Zapisi novopečenog penzionera (6)
Klinika na Palama
Sjetih se da sam ne znam gdje zapisao: Crnogorci su najgori narod pod nebom. Doduše, možda su najgori zato što svako svoj narod zna mnogo bolje nego ostale: da sam, recimo, Francuz, možda bi oni bili najgori? Valjda iz sličnoga razloga moji prijatelji misle da je njihov narod gori od moga?
Naša prijateljica Nevzeta Nikočević iz Plava, profesor književnosti, koja je za vrijeme rata, sa mužem Fehmijom i dvoje djece, sinom Dženisom i kćerkom Denizom, pred Srbima pobjegla za Ameriku, nedavno je išla na Pale, gdje ima zemlju, da reguliše nisam upamtio šta, i detaljno nam priča, punih dvadest minuta, kako su je dočekali.
Kad je kretala u Dabićevu ratnu prestonicu, Nevzeta je razaslala SMS poruke na deset mobitela, pa i mojoj, da oprostite, ženi: “Odoh na Pale, pa šta bude”. Biva: ako gore ostane bez sebe, da barem ima svjedoke. Znao sam da je njezin strah lišen osnove: najmanje deset godina prijatelji Bošnjaci zovu me da s njima idem te u Banjaluku, te u Brčko, te u Bijeljinu, i uvjeravaju me da ne postoji niti jedan razlog za moj strah.
“Znam”, kažem im. “Znam da su Srbi danas listom demokrati. Znam da se iz petnih žila trude da svijetu dokažu da je nožem, žicom i Srebrenicom moguće stvoriti demokratsku državu. Ali nisam se uželio Srba. U svakom slučaju, mogu im trpljet želju, kako bi rekla Darinka”. (Za necrnogorce: moje želja za Srbima nije tolika da je ne mogu trpjeti).
Na Palama, Nevzeta nije vjerovala ni svojim očima ni svojim ušima: i službenici i seljaci, i staro i mlado, i muško i žensko, svi se pretvorili u medicinske sestre. Ovo uopše nije ironija: njihov odnos prema svim muslimanima, jer Nezveta tu nije bila jedina, bio je nasličniji odnosu medicinskih sestara prema teškim bolesnicima. Dabić je prije rata prijetio da će, kad njegova Sonja diplomira, njih troje ljekara, otac, majka i kćerka, otvoriti kliniku na Palama. Slagao je, naravno, ne prvi nego pet hiljada i prvi put, ali Nevzeti se činilo da su se cijele Pale pretvorile u kliniku.
Kad je završila priču, kažem joj sa smrtno uozbiljenim licem:
“Srbi su najbolji narod na svijetu. Kad ne kolju”.
Kad posegnu za Dražinom alatkom, možda bi im se mogla staviti pokoja zamjerčica, ali, jebiga, ni jedan rat nije ni od jednog naroda načinio anđele, pa nije mogao ni od Srba.
Licitacija
Poprilično su bili čudni moji jegleni sa prijateljima koji su u e-Novinama čitali moje tekstove pod zajedničkim naslovom “Ne znate vi nas Crnogorce“.
Jedan mi veli: “Ne znaš ni ti nas Hrvate! Gori smo od vas.”
“Možda. Ali moji sunarodnici vjeruju da Crna Gora nije šupak nego pupak svijeta”.
A on će: ”Jedini Bog zna griješe li”.
Drugi se gotovo naljutio: “Kakvi Crnogorci i kakvi bakrači? Mi Srbi smo sedamnaest puta gori od vas. Znaš li da su u Srebrenici nađeni dijelovi jednog tijela u više grobnica?”
“Pitaj Dabića: zašto?!“
Zatim se sjetio Nebojše Minića, vođe Šakala: ženi kupljenu kuću u Beogradu uredio je namještajem otetim od ubijene albanske porodice, a dovozio ga kamionom otetim od Albanca iz izbjegličkog konvoja - obećao da će mu sina vratiti živog ako mu ustupi kamion s tovarom. Drugom Albancu obećao da ga neće ubiti ako mu kaže gde je skrio novac. Kad mu je kazao, Minić naredi kolegi da ga ubije: “Vidiš da te neću ja ubiti”.
“Minić je Srbin iz Slobine retorte“, velim. “Uz to, sumnjivo mi je njegovo prezime: svakog Minića trebalo bi pitati je li možda podrijetlom iz Crne Gore“.
Uđosmo u žustru raspru. Pored ostalog, rekao sam: “Ono što se dešavalo u Bivšoj od dolaska Mesije iz Lijeve Rijeke do njegove kapitulacije pred NATOM, to je bio pokus koji su dva Crnogorca vršili na Srbima kao na kunićima. Ne samo nad Srbima, bezbeli, nego i nad ostalim narodima, ali ponajprije nad Srbima. Ne mogu da zamislim Srbina iz Šumadije ili Vojvodine koji bi sjedio na Slobinom mjestu i radio što i Sloba. Ne mogu, a ti to tumači kako hoćeš”.
“Sad nema Miloševića ni Karadžića, pa vidi šta rade”.
“To je nešto sasvim deseto. Po Andriću, od rata su veće zlo samo njegove posljedice. Ratovi, rekao je negdje, budu i prođu, a ostane čovjek iskvaren u tim ratovima.”
Treći mi veli: “Što ti kažeš o Crnogorcima, to ja mislim o nama Bošnjacima”. Sjetih se da sam ne znam gdje zapisao: Crnogorci su najgori narod pod nebom. Doduše, možda su najgori zato što svako svoj narod zna mnogo bolje nego ostale: da sam, recimo, Francuz, možda bi oni bili najgori? Valjda iz sličnoga razloga moji prijatelji misle da je njihov narod gori od moga?
Ali moji prijatelji to MISLE, a ja ZNAM da su Crnogorci najgori, jer njihov narod ni jednome od njih nije radio ono što su Crnogorci radili meni. Ni jedan od njih svoj narod nije upoznao kožom kao Crnogorce sin strijeljanog izdajnika Marko Darinkin. Razlika između mene i ostalih Crnogoraca – izuzeci se podrazumijevaju, ali pošto su malobrojni, mnogo ne tješe – u tome je što ja znam koja smo ološ i to ni od koga ne krijem, čak mi je stalo da se to što dalje obznani, a oni vjeruju i viču izaglasa da su vitezovi. Vitezovi su govno, rekli bi u Mostaru. Ali, dok za njih uopše nema, za mene itekako ima nade: kad znaš da si ološ, to je dokaz da si podobro odmakao na putu u neološ.
No comments:
Post a Comment