Budućnost „europskog projekta”
Najjadnije je svakako postrojavanje Europe na položaje unutar projekta vojne kontrole planete od strane oružanih snaga SAD-a. To se postrojavanje materijaliziralo onog dana kada je, prilikom rata u Jugoslaviji, Europa prihvatila da se NATO-u dodijeli nova funkcija svjetskog žandara, u savezu sa snagama Sjedinjenih Američkih Država. Možda se mislilo da će s propašću SSSR-a NATO izgubiti svoj raison d' être (»obrana Europe od potencijalne sovjetske agresije«). Odluka koja je donesena bila je potpuno suprotna: smjenjivanje UN-a NATO-om koji je postao upravitelj međunarodnih političkih odnosa. Od tada je bilo teško oteti se struji.
1.
Euforične rasprave o „europskom projektu” osiguravaju kruh svagdašnji većini političara na kontinentu, kako onima na ljevici, tako i onima na desnici. Samo se, ili se barem tako čini, „populistički” ekstremisti (tobože podijeljeni na ekstremne desničare i ekstremne ljevičare) protive projektu koji ne pruža alternativu budućnosti zabrinutih ljudi. Ipak, sve je više pokazatelja rastućeg otrežnjenja ljudi.
Europski projekt je, u stvari, izuzetno neobičan: on nastoji, naročito nakon Ugovora iz Maastrichta (1992.) smanjiti manevarski prostor nacionalnih ekonomskih politika bez stvaranja zamjenske vlasti na razini Unije! Drugim riječima, Europska unija zapravo djeluje kao najsavršenije „globalizirano” područje na Zemlji u najbrutalnijem smislu riječi (ukidanje granica autonomije država članica). To, naravno, nije slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama niti s drugim područjima na svijetu gdje država, čak i ako je slaba i ranjiva, u pravilu ostaje gospodar svojih odluka, pri čemu „jedino” ograničenje predstavljaju pravila koja nameće WTO (koji također razvija strategiju progresivnog ukidanja prava i povlastica država članica). Europa dakle prednjači pred ostatkom svijeta poduzimajući velike korake unatrag.
Samonametnuto sakaćenje europskih država tiče se svih aspekata ekonomskog života: u Europi više ne postoji nikakva monetarna ili devizna razmjena, nikakva budžetna ili industrijska politika, ili pak politika zapošljavanja.
Europska središnja banka (ECB) zabranila si je provođenje bilo kakve monetarne politike. Zamijenila ju je, kako tvrdi, ekskluzivnim ciljem održavanja „stabilnosti cijena putem apsolutne zabrane državama članicama da pokrivanju svoje deficite kroz 'svoje' centralne banke”. Zbog takvog poslovanja ona više nema javnog sugovornika (ni na razini država članica niti na razini EU-a) koji bi bio odgovoran za svoju politiku. Ta deflacijska opcija u stvari predstavlja trajnu dodatnu prepreku oživljavanju ekonomije.
ECB također ne može provesti nikakvu aktivnu deviznu politiku čiji bi cilj (»jak« ili »slab« Euro) trebao odrediti nepostojeći javni sugovornik. Vlada SAD-a je, naprotiv, zadržala sav svoj autoritet na području monetarne politike. Prema tome, Washinton određuje hoće li dolar biti jak ili slab, dok euro može samo prihvatiti tu odluku i prilagoditi joj se. Dodajmo da je dolarski standard u stvari petrodolarski standard: cijene nafte izražene su u dolarima i SAD ulažu sav mogući trud, ako je potrebno i putem vojnih intervencija (kao što je bio slučaj u Iraku), kako bi zemljama proizvođačima zabranile da prodaju svoju naftu prema cijenama izraženim u eurima. U stvari, europske države su do sada odbijale igrati takvu igru čime su zadavale bol svom prijatelju s druge strane Atlantika. Tako oslabljen, euro ne može, poput dolara, postati međunarodna valuta. Stvarni potencijalni konkurent dolaru nije toliko euro koliko kineski yuan.
„Pakt o stabilnosti” potkopao je sve mogućnosti provođenja proračunske politike. Ta je opcija opravdana pribjegavanjem sumnjivoj teoriji koja izjednačuje oporezivanje i zaduživanje pri pokrivanju deficita u javnim financijama. To opravdanje je ustvari beskorisno jer Pakt ograničuje dozvoljeni deficit na maksimalnih 3%, a maksimalnu razinu zaduženja na 60% BDP-a! Ni SAD niti bilo koja druga država na svijetu (s izuzetkom polukolonija pod vladavinom administracije MMF-a!) nisu se osakatile na takav način koji je Prodi (koji iz svojih procjena nije izvukao nikakve zaključke) okvalificirao kao jednostavno "smiješan" – s pravom.
Načelno ukidanje svih oblika nacionalne industrijske politike (pod izlikom da transparentna „konkurencija” – tj. ona koja je bez protekcije ili subvencija – vodi do najučinkovitije alokacije ulaganja) i politike zapošljavanja, koja je napuštena isključivo zbog zakona tržišta (pri čemu se mislilo da će fleksibilnost riješiti probleme!), pojačano razaranjem javnih službi i privatizacijom, nije bilo kompenzirano – makar samo djelomično – javnim politikama. Na aktualnom dnevnom redu nema „industrijske Europe” ili „socijalne Europe”. Nema sumnje da se Europa, iz ovog gledišta, primiče bliže modelu karakterističnom za SAD; dosad je odmakla vrlo daleko u svojoj predanosti da raskrsti sa svim tradicijama koje su u 19. i 20. stoljeću bile izvor njezinog uspjeha. No, u SAD-u još uvijek postoji strategija vojno-industrijskog kompleksa koju jako podupire država (unatoč „liberalnom” diskursu koji je kudikamo napredniji od onoga u Europi). Zanimljivo je primijetiti da su jedini uspjesi koje je postigla europska tehnologija (Airbus i Arian raketna rampa) postignuti kroz posredovanje javne službe te da do ta dva uspjeha, da je stvar bila prepuštena privatnoj inicijativi, nikad ne bi ni došlo!
U posebnom području – području poljoprivrede – Europa je doista provela aktivnu politiku temeljenu na zajednici, oslobođenu od doktrinarnog liberalizma. Ta je politika dala zavidne rezultate; omogućila je modernizaciju obiteljskog poljodjelstva, širenje gospodarstava i intenzivnu upotrebu opreme, veću specijalizaciju, zajamčene cijene koje osiguravaju uravnotežen prihod između radnika na gospodarstvu i gradskih radnika te naposljetku proizvela važne (čak pretjerano važne!) izvozne viškove. Koliko je koštala ta politika? Bez sumnje, pola proračuna Europske unije, ali taj proračun je beznačajan (manje od 1% BDP-a zemalja članica). Opće je poznato da se danas Zajednička poljoprivredna politika (CAP) dovodi u pitanje.
S obzirom da je riječ o drugom najvažnijem području rashoda Unije (trećina proračuna), regionalne politike utemeljene su na ozbiljnim dvosmislenostima te prenose zastarjele političke ambicije. Njihov cilj nije toliko smanjenje nejednakosti (među državama članicama i unutar njihovih pojedinih regija) već podupiranje njihovih sposobnosti da se „suoče s konkurencijom”, što je navodno samo po sebi nositelj napretka za sve (doktrinarni liberalizam nikad se ne propitkuje unatoč njegovoj posvemašnjoj nesuvislosti koju ističu i povijest i sadašnjost). Po toj logici, potpora najnerazvijenijim zemljama prinudno postaje važnija (makar relativno) nakon pridruženja zemalja srednje i istočne Europe (CEEC) Europskoj uniji. Time što su prije svega artikulirane oko potpore regijama u njihovim troškovima za infrastrukturu i obrazovanje, usađene regionalizacijske politike pojačale su nejednakosti i dale prioritet »regijama koje obećavaju« na mjestima otvorenim globalnoj konkureniciji (poput Bavarske, Lombardije ili Katalonije). Ovdje se ide za političkim ciljem smanjenja važnosti „nacionalnih entiteta” u korist „regionalnih” preferenci. Globalizirani liberalizam oduvijek je davao prednost manjim nad većim državama jer je uvijek lakše ukinuti državne prerogative u prvom slučaju. U Europskoj uniji prednost je dana „bavarskim”, „katalonskim” ili „lombardskim” položajima umjesto položajima pojedinih država (oduvijek se smatralo da iza toga stoje „šovinističke” pobude).
Naposljetku, koncepti koji prevladavaju u vizijama proširenja EU-a nisu različite prirode od koncepata na kojima su Sjedinjene Američke Države utemeljile svoj projekt integriranja Latinske Amerike u golemu panameričku zonu slobodnog tržišta. Ti oblici saveza namijenjeni su proširenju jaza perifernih partnera (Latinske Amerike s jedne strane i istočne Europe s druge) između dobro integriranih i nadmoćnih malih područja pod kontrolom dominantnih kapitalističkih središta (SAD s jedne strane i Njemačka s druge) i velikih neobrađenih područja prepuštenih slučaju. Diskurs – koji tvrdi da će se „sustizanje” dogoditi samo od sebe zahvaljujući rastućim priljevima privatnih stranih izravnih ulaganja – očito nema druge uloge osim propagandne. Ali, dok narodi Latinske Amerike odbacuju proširenje zone slobodnog tržišta na cijeli kontinent i na toj se osnovi bore protiv SAD-a, istočna Europa s najelementarnijom naivnošću pozdravlja projekt-dvojnik koji su zakuhala zapadnoeuropska kapitalistička središta!
Kooperacijska politika između EU-a i subsaharske Afrike oduvijek je bila „neo-kolonijalna” i perpetuirala je zatočenje kontinenta na „predindustrijskom” nivou. Liberalan stav EU-a koji utječe na Sporazum iz Cotonoua (2000.) i takozvane sporazume o „regionalnom ekonomskom partnerstvu” (REPA) pogoršava regresivnu evoluciju. Afrika je iz te perspektive podvrgnuta „programiranom isključenju” (vidi S. Amin, Afrique: renaissance ou exclusion programmée?, 2005.). U stvari, „otvorena globalizacija” povezana sa sputavanjem kontinenta na predindustrijskom nivou uistinu je strategija implementirana kako bi dominantnom tranzicijskom kapitalu dala sredstva za jeftino pljačkanje prirodnih resursa Afrike. Ali, valja znati da će pljačkanje koristiti više američkim nego europskim transnacionalnim korporacijama. U toj perspektivi planiranog propadanja Afrike, kooperacijske politike (sada okarakterizirane kao „partnerstvo”!) između Europske unije i zemalja Afrike, Kariba i Pacifika (ACP) prisiljene su na progresivno smanjivanje svoje važnosti u korist drugih inicijativa prema Latinskoj Americi, Aziji i Mediteranu. Ali, do sada ništa ne ukazuje da bi te inicijative mogle uvesti promjene i zauzeti distancu spram logike ekspanzije transnacionalnog kapitala. Što se tiče takozvanih euromediteranskih projekata, oni su lišeni svog potencijalnog učinka zbog de facto privrženosti Europljana inicijativama iz Washingtona i Tel Aviva, unatoč sporadičnoj retoričkoj gimnastici (vidi S. Amin i A. El Kenz, Le monde arabe, 2005.).
2.
Jedini prihvatljiv odgovor koji se može dati na to pitanje je da je tu opciju prihvatio dominantan krupni kapital jer je to bilo njegovo sredstvo – jedino moguće – da uguši socijalnu moć koju su radnici u Europi (na prvom mjestu radničke klase) zadobili nakon dva stoljeća borbe. Slom sovjetskog sistema pružio je tu priliku. Opcija je tada bila savršeno „racionalna”, ali je naravno, proizlazila iz kratkoročne administativne logike koja je uvijek spontano preferirala kapital. Apsurdno je bilo ponašanje socijalističkih i socijalno-demokratskih europskih stranaka koje su vjerovale da će profitirati od propasti komunističkih partija kada je cilj liberalne strategije bio eliminirati ih sve, jedne za drugima.
U tom trenutku projekt, takav kakav jest, odgovara SAD-u što je razlog tome da Washington ne vidi pojavljivanje „prijetnje” u „suparnički učinkovitoj” Europi. Činjenica je da relativna stagnacija u koju se Europa zbog tog ekstremnog oblika liberalnih opcija ukopala olakšava održavanje deficita SAD-a koji je rezultat vodeće pozicije koju si ustrajno pripisuje Washington. Stagnacija uistinu proizvodi viškove profita koji su, zbog manjka investicijskih prilika u širenje europskih proizvodnih sustava, uloženi na financijska tržišta SAD-a.
Prevladavajući diskurs europski hendikep pripisuje navodnoj teškoći europskih društava da otvoreno i u potpunosti usvoje liberalizam „na američki način”, a da uopće ne spominje asimetriju koja karakterizira odnose dviju strana Atlantika. U stvari, kad bi Europa odlučila da u svojoj domaćoj ekonomiji koristi višak koji posuđuje Sjedinjenim Američkim Državama – a to je jedina odluka koja bi mogla izvući kontinent iz stagnacije – SAD bi se tada suočile s obvezom prilagođavanja svoje ekonomije i smanjenja svog načina potrošnje baziranog na rasipanju i vojnim izdatcima. To ne bi proteklo bez veće krize.
Politika koju provodi Europa ne ide u potrebnom smjeru kojim bi se iskazala njezina potencijalna ekonomska moć, već upravo u suprotnom. Privatizacija i razaranje istinski učinkovitih javnih službi u Europi (SNCF, EDF i drugi zorni primjeri) osiguravaju američkom financijskom kapitalu, naročito mirovinskim fondovima, izvanrednu priliku ubiranja profita u najunosnijim segmentima njihove ekonomije, proporcionalno smanjujući sredstva raspoloživa europljanima za izlazak iz krize.
Bismo li se trebali prepustiti očaju i prihvatiti prognoze Washingtona prema kojima se nitko neće protiviti europskim izborima ma kako apsurdni oni bili? Rizik je stvaran i alterglobalistički pokreti ga ne bi trebali podcjenjivati. Dominantna vladajuća klasa, u užem smislu riječi – krupni oligopolni kapital – u iskušenju je da prihvati taj put koji vodi europske narode u slijepu ulicu jer izvlači korist iz kolektivnih subvencija imperijalizma. Bez sumnje, žandar koji neutralizira učinke kaosa natovarene tom imperijalističkom ekspanzijom – Sjedinjene Američke Države – mogu natjerati svoje servilne partnere da plate za usluge koje im pružaju. Ali ovi nemaju izbora i posljednično pristaju na dodijeljene im ropske položaje. Naposljetku, ovo neće biti prvi put u povijesti da se javlja takva situacija, niti će to biti jedini takav slučaj u današnjem svijetu.
Najjadnije je svakako postrojavanje Europe na položaje unutar projekta vojne kontrole planete od strane oružanih snaga SAD-a. To se postrojavanje materijaliziralo onog dana kada je, prilikom rata u Jugoslaviji, Europa prihvatila da se NATO-u dodijeli nova funkcija svjetskog žandara, u savezu sa snagama Sjedinjenih Američkih Država. Možda se mislilo da će s propašću SSSR-a NATO izgubiti svoj raison d' être (»obrana Europe od potencijalne sovjetske agresije«). Odluka koja je donesena bila je potpuno suprotna: smjenjivanje UN-a NATO-om koji je postao upravitelj međunarodnih političkih odnosa. Od tada je bilo teško oteti se struji.
Ta je struja dosegla razmjere o kojima europsko javno mnijenje većim dijelom nije obaviješteno jer ono što je uslijedilo od strane zapadnih snaga nije bilo ništa drugo do li unilateralni opoziv Povelje Ujedinjenih naroda koja nije dopuštala rat. SAD su, doista, uzele sebi za »pravo« da preuzmu inicijativu vođenja »preventivnih ratova«, a da njihovi NATO saveznici na to nisu reagirali kao što su trebali, službeno se ograđujući od te odluke. Stvar je još gora jer su si SAD uzele za pravo zadati prvi nuklearni udar, ako ga budu smatrale »korisnim«. Daniel Ellsberg tom je prilikom jasno pokazao da službeni dokumenti Pentagona procjenjuju »trošak« takvih inicijativa na ništa manje od šest stotina milijuna ljudskih života! (stotinu holokausta, piše D. Ellsberg). Europa i NATO na to šute i time postaju sukrivci ubilačkog projekta Sjedinjenih Američkih Država. Jedini učinkovit protunapad na tu struju je organizacija globalne kampanje za potpunu zabranu nuklearnog oružja (također i kemijskog oružja). Očito je, naime, da je sporazum o »ne-širenju naoružanja« koji su propagirale snage NATO-a pod ovakvim uvjetima neprihvatljiv za azijske i afričke narode koji savršeno dobro znaju da im prijeti holokaust koji će potaknuti SAD i NATO.
Može li se ova docilnost vodećih segmenata vladajućih klasa i njihovih političkih dužnika (desnog i lijevog krila) beskrajno nametati europskim društvima? Sumnjam, upravo zato što – i ovo je središnja ideja moje disertacije na tu temu – europske političke kulture takvo što ne bi dopustile. Ovdje se neću vraćati tezi koju sam razvio u radovima Le Virus libéral i Pour un monde multipolaire, čije sam zaključke sažeo u sljedećoj rečenici: razvoj logike ekonomije vladajućih oligopola zatvara jaz između Sjedinjenih Američkih Država i Europe, dok ga razvoj njihovih pojedinačnih političkih kultura produbljuje.
3.
Posljedično, ne vjerujem da je Europski projekt održiv toliko u svojoj ekstremno liberalnoj dimenziji koliko u svom prilagođavanju geo-strategiji Washingtona.
Pitanja na koji će način on biti izazvan i ograničenjima koje evolucije će biti podvrgnut ipak ostaju bez odgovora.
Stoga ću se vratiti poanti svoje analize koja se usredotočuje na »političke kulture«. Političke kulture velikog dijela europskog kontinenta možemo analizirati kao neprekidni niz važnih događaja koji su oblikovali podjelu na desnicu i ljevicu: filozofija prosvjetiteljstva, Francuska revolucija i Planinska konvencija, stvaranje radničkog i socijalističkog pokreta u 19. stoljeću, marksizam i Pariška komuna, Ruska revolucija i osnivanje komunističkih partija. Desničarski pokret bio je kontrapunkt za vrijeme Restauracije (»Sveti savez«), kroz nastanak »antimarksističkih« ideologija (koje naginju prema oblicima fašizma), pro-kolonijalnu (i rasističku) ideološku korupciju, i antisovjetski pokret. Etape stvaranja političke kulture Sjedinjenih Američkih Država nemaju ništa zajedničko s tom povijesti. Ta je kultura oblikovana nizom značajnih događaja: imigracija antiprosvjetiteljskih sekti u Novu Englesku, genocid američkih Indijanaca i ropstvo unutar društva (čiji je učinak različit od učinka ropstva koje se prakticira u dalekim kolonijama), neuspjeh političke klasne svijesti koju je neprekidan pritok imigranata zamijenio komunitarijanizmom. Politička kultura koju je proizvela ta povijest nije rođena iz kontrasta lijevog (potencijalno socijalističkog) i desnog krila već je plod prokapitalističkog „konsenzusa” koji snažno relativizira izbornu bipolarnost (Demokrati/Republikanci).
Pitanje koje se poteže u Europi danas postavlja se kako bismo saznali je li naslijeđe političke kulture predodređeno za eroziju (i svjedočimo li iščeznuću ljevice kao nositelja postkapitalističkog projekta) u korist "amerikanizacije" koja je u tijeku (socijalno-liberalne stranke pridružuju se zboru zagovaratelja „vječnog kapitalizma”) ili je „nova ljevica” kadra formulirati programe dorasle izazovima. Po mom mišljenju, moguće su obje evolucije.
„Kolbertizam” (tj. sustav koji je u svoje vrijeme položio – s apsolutnom monarhijom – temelje kapitalističkog moderniteta, čineći feudalizam zastarjelim), »jakobinizam« (koji je podrazumijevao da bi, jer je ekonomski liberalizam neprijatelj demokracije, revolucije trebale biti narodne, a ne strogo buržoaske kao što je bio slučaj s britanskom revolucijom), »sekularizam« (čiji »radikalizam« hendikepira sazrijevanje identiteta »zajednice« kakav je tražio model proameričke desnice), možda čak i „galokomunizam” (za kojega M. Cohn Benedit svakako preferira naziv antisovjetski petainizam!) predstavlja sve teme koje ponavlja ad nauseam ova medijska propaganda. E sad, potrebno je primijetiti da ove teme dominiraju europskim diskursom (u smislu zagovaranja Europske Unije kakva je ona danas i kakvom se nada postati.
Osim prakse europskog projekta, bilo bi korisno analizirati diskurs koji ga obavija. U tom diskursu svaka aluzija na naslijeđe europske političke kulture vidi se kao atavizam: obrana interesa društvenih klasa (redovito je označena kao »korporativizam«!), domoljublje (preferiraju se slabi regionalizmi naspram kapitala, komunitarijanizama ili čak etnokracija na baltički ili hrvatski način, itd.). Naprotiv: glorifikaciju natjecanja među radnicima, regijama i zemljama (pa ma koja bila njena društvena cijena) ili antisekularne koncepte (poput poljskog načina obožavanja pape) smatra se modernima.
Rekonstrukcija europske političke ljevice očito iziskuje radikalnu kritiku svih tih diskursa. Ona nadalje iziskuje identificiranje principa na temelju kojih je moguće izgraditi alternativu i odatle konkretno vuče zaključke u pogledu kratkoročnih i dugoročnih programa.
Ta stajališta tvore ozbiljnu analizu ne samo „europskog projekta” kakav jest već također reakcija koje proizvodi, čak unutar posvećenih progresivnih društvenih pokreta. Taj projekt svakako ne bi trebao biti okarakteriziran kao „europski projekt” već kao „europski dio atlantskog projekta pod hegemonijom SAD-a”. Čini mi se da su glavne kritičke reakcije na projekt artikulirane više oko potrage za manje asimetričnom ravnotežom unutar imperijalističke trijade (kroz organizaciju, unutar tog okvira, odnosa između Europe i Sjedinjenih Američkih Država) nego oko potrage za svjetskom ravnotežom koja bi bila manje nepovoljna za »ostatak svijeta«.
Pod tim uvjetima, ostaje otvoreno pitanje: može li europski projekt »promijeniti smjer« ili je da bi to bilo moguće nužno proći kroz fazu otvorenog priznavanja njegovog neuspjeha?
Znamo da je glavni – možda čak i jedini – argument pobornika europske političke ljevice utemeljen na njihovom strahu da bi odbacivanje europskog projekta moglo izazvati snažno uskrsnuće nacionalizama koje je uzrokovalo nesreću kontinenta u 20. stoljeću. Ja svakako dijelim taj strah s prijateljima i nemam iluzija o nužno demagoškom i retrogradnom karakteru ovog tobožnjeg autizma. Kažem tobožnjeg jer, zapravo, ti pokreti na desnici nikada neće osporiti vodstvo plutokracije oligopola. Ja tvrdim da su ustrajanje na »obrani europske ideje pod svaku cijenu« i de facto prihvaćanje realnosti njene formulacije unutar projekta na mjestu na kojem se on javlja (pod izgovorom da situacija predstavlja »manje zlo« od onog koje bi predstavljao desni populizam) garantirana sredstva za pripremu kolapsa projekta u korist desnice. Misliti da je moguće natjerati socijalnu Europu da se kreće u slow motionu savršeno je neralistično. Postojeći institucionalni okvir dozvolit će samo kozmetičke reforme bez učinka. Narod to već zna. Politička ljevica je shvatila učinak toga i izvukla je posljedice.
Sjedinjene Američke Države savršeno su lucidne i neutralne po tom pitanju: Europa briselskih institucija, ovakva kakva jest, savršeno odgovara njihovim planovima; Europa podijeljena na države pod dominacijom populizama jednako bi im odgovarala.
Da ta evolucija – očuvanje europskog projekta pod svaku cijenu ili pak pad u stanje kaosa – predstavlja jedinu moguću alternativu, to bi značilo da je Europa krenula putem neumoljivog propadanja. Ako sam optimističan, to je zato što vjerujem da je rekonstrukcija autentičnih političkih ljevičarskih pokreta na kontinentu moguća kroz renesansu njegove političke kulture konflikta.
* Tekst objavljen u magazinu Up & Underground sa engleskoga prevela Sana Perić
No comments:
Post a Comment