Dosije: 18 godina od napada JNA na Dubrovnik (2)
Guslama protiv Mocarta
Pre gotovo dve decenije u opštem političkom metežu po receptu Slobodana Miloševića, 1. oktobra 1991, započeo je „Rat za mir“ kako su napad JNA i crnogorskih rezervista na Dubrovnik opisali tadašnji funkcioneri Crne Gore. Čitaocima e-novina predstavićemo mnoga dokumenta i članke koji opisuju strašnu atmosferu te mračne jeseni 1991. godine kad se pod udarom srpsko-crnogorske vojske našao jedva branjeni Dubrovnik...
Prilikom haških pregovora, kojima je predsjedavao, mislim, Carington, upitao sam Miloševića zašto uništava Vukovar, zbog čega bombardira Dubrovnik, i zna li on što su Vukovar i Dubrovnik. Odgovorio mi je pitanjem: 'Ma tko bi bio toliko blesav da bombardira Dubrovnik? Dubrovnik nitko ne bombardira'. 'Znaš ti dobro tko' - rekao sam. Uhvatio sam ga za ruku i doveo pred Tuđmana koji se nalazio u blizini sa Šarićem. Rekao sam: 'Evo, reci Tuđmanu da se Dubrovnik ne bombardira!'
'Ne znam o čemu govoriš. Armija ne tuče Dubrovnik, to sto posto! Valjda bih ja znao...', izvrdavao je. Okrenuo sam se Tuđmanu i pitao: 'Dobro, Franjo, tuku li Dubrovnik ili ne?' A Tuđman mi je odgovorio: 'Čuo si što čovjek kaže".
Ovo je predsjednik vlade "bivše države" Jugoslavije Ante Marković, odmah poslije svjedočenja u Hagu na suđenju Miloševiću, otkrio u nedjeljniku Globus, novembra 2003. Marković je samo potvrdio kako je predsjednik Tuđman bez puno skrupula prema žrtvama kalkulisao s razaranjem Dubrovnika (uz Vukovar) da bi ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske.
Kad je počelo bombardovanje Dubrovnika, književnik Mirko Kovač je, kako piše u Crnogorskom književnom listu (CKL), naivno pozvao srpskog akademika Radovana Samardžića, kao čovjeka koji je dobar dio života posvetio istraživanju dubrovačke povijesti, da govori na protestnom skupu i osudi varvarsko rušenje grada. Ali, doktor je odgovorio da čeka službeni stav Društva srpskih književnika, a i Kovača je savjetovao da se ne petlja u svjetske zakulisne radnje, te da je najbolje držati se one da "muze čute dok grme topovi".
Potom je osvanula Samardžićeva glasovita izjava koja je među soldatima veselo odjeknula: "Situacija za Dubrovnik nije opasna. To je prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski pederi, glupi Francuzi i nemačke daktilografkinje". A kada je njegova zemlja pala pod sankcije, veli Kovač, dični "profesor s dva doktorata" ponosito izjavljuje: "Nama saveznici ne trebaju, jer su SAD korumpirane, Englezi su glupi, Francuzi desničari, a Rusi siromašni."
Da, akademici. Za razliku od ranijeg redovnog oglašavanja saopštenjima - povodom skupa u Cankarevom domu, pisanja zagrebačkog Vjesnika 1989, martovskih događaja u Beogradu 1991 - SANU je ćutala kad je započeo rat u Sloveniji (juni-juli 1991), ćutala je dok je tri mjeseca razaran Vukovar, kad je bombardovan i granatiran Dubrovnik.
Ali zato su pojedini akademici bili živo aktivni. Matija Bećković pogotovo. Tako je akademik iz Rovaca, na Drugom kongresu srpskih ujedinitelja besjedio čak u Čikagu, petog novembra 1991: "Iz oplakivanja gradova koji nisu postradali vidi se ravnodušnost prema hiljadama ljudi koji su pobijeni. Ispada da bi Hitler, da se sklonio u Dubrovnik, bio pod zaštitom UNESKO-a".
Srpski besmrtnici oglasili su se - tek polovinom oktobra 1991. - pismom svjetskoj javnosti o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj. U njemu se konstatuje da "Srbija nikad nije objavila rat Hrvatskoj", već da su u ratu srpski narod u Hrvatskoj i hrvatska državna vlast. To pismo nastalo je kao reakcija na prigovor HAZU srpskoj Akademiji za neoglašavanje povodom rušenja spomenika kulture u Hrvatskoj.
Pismo HAZU upućeno je SANU početkom oktobra 1991. godine: "Na sve strahote i vandalizam nad kojim se zgražava cijeli svijet i najoštrije osuđuje - SANU, kao najviša naučna i umjetnička ustanova srpskog naroda, ostala je nijema. Niste našli ni riječi osude za rušitelje spomenika najviše umjetničke vrijednosti, niti ste pokazali spremnost da pridonesete uspostavljanju mira i prekidanju takvih zločina. Zbog svega toga Predsjedništvo HAZU, smatra da u ovom času nije moguća naša saradnja sa SANU".
Na istupe Bećkovića, Samardžića i drugih koji su ismijavali branioce, nije bilo zvaničnog reagovanja Akademije. Stvari su se zakuvale kad se oglasilo 18 članova SANU (novembar 1991) negodujući zbog varvarizma izraženog u razaranju hrvatskih gradova. U tom apelu je stojalo: "Ne verujemo u svrsishodnost ovog rata. Ne verujemo u one koji ga vode. Ne verujemo u one koji ga, svesno ili nesvesno, potpiruju. Ne verujemo u pobede koje vode u nove ratove." E, onda su im kolege žestoko uzvratile. Na redovnoj sjednici SANU (23.novembar 1991) Akademija se ogradila od ovog antiratnog apela tvrdnjom generalnog sekretara Dejana Medakovića da on ne predstavlja stav ove institucije već samo potpisnika. Većina srpskih akademika, dakle, mislila je da je taj rat svrsishodan. Baš, kao u Crnoj Gori, baš kao u CANU.
Principa nemiješanja u politiku, crnogorski besmrtnici su se odricali kad je velikosrpski projekat zapadao u krizu, a za njegove tragične posljedice, sem nekolicine, godinama su bili nijemi. Tako CANU nije mogla apolitično da posmatra "egzodus srpskog naroda iz Krajine", avgusta 1995. Isti oni koji su odbili molbu hrvatskih akademika da se ograde od crnogorskog zločina nad Dubrovnikom, koji nijesu osudili rušenje Vukovara, Mostara, Sarajeva i drugih gradova, niti etničko čišćenje po mapama Velike Srbije, tada su izražavali "osjećanje zgražavanja nad užasnom nesrećom koja je zadesila dio srpskog naroda".
CANU se kao institucija držala principa nemiješanja u političke tokove i kada je na osnovu tako nelegitimnog referenduma Crna Gora ušla u diktatorsku državu i doživila svoje najveće ekonomsko i moralno posrnuće u novijoj istoriji. Tada su naši građani upućeni da ruše, pale, pljačkaju i prolivaju krv pripadnika nama do tada bratskih okolnih naroda. U vrijeme pohoda na Bosnu, Konavle, Dubrovnik i mnoga druga 'ratišta', CANU se držala principa nemiješanja u politiku" - napisao je akademik dr Ljubiša Stanković u pismu kojim se obratio predsjedništvu ove institucije. On je time pokušao da spriječi stavljanje na dnevni red pisma iz Beograda grupe "54" srpskih akademika (Tadić, Bećković, Đuretić, Velimirović...) da se spriječi donošenje zakona o referendumu. Ali, uzalud.
+++
16.10.91 17:12 GMT SVIMA: Još smo tu. Pozdrav prijateljima širom YU3! Još smo živi, iako zatvoreni u Geto. Nema struje ni vode već 16 dana, potpuno odsječeni... Ovo je Hitler radio sa Židovima i bilo je jezivo o tome slušati i učiti, a sada to rade nama. Nastojat ćemo preživjeti, djeca nas trebaju. Njima je najteže, oni ne shvataju tko i zašto nam ovo radi... Svima pozdrav, neka Bog da, da se opet dopisujemo!
17.10.91 14:12 GMT SVIMA: Konavli su u plamenu. Sve gori. I Konavoski dvori. Sve. Uništavaju aerodrom. Pistu razaraju. Sve odnose. I staklena vrata sa zgrade. Ni barbare ovako nijesam zamišljao...
18.19.91 11:08 GMT SVIMA: Hvala prijateljima koji su se javili sa svojom podrškom. Od srca hvala. Danas je 18 dan bez struje i vode. Ponovo pucaju, ali g. Kadijević veli da nije istina da napadaju. Znači, uši i oči me varaju... Loš znak za mene ili njega? Pozdrav, još smo tu! Dubo
21.10.91 12:01 SVIMA: Višecijevni bacači...! Tuku i Knežev dvor... I Stradun... Hoteli gore... Od Debelog brijega do Zvekavice sve uništeno! Pljačkaju, pale, miniraju, odnose željezne stubove ispod odrina... Ako pakao ovako izgleda suviše je paklen... Još smo tu...! Dubo
23.10.91 08:46 GMT SVIMA: Granatama iz tenkova i višecijevnim bacačima po Srđu i iznad drevnog Dubrovnika... Bliska okolica - Župa dubrovačka spaljena, srušena, opljačkana... Vojno odmaralište Kupari, nekoliko velikih hotela, sravnjeno sa zemljom...To je Jugoslovenska armija!!! Neka nas Bog i sveti Vlaho, naš zaštitnik sačuvaju... Starcima i djeci je najteže. U nevoljama se starci i djeca ponašaju isto......!
27.10.91 16:07 GMT SVIMA: Mirno je!!! Ne puca se već drugi dan, duša se odmarala! Kako je lijep mir! Ako Bog da da zauvijek ostane mir!!! Stigao je i brod sa pomoći. Potrebna je! I hvala svima koji su je poslali! Hrana je potrebna, ali vaša podrška nam isto toliko znači, da znamo da ste s nama. Hvala. Dubo
28.10.91 20:48 GMT SVIMA: Mir s vama... Danas je jedan od najtežih dana... Pristigli su neki što suludo jurišaju i ginu. Čuju se neartikulirani krici! Mora da ih drogiraju... Pomozite nam razbiti informacijske blokade pomoću objektivnog izvještavanja iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Dobro sam shvatio Petera iz Radio študenta QTH Ljubljana. Prihvaćam surađivanje, potvrdite da je adresa YT3CCE s YT3A...Danas su pogodili i Sveučilišni centar... U plamenu je... Dubrovnik liči na okužen grad. I po Stradunu zasipaju streljivom..
12.11.91 15:43 GMT SVIMA: S.O.S. Ne znam da li ćemo se više čitati... Drugi dan neprestanog bombardiranja...! Dubrovnik polako umire, i novi i stari... Pišem između 2 granate i tresem se... Poručite Hrvatskoj da smo razoreni, uništeni, prevareni...Od jutros su na njihovim položajima nekakovi manje pijani te bolje pogađaju......! Možda će nas mnogo pomrijeti. Nema više ni hrane ni vode, niti se može do ičega doći. Od jutros do noći tuku po nama. Na žalost, neće više imati Dubrovnik, svoj ponos, svoj biser. Razara se stara jezgra, gore hoteli, požari haraju. Nisam do sada nijedan ovakav apel napisao, bio sam hrabar i optimist, sada moram priznati da je kraj blizu. Mi više sami ne možemo i zato: S.O.S. Upućujem ga SVIMA! SVIMA! SVIMA! A najodgovornijima poruka: Mislim da je cijena preskupa! Poslije nas, vi ste na redu! Dubo
16.11.91 18:30 GMT SVIMA: Ne pucaju po nama već par dana... Po koju minu i rafal ispale da dokažu da su tu i da primirje za njih ne vrijedi...! I da nas zazebe oko srca... Jutros sam gledao red staraca i starica, red za hranu! Red staraca koji čeka da dobije nešto da preživi današnji dan... Oko je zasuzilo...... Davali su oni cijelog života onoj Jugoslaviji, evo kako im je vratila! Muče ih glađu i žeđu..... Drže u logoru! Da, rekli su im da mogu otići, napustiti ognjište i ići u nepoznato..... Prestari smo - kažu im - a i preponosni za to! Predugo je u ušima odzvanjalo: NON BENE PROTOTO LIBERTAS AURO..... Dugo smo šetali pod barjakom. Libartasa, na Orlandu! Mi imamo samo jedan put, kad za to dođe čas: Boninovo, Mihajlo, Dance.... stoljetna dubrovačka groblja, na kojima snivaju naši preci. Ostavio sam ih u redu za čekanje kruha, a u ušima je odjekivala teška kletva na račun onih koji nam ovo rade..... Teška staračka kletva! Otišao sam iz reda za hranu i kažem da nisam mogao. Razumjeli su me, imamo još malo, bit će za danas nešto. Važno je da su djeca sita, mi smo oboje po 5-6 kg lakši... Palo mi je danas na pamet da se izvažem, a i u ogledalu vidim novi lik, izrasla je brada, ne zato jer je ne mogu obrijati, nego zato jer sam se prestao brijati kada je Dubrovnik okružen. Dočekam li dan kada ćemo opet biti slobodni ljudi, obrijat ću je. Slutim da je taj dan blizu!
Ovo je grad pjesnika, pisaca, umjetnika, naučnika - nije neka bezimena tvrđava koju se može smrviti u prah, a da nitko i ne zna za to! Ovo je ipak i tisućljetni grad slobode! Biser Jadrana, kako su mu o onoj Jugoslaviji tepali! A biser u školjci ne može pokazati svoju ljepotu. Što se prije školjka otvori, prije će biser zasjati! Hvala svima koji su se javili! Hvala na podršci! Hvala što ste s nama! Mi smo tu i ostaćemo! Dubo
18.11.91 12:00 GMT SVIMA: Zbogom Dubrovnik.... Uništenje se nastavlja. Zapalili su mnogo toga, sa topovnjače se puca na hot. Belveder, dok ga nisu zapalili. Hladnjača sa ono malo hrane je izgorela. Gori na više mjesta po Lapadu, kod groblja na Mihajlu - šuma. Strah me je za one Vojnovićeve čemprese! Zgrada Pomorskog fakulteta gori, čini mi se. Nekoliko brodova i jahti je zapaljeno.... Vidim tri dima na moru. Ovakva bestijalnost mislim da nije zapisana. Golorukom narodu uništavaju sve što ima, sve čime je privređivao da preživi.... Bombardiranje ne prestaje, neumorni su, naslađuju se svojim zločinima....! Ipak, duh ne mogu slomiti. Da li su toga svjesni? Netko će im ovo naplatiti!
(Svi citati iz knjige "Prljavi rat" Jevrema Brkovića, Zagreb 1992)
+++
Na suđenju generalu Pavlu Strugaru, koji je pred Haškim tribunalom optužen za granatiranje i opsadu Dubrovnika u jesen 1991, svjedočio je popularni dubrovački kompozitor Đelo Jusić koji je svojom kamerom snimio najznačajnije momente opsade. Jusić je ispričao neobičnu priču: o tome kako su petog decembra, dana kada je cijeli svijet obilježavao 200. godišnjicu Mocartove smrti, i Dubrovčani željeli da se koncertom prisjete slavnog austrijskog kompozitora.
"To je najavio Radio Dubrovnik, a onda su oni sa okolnih brda Bosanke i Žarkovica donijeli jake zvučnike i puštali tradicionalne srpske ratne pjesme uz gusle, od kojih je odjekivao čitav Dubrovnik. To je omelo naš koncert, ali su ljudi komentarisali da je to razlika između naših naroda - mi smo Mocart, a oni su gusle. Lično nemam ništa protiv gusala, ali neka se svako odvojeno raduje uz svoju muziku", rekao je Jusić.
Jusić je snimio kamerom kako je izgledao Stari grad poslije granatiranja i to je prikazano u sudnici. Vidi se učinak Strugareve armade: velika oštećenja na ulicama i istorijskim zdanjima, uključujući dominikanski i franjevački samostan, festivalsku palatu, crkvu Svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, i bogatu gradsku arhivu. Snimio je i mjesto na kojima su nastradale dvije žrtve granatiranja Starog grada, Tonči Skočko i fotoreporter Pavo Urban.
" Dubrovnik je tog dana bio devastiran i ponižen, drevne palate su oštećene. Gađan je čak i gradski arhiv u kojemu su i dokumenti o istoriji srpskog carstva od cara Dušana, pa ne mogu shvatiti zašto se i na to pucalo", upitao je Jusić koji je potvrdio da su najveća oštećenja pretrpili zaštićeni kulturni objekti. Oni su bili obilježeni posebnim zastavama, što pokazuje da su napadači "ciljali baš njih". Po njegovim riječima, jedna od prvih granata ispaljenih sa broda-topovnjače ubila je njegovog komšiju i prijatelja, pjesnika Milana Milišića, koji je bio Srbin.
Poslije Jusićevog svjedočenja i snimaka kamerom bljutavo zvuče riječi pukovnika Milana Gvera (budućeg zamjenika Ratka Mladića), u ulozi portparola Štaba Kostićeve Vrhovne komande, kojima je negirao izvještaje o granatiranju Dubrovnika. Govorio je da to Hrvati pale automobilske gume da bi pred svjetskom javnošću optužile JNA! Ali, Gvero tu nije stao, već je poveo propagandnu ofanzivu, tvrdeći da "ni jedna jedina čestica srpske prašine nije pala na Dubrovnik". Tako je on mislio da će zapuši usta stranim izvještačima.
A uticajni britanski list Dejli telegraf svoj izvještaj o razaranju Dubrovnika najavio je naslovom preko prve strane: "Slično varvarskim hordama, koje su napale Rim, savezne snage odbacile su svaki obzir". No, posljedice Gverove gnusne propagande, osjećaće se godinama. Tu "negaciju - rekonstrukciju" obilato će rabiti Televizija Beograd i sistem televizija koje su bile pod njenom kontrolom. Tako će, poput izvještavanja o Dubrovniku koji "sam sebe razara iznutra", čitavo vrijeme rata, proturati da Sarajevo u opsadi, u stvari, drže Muslimani: "Muslimani drže Sarajlije pod opsadom iznutra iz grada, a Srbi samo štite svoja brda oko grada". Isti scenario primijenjen je prilikom požara u Univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu. TV Beograd je odgovornost za to odmah pripisala Muslimanima: "Sve ukazuje da se radi o novoj manipulaciji muslimanskih vlasti sličnoj onom paljenju guma iz Dubrovnika koju smo već nekada gledali".
Propagandni savez - vojska i režimska televizija - aktiviran je i prilikom sarajevskog masakra u ulici Vase Miskina, 27.maja 1992.godine. TV Beograd će emitovati saopštenje armije bosanskih Srba u kome stoji: "Povodom emitovanih snimaka navodnih eksplozija u centru Sarajeva sigurni smo da se radi o perfidnom propagandnom podmetanju sračunatom na unutrašnje i međunarodne efekte baš u ovom momentu, i to podmetanju koje je još perfidnije od navodnog bombardovanja Banskih dvora, Dubrovnika i slično."
Medijsku propagandnu ofanzivu iz Beograda nastaviće general Marko Negovanović, ministar vojni Srbije, napadom na stranu novinarsku "bagru" da je "izmislila napad na Dubrovnik". Kad se sve sleglo, čitavo zamešateljstvo će svojim autoritetom pokriti i neki akademici. Tako će akademik SANU Mihailo Marković, pred kamerama TV Beograd (1995) poricati da su trupe JNA, ili pripadnici bilo kojih srpsko-crnogorskih formacija počinili ikakve zločine u Dubrovniku i njegovom zaleđu, već da su to sve podmetačine srpskom narodu i Jugoslovenskoj armiji.
A akademik CANU Zdravko Velimirović, filmski reditelj, u dimu koji je kuljao iz Starog grada prilikom granatiranja Dubrovnika, naknadno će sa distance i stručno prepoznati ruke tamošnjih pirotehničara! Za razliku od njih, osnivač Srpske dobrovoljačke garde, tjelohranitelj patrijarha Pavla i mitropolita Amfilohija, Željko Ražnatović Arkan, sa oduševljenjem je pričao o junačkim podvizima Crnogoraca na dubrovačkom ratištu usput prijeteći domaćim izdajnicima: "Pozdravi mi junačku braću Crnogorce i poruči da Dubrovnik mora biti naš ili božji! Na ljeto dolazim u Dubrovnik da slušam gusle, a poslije ćemo sa ovom mojom vojskom da vratimo Skadar! I kaži onim ustašama Jevremu Brkoviću i Slavku Peroviću da ću im, kada završim sa spoljnim neprijateljem, i oca i majku!", poručio je Arkan decembra 1991. na stranicama Pobjede.
Arkan u Dubrovniku gusle slušati neće, kao ni njegovi kompanjoni. Ali, ostaće da se gusla o sramnom junaštvu pod zidinama grada svetog Vlaha.
PS. Delovi feljtona preuzeti iz knjige „Rat za mir“ u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i njihovu dozvolu
No comments:
Post a Comment