MARKO VEŠOVIĆ: Neprovjerena glasina

MARKO VEŠOVIĆ: Neprovjerena glasina

Ponedjeljak | 08.11.2010.

Nije isključeno da sam i ja zaboravio čija je misao o smrti kao neprovjerenoj glasini pa je danas pripisujem starijem Koljeviću, ali to ništa ne mijenja na samoj stvari: najmanje tridesetak godina pamtim ono što je za Kecmanovića “jedna od najupečatljivijih misli o smrti“

Piše: Marko VEŠOVIĆ
E-novine su prenijele tekst “Raskošno impozantan literarni film“ u kojem Vladimir Kecmanović prikazuje Kusturičinu autobiografiju “Smrt je neprovjerena glasina“. Ne zanima me šta Ćosićev mladi jurišnik Kecmanović piše o Slobinom kućnom režiseru Kusturici, ali jesam pročitao antrfile u kojem Kecmanović kaže: “Književnost se smrću mnogo bavi – po mnogima se i ne bavi ničim drugim nego njom – a konstatacija da je smrt neproverena glasina jedna je od najupečatljivijih misli o smrti na koju sam naišao – naoko geg, a u stvari duboka da dublja ne može biti – jedna od najlekovitijih a ujedno najtačnijih definicija koje sam ikada pročitao ili čuo“.

Sve što Kecmanović veli o ovoj “misli o smrti” vjerojatno je točno, ali je posve isključena mogućnost da bi njen autor mogao biti Nemanja Kusturica: prepametno je to za njegovu glavušu. Svetozar Koljević, profesor anglistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, čiju sam svaku knjigu, objavljenu do rata, pomno iščitao, jer ih je napisao čovjek koji, po mom uvjerenju, ide u najveće srpske esejiste 20. stoljeća, bio je ne samo izuzetno pametan već vrlo duhovit čovjek i, mnogo prije rata, u društvu je govorio, ne jednom, i sa naglašenom ironijom, o ljudima koji se ”ponašaju kao da je smrt neproverena glasina”. Ponekad bi se ovom izrekom poslužio njegov brat Nikola, ali tamo gdje ga, razumije se, Sveta ne čuje. I Rajka Petrova Noga, velikog pamtišu tuđih duhovitosti – satima ti je mogao pričati gde je kad šta kazao Bećković – čuo sam upotrebljavati Koljevićevu duhovitost, te ako mene pitate, Koljevićeva blistava dosjetka je, do Nemanjinih ušiju, doprla preko njegovog intimusa Noga, onoga koji je, na TV Politika, u julu 1994. izjavio: ”Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi neizmirene”, pa ga je Miodrag Stanisavljević nazvao “uterivačem dugova u krvi”.

Doduše, nisam više u stanju kazati je li to bila Koljevićeva lična tvorevina ili citat, mada znam da je, za razliku od Noge, koji se služio tuđim duhovitostima bez navođenja čije su, Svetozar svagda uredno saopštavao izvore. Jednom je Nikola, u razgovoru sa našim kolegicama na fakultetu, rekao: ”Žena je okorela svijačica gnezda, kako veli moj brat”, ali ja sam znao da to nisu riječi njegovog brata već citat iz pisma Džojsa Kerija, engleskog romansijera o kojem je Svetozar napisao esej – treba li uopšte reći: odličan? Nikola je čitao taj esej iz 1963. godine, gdje je citirana ova Kerijeva slika, potom je esej zaboravio a ostalo mu u glavi da je to Svetina duhovitost, stoga nije isključeno da sam i ja zaboravio čija je misao o smrti kao neprovjerenoj glasini pa je danas pripisujem starijem Koljeviću, ali to ništa ne mijenja na samoj stvari: najmanje tridesetak godina pamtim ono što je za Kecmanovića “jedna od najupečatljivijih misli o smrti“ i “jedna od najlekovitijih a ujedno najtačnijih definicija koje sam pročitao ili čuo“, što je vjerojatno točno, ali je isključena mogućnost da je to plod Kusturičine pameti, suviše pravolinijske i primitivne za ovako elegantne piruete.
(BLIN MAGAZIN)