Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (3)
Mentalni slom pomahnitale „Pobjede“
Pre gotovo dve decenije u opštem političkom metežu po receptu Slobodana Miloševića, 1. oktobra 1991, započeo je „Rat za mir“ kako su napad JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik opisali tadašnji funkcioneri Crne Gore. Čitaocima e-novina predstavićemo mnoga dokumenta i članke koji opisuju strašnu atmosferu te mračne jeseni 1991. godine kad se pod udarom srpsko-crnogorske vojske našao jedva branjeni Dubrovnik...
U istoriji medijskog beščašća kombinovanog sa posebnom vrstom patriotskog ludila, ostaće zabeleženo specijalno izdanje "Pobjede", objavljeno oktobra 1991. U danima kad su raspamećeni crnogorski rezervisti zajedno sa svojim JNA pacijentima rušili Dubrovnik, vodeći dnevni list Crne Gore objavljivao je neviđenu vrstu propagande koja se i po nejakim gebelsovskim merilima može smatrati – ultra nacističkom. U uvodu ovog za mozak razarajućeg štiva piše sledeće: „Crna Gora je ovih dana iznova iskoračila iz mita i legende i svijetu pokazala svoje prepoznatljivo lice. U zgusnutom vremenu u kojem se događala istorija, u nizu dramatičnih i nestvarno stvarnih događaja, ona je opet ponosno i na velika vrata, umarširala u vječnost i nezaborav, onamo gdje joj je oduviek i bilo mjesto. Zahvaljujući ovom pokoljenju u naš život i svakodnevicu ušli su neki novi, uzvišeni i plemeniti junaci velikih srca. Oni isti dragi likovi i poznata, obična lica koja smo, koliko juče, sretali na ulici, poslu, fakultetskoj auli... obdarili su nas novim primjerima čojstva i junaštva koje su iskazivali na svakom koraku braneći mir i slobodu, čast obraza i svjetlog oružja.
Oni su svoju obavezu ispunili časno: odlučnošću da i na strašnom mjestu valja uspravno postojati, na djelu su pokazali privrženost svome kršu i rodnoj grudi, braneći je od ustaških bojovnika, njihovog fašizma, mržnje i zla. Nekih od tih rano stasalih, plemenitih mladića nema više među nama. Neka im je večna slava i hvala - oni su na oltar slobode i mira prinijeli najveću žrtvu, vlastiti život, i to im Crna Gora nikada neće zaboraviti.
Pred tobom je, poštovani čitaoče, sveska "RAT ZA MIR", skromni spomen velikog mozaika sa brojnih ratišta, sa kojih je "Pobjeda" ovih dana opširno izvještavala. U njenih sto strana stao je mali dio jednog rata, a sa osnovnom porukom - da rata više nikad ne bude!“
Neka se javnost danas podseti ko je u ovom sramnom poduhvatu Novinsko-javnog preduzeća "Pobjeda učestvovao!
Direktor i glavni i odgovorni urednik: Vldoje Konatar. Urednik izdanja: Šćepan Vuković. Prilozi u broju: Momčilo Popović, Milenko Vico, Mišo Drašković, Gojko Knežević, Milutin Labović, Vojin Božović, Jovan Stamatović, Mira Popović, Velizar Sredanović, Boban Novović, Dražen Drašković, Dragan Bošković, Jelena Samardžić, Marina Jočić, Dragan Grozdanović, Ratni reporteri. Foto reporteri: Dejan Vuković, Mensud Krpuljević, Stanoje Begović, Nikica Mihajlović, Dobrilo Malidžan. Sarađivali: Milorad Bošković, Vladan Mićunović, Mirčeta Anđelić, Milenko Jelić, Rade Perišić, Stradimir Fatić, Tomislav Šoškić, Veliša Kadić, Gordana Vujović, Lada Đurović, Salko Luboder, Boro Jovanović. Tehnički urednik: Ksenija Radunović
Iz ovog priručnika za mržnju, prenosimo najsumanutije delove.
OVAKO JE PISALA TEŠKO POREMEĆENA „POBJEDA“: Jutros, tek što se noć spremala da ustupi mjesto danu, dakle, nešto poslije pet časova, žitelje područja na uzavreloj i krvavoj granici između Crne Gore i Hrvatske probudile su žestoke detonacije od kojih su podrhtavala prozorska okna i vrata u ramovima. Jedinice JNA počele su da snažno tuku iz artiljeriskih oruđa najvećih kalibara - sa brodova, zatim sa Prevlake i Luštice, kao i sa Prjevora i Mojdeža, sela najbližih Hrvatskoj. Tučeni su položaji ustaških paravojnih formacija u Molunatu, Konavlima, Vitaljini i drugim mjestima u okolini Dubrovnika. Prije toga dejstvovala je avijacija. Jeka moćnih artiljerijskih oruđa praktično od onda i ne prestaje.
Sada je 12 časova. Život u Herceg-Novom odvija se normalno ali ljudi pomno osluškuju potmule detonacije i još pominje zvanično nepotvrđene vijesti koje stižu, praktično, iz časa u čas. Po njima, u Konavlima je juče i sinoć poginulo između pet i sedam stotina pripadnika "šarene vojske" Franja Tuđmana. Kupari su sravnjeni sa zemljom, srušen je TV repetitor na Srđu. Do ovog trenutka novinarima u pres centru u Herceg-Novom dostavljeno je kratko zvanično saopštenje Službe za informisanje Vojno-pomorskog sektora Boka u kojem se kaže:
"U toku noći i jutra nastavljeno je sa žestokim napadima naših jedinica artiljerijom, a dejstvovala je i avijacija. Neprijatelj trpi gubitke i pokušava pregrupisavanje na nove položaje. Međutim, na svakom mjestu je tučen sa kopna, mora i iz vazduha. Jedinica u rejonu Debelog brijega zauzela je mjesto Bani i nastaviće se daljim prodorom po dubini neprijatelja. Jedinice koje se nalaze sjevernije, vode žestoke borbe sa neprijateljem. U mjestu Slanu jedinice kontrolišu magistralu, a ostale se približavaju ključnim tačkama za konačno razbijanje neprijatelja. U jedinicama VPS Boka nema gubitaka. Moral jedinica je na visokom borbenom nivou i neprijatelj se odlučno razbija".
„POBJEDINE“ SUZE ŽALOSNICE ZA POTRESANJE ŽENSKE PUBLIKE: Potresne i ožalošćene i same kao majke, sestre i supruge ratnika na frontu, pridružujemo svoje suze žalosnice majkama, sestrama, suprugama i ostaloj rodbini zbog pogibije njihovih najmilijih u teškim i pravednim borbama na bojištima Hercegovine i Hrvatske. Sudbina koja nas je zadesila zajednička nam je i kad izginu: Žarko, Aleksandar, Rasim, Miodrag, Rajko, Adnan, Vladimir i kao da smo svi izgubili svoje najrođenije. Svako ime na crnoj listi smrti čitamo sa velikim bolom i ponosom što smo rođeni i odgajani baš na ovom kršu u slobodarskoj zemlji crnogorskoj i hercegovačkoj. Posebno nas je ovdje u Boki pogodila smrt velikog komandanta, branioca našeg slobodnog neba, mirnog mora, kamenitih ulica, našeg sna i slobode, Krsta Đurovića. Njegovoj porodici izražavamo duboko i iskreno saučešće zbog njihovog i našeg nenadoknadivog gubitka. Neka svaka naša suza žalosnica odjekne kao kletva nad ustaškim crnim legijama. Neka naša hvala do neba seže nad našim poginulim herojima i njihovim prerano prekinutim životima (Saopštenje Kola srpskih sestara Herceg-Novi).
Zato predlažem da nadležni vojno-teritorijalni organi putem sredstava javnog informisanja, obavijeste borce NOR-a koji nijesu stariji od 70 godina, da se jave na određeno zborno mjesto radi upućivanja na front. Ovo je najjednostavnije, jer borci nijesu u stanju da satima čekaju i da se guraju u redovima da bi se upisali kao dobrovoljci. Mnogi od nas još su jaki da čvrsto drže oružje u rukama i siguran sam da odstupnice neće biti. Dajemo doprinos i zaštitimo mlade vojnike onoliko koliko je to u našoj moći (Marko Kostić, penzioner, Titograd)
I VASO VUJOVIĆ, PENZIONER, HOĆE DA SPRIJEČI GENOCID S PUŠKOM U RUCI: Gledam televiziju, slušam radio, pratim štampu. Mi smo u ratu a zemlju treba braniti, i narod od ustaško-fašističkih Tuđmanovih koljača i njihovih naredbodavaca koji ih snabdijevaju svim mogućim najmodernijim naoružanjem. Smatram da je došlo vrijeme da svi uzmemo oružje u ruke, da spriječimo genocide i uništenje onoga što je srpsko. Sada se, istina sa zakašnjenjem, u rat uključila Jugoslovenska narodna armija, i sada je treba pomoći, i to dobrovoljačkim odredima. Iako imam 63 godine prijavio sam se kao dobrovoljac Vojnom odsjeku u Titogradu, jer sam poželio zakletvu ovoj zemlji i ovom narodu da ću ih braniti, pa i život dati za srećnu budućnost našeg pokoljenja. Armija me je školovala da budem patriota i njen sam rezervni kapetan. Ne želim da budem starješina ako za to nema potrebe, već samo želim da budem borac sa puškom u ruci, u prvim borbenim redovima, među onim mladićima koji se junački bore i gone nepriatelja i uništavaju njegova uporišta (Vaso Vujović, Titograd)
MALI ACO PIŠE TATI KOJI MU ČUVA SREĆNO DJETINJSTVO: Čika uredniče! Molim te ako imaš mesta napiši ovo pismo mome tati. Možda će ga pročitati, i znati da smo dobro, da smo uz njega i da ga puno volimo. Puno hvala.
Zdravo tata, ne javljaš se. Ne znam tačno gdje si. Mama kaže da si negdje u Hercegovini sa drugovima vojnicima, da braniš mene i druge djece, miran san i srećno djetinjstvo. Uželio sam te se. Ali sam ponosan na tebe. Žalim što nas četiri brata nismo veći da stanemo tebi uz rame bio bi jači. Pozdravi sve tvoje drugove vojnike. Pobijedićete i vratiti se svojoj djeci. Svi te puno volimo i pozdravljamo, tvoj sin Aco Srdanović, Titograd
CELO SELO U DOBROVOLJCIMA ČEKA KAMIONE S BELOM TEHNIKOM: Selo Markovići na domaku Budve ima samo 20 domaćinstava, devetnaest maloletne djece, dvadeset žena. No i pored tako malog broja stanovnika, sve živo se javilo u dobrovoljce. Prvo su iz sela otišli kao rezervisti Milovan Dačić, Dane Samailović i Musa Milić.
U dobrovoljce su se prijavili: Ivanović Radomir iz Kraljeva, Lazović Leko iz Prijepolja, Stijepović Jakov iz Žabljaka, Sekulić Radojko iz Prijepolja, Vasović Borisav iz Ivanjice, dr Aleksić Bosiljka iz Beograda, Bigović Nedjeljko iz Beograda, Bigović Nedjeljko iz Cuca, Nesimi Rizo iz Tetova. Svi dobrovoljci žive u selu Markovići. Život ih je potpuno zbližio, združio i na zov Crne Gore dobrovoljno idu da brane njenu čast i slobodu. I doktorka Aleksić iako dosta slabog zdravlja, svjesna svoga ljekarskog poziva i etike, od oca Solunca, nije mogla da odoli, da se ne prijavi, da svojim ljekarskim znanjem pomogne našim vojnicima. I Rizo Nesimi, koga niko nije prinudio, nije htio da se odvoji od svojih drugova, već ga je njegov lični patriotizam i ljubav prema Jugoslavii gdje je rođen, opredijelio za borbu protiv Tuđmanovih ubica i zločinaca. Ostali dobrovoljci, Srbi i Crnogorci, rame uz rame u najvećem oduševljenju, kreću u boj kao i njihovi preci sa pjesmom "Ne boje se cara ni ćesara". Krsto Radulović, te iste večeri ponudio je ravu za vojnike na frontu. Selo Markovići je na nogama i moglo bi da posluži za primjer. Ljudi, žene, dječaci, starci, sve živo je u ratnom naponu, puno gnjeva i srdžbe protivu podivljalih fašističkih hordi (Dragan Komatina, Budva, selo Markovići)
KOSTI ZOVU, JER PRSTIĆI I OČI SRPSKE DJECE U ĐERDANIMA NEMAJU ALTERNATIVU: Ako njih Bog ne kažnjava za ponovljene najstrašnije zločine, neće ni nas za probuđenu svijest o potrebi da se borimo za istinu, pravdu i slobodu. Ustaški koljači! Vaša kama i vaše laži dojadiše svakom poštenom Crnogorcu, Srbinu i Muslimanu-čovjeku. Mi, od 50 do 65 godina starosti, što savladasmo pojmove istine, pravde i slobode, moramo pomoći našim sinovima da u borbi za ove najsvjetlije ljudske ideale, što manje izginu i pobijede! Primimo dio ratnog tereta. Ruke nam ne drhte a oči nas služe. Noge nam nijesu potrebne, jer se bježati ne može i ne smije. Sa oružjem u ruci u dobrovoljce! To traže kosti naših predaka. To traži budućnost naših potomaka. To traži čast i slava crnogorskog oružja.
Ne priznajemo da su naši očevi i djedovi bili bolji od nas. To i dokažimo. Zato u dobrovoljce, jer se srpski rod mora odbraniti. U protivnom izgubismo našu vjeru, naša imena, naša prezimena i slobodu naše djece. Sa oružjem u ruci bez ideoloških oznaka, složno, kao braća, u borbu protiv najvećih neprijatelja-ustaških sramnih hordi i kosovo-metohijskih bezumnika. Ne dozvolimo da se srpske oči i prstići srpske djece nižu u đerdane. Neka su prokleti! Ako pobijede, neće biti kriva naša omladina nego mi. Zato u dobrovoljce! Prvi korak je formiranje Inicijativnog odbora i dogovor o svemu o čemu se treba dogovoriti. Ko želi da uđe u Inicijativni odbor neka dođe 7. oktobra (ponedjeljak) u 16 časova na Marezu, kod Titograda. Za prisustvo molimo i predstavnike JNA (Branko R. Đuričić, Titograd)
DRUŽE EREMIJA, UZMITE ME SEKSUALNO KAO CRNOGORKU: Ne mogu a da vam se ne obratim u ovako teškim vremenima, kada čovjek nemilosrdno kolje čovjeka kao najkrvoločniu zvijer, a da ne osudim one koji su izbjegli vojnu obavezu i rezervu a jedu hljeb ove zemlje - proklet im bio! Ustaška krv je podivljala, to više nije krv čovjeka, to je zvjerska krv, pa apelujem da se najoštrije osude svi izdajnici i oni koji su odbili da ranjenom bratu pruže ruku pomoći, gledajući mu smrt pred očima. Prokleće ih njihovo potomstvo i kosti izmučenih duša. To nijesu ljudi, to su kukavice, i svoju bi majku izdali, jer ih je ova zemja odgajila a protiv nje se bore.
Javljam se kao dobrovoljac i molim vas druže Eremija da pozovete i žene Crne Gore i Srbije u rezervni sastav. Vjerujem i duboko sam ubijeđena da će se prije odazvati od mnogih muškaraca. Odazvaće se i majke sinova vojnika. Ja nemam sina da bi ga sjutra poslala da čuva granice moje rodne grude i njedara, imam šestogodišnju kćerku, ali zato kroz moje vene teče krv čovjeka, krv rodoljuba, krv patriote, krv Jugoslovenke. Svuda ispod moje kože protiče krv ove zemlje i u mojim grudima osjećam bol, moje srce je ranjeno kada vidim kako moju zemlju ruše, njene kuće i gradove, moj narod kolju. Bože, šta se ovo dešava sa nama, sa srpskim imenom i narodom?! Spriječite svako krvoproliće i dajte mi oružje i uniformu da idem, sa vama, da njegujem ranjenog brata i njegovu ranu ublažim. Zašto nema žena bolničarki, kuvarica? Neka ovo moje pismo bude jedan apel crnogorske žene i majke, žene Srpkinje koja je spremna da pogine i da nesebično da svoj život za svoj narod i otadžbinu. Drugarski vas pozdravljam i molim da u rezervni sastav pozovete naše žene, djevojke, majke, a među njima mene, najprije od svih (Nada Golović, Ulcinj).
Ko to želi da nam ukrade budućnost? Ko to smije? Dovoljno je sjetiti se djece sa Kozare pa se još jače boriti za mir. Nećemo dozvoliti da se zbog nečijih zajedljivih želja ponovi Jasenovac. Zato pozdravljam sve vojnike (tenkiste, pilote, puškomitraljesce), koji se bore za mir i slobodu na ovom malom krševitom Balkanu. Pozivam ih u ime moje generacije da istraju u ovom surovom ratu jer pobjeda mora biti na strani pravde. Ponosim se svim dobrovoljcima iz Nikšića, Titograda i svih ostalih mjesta moje Crne Gore. Vjerujem da će djeca ponovo u miru ići u školu i da će se na njihovim crtežima, umjesto pušaka, tenkova i bombi, ponovo naći bezbrižna dječja mašta. Želim da ponovo zavlada ljubav i prestane rat. A ja sam samo jedna od hiljade mojih vršnjaka koja se boji, nada i moli za mir (Jelena Borovinić, učenica, Titograd)
DEVET BOLESNIH IZJAVA JOŠ BOLESNIJEG MOMIRA BULATOVIĆA: 1. Na teritoriji Hrvatske, u području Popova polja napadnute su, nedavno, mučki i iz zasjede regularne jedinice JNA sastavljene od rezervista iz Crne Gore. Napad su izvršile paravojne hrvatske jedinice koje su za tu svrhu prešle bosanskohercegovačku granicu. Njima su očito pomoć dali pojedini pripadnici lokalnog stanovništva hrvatske nacionalnosti. Danas je potpuno evidentno i jasno da klevete i optužbe protiv crnogorskih rezervista, nijesu bile slučajne, nego su dio smišljenog i organizovanog napada na život mladih ljudi iz Crne Gore.
2. Nikada u istoriji Hrvatska nije imala kontrolu nad Prevlakom, a za poslednjih 150 godina čak nijedan građanin nie mogao imati nikakav pristup na Prevlaku, jer je taj dio Austrougarska pretvorila u svoju bazu, a nastavile stara i nova Jugoslavija. Postoji inicijativa da se u slučaju potpunog osamostaljenja Hrvatske i njenog izlaska iz Jugoslavije, povedu razgovori između Hrvatske, s jedne strane i Crne Gore, odnosno ostatka Jugoslavije, s druge strane o regulisanju i pravničkom uspostavljanju granica u predjelu Prevlake i Vitaljine. To nije zahtjev za izmjenu granica, već je za to zahtjev za pravedno ekonomsko, vojno, kulturno, ekološko, teritorijalno-morsko i epikontinentalno postavljanje granica.
Umjesto da se ova inicijativa prihvati, mi smo doživjeli masakr naši mladih rezervista i to na teritorii BiH, koja se do sada nije smatrala ratnim područjem. Potpuno je normalno da JNA poslije ovakvog masakra mora preduzeti sve mjere i upotrebiti sva raspoloživa sredstva da odbrani živote i dostojanstvo svojih vojnika. Svaka armija na svijetu to bi davno učinila i ne bi trpjela ovo što trpi JNA.
3. Preporučujemo Evropskoj zajednici da na tromeđi BiH, Crne Gore i Hrvatske uputi više posmatrača i da utvrde činjenice koje su ovdje iznošene. Sigurni smo da grupa posmatrača koja je držala konferenciju za štampu u Dubrovniku i optuživala JNA za agresiju na ovaj grad nije napravila dobar, a vjerovatno, zbog nepoznavanja činjenica, ni pošten posao. U isto vrijeme dok su držali konferenciju za štampu, nekoliko kilometara od njih, mučki su napadnuti i ubijeni vojnici JNA iz Crne Gore.
4. Crna Gora nema, niti je ikada imala paravojnih formacija. Njena jedina armija je JNA, proizašla iz herojskog rata protiv fašizma, koji je na teritoriji Jugoslavije bio sadržan ne samo u okupatorskim njemačkim jedinicama, nego još više u ustaškim i četničkim formaciama.
5. Crna Gora ne odustaje od svojih predloga za mirno rješavanje jugoslovenske krize i ne mijenja ništa u globalnom prilazu njenog rješenja. Međutim, Crna Gora moraće da preduzme sve mjere da bi zaštitila svoje građane, a posebno svoje vojnike koji služe u JNA.
6. Tvrdnja da JNA ruši pred sobom, uključujući bolnice, škole i crkve potpuno je netačna. Ako u svojoj odbrani Armija sruši objekat sa kojeg se na nju puca, ne može joj se ništa prigovoriti niti sa vojnog, niti sa humanitarnog stanovišta. Pitamo sve učesnike konferencije: ako se u ratnim operacijama na zvonik crkve postavi snajperista, mitraljez ili raketni bacač, da li je takav zvonik sakralni ili vojni objekat.
7. Crna Gora sa puno dokaza, bez ikakve sumnje, stalno se zalagala i dalje se zalaže za mirno rješenje jugoslovenske krize. Međutim, Crna Gora i nijedan njen stanovnik ne može ostati ravnodušan ako se tako na podmukao način ubijaju njeni sinovi, kao što se to dogodilo na potezu Slano - Ravno.
8. Događaji u Hercegovini na granici sa Hrvatskom, uzbudili su probudili slobodarski duh svih stanovnika Crne Gore. Biće potrebno mnogo napora i takta da se smire duhovi u Crnoj Gori i da se ponovo uspostavi snošljiviji mir na tromeđi BiH, Crne Gore i Hrvatske.
9. Događaji na hrvatsko-crnogorskoj granici na potezu Debeli brieg - Rt Kobila, i područjima sela Vitaljine i Prevlake koji se nalaze na teritoriji Hrvatske, pokazuju da su hrvatske paravojne snage bez prestanka uznemiravale, napadale i provocirale vojnu zonu JNA na Prevlaci u skladu sa opštepoznatom i već usavršenom taktikom hrvatskih oružnika da napadnu sve jedinice i kasarne na teritoriji Hrvatske (Iz izlaganja na vanrednoj sjednici Skupštine Crne Gore).
+++
MRŽNJA SA SKUPŠTINSKE GOVORNICE:
MITAR ČVOROVIĆ: "Sa hrvatskom vlašću više nema pregovora. Došlo je vrijeme da se naplate sve ratne štete koje je ova republika počinila Jugoslaviji“.
NIKOLA DŽUOVIĆ: "Naši saveznici nijesu samo Srbi, već i svi oni koji su protiv fašizma koji je nametnut prevarenom hrvatskom narodu".
RADOJICA VLAOVIĆ: "Crna Gora je pravna država i jedina naša otadžbina. Zna se šta čeka one koji neće da je brane".
BRANKO MEDENICA: "JNA nije imala drugog izbora do da se stavi u zaštitu naroda, a crnogorski borci su na svojoj teritoriji i na svom terenu na kojem ratuju sa ustaškim bojovnicima".
BRANKO BUJIĆ: "... Crnogorski borci imaju hrabro srce, ali nemaju dovoljno ratničkog znanja. Znam da je pravda na našoj strani ali se plašim da nam se u Dubrovniku ne ponovi Taraboš na kojem je izginulo deset hiljada ljudi".
BEBA ŽAKOVIĆ: "Nikad više ne bih prihvatila domovinu u kojoj bi se zatekla i Hrvatska".
ANĐELIJA BORIČIĆ: "Uvijek će se pominjati heroji ali još više izdajnici".
BOŽIDAR ZONJIĆ: "Dosta nam je pristrasne Evrope. Moramo joj staviti do znanja da ćemo svoju sudbinu sami rješavati".
NIKOLA KRAPOVIĆ: "Postoje vremena kada se mora pribjeći sili da bi se porazila sila. I ma koliko neko bio pacifista danas je prilika da se odazovemo ljudskoj i građanskoj dužnosti, izražavajući žaljenje zbog poginulih boraca".
MEVLUDIN NUHODŽIĆ: "Otvorila su se vrata pakla ali je sudbina svakog ekstremnog nacionalizma ista - takav nacionalizam završava na ruševinama".
GORAN BULAJIĆ: "Možda smo jedini narod u kojem se čestitaju rane. Ovaj rat će i to izbrisati. Kako čestitati rane koje su dobijene od snajpera sa prigušivačem? To se dešava od Kurda u našoj zajednici koju još nazivamo Jugoslavijom".
SLOBODAN VUČUROVIĆ: "Bio je posljednji čas da se reaguje na provokacije od strane Hrvatske. Jer, mjesecima je narod Herceg-Novog bio maltretiran a hrvatske vlasti postavljale su prepreke od Sutorine do Konavala. Zato, da ne bi dalje ulazili u sukobe oko granica, to sad treba trajno razgraničiti".
SLOBODAN VUJAČIĆ: "Naši momci na tim ratištima, i pored svih teškoća, ne odustaju. Ne može voditi Crnogorce onaj kome dezertira 600 vojnika i onaj ko ne zna da vodi vojsku".
MILO MARKOVIĆ: "Ovaj rat koji sad vode Jugosloveni je rat protiv fašizma".
RATKO VUKOVIĆ: "Ratuje im najgora ološ svijeta i plaćene ubice. A ovamo, Hrvati se fale demokracijom dok vade oči i paraju stomake“.
NOVICA STANIĆ: "Ako je istorija učiteljica života, mi smo loši đaci. Srpski narod niti je imenovao niti dostojno sahranio svoje žrtve koje su mu Hrvati učinili. Doskora, nie bilo nadgrobnika niti mjesta gdje bi se svijeća mogla zapaliti".
PAVLE MILIĆ: "Ovu Crnu Goru svojom krvlju i svojim životima stvarali su naši djedovi, kako i gdje mi to znamo. Ne smijemo zaboraviti, međutim, da ni jedna kap srpske krvi do danas nije prolivena od strane nekog Malisora. Međutim, ovi ekstremi koji se bahato ponašaju u parlamentu neće moći tako dugo da čine. Siguran sam da će im biti tijesno u Crnoj Gori".
RISTO VUKČEVIĆ: "U raspravi je ispoljen visoki stepen istovjetnog mišljenja o bezbjednosnoj situacii u Crnoj Gori, uz razumljive razlike i odstupanja. Jasno je na čijoj je strani u ovom trenutku pravda a na kojoj izdaja Jugoslavije".
* Delovi feljtona preuzeti iz knjige „Rat za mir“ u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i njihovu dozvolu
No comments:
Post a Comment