Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (1) - Pljačke, otimačine, zločini

e-novine.com - Pljačke, otimačine, zločini

Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (1)

Pljačke, otimačine, zločini

Pisao: Branko Vojičić

Početak rata: Dubrovnik listopada 1991.

Photo: Stock

Pre gotovo dve decenije u opštem političkom metežu po receptu Slobodana Miloševića, 1. oktobra 1991, započeo je „Rat za mir“ kako su napad JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik opisali tadašnji funkcioneri Crne Gore. Jedan od retkih medija koji nije zaboravio ovaj zločinački datum, podgorički „Monitor“ objavio je svojevremeno obiman tekst koji ćemo predočiti našim čitaocima, uz mnoga druga dokumenta i članke koji opisuju strašnu atmosferu te mračne jeseni 1991. godine kad se pod udarom srpsko-crnogorske vojske našao jedva branjeni Dubrovnik...

Kada su prvog oktobra 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne odbrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički krenule preko crnogorsko-hrvatske granice da unište "ustaše" - propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su "ustaše" prethodno napale nas.

"Oni koji su od januara do septembra 1991. godine uz pomoć Pobjede ubjeđivani da su Hrvati genocidan narod, a da je Hrvatska država koja ima 'nepravedne' granice, u oktobru su lako uzeli puške i s pjesmom krenuli na Dubrovnik", konstatuje istoričar dr Živko M. Andrijašević. Pobjeda će tih dana objaviti da je pohodom na Dubrovnik "Crna Gora ponosno i uzdignuta čela ponovo, umarširala u istoriju na velika vrata".
Crnogorski zvaničnici i posluga, koji su u sklopu Miloševićevog velikosrpskog sna kumovali "dubrovačkoj epopeji", tek poslije 1998, kada su se prozvali reformistima, počeli su stidljivo da govore da je sve bilo - velikodržavna manipulacija. Državnici su priznali da i oni snose dio krivice i da se odgovornost za počinjene zločine mora personalizovati. I na tome se stalo.

Bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović napravio je državnički gest kad je - sa distance od osam godina - smogao snage da u Cavtatu, u prisustvu hrvatskog predsjednika Mesića, izrazi, u ime građana Crne Gore, žaljenje za sve što je tamo učinjeno. Tada je Đukanović "dubrovačku odiseju" objasnio manipulacijom iz Beograda (onu iz Podgorice nije pominjao): "Sa beogradske velikodržavne, diktatorske i nasilničke adrese postojala je namjera da se potencira opasnost po Crnu Goru, i njen opstanak, od njenog neposrednog okruženja kako bi se naglasila inferiornost Crne Gore u odnosu na Beograd". Svetozar Marović se pravdao, posredstvom državne TV, da tada nije bio dobro informisan. Bulatović se svemu javno podsmijevao.

Osim Đukanovićevog "žaljenja", Marovićevog "neznanja" pa "izvinjenja za sva zla koje su građani moje zemlje nanijeli bilo kome u Republici Hrvatskoj", Kilibardine "naknadne pameti", Jokićevog "kriv sam" na Haškom tribunalu, Hrvatima je izvinjenje ponudio još jedino predsjednik SSSCG, Danilo Popović i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo koji je prvi, i jedini, pravoslavni poglavar koji se poklonio žrtvama vukovarske tragedije.

Najveću težinu u hrvatskoj (i svjetskoj) javnosti imala su protivljenje ratu nedjeljnika Monitor i Građanskog odbora za mir, izvinjenja na početku rata pjesnika Jevrema Brkovića, njegova pjesma "Dubrovniče, oprosti" i Vitomira-Vita Nikolića "Noć sa Dubrovnikom". I to što su na Cetinju liberali predvodili veliki miting demokratske opozicije za suverenu Crnu Goru. Tog prvog februara 1992. godine iz hiljade grla orilo se: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".
No, da nije kontinuiranog pisanja Monitora i knjige istoričara Živka M. Andrijaševića "Nacrt za ideologiju jedne vlasti" istinu o tome kako su državni mediji i vlast pripremali teren za rat - prekrio bi zaborav i šaš. U bibliotekama naprasno neko uništava ratnohuškačke strane Pobjede, a kasete su iz državne televizije davno "isparile".

Priznanjem krivice pred Haškim tribunalom za granatiranje Dubrovnika admiral Miodrag Jokić (osuđen na sedam godina zatvora) Crna Gora se počela suočavati sa istinom: u Dubrovniku "nijesu gorjele gume". Čeka General Pavle Strugar, takođe optužen za bombardovanje grada pod zaštitom UNESCO-a, osuđen je na sedam i po godina zatvora.

Povod za konavosku operaciju a potom i opsadu Dubrovnika - po objašnjenju koje je tom prilikom dao engleskoj televiziji tadašnji potpredsjednik srpske Vlade Budimir Košutić - bio je, navodno, hrvatsko "rušenje dva stara grada - Herceg Novog i Prevlake". Milošević i njegov ministar spoljnih poslova Vladislav Jovanović peru ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističu kako Srbija nema ništa s "oružanim sukobima oko Dubrovnika". Nego je to problem koji "Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom". Crnogorci su bili direktniji. Na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore, drugog oktobra 1991, Svetozar Marović je, nasuprot zvaničnom stavu da se Crna Gora ne nalazi u ratu, rekao da se "nalazimo u ratu". Ali, s tom razlikom što je ovo rat koji će donijeti mir! Ovoga puta, objasnio je Marović, mir je jedino moguće obezbijediti ratom - "neovisno koliko će biti patnje i bola"! Momir Bulatović je pozivao u "antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva", a Đukanović u konačno razgraničenje sa Hrvatima.

Posljedice: Pobjeda od petog oktobra 1991. objavljuje spisak poginulih i ranjenih boraca JNA na dubrovačkom ratištu. Specijalac za ratno huškanje Milenko Vico u tekstu "Tuđmanov parastos" tu pogibiju sagledava u punoj svjetlosti: "Divota ih vidjeti. Poginule ljudski ožaliti. Ne ginu za Jevrema, Slavka, Žarka i njima slične. Nego za svoju otadžbinu, za svoj narod i svoju Armiju. Časno! Gdje će izdajice da se dočepaju časti. Možda na Tuđmanovom parastosu, koji izgleda počinje. Peta crnogorska je jutros otišla u rat. Bez suze i straha. Pozdravite nam Crnu Goru, poručiše". Uzalud su crnogorski mirotvorci pozivali da se zaustavi "ovaj voz bez povratka u koji nas svim silama guraju". Pokazalo se da je snaga oružja i bezumlja bila daleko jača. Kao toliko puta ranije. U decembru 1991. reporter Monitora obišao je dubrovačku regiju i zabilježio tragove zločina. U tekstu "Posrnuli gospar", između ostalog, piše: "Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja. Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u Ćilipima ostali samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vreća s pijeskom razapeta je jugoslovenska zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafit: 'Tražili ste, dobili ste', 'Crna Gora'... Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cestu, svuda, uz nezaobilazno 'četiri S'. Na tabli pokraj puta velikim slovima ispisano 'Srbija'".

Grad u plamenu: Napadi JNA sa kopna i mora

Photo: Stock

ČINJENICE: Haška optužnica sadrži faktografski dosije o Dubrovniku čiji jedan dio Monitor donosi:
Dana 25. juna 1991. Hrvatska je proglasila svoju nezavisnost od SFRJ. Istog dana nezavisnost je proglasila i Slovenija, a snage JNA pokrenute su kako bi sprečile njeno otcepljenje. Dana 18. jula 1991. savezno Predsedništvo, uz podršku vlada Srbije i Crne Gore, izglasalo je povlačenje JNA iz Slovenije, čime je prihvatilo njeno otcjepljenje i raspad SFRJ.

Pozivanje Slobodana Miloševića na ujedinjavanje svih Srba u jednoj državi poklopilo se s agitovanjem za stvaranje "Velike Srbije". Uz podršku vlade Republike Srbije, pobunjeni Srbi su u leto 1991. preuzeli kontrolu nad znatnim područjima Hrvatske, uključujući područje kninske Krajine, Baranja i zapadnu Sloveniju. Hrvatsko stanovništvo je proterano iz tih krajeva, koji su zatim pripojeni raznim "srpskim autonomnim oblastima". U području nad kojima su srpski pobunjenici preuzeli kontrolu ušla je JNA da obezbedi teritorije koji su oni osvojili.

U avgustu 1991. JNA je pokrenula operacije protiv niza gradova u istočnoj Sloveniji, čija je posledica bila okupacija tih gradova od strane JNA/srpskih snaga. Hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo tih područja protjeralo je. Krajem avgusta JNA je započela opsadu grada Vukovara, koji je i zauzela 18. novembra 1991, nakon što je gotovo u potpunosti razoren. Sve do kraja septembra 1991. dubrovačka regija ostala je praktično netaknuta ratom koji se vodio u ostalim delovima Hrvatske. U području Dubrovnika nije bilo ozbiljnijih slučajeva sukobljavanja Srba i Hrvata na etničkoj osnovi, a u dubrovačkoj regiji nije bilo ni vojnih objekata JNA koji bi bili zahvaćeni ratom.

Dana 30. septembra 1991. komanda 9. VPS JNA u Kumboru u Crnoj Gori objavila je pomorsku blokadu grada Dubrovnika. U ranim časovima sledećeg jutra, snage JNA kreću iz pravca Crne Gore i Bosne i Hercegovine u ofanzivu na dubrovačku regiju sa kopna. Dana 1. oktobra 1991. Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo napalo je telekomunikacijske objekte koji su Dubrovnik povezivali s ostatkom Hrvatske. Istog dana JNA je prekinula snabdevanje strujom i vodom građanima Dubrovnika.

Hrvatske odbrambene snage u Dubrovniku i okolini brojale su otprilike 670 vojnika, koji su pokrivali područje od oko 75 kilometara. Te snage činili su pripadnici hrvatskog Zbora narodne garde i policije, te meštani-dobrovoljci, okupljene za odbranu Dubrovnika i okolnih sela u nedeljama koje su prethodile napadu JNA. Hrvatske snage nisu imale ni vazduhoplovstvo ni mornaricu, niti oklopne jedinice, a raspolagale su sa veoma ograničenim artiljerijskim i minobacačkim naoružanjem. Hrvatske snage nisu imale kapaciteta za ofanzivna dejstva. U pokušajima da zaustave ofanzivu JNA na Dubrovnik, predstavnici Posmatračke misije Evropske zajednice (PMEZ) uspostavili su kontakt sa Miodragom Jokićem kako bi započeli pregovore između JNA i predstavnika grada Dubrovnika. Od 15. oktobra 1991, pa sve do povlačenja snaga JNA u maju 1992, redovno su se održavali pregovori pod pokroviteljstvom PMEZ-a i drugih međunarodnih organizacija. U nekoliko navrata su JNA zastupali Miodrag Jokić i /ili Milan Zec. Inače su JNA zastupali oficiri JNA podređeni Pavlu Strugaru, Miodragu Jokiću i Milanu Zecu. Dubrovnik je zastupala grupa građana koje je imenovao gradonačelnik.

Dana 26. oktobra 1991, Pavle Strugar je stanovnicima Dubrovnika izdao ultimatum od jedanaest tačaka (u obliku "Predloga za normalizaciju života u Dubrovniku"). Između ostalog, zahtevao je da se preda svo naoružanje, a hrvatska policija i vojska povuku iz grada. Takođe je zahtevao da se prihvati činjenica da će JNA zadržati svoje položaje oko Dubrovnika i kontrolisati ulaske i izlaske iz grada. Hrvatski pregovarači su odbacili taj ultimatum. U Ženevi su 23. novembra 1991. Slobodan Milošević, savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević i Franjo Tuđman sklopili sporazum koji su potpisali pod pokroviteljstvom specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa. Sporazumom se tražilo da hrvatske snage deblokiraju kasarne JNA, a da se snage JNA povuku iz Hrvatske. Obe strane obavezale su se da će jedinice "pod njihovom komandom, kontrolom ili političkim uticajem" odmah sprovesti prekid vatre u celoj Hrvatskoj, koji ih je takođe obavezivao da obezbede da sve paravojne ili neregularne jedinice povezane sa njihovim snagama takođe poštuju prekid vatre.

Ni čojstvo ni junaštvo: Crnogorski rezervisti iznad Dubrovnika

Photo: Stock

GRANATAMA NA STRADUN: U razgovorima koji su održani između predstavnika hrvatske vlade i JNA 5. decembra 1991, u Cavtatu, gradu pored Dubrovnika, Miodrag Jokić je prihvatio prekid vatre u Dubrovniku, kao i popuštanje pomorske blokade grada. Međutim, odbijao je da potpiše sporazum dok ne dobije odobrenje od Vrhovne komande JNA u Beogradu.

Tokom pregovora 5. decembra 1991 JNA je izvršila znatne pokrete trupa i vojne opreme na području Žarkovice i Bosanke, uzvišenjima iznad Dubrovnika. Ujutro 6. decemba 1991, snage JNA kreću sa tih lokacija u kopneni napad na hrvatske položaje kod carske tvrđave na brdu Srđ. Napad je propraćen artiljerijskim napadom na grad.
Dana 7. decembra 1991. Miodrag Jokić je kao predstavnik Vrhovne komande JNA potpisao sporazum o prekidu vatre u Dubrovniku postignut 5. decembra 1991. Takođe se obavezao da će JNA popustiti pomorsku blokadu Dubrovnika i ponovo uspostaviti snabdevanje grada strujom i vodom.

Snage JNA ostale su razmeštene na hrvatskoj teritoriji u području Dubrovnika nekoliko meseci nakon potpisivanja sporazuma 7. decemba 1991. Tokom tog vremena JNA je nastavila sa sporadičnim granatiranjem grada. Dubrovački Stari grad ponovo je granatiran u maju i junu 1992. godine. Sučene sa hrvatskom ofanzivom kojoj je cilj bio vraćanje okupirane teritorije, u oktobru 1992. povukle su se poslednje jedinice JNA. U elaboratu koji je izradio Zavod za zaštitu spomenika kulture u saradnji s UNESCO-om, utvrđeno je da su 1991. i 1992. godine od 824 zgrade u Starom gradu projektilima pogođene 563 (ili 68,33%) Direktnim pogocima oštećeno je 438 krovova, a krhotinama projektila 262. Na fasadama zgrada i na popločanim ulicama i trgovima evidentirano je 314 direktnih pogodaka. Vatrom je u potpunosti uništeno devet zgrada.

Godine 1993. Institut za obnovu Dubrovnika je u saradnji s UNESCO-m sproveo istraživanje sa ciljem da se utvrdi trošak obnove i popravka zgrada u Starom gradu koje su uništene ili oštećene u granatiranju JNA 1991. i 1992. godine. Ukupni troškovi restauracije javnih zgrada i privatnih kuća, verskih objekata, ulica, trgova i fontana, te bedema, gradskih vrata i mostova procenjen je na 9,657,578 američkih dolara. Do kraja 1999. godine potrošeno je preko 7,000,000 američkih dolara na restauraciji, a projekt je trajao do 2003. godine.

RATNI CILJ: Iz Splita se Pobjedi telefaksom javila grupa crnogorskih rezervista - VP 2277/9 Divulje. Traže od Momira Bulatovića odgovor i rješenje "u roku od 24 časa" da im se kaže istina o njima i njihovom slanju na front: "Drugi put mobilisani smo 15. septembra (1991). Nakon nekoliko dana upućeni smo, navodno, na Crnogorsko primorje, da bi, kad smo došli do Dragalja, bio napravljen taktički zaokret, pa smo se obreli na vojnom aerodromu kod Mostara. Procjenjujući da je to jedan od vitalnih objekata JNA, smatrali smo opravdanim naš dolazak u cilju njegove odbrane. Nije prošlo ni dva dana, a mi smo počeli praktično učenje teme 'izdaja i laž u svim oblicima'. Na toj praktičnoj nastavi nalazimo se još uvijek. Prva lekcija se zvala - 'odlazak na specijalni zadatak'. 'Specijalni zadatak se sastojao u tome da naša jedinica bude helikopterima prebačena na obronke Podveležja, kako bi spriječila eventualni prodor diverzantskih grupa. Zadatak nam saopštava komandant bataljona. Nije nam jasno zašto hoće da nas poštede jednog dobrog marša, pa nam čak i helikoptere stavljaju na raspolaganje, kako bi došli do budućih položaja.

Prilikom ulaska u helikoptere saznajemo pravo odredište - kasarna u Divuljama, kod Splita. Komandant bataljona i dalje ćuti. Komandant i dalje ima priliku za popravni ispit, ali je, nažalost, ne iskorištava. Tada za nas i prestaje da bude komandant. Ako starješina zna gdje šalje vojnike a to ne saopšti, epitet 'lažov' i 'izdajnik' su mu primjereni. Sa novim danom počinje savlađivanje druge lekcije pod naslovom 'plaćenici, izdajnici, dobrovoljci'. Tranzistor koji smo, srećom, ponijeli omogućava nam da saznamo ko smo mi to u stvari. Čujemo, da smo srbokomunistički teroristi, četnici, Kilibardini plaćenici, a po Jevremu Brkoviću izdajnici, zbog odazivanja mobilizaciji. Prema Radio-Nikšiću, dobrovoljci.

Najzad, počinje treća i glavna lekcija: 'izdaja pred očima'. Tempo kojim tih prvih dana živimo ne daje nam mnogo vremena za razmišljanje. Ne razmišljamo o tome - što mi to zapravo branimo? Ne shvatamo da se ovdje niti brani Jugoslavija, niti Crna Gora, a ponajmanje narod kome prijeti genocid. Pozdrav Crnoj Gori i u pamet se braćo Crnogorci!". Ovo je dokument iz kojeg se vidi da je bilo crnogorskih boraca koji su postavljali prava pitanja - kuda idu, kuda sve to vodi i čiji je to rat! Koji su se javno preslišavali što oni brane u Hrvatskoj? Bilo im je jasno da to nijesu Jugoslavija, Crnu Goru, srpski narod kome prijeti genocid!

U Crnoj Gori su juli i avgust 1991. protekli u znaku mobilizacije. Među onima koji su obukli uniforme JNA bilo je mnogo nedoumica: koju oni zemlju treba da brane i protiv koga to da čine? Dakle, zgodno za manipulaciju! Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović kad je sišao sa vlasti objavio je knjigu "Pravila ćutanja" u kojoj post festum tumači te istorijske događaje. Kaže: neki su htjeli da brane samo svoju republiku ne prelazeći njene granice, što on smatra besmislenim, drugi, da se ne treba zaustavljati prije Zagreba i "definitivnog obračuna sa ustaškim režimom". Sada osjeća da je i definicija domovine za koju je trebalo da se gine zavisila od političkog opredjeljenja, lične ratobornosti i, začudo, "same načitanosti pojedinih oficira".

"Za jedne je to bila Jugoslavija uključujući i Sloveniju, za druge granica srpskih zemalja (linija Karlobag - Karlovac), dok su treći govorili da će sve ostati u granicama Crne Gore. Iz tog galimatijasa vršila se podjela na patriote i izdajnike, često ne znajući šta je šta od to dvoje". Bulatović koji je tih dana pozivao u svenarodni front protiv pomamljenog ustašva, danas rat za Dubrovnik opravdava borbom "protiv paravojnih formacija, ali i da se sačuva svoje ljudstvo i materijalne potencijale". "JNA nije osvajala prostor, već se samo branila kada je bila izložena napadima i kada je trpjela velike ljudske i materijalne žrtve", Bulatović i poslije 13 godina od tog programiranog rata navodi kao njegove ciljeve.

Ali, mirotvorcima i analitičarima je i prije nego što je Dubrovnik napadnut bilo jasno da se radi o projektu stvaranja Velike Srbije. To je kasnije potvrdio svojom knjigom "Moje viđenje raspada - Vojska bez države" i Veljko Kadijević, general armije i savezni sekretar za odbranu bivše SFRJ. Cilj je bio Hrvatsku potpuno blokirati i ispresijecati na nekoliko strateških pravaca i tako "osigurati i držati granice Srpske Krajine u Hrvatskoj", izvući preostale djelove JNA iz Slovenije i nakon toga iz Hrvatske.

"Doprinos hercegovačko-trebinjske grupacije ostvarenju ukupnih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njezinog šireg rejona osiguran Bokokotorski zaliv za Ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je protivteža blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston-Neum prestavljalo je ozbiljnu prijetnju nastupanju ka Splitu u sadejstvu s mostarskom grupacijom".

LAŽ U SVIM OBLICIMA: Čedo Vračar, dobrovoljac na dubrovačkom ratištu, visoki funkcioner Narodne stranke i bivši poslanik u Skupštini RCG, svjedoči: „Poslije pogibije nekoliko Nikšićana ja sam osjetio potrebu da se javim na poziv vojnih vlasti. U stvari, zbog Slobodana Miloševića. Znači, nijesam otišao na ratište po pozivu nego kao dobrovoljac. Kampanja koje je vođena preko sredstava javnog informisanja uticala je na sve patriotske opredijeljene ljude, pa i na mene. I ja sam otišao u garnizon JNA u Nikšiću i prijavio se. Mislio sam, zaista, da idem da branim Jugoslaviju, da branim srpstvo, kako nam je to preko sredstava informisanja intonirano. Međutim, bio sam desetak dana u kasarni u Nikšiću, to su bile neke pripreme, i već tada sam osjetio da nešto nije u redu. Jer, onih koji su dizali borbeni moral u kasarnama i podstrekivali ljude, a to su obično bili istaknuti funkcioneri tada vladajućeg DPS-a, nije bilo u jedinicama kada su one krenule na ratište. I tu sam ja odmah osjetio da nešto nije u redu.

Kada sam došao na ratište, tri dana su mi bila dovoljna da vidim da to nije ono zbog čega sam ja otišao u rat. Vidio sam - niti ćemo braniti Jugoslaviji, niti se tu brani srpstvo - to su bile tuđe teritorije van granice Crne Gore, nije bilo vojnika, nije bilo nikakvih ratnika koje sam ja očekivao i zbog čega sam ja i otišao na ratište.

Stari grad u plamenu: Ovako JNA ratuje

Photo: metro-portal.hr

Osnovni razlog što se nijesam odmah vratio je pogibija jednog Nikšićanina iz moje jedinice. Nijesam htio da me proglase dezerterom i izdajnikom. Ostao sam do kraja, svih pet mjeseci, trudeći se da, na neki način, ne pravim neko zlo tom malom broju civila koji je tamo ostao. Radio sam neke ako se to tako može reći, humanitarne stvari.
Vozio sam sanitetski auto - nijesam bio na prvoj borbenoj liniji, mada ja uvijek kažem da te prve borbene linije nije ni bilo. Jer, ne znam s kim smo mogli ratovati - nako sa nekim nevidljivim borcima ili sa onim babama hercegovačkim i nekim starim ljudima koji su ostali da pokušaju sačuvati kuće i imanja. To je jedna ružna stranica crnogorske istorije, jer Crnogorci nikad nijesu bili osvajači. Mi smo uvijek vodili neke odbrambene ratove. Doživio sam veliko razočarenje kad su u pitanju ljudi i njihovo ponašanje u ratnim okolnostima. Vjerute mi, bio sam iznenađen baš od nekih ljudi za koje sam mislio da su razumni ljudi, da su hrabri ljudi. Nijesu se takvi pokazali. Ljudi koje sam u civilu poznavao kao hrabre, tamo su se pokazali kao velike kukavice. Kukavice zato što su posegli da se osvete i da ubiju babu ili đeda, ili neku životinju. Dešavalo se da čovjek ubije mačku i kaže - "to je ustaška mačka".

Sa ponosom ističem, a za to imam i svjedoke, da sam imao i jedan sukob kada je jedan moj kolega iz Nikšića, malo pripit, htio da ubije čovjeka koji mu nije htio dati vina iz podruma. Ja sam tada stao u zaštitu tog čovjeka, zove se Tomislav Dobrosović, i njegove unuke koja je bila tu. Sjetio sam se moje ćerke Jelene, koja je imala deset godina kada sam ja otišao na ratište. Ta curica je takođe imala deset godina. Bila je tu sa svojim đedom, babom i prađedom od devedeset i šest godina. To je čovjek kod koga smo mi spavali, pošto je sanitetsko odjeljenje bilo smješteno u njegovoj kući.

I došao sam u situaciju da se potučem sa tim momkom da bih zaštitio nedužnog čovjeka da ga ne ubije. On je potom, maltene, krenuo da ubije mene. Ja mu kažem - zašto da me ubiješ, evo tu sam, pa da se pobijemo. I odložili smo oružje i pobili smo se. On nije znao da sam ja, ipak, nekakav poznavalac borilačkih vještina, pošto je bio dosta mlađi od mene. I tako, bogami, dobio je dobre batine. Međutim, moj komandant Petrović je imao u mene povjerenja, on je znao da sam ja smiren i da umijem pravilno da reagujem i u najtežim situacijama. U vojsci mora biti reda i discipline, međutim, toga nije bilo u dobrovoljačkoj četi. To je bio jedan opšti haos i užas koga ja, zaista, vjerujte mi, ne volim da se prisjećam. I u ovoj priči ću izbjeći neke stvari, vrlo ružne. Radi se o ubistvima nedužnih civila, jer ne bih volio da sjutra budem svjedok na nekom sudu. Kao vozač sanitetskog auta vidio sam i druge stvari koje su na mene ostavile strašan utisak, veliku gorčinu i nezadovoljstvo. Jedva sam čekao dan kad ću se vratiti sa ratišta. Kasnije su osnovana dva udruženja ratnika. Nikad me niko nije pozvao da budem član nijednog od njih, vjerovatno znajući kakav je bio moj stav o tom ratu - to nije bio rat, to je bila jedna sramota za Crnu Goru i sve Crnogorce koji su učestvovali u njemu. To su bile pljačke, otimačine, zločini koji ne dolikuju tradiciji i istoriji Crne Gore i Crnogoraca. Ja sam imao jedan stepen patriotizma i rodoljublja, i zbog toga sam se javio kao dobrovoljac, ali sam se vratio razočaran.

Moje ratno iskustvo zaista je i tužno i ružno. Narodna stranka je u tom periodu figurirala kao stranka spremna na okršaje i rat. Vodio sam tada resor odbrane u Narodnoj stranci i mogu javno da kažem da je moja velika zasluga što NS nije postala paravojna jedinica koja bi, možda, poslije rata bila zloupotrijebljena za neke prljave stvari. Gospodin Novak Kilibarda, Mitar Čvorović i ja išli smo kod gospodina Vučurovića u Trebinje gdje nam je on predložio da se napravi jedna četa od stotinu vojnika. Sjutri dan sam na Glavnom odboru podnio ostavku na to mjesto, zato što nijesam želio da NS pravi bilo kakve paravojne jedinice. To je za mene i tada bilo neprihvatljivo. Jedinom oružanom snagom smatrao sam JNA i zato sam se i javio kao dobrovoljac u njene redove. I ne samo ja, još šest članova GO NS javilo se u dobrovoljce. Dugo sam se pitao da li ima smisla da ja uopšte pričam o tome, da li će mi neko vjerovati... Jer, zaista, pojedinac nije mogao mnogo da učini. A, da sam u tom vremenu pričao slobodno kao što sad pričam, možda bih imao i nekih posljedica, jer se mnogima to ne bi sviđalo. Kažem - danas je daleko lakše razgovarati i pričati o tim događajima sa ove vremenske distance. A što se tiče optužnice Haškog tribunala, smatram da treba da odgovara svako ko je počinio zločin, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripada. Svaki zločin treba osuditi“.

***

ISPIJANJE KAFE NA STRADUNU: Na pitanje tužioca Najsa: "Zašto ste, zaboga, napadali Dubrovnik? Pa Srbi nijesu imali nikakvo pravo na Dubrovnik", svjedok Miloševićeve odbrane dr Smilja Avramov je odgovorila: "Nije riječ o Dubrovniku nego o Jugoslaviji. Dubrovnik je bio dio Jugoslavije."

Razgovor o Dubrovniku, i o Vukovaru, poveo se zato što je tužilac Najs htio znati - kako je došlo do toga da su napadi na ta dva grada 1991. nastavljeni, iako je istovremeno u Hagu trajala mirovna konferencija kojoj je i ona prisustvovala kao dio srpske delegacije. A kad su tužioci profesorici pokazali mape "Velike Srbije" iscrtane progonom i ubijanjem nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH, Avramov ih je uputila na "Tuđmanovu kartu Hrvatske do Zemuna".

Tako, od Haga do Haga, djeluje Miloševićeva "desna ruka". Za razliku od svog eksperta, Milošević je pred Haškim tribunalom tvrdio da Srbija nije imala bilo kakve veze sa napadom na Dubrovnik, 1991. No, svjedok optužbe Peter Kriste, bivši ministar odbrane Hrvatske, ostao je pri iskazu da je JNA napala Dubrovnik u okviru plana za teritorijalno proširenje Srbije. Tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka Milošević je rekao da Srbija nikada nije imala aspiracije prema Dubrovniku, a Kriste je kazao da je "dobro poznato" da je Srbija "uvijek imala" teritorijalne pretenzije ka tom gradu.

Kada je Kriste kazao da to potvrđuje Kadijevićeva knjiga iz koje je jasno da je cilj agresije bio uspostavljanje zapadne granice Velike Srbije, Milošević je kazao da se on ne bi zadržavao na toj knjizi."Možete mi verovati na reč, nisam je ni pročitao, ali sam sad čuo šta ste citirali - pa ste to pogrešno citirali", kazao je Milošević.

Čudo je Milošević: eto, knjigu nije pročitao, a drži da zna što tamo piše. Tačno je, Kadijevićeva knjiga je prećutana u Beogradu, izašla samo u tri hiljade primjeraka, skromne štampe, iako u izdanju režimske Politike. Razlog za to komentator Monitora vidio je u strahu od odgovornosti. "Jer, ona nacionalistička 'Kompanija' u armiji, vlasti, medijima ili Akademiji, zna da je iza ideologije, projekata i ciljeva o kojima govori Kadijević, podvala, laž i zločin. Zna svoju odgovornost i krivicu koja bi se u malo promijenjenim okolnostima mogla skupo platiti - o zato ne voli ovako naivnu odbranu tih ciljeva, za nju je Kadijević opasna budala jer previše zna, pa i protiv svoje volje otkriva pozadinu srpskog nacionalističkog projekta i scenario po kojem je izvedeno razbijanje Jugoslavije". Iako je Milošević i dalje tvrdio da Srbija navodno nema ništa sa ratom za Dubrovnik, činjenice govore suprotno. Postoji dokument. Potpisao ga je bivši srpski premijer Dragutin Zelenović pet dana nakon početka napada na dubrovački kraj. U funkciji stvaranja uslova za agresiju i opravdanja "oslobodilačke" operacije. U tom pismu - upućenom hrvatskoj Vladi petog oktobra 1991. godine - Dubrovnik se predstavlja kao "deo istorije srpskog i hrvatskog naroda" a hrvatska Vlada optužuje da je donijela odluku da "s tog prostora započne oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj" što je "krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin".

Pismo govori samo za sebe. Naročito onaj dio u kome se strahuje za grad "od neprocjenjive istorijske i kulturne vrijednosti". Da ga ne razore tamo smještene hrvatske "paravojne formacije, crne legije i mnogobrojni strani plaćenici", "kao što su to učinile sa mnogim drugim gradovima". U pismu se izražava "čvrsto uvjerenje" Beograda da će svi pripadnici JNA i TO uraditi sve što je u njihovoj moći da zaštite ovaj istorijski grad.

To je za Vladu Srbije bio razlog. Ali, poslije napada na Dubrovnik, osvajački karakter vojnih operacija, postao je neporeciv. "Niti tamo ima blokiranih kasarni, niti ugroženih Srba, niti je taj grad poznat kao leglo fašizma", komentarisao je u Vremenu (9.decembar 1991) Stojan Cerović. "Reč je o zaokruživanju teritorija 'na kojima žive oni koji hoće da ostanu u Jugoslaviji'. Žeđu mučeni Dubrovčani možda će na to i pristati, ali rat u Bosni se ne može izbjeći. A okupacija Dubrovnika u najmanju ruku unazad kompromituje sve početne priče o tome da se zaratilo zbog ugroženih Srba".

Zagonetku je tih dana - slučajno ili namjerno više nije bitno - razriješio čovjek od izuzetnog Miloševićevog povjerenja, Mihalj Kertes. On je rastrubio da će Dubrovnik biti "glavni grad srpske Hercegovine"! Iz svega su se rađale političke iluzije: "Jedan od prvih izvještaja sa crnogorsko-hercegovačkog ratišta iz prvih dana rata, a uoči starta na Dubrovnik, bio je ukrašen velelepnom frazom samozvanih izvještača i vojnih stratega: sjutra ćemo piti kafu na Stradunu! Da li je u toj frazi definisan i cilj ovog rata? Nema mnogo dokaza da nije", pisao je u svojoj satiri Mihailo Radojičić u Monitoru.

"Da li je moguće", pita Radojičić, "da jedan jeftin i vrlo rasprostranjen napitak tako uporno ištemo i nemilosrdno plaćamo svakodnevno tako visokim cehovima. I, zamislite, kakva strategija?! Tu 'stratešku' kafu neće popiti upravo oni koji su je - lično platili. Najskuplje, neprocjenjljivo. Njih oko stotinu". Tačnije: njih 165!

Kome je do ironije, neka prelista Pobjedu. Reportažu o šestoj crnogorskoj brigadi stacioniranoj na mostarskom aerodromu, autor završava "u velikom stilu": "I dok borci jedni drugima recituju pjesme, iz jednog šatora odjekuje: 'U Zagrebu sadićemo cvjeće, al' ga Tuđman mirisati neće". Za Tuđmana se nije znalo, ali za vodnika Radenka Miškovića, 26.godišnjeg rezervistu iz Nikšića, člana ove brigade, sigurno jeste da - neće. U Mostaru je izvršio samoubistvo. A svaki čovjek je, kažu, kosmos.

* Tekst Branka Vojičića objavljen u „Monitoru“ 2004. prenosimo uz dozvolu autora