Zapisi novopečenog penzionera (5) Čiča Draža, smrt za buba-Švabe

e-novine.com - Čiča Draža, smrt za buba-Švabe

Zapisi novopečenog penzionera (5)

Čiča Draža, smrt za buba-Švabe

Piše: Marko Vešović

Veličina slova:

Photo: Stock

Nema dvojbe da se Chicha jeste borio protiv Njemaca, i to u futuru prvom, što pamti i narodna pjesma: “Spremte se, spremte, četnici, silna će borba da bude“. Chichine bitke protiv nacista se danas izučavaju se na katedri za istoriju budućnosti u Podgorici.

Javljaju da je Chicha nađen na Adi Ciganliji. A meni žao. Ne zato što je nađen već što Vukove straže više neće da ga traže, a to je veliki jazuk: Srbima je bilo živjeti mnogo draže uz traženje Draže koje su mediji prenosili uzbudljivije nego Radivoje Marković fudbalske utakmice. Gogolj je bio potpuno u pravu kad rekao: “Dosadno je na ovom svetu, gospodo!“ Bez traženja Chiche Srbima će biće pet puta dosadnije.

Sa još većim pravom se Boris Tadić izderao na nalazača: “Rekao sam ti da ga tražiš, a ne da ga nađeš, magarčino! Ko te ovlastio da napaćeni srpski narod lišavaš važnog izvora razonode? Ko te ovlastio, konju, da umanjuješ moje šanse na sljedećim na izborima? Šta sad da tražimo?! Traženje Draže je bilo slana ruka za kojom su išli birači pretvoreni u brave!“

Mislio sam isprva da su, skupa sa Chichom, iskopali i pokojnog Vuka, i to u vrlo očuvanom stanju, mada se i iz aviona da je na onom svijetu poblesavio: “smrt očigledno škodi“, rekao bi Ivan Slamnig. Potom sam ukapirao da sam, pod utjecajem islamske propagande, povjerovao da je taj političar odavno na ahiretu, a slično veli i jedan od komentara povodom njegovog intervjua koji je dao za tabloid Press: “Meni ovaj Drašković oduvijek izgleda ko svježeotkopan“. Ipak se ispostavilo da je Vuk kao Mali Radojica: nije umro već se ukurvio.

Na vijest da su kosti đeneralove
Homen Slobodan, Đurović Blaže i ini
Napokon prestali dilj Srbije da love
I da je Chicha ponovo u našoj sredini
Vuk Daničin je pretrpio proroštva težak napad:
“Povratkom đenerala vratićemo se na Zapad“.
Vuk će i levu i desnu Chichinu butnu kost
Upotrebiti da izgradi prema Evropi most.

Vuk Drašković, koga Abdulah Sidran zove piscem otorinolaringološkog smjera, tačnije utemeljiteljem književne škole Uho-grlo-nož, o komunistima veli: “Bili su bahati i verovali su da će večno vladati“. Prijatelj, kome sam ovo pročitao, veli mi: “Nikad im Vuk neće oprostiti to što je bio komunista“. “Kome?“ “Komunistima“ “Griješiš. Četnik od 1941. godine, četnik sa spomenicom Vuk je postao pod uticajem svoje žene Danice. Kojoj i pristaje da bude četnikulja: njenom ocu Rašu Boškoviću koji je bio četnik opasno bih zamjerio da svoju šćer vaspitao drukše. Bih, očiju mi“.

Petar Luković veli da je Vuk “do šubare zaljubljen u Dražu“, čemu moram dodati da je mnogo zaljubljeniji u Danicu, a otkako se u nju zatelebao, drži gesla: istina mi je draga, ali draži mi je Draža. Reče mi jedan istinit čoek: istorijski je nepobitna, na primjer, činjenica da je Chicha, u jednom napadu, pobio hiljadu i pet stotina buba-švaba, i kad je u arhivu nagazio na dokumenat sa tim podatkom, Vuk je izvadio notes i na osnovu račune radnje: bube brišem, Švabe pamtim, od Chiche je načinio borca protiv okupatora.

Šalim se, bezbeli. Nema dvojbe da se Chicha jeste borio protiv Njemaca, i to u futuru prvom, što pamti i narodna pjesma: “Spremte se, spremte, četnici, silna će borba da bude“. Chichine bitke protiv nacista se danas izučavaju se na katedri za istoriju budućnosti u Podgorici.

Vuk veli: “Istok ili Zapad, diktatura ili demokratija: to je bio razlog tragičnog partizansko-četničkog sukoba“. Što je sasma točno. Da su se četnici borili za demokratiju nedvojbeno dokazuje program četničkog pokreta, koji je u septembru 1941. Chicha dostavio jugoslavenskoj kraljevskoj vladi i vlada ga prihvatila, gdje se pored ostalog kaže: “b) omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj. v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom. g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovnistva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice. d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi."

Evo i primjer kako su “naročito težak problem” četnici rješavali: u izvještaju Pavla Đurišića Vrhovnoj komandi 13. II. 1943. kaže se “Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza (Čajniče, Foča i Pljevlja – M.V) su potpuno spaljena tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav... Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva, od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“.

Vuk Drašković je karina kakvu Srpkinja lako ne rađa.

Drakstor

Bojan Tončić je, ne bez razloga, ogorčen što je vlada Srbije opet uvela tamjanski harač: od 6. 6. do 20. 8. građanin koji šalje pismo plaćaće 10 dinara “da se završi nezavršivi Hram svetog Save“ koji zove “vračarskom nakazom“. Ne znam je li nakaza, gledao sam ga kad je počet, ali Tončić zaboravlja, a pitanje je bi li smio, duhovne vidike koje Beograđania otvara ta bogomolja sa koje, reče mi jedan istinit čoek, u krugu s poluprečnikom od 100 kilometara možeš vidjeti svaki kokošinjac, svaki obor, svaku štalu, svaku gomilu stajnjaka i svakog pijetla na njoj, iskrivljene repove svih krmača, svakog vola koji skače na kravu i svakog milojka koji taslači snašu na podini sijena, svaku svadbu, svako kolo, čak izbrojti zlatne zube harmonikaša u kolu i zupce svih grabulja i paprike u svim vijencima pod strehama, a sve je to opomena Beograđanima da ne zaborave svoje korene. Šteta što nikad neću odatle pogledati “Nikolinu Srbijicu“.

Ne znam tačno kad je to bilo, u svakom slučaju u doba kad je granati Vožd s Dedinja bacio rajski lad na Dušanove potomke. Igrom nevesele sudbe, ispostaviće se da je Mesija iz Požarevca bio običan "trgovac leševima na veliko i na malo", kako je Krleža nazvao Nikolu Pašića, ali u dane uoči klanice pravoslavni puk je u Slobu Mirinoga blenuo "ka da Duhom Svetijem prozire", što rekao vladika Rade, a ko ga je gledao drukčije, nije bio čovjek, to jest "nije reagovao ljudski", kako je Osoba Koja Je Tužila e-Novine kazala kad je dedinjski kan mandrknuo. Bilo sam član žirija za Ninovu nagradu i jednom šetao s Vladom Pištalom, piscem koji ide u sam vrh današnje srpske književnosti. Ugledao sam mamuta od betona i pitao: “šta je ono?“ “Ono će biti najveći drakstor na Balkanu“, rekao je Vanja.

Photo: Milica Jovanović

Ne znam koliko potom, srpski arhitekt kazao mi je da u monumentalnosti tog hrama ima nešto tursko. Ne bih vam se miješao u struku, velim, ali meni je to bliže gigantizmu Musolinijevih i Hitlerovih građevina, a što se tiče prazne monumentalnosti, ni socijalističkim zdanjima nije mane. Našto je čovjek ušao u analizu koju ne pamtim, ali je iz nje proizlazilo da im je to ostalo od Turaka. Pogledajte Kalemegdan, veli. Ima li sad išta srpskije od njega? Potom je citirao riječi ne znam kojeg putopisca da se u ogromnosti kalemegdanske tvrđave ogleda orijentalna tradicija koja je vladara obavezivala da dimenzijama građevina simbolizuje sopstvenu veličinu. Ispalo je da se hram svetog Save ugleda na Kalemegdan.

Nije me sasvim ubijedio. Pristajem da veličina te crkve može biti izraz imperijalne svijesti, no to Srbima nije moralo prionuti od Turaka, nisu oni stvorili jedini imperij na svijetu. Ali čudi me, rekoh, okle toliko nabujala imperijalna svijest u “Nikolinoj Srbijici“? Danas odlično znam okle.