konstantna. Washington je podržao Tita u završnim godinama Drugog svjetskog rata, unatoč njegovoj neprikrivenoj želji da Jugoslaviju pretvori u komunističku zemlju, jer su njegovi partizani vezivali njemačke divizije na Balkanu dok se pripremala saveznička invazija Francuske. U vrijeme hladnoga rata, Amerika desetljećima je podržavala nezavisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, kao protuteže sovjetskom bloku. Dva događaja iz temelja su mijenjaju kontekst u kojem je Washington formulira svoju politiku prema Jugoslaviji. Prvi je Titova smrt 1980. i početak borbe za njegovo naslijeđe, a drugi kraj hladnog rata 1989. i raspad sovjetskog bloka. Tako Jugoslavija relativno brzo gubi važno mjesto u održanju hladnoratovske ravnoteže između Istoka i Zapada. Jedinstvo i teritorijalni integritat zemlje više nisu bili ključni za američke sigurnosne interese, kaže Louis Sell, američki diplomat s više od dvadeset godina iskustva na području bivše Jugoslavije:
Louis Sell"Tokom hladnoga rata, Jugoslavija je imala neku vrstu privilegiranog položaja između Istoka i Zapada. Bila je to komunistička država, ali ipak s umjerenim čelništvom i nezavisna od Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države su svojom politikom željele ohrabriti takav položaj Jugoslavije i ona je u tom razdoblju zapravo kotirala puno bolje nego li je objektivno zasluživala. Bila je jedna od čelnica Pokreta nesvrstanih i članica gotovo svakog značajnijeg međunarodnog foruma ili institucije. Sa završetkom hladnog rata Jugoslavija je izgubila takav poseban položaj i istodobno razvila vlastite unutrašnje probleme. Tada je prestala pošteda od američkih kritika, pogotovo u vezi s razvojem prilika na Kosovu. Sjedinjene Države su počele kritizirati stanje ljudskih prava u Jugoslaviji na način na koji to do tada nisu nikada činile. Dakle, s jedne strane, američka pažnja se još donekle održavala zbog negativnih pojava koje su jačale u Jugoslaviji, ali s druge strane, američki vanjskopolitički prioriteti su nalagali preusmjeravanje stvarnog interesa na okončanje hladnog rata, pad Berlinskog zida i slom Varšavskog pakta. Politički čelnici u Washingtonu su razumljivo bili potpuno zaokupljeni tim događajima, a ne Jugoslavijom koja je klizila prema ratu. Ta je nesretna kombinacija okolnosti praktično navela američku politiku da se prestane baviti Jugoslavijom u vrijeme kada je zapravo postalo neophodno da joj se dodatno posveti."
Američki odnos prema Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata, ali i nakon njega, bio je određen isključivo političkim i geostrateškim pragmatizmom, mišljenje je Ive Daaldera, u to vrijeme direktora Evropskog odjela u vladinom Vijeću za nacionalnu sigurnost.
Ivo Daalder"Za vrijeme hladnoga rata Jugoslavija je bila važna za Ameriku utoliko što nije bila dijelom Sovjetskog bloka. Sjedinjenim Državama je bilo stalo da se takav status održi i nije ih pretjerano zanimalo niti brinulo ono što se događalo unutar te zemlje, sve dok u njoj nije bilo sovjetskog vojnog ili političkog prisustva koje bi predstavljalo opasnost za NATO i Zapad. Međutim, kada je 1989. hladni rat okončan i kada je nestao međunarodni sistem koji je bio zasnovan na blokovskoj podjeli svijeta, sa američkog je stanovišta nestala strateška važnost Jugoslavije. Washingtonu je ta zemlja naprosto nestala iz vidokruga."
Procesi koji su prijetili da potresu zemlju, nisu ipak mogli proći neopaženo. Američki obavještajni sistem, koji je desetljećima pomno registrirao sve zanimljive pojave u Jugoslaviji, još uvijek je bio na mjestu i funkcionirao je.
Središnja obavještajna agencija, Pentagon i State Department godinama su proučavali mogući raspad Jugoslavije i ulogu Sovjetskog Saveza u njegovom poticanju. U tim se krugovima uvijek računalo da će se Jugoslavija jednom raspasti i da će raspad biti bolan. Razmatrane su samo različite okolnosti koje bi ga mogle uzrokovati.
Američka ambasada u Beogradu također je analizirala stanje u zemlji, potvrđuje Louis Sell, tada jedan od njezinih službenika:
"Nitko tko je znao bilo što o Jugoslaviji, nije bio iznenađen činjenicom da se zemlja suočava s ozbiljnim problemima. Najmanje godinu pred konačni raspad bilo je jasno da Jugoslavija, osim ako se nešto ne uradi da se to spriječi, vjerojatno ide prema građanskom ratu. O događajima u to vrijeme izvještavali su novinari, izvještavala je američka, pa i druge ambasade. Znate, Američka obavještajna zajednica je ponekad znala pogriješiti u svojim procjenama, ali što se Jugoslavije tiče bila je potpuno u pravu. Nekih šest mjeseci pred izbijanje rata, objavila je izvještaj u kojem se predviđa potpuni raspad zemlje. Dakle, bilo je prilično jasno što se sprema."
Jedan od rijetkih koji krajem 80-ih još nije mogao ili nije htio vidjeti što se to u Jugoslaviji sprema bio je tadašnji ambasador u Beogradu John Scanlan. Odbacivao je upozorenja svojih pomoćnika koji su prepoznali opasnost u navodnim reformama što ih je najavljivao i provodio Slobodan Milošević. Scanlan je tvrdio da je Milošević reformator i da je njegova pojava pozitivna za razvoj političkih prilika u Jugoslaviji. Izvještaji koje je ambasador slao u Washington nisu odražavali zabrinutost njegovih savjetnika ali često su izazivali podsmijeh analitičara u State Departmentu i pojačavali dojam o njegovoj izrazitoj naklonjenosti Miloševiću. Louis Sell tvrdi da se radi o krivoj procjeni:
"John je, kao i većina nas, bio jedan od onih koji je stekao dosta iskustva radeći u Jugoslaviji i koji je, na neki način, zbilja volio tu zemlju. Bio joj je jako naklonjen, kao svi mi. Kao i ja. To je bilo ugodno mjesto za život. Ne mislim idealizirati, jer se zemlja suočavala s ozbiljnim problemima, ali je i na svoj način pokušavala izaći s njima na kraj. Što se Scanlana tiče, mislim da on jednostavno nije želio vidjeti ono što se spremalo. Čini mi se da je najpošetnije reći, John Scanlan je vjerovao Miloševiću znatno duže nego li je trebao."
Dojmovi što su ih godinama stjecali diplomati u američkoj ambasadi u Beogradu, značajno su utjecali na rane procjene o stanju u Jugoslaviji i posebno o ulozi njezine vojske. Sjedinjene Države su, u različitim razdobljima hladnog rata, dostavile stotinama miliona dolara vrijednu vojnu pomoć Jugoslaviji. U ranim 50-im, NATO i JNA su razrađivali zajedničke planove za obranu Ljubljanske kotline i doline Vardara u slučaju sovjetskog prodora prema Austriji i Italiji, odnosno Grčkoj i Turskoj, a Tito je u više navrata uvjeravao američke i britanske čelnike kako bi, u slučaju općeg rata, Jugoslavija stala na stranu NATO-a. U Washingtonu se zato na jugoslavensku vojsku desetljećima gledalo kao na važan oslonac otpora sovjetskom utjecaju u regiji. Međutim, tako formirani dojmovi krajem 80-ih i početkom 90-ih više nisu važili, kaže američki diplomat Ron Nietzke:
Lawrence Eagleburger"Ključni ljudi koji su bili na najvažnijim položajima u administraciji predsjednika Busha (starijeg) imali su diplomatsko iskustvo iz Jugoslavije - Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, Lawrence Eagleburger, zamjenik državnog tajnika i kasnije državni tajnik, i Thomas Niles, njegov pomoćnik - svi su radili u ambasadi u Beogradu. Vjerujem da su zbog dojmova što su ih ponijeli iz Beograda i Srbije bili duboko impresionirani povijesnim mitovima o srpskom herojstvu i partizanima, te pričama o veličini i snazi jugoslavenske vojske tokom hladnog rata. Mislim, konstantno su precjenjivali snagu, sposobnost i ulogu Jugoslavenske narodne armije. To je ozbiljno utjecalo na njihove procjene i znatno osnažilo otpor odlučnijem američkom udjelu u pokšaju da se zaustavi nadolazeće nasilje.
Početkom 90-ih u krugovima američke vlade postojala je zabrinutost da bi raspad Jugoslavije mogao izazvati rat i nasilje, osobito u Bosni. No, koliko god da je s humanitarnog stanovišta takav ishod bio neprihvatljiv, u Washingtonu je procijenjeno da on ne predstavlja prijetnju temeljnim američkim interesima i da ne zavređuje značajniji angažman. Tako je u administraciji predsjednika Busha prevladalao opredjeljenje da se vodstvo u diplomatskim naporima u Jugoslaviji prepusti Evropi, kaže tadašnji američki državni tajnik James Baker:
James Baker"Problem Jugoslavije nije dovodio u pitanje bilo kakve vitalne sigurnosne interese Sjedinjenih Država. Zaljevski rat, raspad Sovjetskog saveza, Madridska mirovna konferencija i sve ostalo u čemu je Amerika bila angažirana i imala vodeću ulogu, bilo je daleko važnije za nacionalne interese Sjedinjenih Država nego li je to bio još jedan sukob na Balkanu. I to vam je tako! Osim toga, tadašnja Evropska zajednica je željela preuzeti vodstvo u posredničkim naporima koji se poduzimaju u području koje je smatrala svojim predvorjem. Evropljani su htjeli voditi i mi smo im vrlo spremno prepustili vodstvo, iako s njim baš i nisu puno postigli."
No, upravo u to vrijeme, kada se Amerika odricala značajnije uloge u rastućoj jugoslavenskoj krizi, njezin je udio bio najpotrebniji jer je samo autoritet što su ga Sjedinjene Države uživale na tom prostoru mogao presudno utjecati na daljni tok krize. Međutim, za takvo što u Washingtonu nije bilo želje, kaze Louis Sell:
"Američki problem u vezi s Jugoslavijom nije ležao u nepoznavanju prilika u toj zemlji - bilo je jasno što se u njoj događa - nego u nedostataku volje da se nešto učini. Više od godinu dana prije izbijanja rata, ambasador Warren Zimmermann molio je državnog tajnika Jamesa Bakera da posjeti Jugoslaviju, da se uključi u rješavanje jugoslavenskih problema. No, kao što sam kazao, pažnja tako visokih centara vlasti bila je usmjerena na druga područja."
Iako nevoljko, James Baker je, u junu 1991., došao ipak u jednodnevni posjet Beogradu, tokom kojega je održao jedanaest sastanaka s čelnicima republičkih i federalne vlasti.
"Vidjeli smo da se situacija ubrzano pogoršava, i činilo nam se da je takav posjet najmanje što smo mogli učiniti. Osim toga, 32 države članice tadašnje Konferencije za evropsku sigurnost i suradnju (CESC, danas OSCE) zamolile su nas da u Beogradu, čelnicima svih republika i savezne vlade, poručimo kako se od njih traži da poštuju obaveze koje je Jugoslavija preuzela Helsinškim sporazumima i da, ako se već namjeravaju razdvojiti, to učine pregovorima i miroljubivo, a ne upotrebom sile. Svima sam jasno prenio tu poruku, ali nisam bio toliko naivan da bih vjerovao kako su naši razgovori u Beogradu znatnije promijenili situaciju. To sam prenio u svom telegramu predsjedniku Sjedinjenih Država," prisjeća se bivši američki državi tajnik James Baker.
Američki diplomati, koji su prisustvovali tim razgovorima, tvrde da su Bakerovi jugoslavenski sugovornici protumačili njegove riječi onako kako im je odgovaralo. Vojni vrh je čuo samo dio o očuvanju cjelovitosti, Hrvati i Slovenci onaj o demokratizaciji. Rat u Sloveniji počeo je za manje od sedam dana nakon tog razgovora. Baker danas odbija bilo kakvu mogućnost da je njegova poruka o potrebi očuvanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije dala zeleno svjetlo za intervenciju JNA u Sloveniji:
"To je najobičnije sranje! Čisto sranje! To vam ja kažem i možete me slobodno citirati! Sjedinjene Države su podržavale teritorijalni integritet Jugoslavije, baš kao i 32 zemlje članice CESC-a To je bila politika koju sam poslan da prenesem u Beograd . Podržavamo teritorijalni integritet Jugoslavije, osim ako zemlja ne želi mirni raspad, bez upotrebe sile. Ta se politika nije mijenjala sve dok Evropska zajednica, na poticaj Njemačke, Austrije i drugih, nije počela inzistirati na priznavanju Slovenije i Hrvatske."
Ako je Bakerov susret s republičkim i saveznim čelnicima utjecao na njihove procjene o mogućem odnosu Amerike prema jugoslavenskoj krizi, na državnog tajnika on nije ostavio dublji dojam. Nista što bi čuo u Beogradu u tom trenutku, više nije moglo promijeniti stav administracije, kaže Ron Neitzke:
Brent Scowcroft"George Bush (stariji) već je na početku jugoslavenske krize donio odluku koju je najbolje odrazila izjava Jamesa Bakera koji je kazao kako ‘u toj borbi Amerika nema svoga psa’. Bush i Baker su od početka bili odlučni ne dopustiti da Sjedinjene Države budu ozbiljnije uvučene u krizu. Scowcroft, Eagleburger i Niles su bili zabrinuti zbog razvoja situacije, ali nisu nikada postali dovoljno zabrinuti da bi odlučili riskirati svoj posao i karijeru, te se suprotstaviti Bushu i Bakeru i zatražiti da se nešto poduzme."
Nezainteresiranost, krive procjene i nerazumijevanje onoga što se događalo u Jugoslaviji, obilježili su ranu američku politiku prema raspadu te zemlje, kaže prvi američki ambasador u Bosni i Hercegovini Victor Jackovich:
Victor Jackovich"Washington je bio za održavanje stare jugoslavenske federacije, ali na osnovi demokracije, a ne diktarure. Mi smo očekivali da će sve te reforme ekonomskog i političkog karaktera doći na jednom valu kakav je obuzeo i druge zemlje Istočne Evrope. Čak smo mislili da će Jugoslavija, kao najliberalnija socijalistička zemlja u ‘70-im i ‘80-im godinama, imati najjace reformske procese. Međutim, to se nije dogodilo. Naša je politika tada bila temeljena na očuvanju jugoslavenske federacije. Mislim da problem u toj zemlji nije bilo to što je možda bilo previše nacionalizma, nego što je bilo premalo demokracije. Ljudi u Washingtonu nisu vjerovali u snagu pokreta koji su se javljali u to vrijeme, kao što je to bio HDZ u Hrvatskoj ili pokret za nezavisnost u Sloveniji, odnosno Izetbegovićeva vlada u Bosni. U Washingtonu se vjerovalo da su ti pokreti krhki jer ne vladaju posvuda na svom teritoriju, i zato se nije moglo ispravno predvidjeti što će se dogoditi. Dugo je trajala debata o tome, na primjer, hoćemo li uopće priznati Bosnu i Hercegovinu. Tek kad se u Washingtonu spoznala snaga tih pokreta i kad se shvatilo da oni zbilja predstavljaju volju naroda, da su stvoreni na demokratskom principu i kad su se vidjele suštinske promjene koje su se paralelno s time odvijale u starim jugoslavenskim institucijama, onda se počela, ali opet vrlo sporo, pružati pomoć ovim pokretima i priznavati ih."
Epizoda 1.
Bushova administracija i raspad Jugoslavije
Američka politika prema bivšoj Jugoslaviji više od četiri desetljeća je bila konstantna. Washington je podržao Tita u završnim godinama Drugog svjetskog rata, unatoč njegovoj neprikrivenoj želji da Jugoslaviju pretvori u komunističku zemlju, jer su njegovi partizani vezivali njemačke divizije na Balkanu dok se pripremala saveznička invazija Francuske. U vrijeme hladnoga rata, Amerika desetljećima je podržavala nezavisnost, jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije, kao protuteže sovjetskom bloku. Dva događaja iz temelja su mijenjaju kontekst u kojem je Washington formulira svoju politiku prema Jugoslaviji. Prvi je Titova smrt 1980. i početak borbe za njegovo naslijeđe, a drugi kraj hladnog rata 1989. i raspad sovjetskog bloka. Tako Jugoslavija relativno brzo gubi važno mjesto u održanju hladnoratovske ravnoteže između Istoka i Zapada. Jedinstvo i teritorijalni integritat zemlje više nisu bili ključni za američke sigurnosne interese, kaže Louis Sell, američki diplomat s više od dvadeset godina iskustva na području bivše Jugoslavije:Louis Sell"Tokom hladnoga rata, Jugoslavija je imala neku vrstu privilegiranog položaja između Istoka i Zapada. Bila je to komunistička država, ali ipak s umjerenim čelništvom i nezavisna od Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države su svojom politikom željele ohrabriti takav položaj Jugoslavije i ona je u tom razdoblju zapravo kotirala puno bolje nego li je objektivno zasluživala. Bila je jedna od čelnica Pokreta nesvrstanih i članica gotovo svakog značajnijeg međunarodnog foruma ili institucije. Sa završetkom hladnog rata Jugoslavija je izgubila takav poseban položaj i istodobno razvila vlastite unutrašnje probleme. Tada je prestala pošteda od američkih kritika, pogotovo u vezi s razvojem prilika na Kosovu. Sjedinjene Države su počele kritizirati stanje ljudskih prava u Jugoslaviji na način na koji to do tada nisu nikada činile. Dakle, s jedne strane, američka pažnja se još donekle održavala zbog negativnih pojava koje su jačale u Jugoslaviji, ali s druge strane, američki vanjskopolitički prioriteti su nalagali preusmjeravanje stvarnog interesa na okončanje hladnog rata, pad Berlinskog zida i slom Varšavskog pakta. Politički čelnici u Washingtonu su razumljivo bili potpuno zaokupljeni tim događajima, a ne Jugoslavijom koja je klizila prema ratu. Ta je nesretna kombinacija okolnosti praktično navela američku politiku da se prestane baviti Jugoslavijom u vrijeme kada je zapravo postalo neophodno da joj se dodatno posveti."
Američki odnos prema Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata, ali i nakon njega, bio je određen isključivo političkim i geostrateškim pragmatizmom, mišljenje je Ive Daaldera, u to vrijeme direktora Evropskog odjela u vladinom Vijeću za nacionalnu sigurnost.
Ivo Daalder"Za vrijeme hladnoga rata Jugoslavija je bila važna za Ameriku utoliko što nije bila dijelom Sovjetskog bloka. Sjedinjenim Državama je bilo stalo da se takav status održi i nije ih pretjerano zanimalo niti brinulo ono što se događalo unutar te zemlje, sve dok u njoj nije bilo sovjetskog vojnog ili političkog prisustva koje bi predstavljalo opasnost za NATO i Zapad. Međutim, kada je 1989. hladni rat okončan i kada je nestao međunarodni sistem koji je bio zasnovan na blokovskoj podjeli svijeta, sa američkog je stanovišta nestala strateška važnost Jugoslavije. Washingtonu je ta zemlja naprosto nestala iz vidokruga."
Procesi koji su prijetili da potresu zemlju, nisu ipak mogli proći neopaženo. Američki obavještajni sistem, koji je desetljećima pomno registrirao sve zanimljive pojave u Jugoslaviji, još uvijek je bio na mjestu i funkcionirao je.
Središnja obavještajna agencija, Pentagon i State Department godinama su proučavali mogući raspad Jugoslavije i ulogu Sovjetskog Saveza u njegovom poticanju. U tim se krugovima uvijek računalo da će se Jugoslavija jednom raspasti i da će raspad biti bolan. Razmatrane su samo različite okolnosti koje bi ga mogle uzrokovati.
Američka ambasada u Beogradu također je analizirala stanje u zemlji, potvrđuje Louis Sell, tada jedan od njezinih službenika:
"Nitko tko je znao bilo što o Jugoslaviji, nije bio iznenađen činjenicom da se zemlja suočava s ozbiljnim problemima. Najmanje godinu pred konačni raspad bilo je jasno da Jugoslavija, osim ako se nešto ne uradi da se to spriječi, vjerojatno ide prema građanskom ratu. O događajima u to vrijeme izvještavali su novinari, izvještavala je američka, pa i druge ambasade. Znate, Američka obavještajna zajednica je ponekad znala pogriješiti u svojim procjenama, ali što se Jugoslavije tiče bila je potpuno u pravu. Nekih šest mjeseci pred izbijanje rata, objavila je izvještaj u kojem se predviđa potpuni raspad zemlje. Dakle, bilo je prilično jasno što se sprema."
Jedan od rijetkih koji krajem 80-ih još nije mogao ili nije htio vidjeti što se to u Jugoslaviji sprema bio je tadašnji ambasador u Beogradu John Scanlan. Odbacivao je upozorenja svojih pomoćnika koji su prepoznali opasnost u navodnim reformama što ih je najavljivao i provodio Slobodan Milošević. Scanlan je tvrdio da je Milošević reformator i da je njegova pojava pozitivna za razvoj političkih prilika u Jugoslaviji. Izvještaji koje je ambasador slao u Washington nisu odražavali zabrinutost njegovih savjetnika ali često su izazivali podsmijeh analitičara u State Departmentu i pojačavali dojam o njegovoj izrazitoj naklonjenosti Miloševiću. Louis Sell tvrdi da se radi o krivoj procjeni:
"John je, kao i većina nas, bio jedan od onih koji je stekao dosta iskustva radeći u Jugoslaviji i koji je, na neki način, zbilja volio tu zemlju. Bio joj je jako naklonjen, kao svi mi. Kao i ja. To je bilo ugodno mjesto za život. Ne mislim idealizirati, jer se zemlja suočavala s ozbiljnim problemima, ali je i na svoj način pokušavala izaći s njima na kraj. Što se Scanlana tiče, mislim da on jednostavno nije želio vidjeti ono što se spremalo. Čini mi se da je najpošetnije reći, John Scanlan je vjerovao Miloševiću znatno duže nego li je trebao."
Dojmovi što su ih godinama stjecali diplomati u američkoj ambasadi u Beogradu, značajno su utjecali na rane procjene o stanju u Jugoslaviji i posebno o ulozi njezine vojske. Sjedinjene Države su, u različitim razdobljima hladnog rata, dostavile stotinama miliona dolara vrijednu vojnu pomoć Jugoslaviji. U ranim 50-im, NATO i JNA su razrađivali zajedničke planove za obranu Ljubljanske kotline i doline Vardara u slučaju sovjetskog prodora prema Austriji i Italiji, odnosno Grčkoj i Turskoj, a Tito je u više navrata uvjeravao američke i britanske čelnike kako bi, u slučaju općeg rata, Jugoslavija stala na stranu NATO-a. U Washingtonu se zato na jugoslavensku vojsku desetljećima gledalo kao na važan oslonac otpora sovjetskom utjecaju u regiji. Međutim, tako formirani dojmovi krajem 80-ih i početkom 90-ih više nisu važili, kaže američki diplomat Ron Nietzke:
Lawrence Eagleburger"Ključni ljudi koji su bili na najvažnijim položajima u administraciji predsjednika Busha (starijeg) imali su diplomatsko iskustvo iz Jugoslavije - Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, Lawrence Eagleburger, zamjenik državnog tajnika i kasnije državni tajnik, i Thomas Niles, njegov pomoćnik - svi su radili u ambasadi u Beogradu. Vjerujem da su zbog dojmova što su ih ponijeli iz Beograda i Srbije bili duboko impresionirani povijesnim mitovima o srpskom herojstvu i partizanima, te pričama o veličini i snazi jugoslavenske vojske tokom hladnog rata. Mislim, konstantno su precjenjivali snagu, sposobnost i ulogu Jugoslavenske narodne armije. To je ozbiljno utjecalo na njihove procjene i znatno osnažilo otpor odlučnijem američkom udjelu u pokšaju da se zaustavi nadolazeće nasilje.
Početkom 90-ih u krugovima američke vlade postojala je zabrinutost da bi raspad Jugoslavije mogao izazvati rat i nasilje, osobito u Bosni. No, koliko god da je s humanitarnog stanovišta takav ishod bio neprihvatljiv, u Washingtonu je procijenjeno da on ne predstavlja prijetnju temeljnim američkim interesima i da ne zavređuje značajniji angažman. Tako je u administraciji predsjednika Busha prevladalao opredjeljenje da se vodstvo u diplomatskim naporima u Jugoslaviji prepusti Evropi, kaže tadašnji američki državni tajnik James Baker:
James Baker"Problem Jugoslavije nije dovodio u pitanje bilo kakve vitalne sigurnosne interese Sjedinjenih Država. Zaljevski rat, raspad Sovjetskog saveza, Madridska mirovna konferencija i sve ostalo u čemu je Amerika bila angažirana i imala vodeću ulogu, bilo je daleko važnije za nacionalne interese Sjedinjenih Država nego li je to bio još jedan sukob na Balkanu. I to vam je tako! Osim toga, tadašnja Evropska zajednica je željela preuzeti vodstvo u posredničkim naporima koji se poduzimaju u području koje je smatrala svojim predvorjem. Evropljani su htjeli voditi i mi smo im vrlo spremno prepustili vodstvo, iako s njim baš i nisu puno postigli."
No, upravo u to vrijeme, kada se Amerika odricala značajnije uloge u rastućoj jugoslavenskoj krizi, njezin je udio bio najpotrebniji jer je samo autoritet što su ga Sjedinjene Države uživale na tom prostoru mogao presudno utjecati na daljni tok krize. Međutim, za takvo što u Washingtonu nije bilo želje, kaze Louis Sell:
"Američki problem u vezi s Jugoslavijom nije ležao u nepoznavanju prilika u toj zemlji - bilo je jasno što se u njoj događa - nego u nedostataku volje da se nešto učini. Više od godinu dana prije izbijanja rata, ambasador Warren Zimmermann molio je državnog tajnika Jamesa Bakera da posjeti Jugoslaviju, da se uključi u rješavanje jugoslavenskih problema. No, kao što sam kazao, pažnja tako visokih centara vlasti bila je usmjerena na druga područja."
Iako nevoljko, James Baker je, u junu 1991., došao ipak u jednodnevni posjet Beogradu, tokom kojega je održao jedanaest sastanaka s čelnicima republičkih i federalne vlasti.
"Vidjeli smo da se situacija ubrzano pogoršava, i činilo nam se da je takav posjet najmanje što smo mogli učiniti. Osim toga, 32 države članice tadašnje Konferencije za evropsku sigurnost i suradnju (CESC, danas OSCE) zamolile su nas da u Beogradu, čelnicima svih republika i savezne vlade, poručimo kako se od njih traži da poštuju obaveze koje je Jugoslavija preuzela Helsinškim sporazumima i da, ako se već namjeravaju razdvojiti, to učine pregovorima i miroljubivo, a ne upotrebom sile. Svima sam jasno prenio tu poruku, ali nisam bio toliko naivan da bih vjerovao kako su naši razgovori u Beogradu znatnije promijenili situaciju. To sam prenio u svom telegramu predsjedniku Sjedinjenih Država," prisjeća se bivši američki državi tajnik James Baker.
Američki diplomati, koji su prisustvovali tim razgovorima, tvrde da su Bakerovi jugoslavenski sugovornici protumačili njegove riječi onako kako im je odgovaralo. Vojni vrh je čuo samo dio o očuvanju cjelovitosti, Hrvati i Slovenci onaj o demokratizaciji. Rat u Sloveniji počeo je za manje od sedam dana nakon tog razgovora. Baker danas odbija bilo kakvu mogućnost da je njegova poruka o potrebi očuvanja teritorijalnog integriteta Jugoslavije dala zeleno svjetlo za intervenciju JNA u Sloveniji:
"To je najobičnije sranje! Čisto sranje! To vam ja kažem i možete me slobodno citirati! Sjedinjene Države su podržavale teritorijalni integritet Jugoslavije, baš kao i 32 zemlje članice CESC-a To je bila politika koju sam poslan da prenesem u Beograd . Podržavamo teritorijalni integritet Jugoslavije, osim ako zemlja ne želi mirni raspad, bez upotrebe sile. Ta se politika nije mijenjala sve dok Evropska zajednica, na poticaj Njemačke, Austrije i drugih, nije počela inzistirati na priznavanju Slovenije i Hrvatske."
Ako je Bakerov susret s republičkim i saveznim čelnicima utjecao na njihove procjene o mogućem odnosu Amerike prema jugoslavenskoj krizi, na državnog tajnika on nije ostavio dublji dojam. Nista što bi čuo u Beogradu u tom trenutku, više nije moglo promijeniti stav administracije, kaže Ron Neitzke:
Brent Scowcroft"George Bush (stariji) već je na početku jugoslavenske krize donio odluku koju je najbolje odrazila izjava Jamesa Bakera koji je kazao kako ‘u toj borbi Amerika nema svoga psa’. Bush i Baker su od početka bili odlučni ne dopustiti da Sjedinjene Države budu ozbiljnije uvučene u krizu. Scowcroft, Eagleburger i Niles su bili zabrinuti zbog razvoja situacije, ali nisu nikada postali dovoljno zabrinuti da bi odlučili riskirati svoj posao i karijeru, te se suprotstaviti Bushu i Bakeru i zatražiti da se nešto poduzme."
Nezainteresiranost, krive procjene i nerazumijevanje onoga što se događalo u Jugoslaviji, obilježili su ranu američku politiku prema raspadu te zemlje, kaže prvi američki ambasador u Bosni i Hercegovini Victor Jackovich:
Victor Jackovich"Washington je bio za održavanje stare jugoslavenske federacije, ali na osnovi demokracije, a ne diktarure. Mi smo očekivali da će sve te reforme ekonomskog i političkog karaktera doći na jednom valu kakav je obuzeo i druge zemlje Istočne Evrope. Čak smo mislili da će Jugoslavija, kao najliberalnija socijalistička zemlja u ‘70-im i ‘80-im godinama, imati najjace reformske procese. Međutim, to se nije dogodilo. Naša je politika tada bila temeljena na očuvanju jugoslavenske federacije. Mislim da problem u toj zemlji nije bilo to što je možda bilo previše nacionalizma, nego što je bilo premalo demokracije. Ljudi u Washingtonu nisu vjerovali u snagu pokreta koji su se javljali u to vrijeme, kao što je to bio HDZ u Hrvatskoj ili pokret za nezavisnost u Sloveniji, odnosno Izetbegovićeva vlada u Bosni. U Washingtonu se vjerovalo da su ti pokreti krhki jer ne vladaju posvuda na svom teritoriju, i zato se nije moglo ispravno predvidjeti što će se dogoditi. Dugo je trajala debata o tome, na primjer, hoćemo li uopće priznati Bosnu i Hercegovinu. Tek kad se u Washingtonu spoznala snaga tih pokreta i kad se shvatilo da oni zbilja predstavljaju volju naroda, da su stvoreni na demokratskom principu i kad su se vidjele suštinske promjene koje su se paralelno s time odvijale u starim jugoslavenskim institucijama, onda se počela, ali opet vrlo sporo, pružati pomoć ovim pokretima i priznavati ih."
No comments:
Post a Comment