Ne znate vi nas Crnogorce (2)
Prodavci mletačke svile
Šeki Radončić je potrošio 19 godina da djelić po djelić otkrije i potom na vidjelo iznese istinu o zločinu deportacije Bošnjaka i, da nije bilo njega, taj zločin bi davno bio zaboravljen. Šekijeva knjiga i film prisilili su Đukanovića da porodicama pobijenih isplati odštetu i time prizna zločin. Milan Popović danas “istinu o zločinu deportacije” brani od Šekija Radončića. More, profesore...
Avazova talibanka
Kad lutaš internetom, popodne ti proleti dok si rekao KOS, a onda se trgneš i sebe koriš: ”A ko će, blavoru, pisati tvoja sabrana djela?” I priznajem, grešan, da ponekad šetam po sajtovima, kako li se već zovu ti javni nužnici gdje svraćaju da se istovare insani bez pismenosti, bez morala i s mozgom ne većim od trešnjine koštice u dječjoj pištaljci.
Šeki Radončić tvrdi da je internetska kenjaža najmoćnija u Crnoj Gori, da smo nenadjebivi u novoj olimpijskoj discipilini. Moraš mu vjerovati, jer Šeki, koji je za Crnu Goru vezan 77 puta jače od mene, češće posjećuje mjesta naškog maloumlja i besramlja koje uživa u samom sebi. I meni se desilo da zabasam na crnogorski sajt, ne pamtim kako se zvao, gdje se vodila polemika oko jedne Sonje koju je zvalo i Radošević i Rado Šević i Jadošević. Ako je Radošević, znam da je bila Avazova talibanka, a okle ona u Crnu Goru? Valjda je slala tekstove za Avaz, pa je možeš zvati vikend-talibanka, po uzoru na vikend-četnike.
Sonja me ne bi zanimala da nije ispljuvala Šekija Radončića zbog policajca Slobodana Pejovića koji je 1992. godine po Crnoj Gori uspješno lovio bošnjačke izbjeglice iz BiH, a iza rata dobio četiri nagrade za građansku hrabrost i humanost, čak ga je istoričar Šerbo Rastoder proglasio simbolom “čojske i sojske Crne Gore”. Kakva zemlja, takav joj i simbol. Sad će vam biti jasnije zašto, kad se sjetim te zemlje koju bi dobra žena mogla prepišati, kašto dobijam napad gušenja ovdje, u Sarajevu.
Avazova jurišnica koja sad izgibe da hapsitelja Bošnjaka odbrani od Sima Vizentala, kako zovem Šekija, pravo je čedo Crne Gore iz koje sam išćeran kad mi je otac ubijen kao ibeovac, išćeran iz naroda kao ”kopile izdajničko”, pa sam je gledao sa strane, odakle se njeno zlo bolje vidjelo, na čemu sam joj sad zahvalan.
Kad sam Šekiju ispričao o Sonji, rekao je: “Kad ufatim tu talibanku i stisnem je za jajca, oči će joj doći ko fildžani“.
A Darinka bi rekla: “E da se čeljade od jada nasmije”.
Protest milionera presvučenih u intelektualce
Novinar Marko Milačić imao je ugovor sa TVCG koji mu ističe 1. jula 2011. a za Vijesti je pisao tekstove u kojim je opaljivao vlast. Iz moga imenjaka, koji se hranio na režimskim jaslima a u Vijestima sačmaricu praznio u džigerice tog istog režima, odmah me zamirisala ona naška ljuckovina kojoj smrti nema. Darinka bi rekla: kad viđu koliko je ljustven, strag me, života mi, e neće dugo življet. Da Marko Darin mrzi crnogorski režim koliko Marko Milačić, ne bi ni na puškomet prilazio TVGC, a ako bi bio prisljen da kraj nje prođe, svaki put bi kazao: “Pi, strva ti se ne znalo”.
Vlasnici Vijesti i Monitora izašli su na ulicu u svojstvu intelektualaca, a ne milionera, jer sklonost ka presvlačenju i talenat za lažno predstavljanje ulaze u lični opis svakog istinskog Crnogorca. Došli protestirati ispred zgrade TVCG da njihov kolumnist Maśa ostane raditi na TVCG. Točnije, da izvrše pritisak na direktora da mu produži ugovor. I iz njih je provikala ona “čojska i sojska Crna Gora”.
Ipak bih im uputio jedno potpitanjce: ako je Milačić tako žestok oporbenjak, što ga intelektualčine s takulinima nateklim ko glavica kupusa ne zaposle kod sebe? I, pošto je crnogorska demokratija još u povojima, gospodi protestantima sa milijunima na banci očito nije znano da ozbiljniji mediji nigdje u svijetu, ni u Sarajevu, ne dozvoljavaju da njihovi novinari rade i pišu za druge medije. Bio sam kolumnista, dakle, slobodni strijelac, u Danima, Oslobođenju, Slobodnoj Bosni i Startu, ali nikad u dva lista istodobno. Jer znam šta je ljudski red. Kad bi crnogorski milioneri prerušeni u intelektualce znali šta je ljudski red, ne bi ni bili milioneri.
Na skupu je najviđeniji bio Miodrag Perović Miško: nazuo masku intelektualca da ne prepoznaju medijskog tajkuna i vodećeg crnogorskog antiratnog profitera, teškog na desetine miliona eura, vlasnika Monitora i jednog od vlasnika televizije Vijesti i lista Vijesti, antirežimskog do balčaka, koji je osnovan parama Mila Đukanovića, kako je lično posvjedočio gospodar Nezavisne.
Inače, Perović je široj javnosti poznat i po tom što je u njegovu stanu, nota bene: u stanu vlasnika Monitora, šef crnogorske tajne policije Vukašin Maraš isljeđivao Šekija Radončića, tadašnjeg novinara u Monitoru. Odmah se vidi: Perović je vazda bio i ostao crnogorski vitez iz punijeh usta. U stanu tog slobodumnjaka kakvog nema u tri kadiluka Maraš je od Šekija tražio da otkrije ko mu je dostavio informaciju o pokojnom Goranu Žugiću, i zahtijevao, ama zaludu, da ne objavi tekst o Žugićevim zloupotrebama.
Na skupu je bila i direktorica Monitora Milka Tadić, koja je Šekija nogirala iz lista zbog Slobodana Pejovića, hercegnovske majke Tereze s lisicama. Ipak dvije stvari Milku u mojim očima ispričavaju. Milka je Slobina posestrima, što je u patrijarhalnom svijetu jače i svetije no da mu je sestra, jer pobratim je tvoj lični izbor a brat nije, stoga sam istinski ganut načinom kako Slobu brani. Ali nisam na protestu vidio Slobinog pobratima Esada Kočana: ako je izostao, neka ga je stid.
To nije sve. U noći proslave crnogorske nezavisnosti Milka je igrala na stolu Mila Đukanovića, kako tvrde njene kolegice, i jako bih se razočarao ako bi se to pokazalo kao izmišljotina. Bih, života mi svačijega. Milka koja pleše na stolu crnogorskog kralja dok njen brat od strica, srpski car Boris, u Beogradu cmizdri što nije uspio da na referendumu slomi vrat Crnoj Gori – taj mi prizor, kad god ga zamislim, vijek produžuje.
Kad šeće Nezavisnom Boris Crnogorcima nudi, kako bi rekla Darinka, meda ispod jezika: ”Srbija i Crna Gora su mnoge probleme i nesporazume iz prošlosti prevazišle, a njihovi odnosi u budućnost mogu biti samo kao oni koje imaju najbliže zemlje”.
Pa jopet: "Ne mogu da zamislim budućnost odnosa Crne Gore i Srbije do kao odnosa dvije najbliže zemlje, kao što ne mogu da zamislim odnose Srba i Crnogoraca do kao odnose dva najbliža naroda".
I jopet: "Jer niko ko ima zdravog razuma ne može negirati ogroman dio zajedničkog identiteta, zajedničku istoriju i život".
I jopet: "Eto vaša eminentna koleginica iz Crne Gore, moja sestra Milka Tadić, je Crnogorka, a ja sam njen brat Srbin. Ali, to je samo jedna apsurdna činjenica koja je karakteristična samo za ovaj naš prostor i narod...". Ajdee? – rekao bi mu Zoran Radmilović iz Maratonaca.
Odgovoriću Darinkinim riječima: Mi jesmo bili u štali, ali nijesmo slamu jeli. Štala se zvala SiCG, ali nijesmo goveda, care Borise, sine srpskoga fašiste Ljube Tadića. I kad god nam staneš prodavati mletačku svilu, ja po crnogorski kažem: Znam mu oca. A koga zanima zašto sam ostao da 44 mjeseca s Bošnjacima pasem travu u Sarajevu, nek se raspita ko mi je otac.
Profi Milanu Popoviću koji je “svoj protest uputio i protiv nasilja nad istinom o zločinu deportacije 1992. godine i Slobodanom Pejovićem”, poručujem: jedanaest hiljada milana popovića neće spasiti lovca na Bošnjake od istine koju će objelodaniti film Šekija Radončića. Jebo narod kome je barjaktar u čojstvu policajac koji je priznao da je hapsio Bošnjake. Jebo svjedoka koji je na sudu krivicu za zločin deportacije svalio na mrtvog Pavla Bulatovića i Damjana Turkovića, a pred kamerama na još mrtvijeg Momira Bulatovića.
Šeki Radončić je potrošio 19 godina da djelić po djelić otkrije i potom na vidjelo iznese istinu o zločinu deportacije Bošnjaka i, da nije bilo njega, taj zločin bi davno bio zaboravljen. Šekijeva knjiga i film prisili su Đukanovića da porodicama pobijenih isplati odštetu i time prizna zločin. Milan Popović danas “istinu o zločinu deportacije” brani od Šekija Radončića. More, profesore, nosi se u tri pičke materine. Ti mi njakav intelektulac! Nisi gledao film, a blejiš u neviđeno.
Ne znate vi nas Crnogorce. I ne znate koliko vam zavidim što nas ne znate. Ima i utjeha: ništa mi na bijeli svijet nije milije no uzeti motku da devetam Crnogorce: tada znam šta bijem.
No comments:
Post a Comment