MARKO VEŠOVIĆ: Povodom andrićomrzaca

MARKO VEŠOVIĆ: Povodom andrićomrzaca

Ponedjeljak | 15.11.2010.

Glede andrićomrzaca sjetiću se Tarika Haverića koji u knjizi 'I vrapci na grani' kaže: 'Najveća zasluga ’Boje povijesti’ jest upravo u tome što otkriva, bez autorove namjere, prave pobude nezanemarivog broja bosanskomuslimanskih intelektualaca latićevskog profila koji prema Ivi Andriću desetljećima osjećaju nesmiljenu odbojnost: oni njemu zapravo ne zamjeraju što ih je prikazivao iskrivljeno, kakvi nisu, već mu ne opraštaju što ih je oslikao upravo onakve kakvi jesu'. 'Boju povijesti' napisao je Nedžad Latić, Džemičin brat i budala

Piše: Marko VEŠOVIĆ

Paravojni hodža Džemaludin Latić ne prestaje blejati da ga mrzim. Kad me Novak Kilibarda optužio da ga mrzim, odvratio sam, pa ću ovdje i ponoviti, da je mržnja skup eliksir i da je treba veoma štedljivo trošiti, isključivo na one koji je zaslužuju, a ne na obične gnjide, stoga Džemicu isključivo prezirem, mada ga njegovo zlo i glupost čine veoma podesnim predmetom za javno lemanje ili za obično zezanje.

U tekstu ”Ja sam pjesnik islamskog razdoblja bošnjačkog naroda“ Džemica je rekao da mu Vešović “podvaljuje kad kaže da sam 'drpisao' 'mudru misao' od meni najmržeg pisca (poslije M.V-a) Ive Andića“. Nisam napisao “mudra misao“ no “mudra refleksija“, što je ironično upotrijebljen citat, posuđen od Hasića, sastavljača čitanki i Džemičinog vrućeg hvalitelja koji se u poeziju razumije kao mačak Matavuljeva Koste papudžije. I nije točno da sam mu “podvaljivao“: iz aviona se vidjelo da se zezam s njim, ali mu ne bih sporio pravo da me čita po mjeri svoje očajno male pameti.

Džemica o Vešoviću veli: “Mržnja je njegov način postojanja“. Jeste. To dokazuju onih 800 strana proze i stihova koje sam napisao u odbranu Sarajeva, BiH i Džemičnog naroda. Paravojni hodža se svojom mržnjom prema Andriću ponosi “ko svitac guzicom”, kako bi rekli u Crnoj Gori, zato je obznanjuje urbi et orbi, pa ipak tvrdi da mržnja nije Džemičin nego Vešovićev “način postojanja“.

Glede andrićomrzaca sjetiću se Tarika Haverića koji u knjizi “I vrapci na grani“ kaže: “Najveća zasluga ’Boje povijesti’ jest upravo u tome što otkriva, bez autorove namjere, prave pobude nezanemarivog broja bosanskomuslimanskih intelektualaca latićevskog profila koji prema Ivi Andriću desetljećima osjećaju nesmiljenu odbojnost: oni njemu zapravo ne zamjeraju što ih je prikazivao iskrivljeno, kakvi nisu, već mu ne opraštaju što ih je oslikao upravo onakve kakvi jesu”.

”Boju povijesti” napisao je Nedžad Latić, Džemičin brat i budala u kojoj je Adil Kulenović, najveća živuća javna blesa u Bošnjaka, dobio veoma opasnog  konkurenta. Priznam da sam slabo upućen u ono što su pisali ostali andrićomrsci, ali da je Džemičin “najmrži pisac” braću Latiće ”oslikao upravo onakve kakve jesu”, to mi se čini nedvojbenim. No to je možda sporedno, a glavno je da u tekstu gdje tvrdi da Vešovićevu “mržnju prema mojoj literaturi i meni kao muslimanskom piscu uopšte ne treba dokazivati“ Džemica čisto i bistro priznaje da mrzi on mene: Andrić mu je “najmrži pisac“ poslije Vešovića! U šta ne sumnjam, jer Džemicu prikazujem kakav jest. Ono mi nekog optužuje za mržnju! Ono! Otkad se vratilo u Sarajevo ne prestaje, sa istrajnošću vjerskog fanatika, sijati mržnju po sarajevskim medijima, a ovamo bleji o mojoj mržnji. Već sam rekao da je Džemica zao i glup: dovoljno zao da svoju mržnju pripiše drugom i dovoljno glup da svoju mržnju smjesta pred nama razgoliti. Ovo je isti onaj Džemica koji je, kad sam rekao da mi njegovi stavovi “jako tuknu na fašizam“, pobjesnio kao nosorog i potom čitaocu pružio dokaz da je fašista. O svojim pjesmama Džemica je tada rekao: “Vešović o toj poeziji nema šta reći. Onaj ko bazdi rakijom, krmetinom i bijelim lukom nema sposobnosti čitati poeziju nastalu iz humusa islamske kulture“. Izvinjavam se: nije fašista no nacista. Samo je nacista na temelju hrane i pića koje koznumiram mogao izvući zaklučak da sam pripadnik niže rase koji ne može razumjeti poeziju nadčovjeka Džemice.

Džemica je rekao i da je Andrić drpisao od islama sve što je mudro u njegovim knjigama. Ako je to tačno, zašto ga mrzi? Možda zato što je Andrić islamskom mudrošću lemao islamiste? Džemica o meni još veli: “on, jednostavno, ne može zamisliti da je došlo vrijeme da bošnjačka djeca, rođena u bošnjačkoj verziji turskoosmanske kulture, umjesto Desanke Maksimović, čitaju pjesnika Srebrene česme“. Govorio sam isključivo o njegovu jektičavom pjesmičku i beslovesnom komentaru kojim ga je propratio sastavljač čitanke Hasić, pa me zanima: okle zna šta mogu zamisliti, a šta ne mogu? Taj ima ključ od mene, često mi konači u glavi i policijski pretrese svaki kutak. Kad sam ga uvatio na djelu, rekao sam: “Okle ti ovdje? Mrš iz moje glave!“ Džemica vadi sudsku dozvolu za pretres po glavi sumnjivih Vlaha. “E što si snjuho šnjuho si! Kračun ću turiti da vrata ne možeš izvana otvoriti“.

Ali ni prijevor ne bi pomogao: taj će vazda znati šta mogu a šta ne mogu zamisliti, jer kao Alahov visoki predstavnik za BiH iz policijske kartoteke na nebu dobija podatke o meni. Ovo je isti Džemica koji u tekstu Baš onako vlaški zna da ne mogu “biti rahat pred tolikim ‘bulama’ koje šetaju gradom”. To što sam s “bulama” u ratu pasao travu i u njinu odbranu govorio strancima i pisao u domaćim medijima, to mačku o rep, jer taj bedak ima u glavi stereotip Vlaha: zna se šta takav Vlah ne može zamisliti, zna se i da ne može “biti rahat pred tolikim bulama”, stereotip je jači od svega što sam uradio, a pošto se njegov stereotip Vlaha ne razlikuje od Noginog stereotipa “Turčina”, ponoviću riječi od prije 12 godina: ”Nisam siguran da Latić, kad bi mu se pružila prilika, kad bi mu okolnosti to omogućile i dozvolile, ne bi jednom postao što i Nogo”. Džemicu nećeš ubijediti da ima Vlaha koji žive van svih nacionalnih i vjerskih zajednica, svih podjela na vlahinje i “bule”, što pouzdano znam, jer sam jedan od njih. Džemica mi tura pod nos statističku učestalost ”bula” u Sarajevu, kao da sam u ratu, po ugledu na Džemicu, pobjegao iz grada i kao povratnik ostao zabezeknut brojem sarajevskih “bula”

Glede “bošnjačke verzije turskoosmanske kulture“, Džemicu opet zovem na megdan na tv, pred kamerama, gdje ću dokazati da najveća djela bošnjačke verzije turskoosmanske književnosti 20. vijeka razumijem triput bolje no Džemica. Uzgred: Maksimovićeva je napisala dvadesetak pjesama po kojim spada u najveće jugoslovenske pjesnike 20. stoljeća, stoga osrednji pjesnik Džemica Latić nije dostojan ni da joj čisti cipele.

(BLIN MAGAZIN)