Dok je svijet spavao 2: Međunarodna zajednica i rat u BiH, 1992-1995
Epizoda 2.
Ekonomski i vojno, Srebrenica i Žepa su bile samostalno neodržive, ali njihov politički značaj bio je ogroman. Dok god je bilo bošnjačkih enklava u Podrinju, vlasti u Sarajevu su u pregovorima o teritorijalnoj podjeli zemlje mogle polagati pravo na dio područja u toj regiji.
Andreas ZumachZa Srbe, Srebrenica je imala ekonomski i strateški značaj. Obližnji rudnik boksita snabdijevao je tvornicu aluminija "Birač" u Zvorniku, ali nije mogao biti potpuno iskorišten jer su lokalne postrojbe Armije BiH nadzirale dio tamošnjeg puta. Uz ekonomski, Srebrenica je imala i strateški poticaj. Dvadesetak kilometara od granice sa Srbijom, taj je gradić predstavljao stalnu sigurnosnu prijetnju područjima pod srpskom kontrolom u istočnoj Bosni i ključnim linijama za snabdijevanje. U nekoliko obavještajnih procjena se navodi da je tokom rata, u akcijama vojnih formacija iz Srebrenice, ubijeno oko 3.000 srpskih vojnika i civila. "Srebrenica, Žepa i Goražde su bile tri koščice u grlu Republike Srpske," navodi se u jednoj analizi CIA-e. Ako bi osvojili preostale bošnjačke enklave, Srbi bi osigurali da na kraju rata cijelo Podrinje pripadne njima. Ta je jednostavna kalkulacija bila jasna i Ujedinjenim narodima, kaže Andreas Zumach, dugogodišnji dopisnik berlinskog Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda i urednik glasila Britansko-američkog vijeća za sigurnosna pitanja (BASIC):
"Odjel za mirovne operacije Ujedinjenih naroda u New Yorku (DPKO), znao je još početkom 1995. da Karadžić i Mladić planiraju napasti Srebrenicu. Do ovih saznanja Ujedinjeni narodi su došli posredstvom nacionalnih obavještajnih službi, ali i vlastitih obavještajnih potencijala u Bosni. Naznake koje su upućivale na takav rasplet bile su toliko snažne da je, tokom marta u New Yorku, Odjel za mirovne operacije UN-a, pod predsjedanjem tadašnjeg šefa tog odjela Kofija Annana, održao seriju sastanaka na kojima se razgovaralo o tome kako spriječiti napad na Srebrenicu. Napravljen je plan po kojemu je postojećih oko 300 lako naoružanih nizozemskih vojnika trebalo zamijeniti teško naoružanim danskim kontingentom koji je, u to vrijeme, bio raspoređen u okolici Tuzle. Danci su imali tenkove "Leopard" koji su već sudjelovali u žestokom okršaju s bosanskim Srbima 1994. Dansko ministarstvo obrane i zapovjednik danskih snaga u Bosni prihvatili su taj plan, baš kao i Nizozemci i Britanci i manje-više svi koji su trebali biti uključeni u planiranu rotaciju. Nakon toga, 2. aprila 1995. godine u New Yorku su se sastali Kofi Annan i američka predstavnica u Ujedinjenim narodima Madeleine Albright. Na tom je sastanku plan za obranu Srebrenice odbačen. Nikad nisam doznao – zašto? Sastao sam se s Kofijem Annanom1999. godine, stavio pred njega na stol pismene i potpisane izjave svih sudionika tog dogovora o Srebrenici i pitao ga, što se dogodilo na sastanku s Madeleine Albright i zašto se odustalo od plana? Rekao je da mi na to pitanje ne može odgovoriti i da je dosje ‘Srebrenica’ službeno zatvoren."
Dr. Cees WiebesDok god su postojale tri istočnobosanske enklave, međunarodna zajednica ih je, u bilo kakvom teritorijalnom poravnavanju nakon rata, namjeravala dodijeliti bošnjačkoj strani i tako spriječiti potpuno etničko čišćenje tog dijela zemlje. Žepa, Srebrenica i Goražde proglašeni su zaštićenim područjima Ujedinjenih naroda, koji su preuzeli neku vrstu odgovornosti za njihovu sudbinu. No, kakva bi ta odgovornost trebala biti, nikada nije do kraja dogovoreno niti razjašnjeno. Tako je, sredinom 1995. godine, važnost triju istočnobosanskih enklava daleko nadilazila stvarni značaj gradića poput Žepe, Srebrenice i Goražda. Za Ujedinjene narode, zaštićena su područja postala stalni izvor nelagode jer niti su ih mogli braniti kako treba, niti su ih mogli tek tako napustiti, kaže prof. Wiebes, koji je analizirao djelatnost zapadnih obavještajnih službi u vrijeme pada Srebrenice:
General Sir Rupert Smith"General Rupert Smith i ostali u zapovjednom lancu UNPROFOR-a procijenili su da su istočne enklave dugoročno neodržive i da će, prije ili kasnije, morati postati predmetom pregovora. Zato su međunarodni pregovarači pokušavali potaći sukobljene strane da razgovaraju o razmjeni teritorija. Naprimjer, onoga oko Srebernice za onaj oko Sarajeva. No, na tom planu nije bilo pomaka i zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni, general Ruperth Smith procijenio je da Bošnjaci neće moći obraniti Srebrenicu i preostale istočne enklave. Nakon što su vlasti u Sarajevu naredile zapovjedniku obrane Srebrenice Naseru Oriću da s nekoliko najboljih boraca napusti enklavu, to je postalo još očitije ."
Razvoj prilika oko Srebrenice, u skladu sa svojim operativnim mogućnostima, pratile su sve veće zapadne obavještajne službe, osobito one čiji su vojnici bili raspoređeni u sastavu UNPROFOR-a i koje su u Bosni imale posebne interese. Među njima i francuska, tvrdi Andreas Zumach:
"U jesen 1995., doznao sam da je francuska obavještajna služba dosta ranije znala da se priprema napad na Srebrenicu. General Bernard Janvier, koji je u to vrijeme bio zapovjednik UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Zagrebu, tu je informaciju dobio od francuske vojne obavještajne službe, ali i od svojih podređenih časnika – nizozemskog zapovjednika u Srebrenici i zapovjednika UNPROFOR-a u Bosni. Obojica su upozorili generala Janviera da raspolažu vrlo uvjerljivim dokazima da je napad na Srebrenicu neminovan i zatražili da pozove u pomoć NATO kako bi se napad spriječio. On je to odbio. Šest dana zaredom, od 6. do 11. jula, primao je isti zahtjev od dvojice nižih zapovjednika i uvijek ga odbijao, osim posljednjeg dana kada je zatražio od NATO-a blisku podršku iz zraka i kada su avioni napali jedan srpski tenk. Pouzdano znam i vidio sam dokaze da je general Janvier tako postupio po naređenju što ga je primio iz Predsjedničke palače u Parizu."
General Bernard JanvierFrancuski se general do posljednjeg trenutka uzdržavao pozvati NATO u pomoć jer ga je na to obavezivao i tajni sporazum koji je, mjesec dana prije napada na Srebrenicu, u Zvorniku postigao s Ratkom Mladićem. Da bi izbjegao da vojska bosanskih Srba nastavi uzimati vojnike UNPROFOR-a kao taoce svaki put kad NATO izvede zračni udar, Janvier je obećao da više neće tražiti podršku iz zraka. Mladić vrlo brzo iskorištava ovu priliku. Iako su sve zapadne analize ukazivale na neodrživost izoliranih bošnjačkih enklava u Srebrenici, Žepi i Goraždu, i iako je postojalo uvjerenje da će ih srpska strana neutralizirati, pripreme za sam napad izvedene su brzo i gotovo neopaženo, tvrdi Cees Wiebes:
Taoci vojske bosanskih Srba
fracuski pripadnici UNPROFOR-a"Ono do čega smo došli istražujući ove događaje i što do sada nije osporeno niti na jednom od procesa koji se vode pred Haškim tribunalom, sugerira da su pripreme napada na Srebrenicu trajale svega nekoliko dana. Mladić je počeo pripreme 2. jula, to potvrđuje i strogo povjerljiva analiza napada na Srebrenicu, koju je kasnije izradila britanska vojna obavještajna služba i koju sam imao priliku vidjeti. I tu se navodi da je Mladiću trebalo vrlo malo vremena da pripremi napad. Imao je dovoljno ljudi i samo je trebalo osigurati dolazak nekoliko tenkova. Utvrdili smo da je počeo pripreme 2. jula i da, u to vrijeme, nije koristio sredstva veze kako ga nitko ne bi mogao prisluškivati. Pripreme su protekle neopaženo, jer pokret dva tenka usred rata obično nije razlog za uzbuđenje. Napad je počeo šest dana kasnije, 8. jula. Čak i kada je napad počeo, zapadne obavještajne službe i UNPROFOR vjerovali su da je Mladić zainteresiran samo za osvajanje južnog dijela srebreničke enklave. Mladićev prvobitni plan bio je suziti zaštićeno područje oko Srebenice, a kada je vidio kojom se brzinom potpuno raspala njezina obrana, promijenio je plan. Zauzimanjem Srebrenice proširio bi se etnički očišćen prostor uz granicu sa Srbijom, prestala potreba za održavanjem više od 1.000 kilometara linije dodira oko istočnih enklava i okončali stalni napadi koji su iz njih poduzimani."
Unatoč opaženim pokretima oko Srebrenice, američke obavještajne službe nisu vjerovale da će vojska bosanskih Srba pokušati potpuno zauzeti grad. Vjerovalo se da će Mladić spustiti vojsku do prvih kuća i pojačati opsadu, kao ranije u Bihaću i Goraždu, sve dok se ne postigne novi sporazum o demilitarizaciji Srebrenice.
General Ratko MladićDodatno stezanje srpskog obruča oko bosanskih gradova po istom se receptu odvijalo već mjesecima, pa se vjerovalo da Mladić ni ovaj put neće poduzeti ništa novo, kaže profesor Wiebes: "Vodeći analitičari u Odjelu za Bosnu u CIA-i potvrdili su mi kako nisu vjerovali da će Mladić zaposjesti cijelu enklavu, i to uglavnom zbog toga što su smatrali da nije imao rješenje za više od 30.000 izbjeglica. Američki analitičari su do takve procjene došli vrlo jednostavno. Pokušali su se staviti u ulogu Ratka Mladića i zamisliti što bi na njegovom mjestu učinili s tolikim brojem izbjeglica. Taj im se problem učinio nerješivim i zato su vjerovali da Mladić neće napasti cijelu enklavu. Bila je to pogrešna procjena."
Epizoda 2.
Napad na Srebrenicu
Ekonomski i vojno, Srebrenica i Žepa su bile samostalno neodržive, ali njihov politički značaj bio je ogroman. Dok god je bilo bošnjačkih enklava u Podrinju, vlasti u Sarajevu su u pregovorima o teritorijalnoj podjeli zemlje mogle polagati pravo na dio područja u toj regiji.Andreas ZumachZa Srbe, Srebrenica je imala ekonomski i strateški značaj. Obližnji rudnik boksita snabdijevao je tvornicu aluminija "Birač" u Zvorniku, ali nije mogao biti potpuno iskorišten jer su lokalne postrojbe Armije BiH nadzirale dio tamošnjeg puta. Uz ekonomski, Srebrenica je imala i strateški poticaj. Dvadesetak kilometara od granice sa Srbijom, taj je gradić predstavljao stalnu sigurnosnu prijetnju područjima pod srpskom kontrolom u istočnoj Bosni i ključnim linijama za snabdijevanje. U nekoliko obavještajnih procjena se navodi da je tokom rata, u akcijama vojnih formacija iz Srebrenice, ubijeno oko 3.000 srpskih vojnika i civila. "Srebrenica, Žepa i Goražde su bile tri koščice u grlu Republike Srpske," navodi se u jednoj analizi CIA-e. Ako bi osvojili preostale bošnjačke enklave, Srbi bi osigurali da na kraju rata cijelo Podrinje pripadne njima. Ta je jednostavna kalkulacija bila jasna i Ujedinjenim narodima, kaže Andreas Zumach, dugogodišnji dopisnik berlinskog Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda i urednik glasila Britansko-američkog vijeća za sigurnosna pitanja (BASIC):
"Odjel za mirovne operacije Ujedinjenih naroda u New Yorku (DPKO), znao je još početkom 1995. da Karadžić i Mladić planiraju napasti Srebrenicu. Do ovih saznanja Ujedinjeni narodi su došli posredstvom nacionalnih obavještajnih službi, ali i vlastitih obavještajnih potencijala u Bosni. Naznake koje su upućivale na takav rasplet bile su toliko snažne da je, tokom marta u New Yorku, Odjel za mirovne operacije UN-a, pod predsjedanjem tadašnjeg šefa tog odjela Kofija Annana, održao seriju sastanaka na kojima se razgovaralo o tome kako spriječiti napad na Srebrenicu. Napravljen je plan po kojemu je postojećih oko 300 lako naoružanih nizozemskih vojnika trebalo zamijeniti teško naoružanim danskim kontingentom koji je, u to vrijeme, bio raspoređen u okolici Tuzle. Danci su imali tenkove "Leopard" koji su već sudjelovali u žestokom okršaju s bosanskim Srbima 1994. Dansko ministarstvo obrane i zapovjednik danskih snaga u Bosni prihvatili su taj plan, baš kao i Nizozemci i Britanci i manje-više svi koji su trebali biti uključeni u planiranu rotaciju. Nakon toga, 2. aprila 1995. godine u New Yorku su se sastali Kofi Annan i američka predstavnica u Ujedinjenim narodima Madeleine Albright. Na tom je sastanku plan za obranu Srebrenice odbačen. Nikad nisam doznao – zašto? Sastao sam se s Kofijem Annanom1999. godine, stavio pred njega na stol pismene i potpisane izjave svih sudionika tog dogovora o Srebrenici i pitao ga, što se dogodilo na sastanku s Madeleine Albright i zašto se odustalo od plana? Rekao je da mi na to pitanje ne može odgovoriti i da je dosje ‘Srebrenica’ službeno zatvoren."
Dr. Cees WiebesDok god su postojale tri istočnobosanske enklave, međunarodna zajednica ih je, u bilo kakvom teritorijalnom poravnavanju nakon rata, namjeravala dodijeliti bošnjačkoj strani i tako spriječiti potpuno etničko čišćenje tog dijela zemlje. Žepa, Srebrenica i Goražde proglašeni su zaštićenim područjima Ujedinjenih naroda, koji su preuzeli neku vrstu odgovornosti za njihovu sudbinu. No, kakva bi ta odgovornost trebala biti, nikada nije do kraja dogovoreno niti razjašnjeno. Tako je, sredinom 1995. godine, važnost triju istočnobosanskih enklava daleko nadilazila stvarni značaj gradića poput Žepe, Srebrenice i Goražda. Za Ujedinjene narode, zaštićena su područja postala stalni izvor nelagode jer niti su ih mogli braniti kako treba, niti su ih mogli tek tako napustiti, kaže prof. Wiebes, koji je analizirao djelatnost zapadnih obavještajnih službi u vrijeme pada Srebrenice:
General Sir Rupert Smith"General Rupert Smith i ostali u zapovjednom lancu UNPROFOR-a procijenili su da su istočne enklave dugoročno neodržive i da će, prije ili kasnije, morati postati predmetom pregovora. Zato su međunarodni pregovarači pokušavali potaći sukobljene strane da razgovaraju o razmjeni teritorija. Naprimjer, onoga oko Srebernice za onaj oko Sarajeva. No, na tom planu nije bilo pomaka i zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni, general Ruperth Smith procijenio je da Bošnjaci neće moći obraniti Srebrenicu i preostale istočne enklave. Nakon što su vlasti u Sarajevu naredile zapovjedniku obrane Srebrenice Naseru Oriću da s nekoliko najboljih boraca napusti enklavu, to je postalo još očitije ."
Razvoj prilika oko Srebrenice, u skladu sa svojim operativnim mogućnostima, pratile su sve veće zapadne obavještajne službe, osobito one čiji su vojnici bili raspoređeni u sastavu UNPROFOR-a i koje su u Bosni imale posebne interese. Među njima i francuska, tvrdi Andreas Zumach:
"U jesen 1995., doznao sam da je francuska obavještajna služba dosta ranije znala da se priprema napad na Srebrenicu. General Bernard Janvier, koji je u to vrijeme bio zapovjednik UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Zagrebu, tu je informaciju dobio od francuske vojne obavještajne službe, ali i od svojih podređenih časnika – nizozemskog zapovjednika u Srebrenici i zapovjednika UNPROFOR-a u Bosni. Obojica su upozorili generala Janviera da raspolažu vrlo uvjerljivim dokazima da je napad na Srebrenicu neminovan i zatražili da pozove u pomoć NATO kako bi se napad spriječio. On je to odbio. Šest dana zaredom, od 6. do 11. jula, primao je isti zahtjev od dvojice nižih zapovjednika i uvijek ga odbijao, osim posljednjeg dana kada je zatražio od NATO-a blisku podršku iz zraka i kada su avioni napali jedan srpski tenk. Pouzdano znam i vidio sam dokaze da je general Janvier tako postupio po naređenju što ga je primio iz Predsjedničke palače u Parizu."
General Bernard JanvierFrancuski se general do posljednjeg trenutka uzdržavao pozvati NATO u pomoć jer ga je na to obavezivao i tajni sporazum koji je, mjesec dana prije napada na Srebrenicu, u Zvorniku postigao s Ratkom Mladićem. Da bi izbjegao da vojska bosanskih Srba nastavi uzimati vojnike UNPROFOR-a kao taoce svaki put kad NATO izvede zračni udar, Janvier je obećao da više neće tražiti podršku iz zraka. Mladić vrlo brzo iskorištava ovu priliku. Iako su sve zapadne analize ukazivale na neodrživost izoliranih bošnjačkih enklava u Srebrenici, Žepi i Goraždu, i iako je postojalo uvjerenje da će ih srpska strana neutralizirati, pripreme za sam napad izvedene su brzo i gotovo neopaženo, tvrdi Cees Wiebes:
Taoci vojske bosanskih Srba
fracuski pripadnici UNPROFOR-a"Ono do čega smo došli istražujući ove događaje i što do sada nije osporeno niti na jednom od procesa koji se vode pred Haškim tribunalom, sugerira da su pripreme napada na Srebrenicu trajale svega nekoliko dana. Mladić je počeo pripreme 2. jula, to potvrđuje i strogo povjerljiva analiza napada na Srebrenicu, koju je kasnije izradila britanska vojna obavještajna služba i koju sam imao priliku vidjeti. I tu se navodi da je Mladiću trebalo vrlo malo vremena da pripremi napad. Imao je dovoljno ljudi i samo je trebalo osigurati dolazak nekoliko tenkova. Utvrdili smo da je počeo pripreme 2. jula i da, u to vrijeme, nije koristio sredstva veze kako ga nitko ne bi mogao prisluškivati. Pripreme su protekle neopaženo, jer pokret dva tenka usred rata obično nije razlog za uzbuđenje. Napad je počeo šest dana kasnije, 8. jula. Čak i kada je napad počeo, zapadne obavještajne službe i UNPROFOR vjerovali su da je Mladić zainteresiran samo za osvajanje južnog dijela srebreničke enklave. Mladićev prvobitni plan bio je suziti zaštićeno područje oko Srebenice, a kada je vidio kojom se brzinom potpuno raspala njezina obrana, promijenio je plan. Zauzimanjem Srebrenice proširio bi se etnički očišćen prostor uz granicu sa Srbijom, prestala potreba za održavanjem više od 1.000 kilometara linije dodira oko istočnih enklava i okončali stalni napadi koji su iz njih poduzimani."
Unatoč opaženim pokretima oko Srebrenice, američke obavještajne službe nisu vjerovale da će vojska bosanskih Srba pokušati potpuno zauzeti grad. Vjerovalo se da će Mladić spustiti vojsku do prvih kuća i pojačati opsadu, kao ranije u Bihaću i Goraždu, sve dok se ne postigne novi sporazum o demilitarizaciji Srebrenice.
General Ratko MladićDodatno stezanje srpskog obruča oko bosanskih gradova po istom se receptu odvijalo već mjesecima, pa se vjerovalo da Mladić ni ovaj put neće poduzeti ništa novo, kaže profesor Wiebes: "Vodeći analitičari u Odjelu za Bosnu u CIA-i potvrdili su mi kako nisu vjerovali da će Mladić zaposjesti cijelu enklavu, i to uglavnom zbog toga što su smatrali da nije imao rješenje za više od 30.000 izbjeglica. Američki analitičari su do takve procjene došli vrlo jednostavno. Pokušali su se staviti u ulogu Ratka Mladića i zamisliti što bi na njegovom mjestu učinili s tolikim brojem izbjeglica. Taj im se problem učinio nerješivim i zato su vjerovali da Mladić neće napasti cijelu enklavu. Bila je to pogrešna procjena."
No comments:
Post a Comment