Račanska povelja i komentari
Račani na braniku srpstva
Nas koji živimo u Račanskom kraju (kako se drugačije naziva područje Bajine Bašte) i koji imamo nekakvu predstavu o onome što nam se događalo u poslednjih dvadeset godina, nije previše iznenadila vest o Nemanji Kusturici kao ovogodišnjem laureatu Račanske povelje. Radi se o nastavku borbe za nacionalni prostor, odnosno o njenoj drugoj fazi u kojoj Račanski kraj želi da ima istaknutu ulogu, kao što je imao u prvoj fazi, kada su nacionalni pregaoci na terenu učinili da Drina protiče kroz etnički čiste srpske krajeve, postavši usput, planetarno poznati po sveobuhvatnosti i efikasnosti u ubeđivanju "stranog elementa" na pogrešnoj obali da im tu nije mesto
U vreme kada se ognjem i mačem posrbljavala istočna Bosna, vojne, policijske i civilne vlasti kao i stanovništvo Račanskog kraja odigrali su veoma važnu ulogu u razmeni ljudi i dobara sa jedne na drugu obalu Drine. Dok su sa desne na levu obalu išle mase legalnih i polulegalnih (čitaj: dobrovoljci, paravojska) skupina naoružanih ljudi, dotle su na suprotnu stranu išle tone i tone bele tehnike, poljoprivrednih mašina, prevoznih sredstava i drugih stvari u vlasništvu ljudi pogrešnog imena i prezimena, od čega će deo biti prodat po bagatelnim cenama tu u okolini, dok će veći deo tih stvari nastaviti put dalje, da budu ugrađeni u temelj prvoga miliona onih koji danas vladaju ovom nesrećnom zemljom.
Neki terenski nacionalni radnici u to vreme, nakon što su lansirali minarete i pobacali u Drinu mujezine zajedno sa vernicima, prethodno im prerezavši glasne žice, da valjda odagnaju nelagodu i teskobu u duši jednog od laureata Račanske povelje; zavoleli su kraj koji im je pružio gostoprimstvo i podršku u poslu im i naselili se - neki privremeno, a neki i trajno u narečenom kraju.
Druga faza nacionalnog projekta koji je u međuvremenu dobio službeno ime genocid, započela je odmah nakon prve, nakon prvih užasavajućih vesti o pokolju u Srebrenici. Druga faza jeste neka vrsta zapišavanja teritorije, tj. odbrane postignutih rezultata u prvoj fazi i tu je ključna uloga nacionalne elite, koja treba da svakom ispravnom Srbinu utuvi u glavu da Kalvarija podrinjskih Bošnjaka nije najveća sramota srpske nacionalne istorije, već da je to nešto što se zapravo nije dogodilo i što treba "prepustiti sudu istorije", te da mi "nikada nećemo saznati pravu istinu" o događajima na drugoj obali Drine. Pri tome se krivica baca na sudbinu, zlu sreću, usud, Turke Osmanlije, Turke Seldžuke, Turke - janičare, poturice, Vatikan, masone, komuniste, na sve sile ovoga i onoga sveta, samo ne na one koji su stvarno odgovorni. Istaknutu ulogu u ovoj fazi nacionalnog pregalaštva imali su i neki dobitnici i članovi žirija Račanske povelje. Imaju je i danas, jer ta faza još nije završena i ne zna se kada će biti.
U ovu fazu odbrane učinjenog, spada i potreba elite da kolektivizira krivicu i odgovornost i da na taj način svoje istaknute članove koji su stvarno ili simbolično okrvavili ruke, iza leđa kolektiva sakrije od odgovornosti i mogućeg preispitivanja. Tako je možda moguće objasniti to šetkanje "matije i bratije" po srbijanskim palankama, jer na taj način poručuju "vi ste mi i mi smo vi, napad na nas je napad i na sve vas".
Takvim čitanjem i Račanska povelja dobija na važnosti i postaje deo mehanizma zaštite istaknutih nacionalnih pregalaca i njihovog stavljanja na božanski pijedestal nedodirljivosti.
No comments:
Post a Comment