Saturday, August 20, 2011

Pravi problem na Balkanu je religija | PROTEST.ba

Pravi problem na Balkanu je religija | PROTEST.ba

Pravi problem na Balkanu je religija






Čitava istorija ovog prostora je jedna duga konfesionalna svađa, spojena sa ultra-otrovnim nacionalizmom, dovoljno snažna da uvuče čitav moderni svijet u katastrofalni rat u ljeto 1914. godine

piše: Christopher Hitchens

Christopher Hitchens

Christopher Hitchens

Izvještavajući o tome kako je srpska vlada uhapsila masovnog ubicu, generala Ratka Mladića, New York Times je ovako opisao novonastalu političku situaciju: “Ključna pitanja ostaju bez odgovora. Ko je tačno štitio Mladića? Prozapadna vlada predsjednika Borisa Tadića tvrdi da će obaviti istragu. Ta istraga je politički delikatna, i može odvesti do bivših državnih zvaničnika, a možda i do crkvenih velikodostojnika, budući da je Mladić po hapšenju izjavio da su ga tokom godina posjećivali mnogi sveštenici.“

Ako nastavimo dalje, vidjećemo da izvještači New York Timesa, Doreen Carvajal i Steven Erlanger, ostaju na toj temi: “Državne vlasti, uključujući predsjednika Tadića, obećale su da će ispitati mrežu saradnika, naročito da bi utvrdili da li su neki pomagači bili državni službenici, visoki funkcioneri, ili čak sveštenici Srpske pravoslavne crkve.”

Riječi iz prethodnih pasusa nisu naglašene u originalnom članku, već sam to uradio ja. Carvajalovu i Erlangera možemo kritikovati za tri različita izvještačka propusta. Prvi je korištenje iste ključne reči dvaput u istom članku bez pojašnjenja. Drugi je snažna pretpostavka (“možda čak i”) da je uloga sveštenika u jednoj kriminalnoj nasilničkoj karijeri razlog za šokiranost, kao i za – što nije baš isto – iznenađenje. Treći je veliko nepoznavanje novije istorije Balkana, jer misle da pripadnost srpskom pravoslavnom sveštenstvu smanjuje mogućnost – umjesto da je povećava – da ta osoba bude umješana u ozbiljno kršenje ljudskih prava.

Da li sam to rekao “novija istorija Balkana”? Bliže istini bi bilo reći da je čitava istorija ovog prostora jedna duga konfesionalna svađa, koja je, spojena sa ultra-otrovnim nacionalizmom, bila dovoljno snažna da uvuče čitav moderni svijet u katastrofalni rat u ljeto 1914. godine. Zamalo da isto učini post-hladnoratovskoj južnoj i jadranskoj Evropi nakon 1990. godine, a njeno zaustavljanje je skupo plaćeno krvlju. Crkveni element ovog košmara zamaskiran je navikom medija da se zaraćene strane nazivaju “Srbima”, “Hrvatima” i “Muslimanima”. Već na prvi pogled vidite da ovoj ionako mutnoj i subjektivnoj slici nedostaje simetrija.

Tokom devedesetih, nacionalistički zagovornici “Velike Srbije”, koji su pokušavali da uklone nesrpsko stanovništvo sa svoje teritorije i teritorije susjednih republika, bili su pretežno pravoslavni hrišćani, okupljeni oko vjerske ikonografije i propagande. Isto tako, zbirnom imenicom “Hrvati” nazivani su rimokatolici iz Hrvatske i zapadne Hercegovine, koji su takođe željeli svoju “čistu” vjersku državu. Četrdesetih godina prošlog vijeka takvu državu su i ostvarili, u formi nacističkog protektorata pod rukovodstvom ekstremno katoličke fašističke partije zvane Ustaše. Srpsko sjećanje na ovaj period je strahovito traumatično, dijelom i zbog toga što je ustaški program podrazumjevao i prisilno pokrštavanje pravoslavaca, kao i okrutno kažnjavanje onih koji su to odbili. (Ne tražim neko plitko opravdanje, ali izgleda i da je otac generala Mladića bio među srpskim žrtvama ovog krstaškog programa.)

Nasuprot nekim medijskim stereotipima, muslimansko rukovodstvo u Bosni je bilo izrazito sekularno orijentisano. To je posebno važilo za zaista multietnično i multireligiozno Sarajevo, koje je postalo specijalna meta Mladićevog gnjeva. Bilo je nekih vjerskih zločina počinjenih od strane bošnjačkih snaga i nekih islamističkih “dobrovoljaca” koji su nakratko ušli u zemlju u potrazi za džihadskim izazovom, ali posmatrači se uglavnom slažu da je bošnjačka strana najmanje kriva i da su šanse da će se zaraćena strana ili paravojska ponašati varvarski bile proporcionalne njenoj religioznosti – poenta je ista, samo drugačije iskazana. Sekularisti su bili i na meti “svojih” zajednica. Jedini dobar vic koji sam čuo tih groznih godina (izvinjavam se čitaocima koji su ga možda od mene već čuli) ispričao mi je hrvatski intelektualac i nevjernik Žarko Puhovski. “Ako si Hrvat i kažeš da si ateista,” pričao mi je on, “prvo te pitaju – Kako možeš da dokažeš da nisi Srbin?”. Puhovski je djelimično i Jevrej, što na prostoru sa ovakvom istorijom nosi posebne probleme.

Kada srpske etno-fašiste pitaju kakva prava polažu na Kosovo, region gdje su Srbi nevelika manjina, oni odgovaraju da je Kosovo srpsko jer su tu njihove svetinje i da je to srpski “Jerusalim”. Odmah znate šta slijedi: civili će biti poubijani i protjerani da bi se zaštitio integritet kosturnica, relikvija i pećina. A rat na Kosovu, koliko god užasan bio, vrlo je lako mogao biti mnogo gori. Trenutno je jedino što spriječava obnavljanje etničkog krvoprolića strahovito svježe sjećanje na prošli put i nekakva nada u klimavu budućnost koja zavisi od obuzdavanja lokalnih atavizama. Religija je zamalo uništila ekonomiju i društva bivše Jugoslavije, a nanijela je duboku i trajnu štetu njenom narodu i kulturi. Ali u dnevnicima američkog liberalizma, čvrsta veza između religije i fanatizma bilježi se kao frapantni izuzetak umjesto kao opako pravilo.

Free Inquiry


No comments:

Post a Comment