e-novine.com - Da nam živi, živi nerad!

e-novine.com - Da nam živi, živi nerad!: "Džabalebarenja u doba krize
Da nam živi, živi nerad!
Piše: Lela Vujanić
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Tko su istinski džabalebaroši, hoštapleri, neradnici? Tko su oni koji su se uspjeli sakriti i usudili biti - neradnici na rubovima kapitalizma? I to po svom najunutarnjijem izboru, a ne po nužnosti dodijeljene im društvene uloge - nezaposlenog, 'mentalno oboljelog' ili jednostavno not fit to work? S prelaskom na novo društveno uređenje, kao i svježim dahom Zapada, upravo lijenost i neradništvo postali su novi društveni tabu

Masovnijih radničkih prvomajskih povorki, prosvjeda i proslava nije bilo. Vođa sindikata kaže da su radnici danas svima - očito i njemu - nezahvalna tema, čak ni umjetnici ih više ne uzimaju u ruke. U zemlji u kojoj je broj nezaposlenih nezaustavljivo raste - ma što udruženi HZZO i vlada pričali o tome, u kojoj ni oni koji rade ne dobivaju plaću, a poneki režu vene zbog neplaćenih dugova - jedino umjesno se čini veličanje novih proizvodnih pogona i otvaranje novih radnih mjesta. Pa je tako jedina misao hrvatskog građanina: što više raditi i što više zaraditi, po mogućnosti u stalnom radnom odnosu. Oni koji to ne mogu osjećaju se uglavnom depresivno i izbačeno iz društvenih tokova, a bogme i iz vlastitog života.

Jer stvar je razmjerno jasna - radi se i zarađuje da bi se uopće moglo živjeti, pa malo odmara, malo zabavlja, a sve u cilju obnavljanja energije za rad i tako u nezaustavljivom ritmu ponovo radi sve do kraja radne i životne dobi. Uobičajena ekonomska ucjena u vrijeme krize postaje posebno efikasna. Poslodavci dolaze na svoje - nitko više ne pita o radnom vremenu, godišnjim odmorima i uvjetima rada. Svi samo žele raditi. Tako kriza postaje najučinkovitije sredstvo ekonomske i duhovne obnove propadajućeg sistema.

Dok sindikati hiberniraju i prostituiraju i ono malo što je ostalo od radničkih prava, suvremeni radnik se teško priključuje prosvjedima za svoja prava. Ili bilo kakvim prosvjedima. Radnik ne samo da najčešće radi protiv svojih kolega (u situaciji štrajka, ali i svakodnevne radne dinamike prepostavljenih i podređenih), radnik radi i protiv sebe samoga. Tako radnici često optužuju one koji prosvjeduju ili štrajkaju u njihovo ime kao besposličare koji ometaju radni i potrošački ritam. Radnik je već odavna kontrarevolucionarna klasa. Tu su i bijeli ovratnici koji rijetko sebe uopće smatraju radnicima i vjerojatno misle da su visinom plaće i sitnim beneficijama već ušli u carstvo slobode. Pridodavši ovim proturječjima u samorazumijevanju radničke klase i realno stanje hrvatskog radnika danas, možemo slobodno parafrazirati - radnik je već sada samo loš vic. Ipak, neupitnost proizvodnje ostaje jednaka neupitnosti potrošnje, a sve poduprto našom energijom, vremenom, zdravljem i radom. 'Produkcionistički diskurs vlada svuda. Bez obzira da li ta produktivnost ima objektivne ciljeve ili se razvija zbog sebe same, sam taj diskurs se nameće kao oblik vrednosti. To je lajtmotiv kako sistema, tako i njegove radikalne opozicije - samo što takav konsenzus mora biti sumnjiv' , kaže rani Baudrillard u nedavno prevedenom Ogledalu proizvodnje (Anarhija-blok 45, Porodična biblioteka, 2011). Mantra socijalističke proizvodnje tako susreće svoga dvojnika u mantri kapitalističke potrošnje. Naš rad biva svakodnevno prodavan u ime nižih - preživljavanje, ili pak viših ciljeva - samorealizacija i identitet kroz posao, a sve začinjeno i radom poslije posla u vidu rada na sebi ili pak rada na vezi. Uglavnom - kuda god pogledate - samo i neprestano rad.

Dok se mogućnosti službenog tržišta rada i zapošljavanja kao i sve posljedice koje ono nosi po vlastiti život ne čine nimalo optimističnima, preostalo nam je jedino još ispitati i u praksi isprobati suprotnu etiku i svjetonazor - mogućnost radikalnog neradništva. Tema je to koja je tokom povijesti imala rijetke promicatelje, uglavnom anarhističke i artističke provijencije; nikada nije uspjela okupiti masovniju sljedbu, a njeni individualni praktičari su uglavnom bili žestoko kritizirani.

Photo: Stock
Tko su onda istinski džabalebaroši, hoštapleri, neradnici? Tko su oni koji su se uspjeli sakriti i usudili biti - neradnici na rubovima kapitalizma? I to po svom najunutarnjijem izboru, a ne po nužnosti dodijeljene im društvene uloge - nezaposlenog, 'mentalno oboljelog' ili jednostavno not fit to work? S prelaskom na novo društveno uređenje, kao i svježim dahom Zapada, upravo lijenost i neradništvo su postali novi društveni tabu. Nema goreg danas u puritanskoj energiji rada i kapitalističkom snu rada na sebi. Novi istočni grijeh je ni manje ni više nego lijenost. Mladen Stilinović je jasno razložio da je jedna od pretpostavki umjetnika i umjetnosti upravo lijenost (Stilinović, Pohvala lijenosti). Ali današnji umjetnici naporno rade - na PR-u, aplikacijama i hiperprodukciji radova - zato ćemo ih ovdje izostaviti. Da razjasnimo, ovdje ne spadaju ni skvoteri sa roditeljskim American Express karticama niti oni koji žive od nekog oblika obiteljske rente. Ne spadaju ni svi oni koji bi možda željeli raditi ali im je to - zbog dodijeljene društvene uloge - onemogućeno. Ovdje je riječ o onima koji su svojevoljno izabrali ne raditi ništa ili raditi vrlo malo. Gdje su oni koji kradu bogu dane?

U potrazi za neradnicima koji zadovoljavaju navedene uvjete, tražili smo dugo i ustrajno i našli ih samo troje. Ovo su njihovi neradnički stavovi i priče. Marko, 37-godišnjak iz Zagreba, studirao je, magistrirao te vrijeme provodio od jedne europske metropole do druge koristeći brojne prilike za džabalebarenje koje pružaju obrazovni sustavi europskih zemalja. Stalno mjesto boravka nema, a najčešće je u vlakovima i low cost avionskim kompanijama. O svom neradničkom izboru kaže: 'Ne radim zato što sam u jednom trenutku skužio da omjer mojih osobnih sloboda, neostvarenih vizija, želja, potreba i rada, napora, odricanja, te nagrada, ugleda i zarade ovisi o tomu radim li ili ne, a ne više o tomu šta i kako radim. Dakle nije opcija bila naći drugi posao ili raditi ga bolje, već samo prestati sa zaposlenjem kao primarnom kategorijom za identificiranje. Skužio sam i da ne postoji jedan lifestyle za koji želim potpuni fit-in, već da ispadam van lokalno ponuđenih kategorija i njihovih kombinacija.

Za ovu životnu fazu mi je intrigantnije i zanimljivije ispitivati postojeće i stvarati nove opcije sebi i drugima. Manje zarađujem, imam i trošim, no više stvari vidim, iskušam, doživim i uživam, obzirom na relativnu slobodu oko raspolaganja vremenom i mogućnost kretanja...'

Nerad automatski uzrokuje radikalno smanjenu potrošnju, a najčešće vodi i drugačijem stilu života i shvaćanja osnovnih kategorija - poput stanovanja, prehrane, izlazaka, o čemu nam može posvjedočiti Anja iz Pule, trenutačno u Zagrebu. Anja živi u skvotiranom prostoru jedne tvornice na rubu grada na koju razni horvatinčići još nisu pokrenuli svoje mašine, gdje je unutar 100 kvadratnih metara uredila svoj stambeni prostor. Taj stambeni prostor nema onaj komfor na koji smo navikli, a njegovo uređenje je zahtijevalo zavidnu količinu majstoriranja i domišljatosti. Anja sa smjehom kaže: '100 kvadrata bi trebali imati svi, to je taman po mjeri čovjeka'. Anja radi rijetko, i to uglavnom sezonske poslove u Hrvatskoj ili inozemstvu. Vrijeme provodi u prirodi umjesto u kafićima i klubovima, hranu priprema sama, a namirnice u nekoj vrsti razmjene dobiva sa sela. Svoj neradnički status ne misli uskoro mijenjati: 'Lijepo mi je ovako, imam svo vrijeme ovog svijeta za isprobavanje i učenje različitih stvari. Pokušala sam raditi u 8-satnom ritmu, u jednoj firmi i nije bilo nimalo zabavno.'

O životu s onu strana rada govori nam i Dragan, inače specijaliziran za najbolju zabavu i najbolje dodatno obrazovanje u besplatnim varijantama : 'Dakle, to što ne radim ima niz komparativnih prednosti pred radom, ali pod tim ne mislim nikako na činjenje nečeg što spada u polje interesa - već otuđeni rad. Iako sam eksperimentirao s povremenim otuđenim radom, uglavnom ne radim. Za novac sam obavljao i nemali broj aktivnosti, ali zajedničko im je svima da je vremenski rok bio vrlo ograničen. Iako se na rubovima kapitalizma može lijepo preživljavati, čak i bez da čovjek posjeduje ikakvu imovinu - ponavljam - nisam protiv rada. Protiv toga sam da rad nadomješta ili popunjava identitet, čovječnost i vrijeme koje čovjek ima ovdje na zemlji. Barem u ovom krugu. Dakle, prednosti su da se mogu bavit drugim 'projektima' - da si vrijeme prilagođavam zalasku sunca, e da bi ga gledao, mogu ić trčat u Maksimir, šetat se po Sljemenu, ić na zbor, čitat, visit na ulici, bavit se sobom - supstancijalno. Otputovat na kraće ili duže bez razmišljanja i najave.'

Jasno nam je da neradništvo ne mogu prakticirati svi, i podržavamo radnike, odlučne u ponovnom prisvajanju svojih prava. Ipak, neka ni radosno neradništvo i Stilinovićeva lijenost ne izgube svoje čari. Nema boljeg vremena za razmišljanja o neradu ili barem o drugačijem radu, od vremena krize. Nema boljeg vremena za masovni nedolazak na posao ili za ponovno prisvajanje vlastitog života. Radnička klasa odlazi u raj.

*Tekst preuzet sa prijateljskog portala h-alter

- Sent using Google Toolbar"