e-novine.com - Nacionalni topuzi i bandere

e-novine.com - Nacionalni topuzi i bandere:

Zapisi novopečenog penzionera (4)

Nacionalni topuzi i bandere

Piše: Marko Vešović

Veličina slova:

Doktor Dabić kao vožd: Karadžić, Plavšić, Koljević

Photo: Stock

Kad sam čitao šta Chuck ef. Norris govori u napadima na ministra Suljagića, prvo me spopala misao koja mi bar jednom heftično prođe kroz glavu: ja koji u Boga ne vjerujem njega se bojim stoput više no golema većina deklariranih vjernika, jer znam da imam posla sa “starim krvnikom”, kako ga naziva narodna pjesma, a većini vjernika Bog mora da je nešto kao tetka sa torbom punom gurabija. Potom rekoh sebi: On Čije Se Ime Ne Pominje, kome u ratu niko nije poginuo, svih trinaest Suljagića pobijenih u Srebrenici brani od Emira koji je preživio. To Eglezi vrlo pogođeno zovu “moralno ludilo”

Sanjam: ja na Palama, dao bog dan kao jabuku, a Aleksa i Jovan obilaze vojnike NATO-pakta, lisicama vezane za bandere.

Aleksa je, naravno, Buha, kao suza čist obrazac Srbina koji i svoju djecu voli zato što su Srbi. Bio je ministar inostranih dela Radovana Karadžića, slavnog majstora domaćih nedela, a prezime ga je, uz ostalo, spasilo od vječite robije.

Na sjednici koja je napokon trebalo da odluči ko će biti vođa SDS – Aleksa ili Radovan, jedan stranački mudrac je kazao: “Prvo. Radovan ima krupno prezime, a ko se preziva BUHA, ne može biti valjan vođa Srbima. Drugo, Aleksa je neugledan, a Radovana imaš šta viđeti. Ima ti na šta oko panuti. Treće. Aleksa slabo umije zborit, a Radovana bi tri dana gladan slušo”. I za vožda bude izabran Dabić.

Aleksa, dakle, i svom prezimenu ima da zahvali što će umrijeti na slobodi, a Radovan u ”kući neobičnoj”, kako se u srpskoj epici zove Ševeningen. Riječ je o kući na koju se ne možeš obiknuti, što je genijalna definicija zatvora, ali se ne slažem s ocjenom da je vezivanje NATO-vojnika lisicama za bandere bio “nečiji genijalan plan”: nisam jedini koji misli da će i zbog tog vezivanja Dabić umrijeti kao večitaš, kako se u Davičovim romanima naziva ta vrst osuđenika.

Priča o izboru vožda nije plod moje mašte: nikad mi nije uspjelo izmisliti ni jednu priču i ne shvatam kako priču možeš izmisliti. Prije no što je postao član Predsjedništva BiH, Nikolica Koljević bio mi je jedan od tri najveća prijatelja. Od njega sam čuo priču o izboru Davida Dabića za vožda: ako je on lagao, ja polagujem. U Crnoj Gori bi rekli: A što bi te lago? Da izlaže kolač u tebe?

Orator: Radovan Karadžić

Photo: Stock

Jovan se prije rata zvao Omer. U istoriji nisu rijetki slučajevi da Mićo sebe unaprijedi u Omera, ali se obrnuto nije zbivalo svaki dan. Taj Omer koji je avanzovao u Jovana preziva se Zametica, i u ratu se u svom apartmanu na Palama pokrstio: dok mu je pop izlivao kotlić vode na glavu, svoje kumče na rukama je držao Dragan Davidović, ministar vjera u svim vladama RS. Od Dragana Davidovića docnije će, prostom diobom, nastati Dragan David Dabić. Omer se zajovanio da Srpstvu nadoknadi generala Divjaka koga je sa mnom isti dan osunetio isti berber – gospodin Skaka. Jovan Zametica je postao slavan zbog izjave da “nikakvog nasilja nije bilo kad su snage bosanskih Srba osvojile Srebrenicu”, ne računajući, naravno, nasilje nad Bošnjacima. Baš kao u Borhesa čiji je Bili Kid ubio 21 čovjeka, “ne računajući Meksikance”.

Šalim se: nisam sanjao Jovana i Aleksu kako obilaze vojnike NATO-pakta vezane za bandere, nego sam u arhivi našao sa sajta Betona skinuti zapis o Johnu-Jovanu-Omeru Zametici i njegovu i Aleksinom obilaženju vojnika NATO-pakta vezanih za bandere, pa rekoh: dobar povod za penzionerski zapis.

Čitao sam u rukopisu izvrsnu knjigu Tasawwuf – islamski misticizam i druge studije istoričara Nedima Filipovića (1915–1984) koji se služio sa 15 jezika, turski znao kao hafiz, a o istoriji BiH i Balkana u tursko doba nije pisao pomoću mašte, kao njegov svojta Muhamed Filipović poznatiji kao Lažov Bili, već na temelju dokumenata, ponajprije onih na turskom jeziku.
U tekstu o prvom srpskom ustanku Nedim kaže: “Pregledajući sudske registre nekih hercegovačkih kadiluka naišli smo na slučajeve trajnog oslobođenja od harača srpske raje koja se u doba ustanka pokazala vjernom i stekla zasluge u vojsci. U jednom sudskom registru sarajevskog kadiluka zabilježeno je pod datumom od 27. septembra 1809. godine da se oslobađaju od harača za pokazanu ’službu, hrabrost i vjernost’ petnaest Srba ’iz Sarajeva i sarajevske okoline’.“ Riječ je, bezbeli, o “hrabrosti i vjernosti” koje je svaki od tih Srba kao uzoran padišin podanik, što se u Bosni zvalo “mrtvi rajetin”, ispoljio boreći se protiv Karađorđevih ustanika i dao vlastiti, ako i skroman, prilog gušenju prvog srpskog ustanka.

Čitajući Nedima žalio sam što nisam položio za Srbina: obori me Ekmečić, božjeg lica ne vidio! Na ispitu mi je postavio pitanje: ”Ko ruši Jugoslaviju?” “Ja mislim…” “Misliš?! Sedi. Jedan.” Da nisam ljosnuo na prijemnom, u povijest bih ušao kao Srbin iz Sarajeva koji se protiv Srba borio u “nastavku prvog srpskog ustanka”, kako Ekmečić nazva genocid nad Bošnjacima. A Kantonalni sud me oslobodio harača koji mi je udario Adil-beg Kulenović, najveća blesa koju je bošnjačka čuna načinjela u 20. vijeku, ali o tome drugi put.

U tekstu Kad orke morališu Samir Šestan je govorio o “propagandnim projektima bošnjačko-muslimanskog fašizma“ u Ljiljanu, Zmaju od Bosne i Bošnjaku i dao pregršt najblistavijih lozinki tog fašizma, ne navodeći autore, zato ne znam čiji je iskaz: “Srbi koji su ostali da žive na slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije BiH, njih ogromna većina, učinili su to ili što do dana današnjeg nisu imali mogućnost da odu na svoju teritoriju, ili što ovdje za svoje pretpostavljene odrađuju izvjesne zadatke. Treće nema", ali znam da je Džemaludin Latić, jedan od najviđenijih bošnjačkih fašista, tom tvrdnjom počeo u Ljiljanu tekst Baš onako vlaški: “Crnogorski pjesnik Marko Vešović, za koga je pola Planete saznalo da je ostao (čitaj: koga su njegovi, zbog razloga koje je neukusno navoditi i onih za koje ćemo, živi bili pa vidjeli, saznati, ostavili) u Sarajevu u toku agresije…”. Pošto znam ko su autori ostalih krilatica, računam da nije zgoreg regionu priopćiti ponešto o jednom od njih.

Pucanj u nebeski narod: Osmanlijski zavet

Photo: turkeyforholidays.com

Vedad Spahić, danas profesor na Filozofskom fakuletu u Tuzli, za vrijeme rata je u Zmaju od Bosne pisao fašističke tekstove pod pseudonimom Ale Trnovac, a proslavio se miroljubljivom izjavom: "Svaki Musliman treba da ima svog Srbina za kojeg se mora zavjetovati da ga pogubi". Kad je ovo pisao, mora da je imao nevino lice kao ona curica kad je utapala kučiće u rijeci. Veli da se “mora zavjetovati” jer je riječ o svetoj zadaći i, mada ne znam zavjetuju li se džihadlije, očito je da Spahić ne predlaže ubijanje iz ličnog meraka i za svoj groš već stvar koja će biti “na polzu otečestvu”, što rekli braća Srbi. Odličan mu je i prezent ”da ga pogubi” umjesto futura ”da će ga pogubiti”, kako je trebalo napisati, što svjedoči o nestrpljenju koje budućnost već vidi kao sadašnjost i, uz to, posudio je iz epike glagol "pogubiti" da podari viteško dostojanstvo krvavoj raboti u koju huška sunarodnike: samo na megdanu možeš nekog pogubiti. Glagoli “zavjetovati” i “pogubiti” dokazuju da Spahić estetizuje, kako bi ga učinio prihvatljivijim, ubijanje koje svom ummetu predlaže.

Tadeuš Mazovjecki, specijalni izvještač Komisije ujedinjenih naroda za ljudska prava, u svom izvještaju E/CN.4/1994 od 19. 5.1993. godine u tački 72. kaže: “Veoma uznemirujuća je činjenica da se novine Zmaj od Bosne, u čijim se člancima očito podupre mržnja prema Srbima, slobodno prodaju u Tuzli“, i potom je maloprijašnju Spahićevu rečenicu naveo kao primjer širenja mržnje. Uzgred: gotovo kompletna redakcija Zmaja od Bosne iza rata će se skrasiti na Filozofskom fakultetu u Tuzli, kako rekoše Dani od 26. 2. 2010.

Spahić se prošle godine u pismu objavljenom u Danima pofalio: “Marko Vešović se vrlo afirmativno izrazio o mojim tekstovima, što mi je, moram priznati, imponiralo“. Hvalio sam, dakle, vucibatinu koja je 1993. u Zmaju od Bosne djecu iz miješanih brakova, i moju kćer Ivanu, nazvala mediokritetima i proglasila ih jednim od uzroka raspada Jugoslavije. Još pamtim potresne stihove iz Spahićeva spjeva: “Nina nana svoga pehlivana, pola vlaha, pola muslimana“.

Po ovom mrzitelju meleza koji se u pismu iz Dana uprepodobio ka sveta Paraskeva ispade da o ljudima jedno govorim, a drugo pišem. I zanimljivo je da sam Spahića hvalio njemu iza leđa, ne pred njim, mada sam za to imao ne jednu priliku. Poziva se na privatni razgovor sa Nijazom Alispahićem koji mi je, u dane kad sam predavao u Tuzli, o Spahiću govorio najgore. Šta Alispahić? Za te četiri godine nisam sreo Tuzlaka da mi o Spahiću nije rekao najgore. Hvalio sam ga, znači, pred Tuzlacima i Alispahićem koji je zvao fašističkim đubretom i nije jedini Tuzlak koji je Spahića tako preda mnom zvao.

U pismu iz Dana mrzilac mješovitih brakova preda mnom kao piscem šenio je kao kuče: obasuo me toliko ulizičkim komplimentima da sam mu morao reći: ako me još jednom pohvališ, doletjeću da ti, usred Tuzle, uši iščupam. Uspravi se, bijedo. Ko je taj Marko Darinkin da se pred njim klanjaš?

Kad sam čitao šta Chuck ef. Norris govori u napadima na ministra Suljagića, prvo me spopala misao koja mi bar jednom heftično prođe kroz glavu: ja koji u Boga ne vjerujem njega se bojim stoput više no golema većina deklariranih vjernika, jer znam da imam posla sa “starim krvnikom”, kako ga naziva narodna pjesma, a većini vjernika Bog mora da je nešto kao tetka sa torbom punom gurabija. Potom rekoh sebi: On Čije Se Ime Ne Pominje, kome u ratu niko nije poginuo, svih trinaest Suljagića pobijenih u Srebrenici brani od Emira koji je preživio. To Englezi vrlo pogođeno zovu “moralno ludilo”.

Sjetih se topuzli Makarija o kojem sam u mladosti čitao tekst u Srpskom književnom glasniku i omače mi se pjesma pod naslovom Topuzli Mustafa:

Čast i čest islamu kao veri.

A ono što priča Mustafa Cerić

Zna kašto da me unezveri.

Od genocida u Srebenici je –

A da mu se nije

Namrdilo oko –

Načinio buzdohan i njime bije

Emira koji prežive pokolj.

Orač drumova: Kraljević Marko

Photo: facebook

A ja se setih topuzli Makarija.

Koji je, vaktile, živeo u Svetu Goru.

I svuda sa sobom nosio je topuz.

Ako pitate: zar to pristaje popu,

Kazaću: “jok, valahi“, pa makar i ja

Tim zaslužio da me, ko Marko drumove, oru

Oni što planduju, poput ovaca,
U ladu što na njih Raspeti ga baca.
Makarije je topuzom lemao
Svakoga ko mu se usprotivi.
Pa bio pravi, bio krivi.
U tom nije bilo ništa neobično:
Hvalisao se pred svakim živim
Da padiša lično
Dozvolu mu je za taj topuz dao.
Danas je, svi znamo, Makarije jarka
Historijska marka:
Bacio topuz i, bog te mazo,
Postao je srpski patrijarka,
Kako bi ga nazvao Nazor.
Dok Emira ćera sve u krug i
Topuzom ga drvi,
Mislim se: ono je Makarije Prvi,
A ovo je Drugi.
Ima i razlike među njima:
Makarije je prvo – topuzom po rebrima,
A potom postao patrijarka.
A Mustafa Cerić –
Čast i čest njegovoj veri,
Čast i čest ne od srebra,
Već od zlata suha –
Prvo je postao politička marka,
A potom lomi Emirova rebra.
Odsad ću ga zvati topuzli Mustafa.
Hoću, tako mi moga Svetog Duha.
Hoću, tako mi Dejtonskog ustafa.