Četvrto devetanje Muharema Durića
Ko je zapalio Sarajevo?
”Zaraćene strane“, kaže Muharem, “sukobile su se praktično na celoj liniji fronta od južnog i zapadnog fronta i u nekim područjima grada“, ali ko napada, a ko se brani u opkoljenom Sarajevu, rasijani Muharem je propustio da kaže: ili je tom velikom novinaru ispod časti baviti se takvim sitnicama. Na kraju veli: “Sarajevo, doslovce, gori“, a pošto je savjesno nabrojio sve lokalitete gdje su napadnuti Srbi koji nikog ne napadaju, nije teško izvući zaključak ko ga je doslovce zapalio
Hvala Petru Lukoviću što mi u e-Novinama nabacuje krasne lopte kojima punim mrežu Slobinom skojevcu Muharemu Duriću. Kad pomenuh dedinjskog kana, dodaću da je porijeklom iz Lijeve Rijeke, iz istog mesta odakle su i Vešovići: sa Lopata, i kad bih smio otići u vasojevićku četničiju, ne bi mi teško bilo utvrditi da smo Sloba i ja rođaci. Čujte komad jednog predratnog razgovora. Moj rođak: “Eto, ne falim ga što mi je plemenik, ali...“. Ja: “Jebo te plemenik! On veli da je iz Požarevca“. Moj rođak: “Pušti ti to šta on veli. On sjedi na takom mjestu da mora tako zborit. Otidi ti u Lijevu Rijeku, pa češ znat okle je. Otiša ja na miting u Kolašin. I došli njegovi: svi krupni ka Slobo, svi drže glavu ka Slobo, i svi ludi ka Slobo“.“Lud“ ovdje znači: toliko je hrabar da će učiniti što niko ne smije.
U Londonu se od 26. do 28. avgusta '92. održavala Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, a o tim danima Tihomir Milašin, sarajevski novinar u penziji, u dnevniku “Iz dana u dan”, teškom dvije kile (947 strana) pored ostalog veli:
”A što se tiče napadača, on istom silinom nastavlja granatiranje Sarajeva i mnogih drugih mjesta u BiH. Tako se i naš život nastavlja u mukama i stalnoj opasnosti. Snalazimo se na razne načine da bismo preživjeli. Ne zna se šta je gore: bez struje ili bez vode. Za kuhanje Zoja se dovija svakako, pa i kroz grdne suze i plač. Imamo još nešto benzina, ali se primus stalno kvari, stalno zapušava. Draško i ja činimo sve da primus nekako ‘klapa’. Po stotinu puta palimo ga na balkonu, a on se isto toliko puta gasi. Nema više ni kruha, jer ni Velepekara nema struje ni vode. Manijaci s brda sistematski nas muče i ucjenjuju. Presijecaju i zavrću vodovod, izvorišta; ruše dalekovode i trafostanice. Draško s kanisterima na malim pijačnim kolicima, pod granatama i snajperima, izlazi po vodu čak kod kina ‘Radnik’, u neki podrum. Drugi dan, takođe pod granatama i snajperima, sa istim kolicima i kanisterima (ali ne onim velikim što vuče Draško) idem i ja po vodu prema Pionirskoj dolini (kroz koju ide ratna linija), kod nebodera preko puta stadiona Koševo i zapaljene Zetre.
Susrećemo izmučene, iznurene, izbezumljene komšije, prijatelje i poznanike u istoj potrazi za vodom. Ljudi tumaraju na sve strane da dobave malo bar za piće i jelo, a o elementarnoj higijeni nema ni govora. Ranije je bila velika sreća što smo pred kućom, u auto-praonici preduzeća 'Semafor', imali vodu. Sada je, međutim, ni tu nema. Po vodu se uputimo i Zoja i ja, zajedno, da bismo donijeli više vode. Ja na kolicima vučem 4-5 kanistera (po 5 litara), a ona u ruci nosi jedan kanister. Kad se sa te daljine nosi, nevjerovatno je teško i mukotrpno to dovući, a u kući se potroši za čas. Jer, to je voda i za jelo, i za piće, i za pranje posuđa. A za piće se mora još i prokuhati. Ali, na čemu? Ni struje, ni plina, ni drva. I tako se, očajni, stalno vrtimo u krug. Zato se Sarajlije snalaze svakako.
Razvaljuje se, razvlači i bukvalno pljačka sve što je od drveta. Sijeku se stabla drveća u parku, razvaljuju dječji tobogani i klackalice, ruše napuštene drvene šupe i garaže, školske klupe. Teško je i potresno sve to gledati. Koliko je u sve to uloženo ljudskog truda i novca i koliko vremena dok se to stvorilo! I sada, gotovo u hipu, sve se uništava, raznosi (...) A šta li će tek biti jesenas i zimus, kad zavladaju kiše i snjegovi? Kako izvući glavu, ako do tada ostane na ramenu?“
Iz tih dana sjećam se da se 28. avgusta srušio neboder “Oslobođenja“ koji su četnici mjecima granatirali: sam u sebe se urušio, a u okolnim naseljima to su doživjeli kao zemljotres. I sreo sam Darija Džamonju, sarajevskog pisca i pivopiju. Od Londonske konferencije očekivali smo mnogo, doživljavali je možda ne baš kao Hamletovo “To be or not to be“, ali tu negdje, pa je Daco izišao da prošeta svoju majicu kojoj je pisalo: “Two beers or not two beers, the question is now“ To jest: “Dva piva, ili ne dva piva, pitanje je sad“. U to doba, piva u gradu nije bilo ni da ga puškom gađaš, kako bi rekli u CG.
U "Oslobođenju" iz tih dana piše da je Dabić demonstrativno napustio Londonsku konferenciju nakon njenog otvaranja, “jer nije dobio ravnopravno mjesto za stolom gdje BiH zastupa zvanična državna delegacija sa Alijom Izetbegovićem na čelu“. V. d. američkog državnog sekretara Lorens Iglberger rekao da je “ogorčen divljačkim bombardovanjem Sarajeva i da je očigledno da Srbi pokušavaju da osvoje što više teritorije prije no što počne konferencija u Londonu“. Na trgu Pere Kosorića su četničke granate zapalile 4 nebodera, a istodobno četnici “pokušali pješadijski proboj sa Grbavice“. Požar koji je zahvatio nebodere uništio je 93 stana, a izgorjela je petočlana porodica Rondić - otac Abid, njegova surpuga Kimeta, kćerka Alma, unuka Mevlida, unuk Mirza, i njina susjetka Jelena Vasko. U ulici Danila Đokića od četničke granate poginuo je veći broj ljudi i žena, a mnogo ih lakše i teže ranjeno, ali njihov broj ni "Oslobođenje", do zaključenja lista, nije uspjelo da sazna, osim da je od granate poginuo koloporter "Oslobođenja" Dragan Kadijević i Željka Memić.
U Starom Gradu najteže je bilo na Gazinom Hanu: bijesni zbog pogibije vojvode Gaje Plakalovića, četnici su se granatama okomili na ovo naselje, Hrid i Širokaču, a u tom napadu ranjeno je nekoliko civila. Mete četničke artiljerije opet su bili Francuska bolnica i Marijin Dvor. Jedna od granata zapalila je zgradu “Alhosa“, gorjele su kuće na Staroj Breki, pogođena je zgrada “Elektroprivrede“, granatirani su Alipašino polje i Butmir, a u večernjim satima vodile su se pješadijske borbe na Vrbanja mostu, Osmicama i Zlatištu.
Kad sam u 114. nastavku Lukovićevog feljtona “Kako je ’Politika’ izveštavala 1992. godine“ pročitao Durićev izvještaj od 28. avgusta o ratu u BiH, opet sam kazao: taj Muharem je stoka kakve nema odavde pa do drveta Um Gajlana iz “Hiljadu i jedne noći“. To majka lako ne rađa.
Dabić je u to doba na televiziji kukao: “Srbima u Bosni i Hercegovini ponavlja se 1941. godina!“ U skladu s tim aksiomom Durić je napisao izvještaj iz kojeg saznajemo “da su muslimanske snage preksinoć izvele kombinovane artiljerijsko-pešadijske napade na Grbavicu, kasarnu u Lukavici, Ilijaš, Vogošću i Ilidžu“. Da su “granate upućene na Novo Sarajevo i srpske položaje na Jevrejskom groblju“. Da su “iz sarajevskog hotela ’Bristol’ i iz Hrasna, dejstvovali protivavionski mitraljezi – po Grbavici“. Da je “uhvaćena poruka komandanta TO BiH Sefera Halilovića, u kojoj se muslimanskim snagama prenosi naređenje predsednika Predsedništva BiH Alije Izetbegovića iz Londona da se energično krene u novi napad na Ilidžu“. Da “hrvatsko-muslimanske snage i regularna vojska Republike Hrvatske“ “napadaju sprske položaje“ na “herecegovačkom frontu“. Da je “na trebinjsko-dubrovačkom ratištu“ “pešadijski napad vojske Republike Hrvatske “bio usmeren prema Popovom polju“. I da je “posebno jak bio napad na uzvišenja Gradac i Timun, gde su položaji srpskih jedinica“.
U Durićevu izvještaju nema ni jednog slovca da su Srbi iđe ikog napali, jer svak zna da se taj narod tokom čitave istorije isključivo branio, stoga nije bilo razloga da u ratu u BiH ikog napada: braneći srpska vekovna ognjišta, srpska čizma je pregazila 72% bh. teritorije, te ako se rat u BiH “beskrupulozno nastavlja“, kako je blagoizvolio reći Muharem, iz tog i retardirane osobe mogu izvući zaključak da ga nastavlju beskupulozni Muslimani i Hrvati. Duriću, koji se potrudio da čitaocima “Politike“ objasni ko krši primirje u dane Londonske konferencije, žitelji iz mog sela Papa bi rekli: “Tako se, Muhareme, ne piše o ratu! Tako se, Muhareme, govna jedu!“
Muharem je još rekao: “Artiljerijskom vatrom, javljeno je takođe, tučeni su delovi starog grada, Dobrinja, Stup, Alipašino polje“, ali čija artiljerija je tukla i po kome, Muharem nije imao blagoga ponjatija, niti mu je ni u peti ni pomisao da čitateljima “Politike“ kaže čijeg življa ima mnogo u dijelovima Sarajeva koje je nabrojio. Muharem još veli: “U gradu je zapaljeno više objekata, a javljeno je da je ponovo gorela zgrada stare gradske Vijećnice“. Kako vidite, gorjeli su "objekti“, a ne zgrade, a ko ih je zapalio, pitaj Alaha dželešanuma. A Vijećnica, zapaljena 25. avgusta, nije ponovo, nego je JOŠ gorjela, Muhareme. Ti si najveći novinarski čarobnjak svih vremena: sjedio si u Beogradu i “Politici“ slao ratne izvještaje iz Sarajeva.
Muharem kaže i “da su napadnuti Velešići i Pofalići. U izveštaju se navodi da je u tom napadu zapaljena železnička stanica kao i tvornica ’Vaso Miskin Crni’. Čitaocima je prepustio je da iz graški pasulja nagađaju čime je i ko napao Pofaliće i Velešiće, gdje “nema srpskog življa mnogo“, kako reče Muharemov nadređeni Ratko Mladić. Muharem neće reći ni ko je i čime “u tom napadu“ zapalio željezničku stanicu i pomenutu fabriku. Jä baljege od novinara, Allahu dragi!
”Zaraćene strane“, kaže Muharem, “sukobile su se praktično na celoj liniji fronta od južnog i zapadnog fronta i u nekim područjima grada“, ali ko napada, a ko se brani u opkoljenom Sarajevu, rasijani Muharem je propustio da kaže: ili je tom velikom novinaru ispod časti baviti se takvim sitnicama. Na kraju veli: “Sarajevo, doslovce, gori“, a pošto je savjesno nabrojio sve lokalitete gdje su napadnuti Srbi koji nikog ne napadaju, nije teško izvući zaključak ko ga je doslovce zapalio.
U zaključku, poslužiću se Darinkinim riječima. “Lako je Muaremu! S onim obrazom i onom pameću življeće sto godina! Ama ja ne big voljela ni da ga zavezanog u vreću proz moju kuću pronesu.“ A Lukoviću sam zahvalan što me svojim feljtonom podsjetio na Durića koji u mojoj svijesti nije postojao četvrt stoljeća. Sad je bogin. Našao sam Muharemov feljton iz Politke, pisan 1992. godine, pod naslovom “Sarajevo koga više nema.“ Čim budem imao vremena u e-Novinama ću taj feljton analizirati, čitaj: jebaću tom baliji oca u prkno.
No comments:
Post a Comment