Marko Vesovic
Postao/la Brisbane dana 02/09/2008 08:40 Izlučevina
Senad Avdić uči pismenosti Semezdina Mehmedinovića, jednog od najboljih pisaca koje BiH ima
Sreo sam na ulici većinskog vlasnika Slobodne Bosne, kužnuo mu nos i sjetio se Pinokija. Sjetio sam se, zapravo, gospođe koja se u Narodnom pozorištu, na premijeri Sidranove drame o Zvorniku, zagledala u Avdića, pa mi veli: "Šta mu je ono s nosom? Što mu je onoliki? Uskoro neće moći čašu s konjakom prinijeti ustima. Recite mu, molim vas, gospodine Vešoviću, da više u novinama onoliko ne laže."
Pinokio laže kao vrlo obaviješten stvor: to je poznati "čitač književnosti, filozofije, sociologije, političke teorije, historiografije", kako u Slobodnoj Bosni, na mjerodavnom mjestu, dakle, reče mjerodavni Nenad Filipović, zvani Vodeći Filolog. I ja držim da je Pinokio svestrano obaviješten. Na brifinzima kod policajca Munje Alibabića. Još pamtim kako je u galeriji Gabrijel Mirzi Ibrahimpašiću kazao: "Ih, da znaš šta ja o tebi znam! Samo neću da pričam." "Nabijem na kua, i tebe i tvoje znanje! Pričaj gdje hoćeš i kome hoćeš", uzvratio je Mirza, što mi je bilo po ukusu: s bagrom treba pričati jezikom bagre, jer bagra jedino taj jezik razumije.
Kao fanatičan čitač književnosti, Pinokio uči pismenosti Semezdina Mehmedinovića, jednog od najboljih pisaca koje BiH ima, i uzgred propravlja naslove knjiga mrtvih spisatelja: napisao je da je Alija Isaković autor romana Nebo o desno rame. Ovo je sročeno nakon desete pive: tada se Pinokio pretvara u nadrealistu kome je sitnica objesiti nebesa o desno rame kao pušku M48! Kad bi znao šta je književnost i kad bi imao talenta, Pinokio bi bio veliki pisac. Što se vidi i iz njegove knjige o Durakoviću: Čauševićev spjev Ilidžanci i Avdićeva poema Nijaz izbliza najbolje su stvari koje su beha novinari prije rata napisali.
Po dolasku kući, velim sebi: sjedni i, kao što si o Nedžadu Ibrišimoviću za Start napravio u tri nastavka tekst Anatomija jednog hadžije, o Senadu Avdiću za Dane napiši tekst iste duljine, pod naslovom Anatomija jednog smrada. I dadoh se na posao. Opisao sam eglen u kojem ga je Mirza nabio na "kua", priznao da sam tu riječ pozajmio od Viktora Ivančića, i dodao da je Pinokio godinama oponašao Feral i feralovce, vjerujući da se to ne vidi (kušao je, zapravo, da napravi žuti Feral!), a kad je taj list prestao izlaziti, javno se popišao na svoje uzore. Tu sam od pisanja odustao. Jer, prvo, sjetih se da je Pinokija u Danima razlupao Semezdin: napravio je od njega gomilu teneće. A drugo, Nedžad je pisac, pa je vrijedjelo baviti se njegovim budalesanjima o meni; uostalom, lemao sam ga za njegovo dobro, a rezultat je zadovoljavajući: prestao je da me javno pominje. A pisati na isti način o vječno pjanom novinarskom škrabalu bilo bi isto što i - gredom po muvi! Taj zaslužuje tek da mu zvekneš u prolasku šamar, ali nogom, i ne u lice, što reče Matoš.
Naš Pinokio, poznatiji kao Šćepo, nakon gašenja Ferala, još jednom se potvrdio kao nitkov koji je svagda dorastao sebi: priču Ive Pukanića, poznatijeg kao Puki, objavljenu u Nacionalu, o stanovima "koje su željeli kupiti vlasnici Ferala", pretvorio je u "besramno bogaćenje" feralovaca. Zato sam ga i kužnuo kad sam ga sreo: htio sam provjeriti koliko je Pinokiju nos narastao nakon te laži. Koju Ivančić u Danima jezgrovito komentira: "Nije jednostavno biti izlučevina poput Pukanića ili Avdića."
Ivančić je, kao vazda, surovo precizan, jer jedino to se sa sigurnošću i može kazati o Šćepi: smrad izlučevine je tu, ali je pitanje zaslužuje li naziv izmeta, to bi, u neku ruku, bio kompliment, znalo bi se barem šta je, a ne bih bio u koži onoga ko po kazni mora istraživati šta je Šćepo. Kažem po kazni, jer normalan stvor ne bi se tog posla latio dobrovoljno. Smrad je, dakle, neosporno tu, ali koja izlučevina ga emituje, neka to kaže istorija.
Jer umrijeće Šćepo, ali će ga nadživjeti njegov smrad: pretočen je u njegove novinske tekstove i daje im trajnost. Taj se drži stihova njegovog Duška Trifunovića: "Mirisi se mijenjaju, / smrad je vječan, gospodaru." Zato lijepo mogu zamisliti ovdašnje studente žurnalistike iz 2108. godine kako čitaju Šćepove tekstove kao obaveznu fakultetsku lektiru i jedan drugom kažu: "Izlučevina, koja je umjela ovako smrđet, imala se rašta i roditi!"
Uveče sam se, u snu, obreo u Crnoj Gori na književnoj večeri. Jedan dugonja, smjesa Šćepa i popa Kruna, s kravatom na koju mu se "popišao mačak Đuro", veli mi: "Tvoj nastup će biti u crkvi!" "Koja crkva? Znaš li ti da sam ja zakovani ateist? Znaš li ti da u Rimu nisam htio piti sa fontane di Trevi kad su mi rekli da je tu vodu doveo papa?" "Dobro, papa. U redu, papa", veli, i namješta kravatu koja vonja po mačjoj izlučevini. "Šta - dobro papa? Patrijarh je stoput gori! A za boga neću da znam, mada bih mu s merakom razbio pljucu za ono što se desilo u Bosni!" I probudim se veseo, što zbog Šćepa sa mantijom, što zbog Slamnigovog mačka Đura, što zbog fontane di Trevi sa koje, kad sam sa Nadirom Šehović skitao po Rimu, zaista nisam pio, čak, po ugledu na Josifa Brodskog, u nju "ni kaftan nisam zamočio, a prođoh mimo", ne zato što je vodu u njoj doveo neznamkoji papa, već zato što je u meni iskrslo pitanje, vrlo depresivno i vrlo često kad odem vani: koji ću kua u Rimu?
Senad Avdić uči pismenosti Semezdina Mehmedinovića, jednog od najboljih pisaca koje BiH ima
Sreo sam na ulici većinskog vlasnika Slobodne Bosne, kužnuo mu nos i sjetio se Pinokija. Sjetio sam se, zapravo, gospođe koja se u Narodnom pozorištu, na premijeri Sidranove drame o Zvorniku, zagledala u Avdića, pa mi veli: "Šta mu je ono s nosom? Što mu je onoliki? Uskoro neće moći čašu s konjakom prinijeti ustima. Recite mu, molim vas, gospodine Vešoviću, da više u novinama onoliko ne laže."
Pinokio laže kao vrlo obaviješten stvor: to je poznati "čitač književnosti, filozofije, sociologije, političke teorije, historiografije", kako u Slobodnoj Bosni, na mjerodavnom mjestu, dakle, reče mjerodavni Nenad Filipović, zvani Vodeći Filolog. I ja držim da je Pinokio svestrano obaviješten. Na brifinzima kod policajca Munje Alibabića. Još pamtim kako je u galeriji Gabrijel Mirzi Ibrahimpašiću kazao: "Ih, da znaš šta ja o tebi znam! Samo neću da pričam." "Nabijem na kua, i tebe i tvoje znanje! Pričaj gdje hoćeš i kome hoćeš", uzvratio je Mirza, što mi je bilo po ukusu: s bagrom treba pričati jezikom bagre, jer bagra jedino taj jezik razumije.
Kao fanatičan čitač književnosti, Pinokio uči pismenosti Semezdina Mehmedinovića, jednog od najboljih pisaca koje BiH ima, i uzgred propravlja naslove knjiga mrtvih spisatelja: napisao je da je Alija Isaković autor romana Nebo o desno rame. Ovo je sročeno nakon desete pive: tada se Pinokio pretvara u nadrealistu kome je sitnica objesiti nebesa o desno rame kao pušku M48! Kad bi znao šta je književnost i kad bi imao talenta, Pinokio bi bio veliki pisac. Što se vidi i iz njegove knjige o Durakoviću: Čauševićev spjev Ilidžanci i Avdićeva poema Nijaz izbliza najbolje su stvari koje su beha novinari prije rata napisali.
Po dolasku kući, velim sebi: sjedni i, kao što si o Nedžadu Ibrišimoviću za Start napravio u tri nastavka tekst Anatomija jednog hadžije, o Senadu Avdiću za Dane napiši tekst iste duljine, pod naslovom Anatomija jednog smrada. I dadoh se na posao. Opisao sam eglen u kojem ga je Mirza nabio na "kua", priznao da sam tu riječ pozajmio od Viktora Ivančića, i dodao da je Pinokio godinama oponašao Feral i feralovce, vjerujući da se to ne vidi (kušao je, zapravo, da napravi žuti Feral!), a kad je taj list prestao izlaziti, javno se popišao na svoje uzore. Tu sam od pisanja odustao. Jer, prvo, sjetih se da je Pinokija u Danima razlupao Semezdin: napravio je od njega gomilu teneće. A drugo, Nedžad je pisac, pa je vrijedjelo baviti se njegovim budalesanjima o meni; uostalom, lemao sam ga za njegovo dobro, a rezultat je zadovoljavajući: prestao je da me javno pominje. A pisati na isti način o vječno pjanom novinarskom škrabalu bilo bi isto što i - gredom po muvi! Taj zaslužuje tek da mu zvekneš u prolasku šamar, ali nogom, i ne u lice, što reče Matoš.
Naš Pinokio, poznatiji kao Šćepo, nakon gašenja Ferala, još jednom se potvrdio kao nitkov koji je svagda dorastao sebi: priču Ive Pukanića, poznatijeg kao Puki, objavljenu u Nacionalu, o stanovima "koje su željeli kupiti vlasnici Ferala", pretvorio je u "besramno bogaćenje" feralovaca. Zato sam ga i kužnuo kad sam ga sreo: htio sam provjeriti koliko je Pinokiju nos narastao nakon te laži. Koju Ivančić u Danima jezgrovito komentira: "Nije jednostavno biti izlučevina poput Pukanića ili Avdića."
Ivančić je, kao vazda, surovo precizan, jer jedino to se sa sigurnošću i može kazati o Šćepi: smrad izlučevine je tu, ali je pitanje zaslužuje li naziv izmeta, to bi, u neku ruku, bio kompliment, znalo bi se barem šta je, a ne bih bio u koži onoga ko po kazni mora istraživati šta je Šćepo. Kažem po kazni, jer normalan stvor ne bi se tog posla latio dobrovoljno. Smrad je, dakle, neosporno tu, ali koja izlučevina ga emituje, neka to kaže istorija.
Jer umrijeće Šćepo, ali će ga nadživjeti njegov smrad: pretočen je u njegove novinske tekstove i daje im trajnost. Taj se drži stihova njegovog Duška Trifunovića: "Mirisi se mijenjaju, / smrad je vječan, gospodaru." Zato lijepo mogu zamisliti ovdašnje studente žurnalistike iz 2108. godine kako čitaju Šćepove tekstove kao obaveznu fakultetsku lektiru i jedan drugom kažu: "Izlučevina, koja je umjela ovako smrđet, imala se rašta i roditi!"
Uveče sam se, u snu, obreo u Crnoj Gori na književnoj večeri. Jedan dugonja, smjesa Šćepa i popa Kruna, s kravatom na koju mu se "popišao mačak Đuro", veli mi: "Tvoj nastup će biti u crkvi!" "Koja crkva? Znaš li ti da sam ja zakovani ateist? Znaš li ti da u Rimu nisam htio piti sa fontane di Trevi kad su mi rekli da je tu vodu doveo papa?" "Dobro, papa. U redu, papa", veli, i namješta kravatu koja vonja po mačjoj izlučevini. "Šta - dobro papa? Patrijarh je stoput gori! A za boga neću da znam, mada bih mu s merakom razbio pljucu za ono što se desilo u Bosni!" I probudim se veseo, što zbog Šćepa sa mantijom, što zbog Slamnigovog mačka Đura, što zbog fontane di Trevi sa koje, kad sam sa Nadirom Šehović skitao po Rimu, zaista nisam pio, čak, po ugledu na Josifa Brodskog, u nju "ni kaftan nisam zamočio, a prođoh mimo", ne zato što je vodu u njoj doveo neznamkoji papa, već zato što je u meni iskrslo pitanje, vrlo depresivno i vrlo često kad odem vani: koji ću kua u Rimu?
No comments:
Post a Comment