Dok je svijet spavao 2: Međunarodna zajednica i rat u BiH, 1992-1995

Dok je svijet spavao: Međunarodna zajednica i rat u BiH, 1992-1995

Epizoda 2.
Bushova administracija i ratni zločini u BiH

Još vrlo rano u jugoslavenskoj krizi, administracija predsjednika Busha, procijenila je da njome nije ugrožen nijedan vitalni američki interes i s toga čvrsto odlučila držati se po strani, te posredničke napore prepustiti Evropljanima. Ništa što se događalo u Bosni, pa ni masovno protjerivanje stanovništva, zatočenički logori i opsade gradova nisu mogli promijeniti tu odluku.
Administracija je isprava tvrdila kako nema informacije o tome što se događa, a kada su priče o zločinima i etničkom čišćenju doprle u javnost, objavila je kako sve strane u sukobu snose jednaku krivnju, kaže Ron Neitzke, u to vrijeme zamjenik američkog ambasadora u Zagrebu:
"Kada je izbio rat u Bosni, tehnički ga je pokrivala naša ambasada u Beogradu koja je znatno ograničavala putovanje u tu zemlju, pa smo o onome što se tamo događalo doznavali kroz telefonske kontakte, dok je to bilo moguće. No, što je rat više odmicao i mi smo u Zagrebu, sve više počeli dolaziti u dodir s izbjeglicama iz Bosne. Obim i jednostranost nasilja kojem su bili izloženi ti ljudi, postajali su sve jasniji. No, administracija u Washingtonu je nastavila prikazivati te događaje kao posljedicu visestoljetne međuetničke mržnje, zbog čega se nijedna od strana nije mogla optužiti da snosi veću krivnju. Ono što smo vidjeli na terenu, o čemu smo izvještavali, i ono što je administracija o tome govorila američkoj javnosti, bilo je potpuno oprečno i izuzetno teško za razumjeti."
Dok se u ljeto 1992. svijet užasavao gledajući slike opsjednutog Sarajeva, u ostatku Bosne i bez neželjenih svjedoka, ta je zemlja ostajala bez dijela svog stanovništva. Nestajali su ljudi, ali i tragovi njihovog ranijeg postojanja, kaže Roger Cohen, ratni izvještač New York Timesa iz Bosne:

Roger Cohen"Vrlo ozbiljni analitičari tvrdili su svojevremeno kako su opsada Sarajeva i neprestano bombardiranje glavnoga grada, propagandno i strategijski gledano, bili najveći srpski promašaj jer su okrenuli cjelokupnu svjetsku javnost protiv bosanskih Srba, a zauzvrat im nisu ništa donijeli. Ta ocjena dijelom stoji, no s druge strane, fokusiranje svijeta na opsadu Sarajeva skrenulo je pažnju sa suštine srpskog vojnog napora u Bosni, a to je bilo stvaranje etnički čistog područja na prostoru koji je zapremao gotovo 70 posto državnog teritorija - od Sanskog Mosta, preko Prijedora i Zvornika i dalje do Vlasenice i Trebinja. To je bila žestoka i bespoštedna kampanja koja je provođena u vrijeme kada se svijet užasavao nad opsadom i granatiranjem Sarajeva, kada je patnja tog grada i njegovih stanovnika bila simbol stradanja cijele Bosne. Pokazalo se, međutim, da su opsada i granatiranje Sarajeva imali za cilj odvući pažnju s onoga što se u toj fazi rata događalo u drugim dijelovima Bosne."
Odnos administracije predsjednika Busha prema onome što se događalo u Bosni i Hercegovini u ljeto 1992. mogao bi se nazvati kombinacijom namjerne nezainteresiranosti i svjesne ravnodušnosti. Izvještaji o strahotama koje su se tamo događale ipak su stizale u Washington, a nisu mogli promijeniti čvrstu odluku da se Amerika neće umiješati u bosanski rat, kaže Ron Neitzke:

Bošnjaci pred pogubljenje"Kada se govori o saznanjima koja je Washington imao o zločinima u Bosni, važno se prisjetiti kako je Jugoslavija postala nekom vrstom opsesije američke politike u doba hladnoga rata. To potvrđuje i obim sredstva koja su bila uložena u tu zemlju, kontakti koji su uspostavljeni, ali i značajne ljudske i tehničke pretpostavke za prikupljanje informacija. Imajući to u vidu, nema sumnje da je bilo mnogo dokaza koji su stizali u Washington i u druge zapadne prijestolnice o tome što se zbiva u Bosni. Nije potpuno jasno do koje su mjere te vlade i posebno američka, bile voljne objediniti sve detalje i još u ranoj fazi formirati razumnu procjenu o prirodi i obimu zločina. Jasno je da su Bushova administracija i State Department osjecali nelagodu prema onome što su znali i jasno je da nisu poduzeli sve što su mogli kako bi doznali više o onome što se događalo. No, isto tako, nema sumnje da su znali sasvim dovoljno da bi stekli potpunu sliku."
Svoju uzdržanost službeni je Washington često opravdavao nedostatkom informacija iz Bosne. Njih je, međutim, bilo dovoljno, ali izostala je službena preporuka da se u njima prepozna ono o čemu su svjedočile, kaže Roy Gutman, koji je za svoje izvještaje o zatočeničkim logorima u zapadnoj Bosni dobio Pulitzerovu nagradu:

Roy Gutman"Obavještajna zajednica u Americi raspolaže ogromnim tehničkim i tehnološkim potencijalima, međutim, ako nema političkih uputa kojima se nalaže njihovo korištenje za vrlo određenu namjenu, nitko se baš posebno ne trudi istraživati obilje različitih podataka koji neprestano pristižu iz svih krajeva svijeta. Tako je bilo i s materijalom iz Bosne. Jednom prilikom mi je rečeno kako je obavještajna zajednica primala mnogo podataka, a nije imala instrukcije po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo je dakle puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i žrtvama dok oni kroz čije je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za uništenje. Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni sa zatočenicima, možda negdje kod Bijeljine ili kod Prijedora, ali kad svakodnevno primate milione satelitskih fotografija, mora vam biti vrlo precizno rečeno na što da obratite pažnju, što da na njima tražite. Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu grafičku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti. Upravo na tom mjestu u ovu priču uskaču novinari. Po prirodi svoga posla, mi nastojimo utvrditi što se zbilja dešava i ta saznanja nastojimo predstaviti u širem kontekstu, tako da javnost može shvatiti smisao događaja o kojima izvještavamo."
Pet mjeseci nakon početka bosanskoga rata, upravo zahvaljujući novinarima poput Roya Gutmana, Johna Burnsa, Rogera Cohena i Eda Vulliamya, spoznaja o onome što se događa u Bosni, prvi je put počela rasti i u američkoj javnosti, kaže Ron Neitzke:

Trnopolje logoraši
"Najvažniji ikad napisan novinarski izvještaj o onome što se događa u BiH, bila je priča ‘Logori smrti’ koju je Roy Gutman objavio u Newsdayu, u prvoj sedmici augusta 1992. Koristeći vrlo jake izraze i termine koji su poznati iz ranijih opisa holokausta i onoga što su tada činili nacisti, ta je priča prvi put otkrila što se zbilja događa u toj zemlji. Nedugo za tim, stigli su televizijski snimci na kojima su se, iza ograde od bodljikave žice, vidjeli teško izgladnjeli logoraši. Te su slike uzrokovale pravi potres u Washingtonu i u administraciji stvorile uvjerenje o tome kako se mora preuzeti kontrola nad situacijom. Trebalo je ublažiti udar medijskih izvještaja i utjecati na oblikovanje slike koja je u javnosti formirana o onome što se događalo u Bosni. Dužnosnici Bushove administracije su znali da će u protivnom biti prisiljeni učiniti nešto što nisu željeli. Zato je službeni Washington počeo pojačano prikazivati bosanski rat kao sukob bez jasnih krivaca, bez dobrih i loših i bez ikakve sličnosti s holokaustom. Ukratko, kao sukob za čije rješenje Sjedinjene Države mogu učiniti vrlo malo sve dok se, kako je zlobno kazao Larry Eagleburger, ‘tamošnji narodi ne umore od međusobnog ubijanja’. Dakle, jasno je da je administracija već tada točno znala, i više nego je htjela, o tome što se događa u Bosni i Hercegovini. No, isto je tako znala i bila zbog toga nasmrt uplašena, da u slučaju da to dozna i američka javnost, možda biti prisiljena vojno intervenirati. To je bila posljednja stvar koju bi Washington tada mogao poželiti."
Prvi Gutmanov izvještaj o logorima izazvao je pometnju u State Departmentu, čiji su dužnosnici, gotovo istodobno, javno priznavali i poricali tvrdnje objavljene u Newsdayu.
"Netko je u State Departmentu čuo kada sam govorio za radio nakon što je bio objavljen moj tekst o bosanskim logorima. Na osnovi tog intervjua sljedećeg su dana bile pripremljene instrukcije za istup glasnogovornika State Departmenta.

Richard BaucherTako je Richard Baucher izašao pred novinare i prvi put od početka bosanskoga rata kazao: ‘Da, raspolažemo informacijama koje ukazuju na to da širom Bosne i Hercegovine postoje koncentracioni logori’. I zbilja, u to su vrijeme iz američke ambasade u Beogradu u State Department stizale informacije koje su upućivale na takav zaključak. Međutim, Baucherov je istup razjario novinare i dio javnosti i nametnuo vrlo jednostavno pitanje: ‘Ako Sjedinjene Države - jedina svjetska supersila - zbilja raspolažu takvim informacijama, zašto ih kriju, zašto ih ne objave i ne učine dostupnim?!’ State Department je bio zatečen a i zabrinut silinom reakcije, pa je samo dva dana kasnije, pred uznemirenim članovima Kongresa, državni podtajnik Thomas Niles izjavio kako su informacije koje je iznio glasnogovornik Baucher bile netočne i kako zapravo ne može potvrditi navode o logorima u Bosni," kaže Gutman.
Ovakav istup koji je ličio na pokušaj prikrivanja stvarnog stanja, dodatno je uznemirio dio kongresmena koji su zahtijevali pojašnjenja, a od Središnje obavještajne agencije (CIA) i od administracije da provedu istragu. Međutim, najvažnije stvari su se počele događati u nevladinim krugovima. Odjednom su skupine građana, vjerske udruge, organizacije za zaštitu ljudskih prava i drugi, počeli pitati: "Tko ovdje laže?", kaže Roy Gutman:

Trnopolje logoraši
"Sredinom augusta 1992., Lawrence Eagleberger, koji je u to vrijeme bio vršitelj dužnosti državnog tajnika, izvijestio je Kongres kako na osnovi službene istrage koju je provela CIA, nije moguće pouzdano tvrditi da se u BiH događaju masovna i sistematska kršenja ljudskih prava. U tom se izvještaju tvrdilo da postoje pojedinačni slučajevi ubojstava, ali da nema potvrde navoda o genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Eagleburger je objavio kako se, u najgorem slučaju, može kazati da u Bosni vladaju ‘neugodni uvjeti’. Bilo je to zbilja uznemirujuće svjedočenje jer uopće nije bilo utemeljeno na činjenicama. Ljudi koji su provodili tu istragu nisu nikada razgovarali ni sa jednim izbjeglicom. Što više, sve do septembra iste godine nisu poslali nekoga da razgovara s tim ljudima. Tek kada su neki službenici administracije otišli u Karlovac i sreli se s izbjeglicama iz BiH, u svojim izvještajima su opisali strahote o kojima su čuli i tako, zapravo, potvrdili već dva mjeseca stare novinske izvještaje."
Uzdržanost Washingtona prema Bosni nije nalagao samo politički pragmatizam. Izvještaji o masovnim progonima i pogubljenjima primani su s nevjericom, tvrdi Victor Jakovich, prvi američki ambasador u BiH:

Victor Jackovich"Mislim da ljudi u Washingtonu jednostavno nisu htjeli vjerovati u to. Nisu mogli povjerovati da je u Evropi u 20. stoljeću takvo što moguće. Naša je nada bila da će se stvari u Jugoslaviji razvijati malo drugačije. Postojala je nada da će u Jugoslaviji prevladati razum i da će biti moguće postići nekakav sporazum. Kad su počeli stizati izvještaji o kojima govorite, oni su naprosto bili primani sa sumnjom, pa i dubokom nevjericom. Osim toga, ti su izvještaji stizali s ratnog područja, u okolnostima kada ih je bilo teško provjeriti i kada se nije znalo da li su oni točni ili ne. No, čelnici administacije predsjednika Busha su se brzo uvjerili da je to ne samo moguće nego i da se događa. Naravno, u Americi u kreiranju vanjske politike ne sudjeluje samo vlada. Svoj upliv imaju Kongres, mediji, nevladine organizacije i javnost općenito. Dakle svi sudjeluju u raspravi o američkoj vanjskoj politici. Kad su se pojavili tekstovi Roya Gutmana, pa i drugih, o događajima u Bosni i Hercegovini, sve je to skupa stvorilo određeni pritisak na administraciju da nešto poduzme u vezi s Bosnom."
Taj je pritisak naveo vladu predsjednika Busha da pred kraj mandata, kroz objavu, tada vršitelja dužnosti državnog tajnika Lawrencea Eagleburgera, prizna obim zločina u Bosni i imenuje krivce za tragediju u toj zemlji. Iako se čini kako predstavlja otklon od dotadašnjeg stava prema bosanskome ratu, ta objava potvrđuje da je način na koji je administracija prikazivala sukob u osnovi ostao isti, kaže Ron Neitzke:
"Eagleburger je u tom izvještaju kazao: ‘Znamo tko su krivci, znamo što se dogodilo!’ Ta je objava naravno došla nakon što je George Bush (stariji) neočekivano izgubio izbore i nakon što je u Washington pristiglo obilje izvještaja s terena. Osim toga, u oktobru su iz srpskih logora oslobođeni prvi zatočenici i njihova detaljna svjedočenja o tome što se sve tamo događalo dospjela su u svjetski tisak. Više nije bilo sumnje da to jesu bili logori smrti. Mislim da je ta spoznaja konačno doprla do Eagleburgera i drugih u administraciji. Tako je, u decembru 1992., na jednoj međunarodnoj konferenciji u Švicarskoj, Eagleburger konačno izašao u javnost i imenovao krivce. No, čak i u toj prigodi, održavala se stalna težnja ka uspostavi vještačke ravnoteže u određivanju krivnje. Sjećam se da sam u ambasadi u Zagrebu, neposredno pred održavanje te konferencije, primio hitan i gotovo unezvijeren poziv jednog od Eagleburgerovih suradnika koji je tražio da mu dam imena nekih Hrvata koje bi, radi ravnoteže, mogao uključiti u ovu objavu. Dakle, sve do samog kraja te administracije još je uvijek postojala odlučnost da se sve predstavi kao posljedica kolektivne odgovornosti, umjesto da se odrede pravi krivci."