e-novine.com - Kad orke morališu

e-novine.com - Kad orke morališu: "Skandal u Međuzemlju
Kad orke morališu
Piše: Samir Šestan
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: adsoftheworld.com

Draži mi je Vasković, kao medijski četnik-pokajnik, nego masa sluga, kukavica, konformista i soft fašista po srpskim, hrvatskim i bošnjačkim medijima

Nakon meksičkih, španjolskih, američkih, ruskih i turskih, konačno je došao red da dobijemo i jednu bosanskohercegovačku „sapunicu“.

„Javna redaljka na Vaskoviću i Hadžiomeroviću“, čijoj su scenarističkoj atraktivnosti i sami glavni likovi nesebično doprinijeli, postala je iznenađenje sezone. I, kao i svakoj dobroj „sapunici“, kraj joj se ne nazire, niti ko tu sve zapravo koga, zašto, s kim, na šta i za čiji račun. Ludih i zbunjenih ne manjka, spektakularnih obrata i iznenađenja takođe, intriga, podmetanja, moralnih padova, poremećenih porodičnih odnosa i poslovnih veza, sadomazohizma, intelektualnog drkanja,... Sve u svemu... što bi rekao Malcolm Muharem: „Mislim da imamo hit!“

FLEKE PO BIOGRAFIJI ili NIJE VASKOVIĆ CACO, PA DA BUDE “I HEROJ I ZLOČINAC”

Osnovne ulazne podatke znate: Najradikalnijem kritičaru režima Milorada Dodika “otkrivena” je mrlja na ratnoj prošlosti (u vidu sklonosti vozanju nekonvencionalnim prevoznim sredstvima i kombinovanju novinarstva sa propagandom i blažim oblicima torture), za koju su manje-više svi znali, ali tu svoju informisanost sada, iz nepoznatog razloga, negiraju. Slijedio je klasični javni linč, u kome su se po prvi put na istoj strani – mada iz različitih razloga – našli i srpski i bošnjački i hrvatski nacionalisti i oni građanski orijentisani. I dojučerašnji obožavatelji i smrtni neprijatelji. I u kome je stvarna meta strasnog pljuvanja po Vaskoviću, često, bio zapravo njegov dojučerašnji urednik Bakir Hadžiomerović (koji se, onako sarajevsko-jalijaški, i sam pridružio cipelarenju, nebil pokazao da on sa cipelarenim “pederom” nema veze), a Vasković, u toj priči, tek kolateralna žrtva odijuma prema Hadžiomerovićevim stranačkim mentorima.

Slobodan Vasković završio je onako kako su, “da ima pravde i Boga”, i da je poslije rata provedena denacifikacija, trebali završiti stvarni ratni zločinci (uključujući i intelektualne trasere zločina i njegove medijske opslužioce) – prezren i odbačen od svih. Kao zvijer za odstrjel.

No, tu i nastaje problem u priči. Kola su se slomila samo na Vaskoviću. I samo zato što je on izuzetak od pravila, endemski slučaj napuštanja sigurnosti brloga, u kome se ostatak kolektivno nastavio zadovoljno valjati u svome smradu (na identičan način kako to rade u drugim brlozima). I održavati Zlo živim. U svim njegovim inkarnacijama.

Činjenica da se u međuvremenu odrekao onoga što je bio, priznao grešku, pokajao se, i postao otpadnik i izdajnik udruženog zločinačkog poduhvata čiji je nebitni kotačić bio, dovela je do razlike u doživljaju njegovog ratnog “zločina” (a jasno je da Vasković, ovih dana, ne “plaća” svoje, nego zločine drugih, odnosno, da se njegovo nemoralno ponašanje, stavlja u kontekst masovnog ubijanja ljudi i drugih stravičnih zlodjela) i zločina notornih monstruma, kao što je Biljana Plavšić, u životnoj mu sredini. Dok jednog od kreatora zločinačkog, genocidnog projekta, zločinku od koje su, zbog njenog fanatizma, zazirali i najbliži saradnici, dočekuju sa izrazima dobrodošlice na naslovnim stranama medija, Slobodana Vaskovića, isti ti mediji, optužuju za “prisustvo na mjestu zločina” i “neprofesionalno ponašanje” (valjda se pod “neprofesionalnošću” podrazumijeva to što je žrtva Vaskovićevog ratnog kretenizma i amaterskog četnikovanja, ostala živa?).

S druge strane, nad njegovim se ratnim ponašanjem zgražavaju i u odstrjelu značajnu ulogu imaju, bošnjački hard-core nacionalisti (za koje je internet Nova Mekka), koji će, poput svojih pandana u srpskom i hrvatskom nacionalnom korpusu, jedva prikrivajući mržnju, uvijek spremno ukazivati na trun u tuđem oku, ignorišući balvan u svom. Te tako u svojoj evidenciji zločina nemaju ni jednog počinjenog nad pripadnicima “drugih naroda” a na spisku medijskih zločinaca ni jednog Bošnjaka. A nije da ih nije bilo, je li. Takvih za koje je Vasković bio tek “malo dijete”. PoČetnik, takoreći.

Ali ne može Vasković biti “I heroj i zločinac”. To je mjesto rezervisano za cace. Koji su srpskim leševima punili jame i novinske stupce.

POMETENO POD TEPIH ili GLE, IMA TOGA I KOD BOŠNJAKA


Photo: boingboing.net

Propagandni projekti bošnjačko-muslimanskog fašizma (“Ljiljan”, “Zmaj od Bosne”, “Bošnjak”,…), koji su otvoreno pozivali na mržnju i zločin ('Svaki Musliman treba da ima svog Srbina da ga pogubi.', “Snivao sam dan kada ću se vozati po BOŠNJAČKOJ Sani. Po čistom bošnjačkom gradu, bez ijednog Srbina.”, “Kako živjeti sa Srbima?: Sasjeci zlo u korijenu', “Tješim se, velik je sanski otpad, primiće on još tone i tone preostalog vlahaluka.', “Srbi koji su ostali da žive na slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije BiH, njih ogromna većina, učinili su to ili što do dana današnjeg nisu imali mogućnost da odu na svoju teritoriju, ili što ovdje za svoje pretpostavljene odrađuju izvjesne zadatke. Treće nema', “Da, ja prezirem Srbe”,…), dosljedno su izbrisani iz kolektivne memorije.



Politički komesari i propagandisti SDA-ove ekstemne desnice, medijske cace, ćele i juke, opranih biografija, postali su “ugledni članovi društva”, profesori, političari, izdavači, književnici, ambasadori,... Jedan od njih se čak, na posljednjim izborima, kandidovao za Predsjedništvo države. I niko se “nije sjetio” da je to lik koji je po Sarajevu šikanirao bosanske patriote nebošnjačke nacionalnosti, brojao ljudima krvna zrnca, vrijeđao djecu iz mješovitih brakova, muslimana iz Malezije proglašavao bližim od Hrvata sa Stupa, i koji se nikad nije pokajao ni odrekao svojih stavova, nego i dan danas truje medijski prostor, kao zagovornik islamske države i ideolog vehabijskih ekstremista.

No, “nisu problem” bošnjački fašisti (oni koji su tvrdili da “Srbin se približava čovjeku samo onda kada je mrtav.' ili oni koji su tuzlansku oazu multietničkog građanskog društva, po zadatku, nastojali zatrovati mržnjom i diskreditovati joj vlast kao četničku – čim ne protjeruju i ubijaju Srbe mora da su četnici, zar ne?). Kao što u RS-u “nisu problem” srpski fašisti (naprotiv, oni su, u međuvremenu, od kolaboracionističkih masovnih zločinaca “evoluirali” u malograđanski mainstream, koji – zajedno sa širiteljicom “kulture dijaloga” - vjeruje da poznavanje bontona i služenja escajgom, uz suzdržavanje od glasnog prdenja i roktanja, može učiniti nebitnim činjenicu da je za jelo poslužen ljudski leš). Kao što u zombiziranoj Herceg-Bosni (koja, kao Zlo u lošem hororu, nikako da umre) “nisu problem” hrvatski fašisti. Problem su – izdajnici!

KRIVA META ili MOŽEŠ BITI I GOVNO OD ČOVJEKA AKO NE NAPUŠTAŠ SVOJU SEPTIČKU JAMU


Photo: Stock

Slučaj Vasković, kako to inače biva, više govori o nama, odnosno ovom društvu, nego o Vaskoviću. I više o našoj sadašnjosti nego o njegovoj prošlosti.



Medijskim se osvrtima o Vaskoviću, naime, ne sudi Zlu, kako se to, manje ili više licemjerno, pokušava predstaviti, nego upravo suprotno - odustajanju od njega.

Čak i oni koji, iz pozitivnih namjera, problematiziraju potrebu (pre)ispitivanja uloge novinara u proteklim ratovima, svojom mediokritetskom površnošću, podilaženjem ostrašćenoj masi i odabirom Vaskovića za pogrešnu personifikaciju (zaboga, imate ih stotine i hiljade – Vasković je trebao biti primjer za nešto sasvim drugo!) čine upravo suprotno proklamovanoj namjeri. Umjesto osude medijskih zločinaca, presuđuju izdajniku zločinačkog poduhvata. Koji je, ne riječima, nego djelom (dovođenjem u životnu opasnost i sebe i porodicu si, u sredini u kojoj neprijatelje režima ubijaju pred policijskim stanicama) pokazao šta misli o udruženom zločinačkom poduhvatu, kako onom čiji je dio bio, tako i njegovom aktuelnom nastavku.

Kako je evidentno da će jedina žrtva ovog “principijelnog” javnog obračuna s “medijskim neprofesionalcima”, biti Slobodan Vasković, a da će njegove “kolege” u zločinu, na sve tri strane, koje su umjesto izdaje odabrali nastavak služenja Zlu i koje su u tranzicijskoj prilagodbi (urađenoj po modelu S. Vlaisavljević: Nije važno što si zločinac ili govno od čovjeka, sve dok se pristojno ponašaš i ne psuješ) postali “ugledni članovi društva” (što, opet, više govori o društvu, nego o njima, naravno), nastaviti normalno raditi (usput se grohotom smijući nad odstrjelom Vaskovića), čitava priča ima poraznu, klasično-mafijašku, poruku: Izdaja se skupo plaća.

Objektivno, neovisno o motivima (put do pakla popločan je i dobrim i lošim namjerama) radi se o podršci klerofašističkim monolitima i separaciji svjetova, koji ionako funkcionišu kao paralelni i jedva da komuniciraju. Šalje se poruka da je sasvim OK čak i biti nacionalista, zločinac, govno od čovjeka, sve dok se držiš svog tora i toga što jesi. Pokaješ li se, pređeš li liniju razdvajanja svjetova, počneš li kritikovti “svoje”, postaješ meta za odstrjel. Svima. Od nacionalista s obje strane “linije razdvajanja” do “pravdoljubitelja” koji spaljuju pogrešne likove na svojim lomačama, ne shvatajući da time ne čiste prostor, nego samo dodatno doprinose njegovom zagađenju.

Ne radi se tu ni o kakvom “lovu na naciste”, nego u čišćenju nacionalnih redova, od onih koji su nacizam odlučili napustiti. Otud i optužbe za Vaskovićevo četništvo iz najsmrdljivijih četničkih brloga.

Kao dokaz, ne gubeći vrijeme, republičkosrpski nacionalistički režimski mediji (koji oksimoron) čitavu situaciju koriste za obračun sa ionako malobrojnim kritičarima režima. Demoniziranog Vaskovića nazivajući “herojem sarajevske javnosti i – kruga “intelektualaca” i “slobodomislećih” novinara Banjaluke i šire”, obilježavaju nove mete i raspisuju slobodan lov na neprijatelje režima.

DILEMA ZA CRNE OVCE: NAZAD U TOR ILI NA KOLAC

U ostrašćenoj atmosferi (u kojoj su i oni koji se ne slažu s upriličenim javnim linčem i egzekucijom, bili prinuđeni prvo da i sami osude “zločinca”, pa da tek onda pokušaju reći neku “olakšavajuću okolnost” za njega), ponovo smo kolektivno likvidirali zametak nečeg vrlo značajnog.

U nikad denacifikovanom i prilično temeljito podjelenom svijetu, čiji konstitutivni elementi vode porijeklo iz tek manje ili više zločinačkih projekata (dva su klasični kvislinški, a jedan neuspjela islamska revolucija), čiju tradiciju (otvoreno ili prikriveno) nastavljaju i koji sistematski vrše negiranje i prikrivanje zločina i služe kao jataci masi učesnika u nepojmljivim zlodjelima, priznanje vlastite (a time i kolektivne) greške, kajanje i izvinjenje za počinjeno i beskompromisna borba protiv svega što predstavlja ono što si nekad bio, nisu samo neoprostiva izdaja interesa zločinačkih monolita, koji su u svoje redove, vremenom, usisali gotovo kompletne nacije, nego i jedino efikasno sredstvo za borbu protiv njih.

Kako su jedinke koje su nacionalno ludilo kraja osamdesetih i kompletnih devedesetih, pa i svih godina u nastavku, proživjele i preživjele kao odbačeni etaloni ljudskosti, osim što su rijetke, u međuvremenu, snagom nacionalističke propaganda, odstranjene iz vlastitih nacija, i nasilno “prekrštene” u druge (ili eventualno u “pripadnike a ne predstavnike”), jedini stvarni potencijalni destabilizatori zločinačkih monolita su njihovi izdajnici. Oni koji te monolite mogu nagristi iznutra. Jer je evidentno da se te tvorevine neće urušiti pritiskom izvana, ma čiji, ma kakav i ma koliki bio. Njih, kao i svaka zatvorena, ksenofobna, totalitarna, zločinačka društva, i fašisoidne režime, pritisak izvana samo jača.

Vasković je, ma koliko to ružno, i nepravedno, prema nekolicini čiji je život prošao bez moralnih posrtanja, zvučalo: bio značajan ne “I pored mrlja u biografiji”, nego, - upravo zbog mrlja! Kao “jedan od njih”, koji “iznutra” svjedoči o monstruoznosti Projekta. I udara na njegove temelje, gađajući u glavu.

Kao i svaka totalitarna tvorevina, i ova, protiv koje je, nakon što je rat proveo u njenim redovima, ustao Vasković, se boji jedino izdajnika. Zato su nasilje njene propagandne mašine, i trijumfalizam nad odbačenim Vaskovićem, shvatljivi. Ali neki drugi u priči – oni koji odbacuju mogućnost čovjekove promjene i koji insistiraju da rijetke pokajnike vratimo na „polaznu im tačku“ („Ne, ne, ti možeš biti jedino četnik“?) - baš i nisu.

Ima tome vremena, kad sam uredniku jednog sarajevskog medija, koji je imao običaj da pljuje po „konkurenciji“ u „nezavisnom“ sektoru, pomalo grubo, rekao: „Ako počnem razmišljati na taj način, neću komunicirati ni s kim od vas, niti i za koga pisati. Svakom od vas ja mogu naći manu“. Slično sam, u drugoj prilici, rekao drugom uredniku, kad mi je počeo spominjati mrlje u biografijama nekih značajnih osoba na republičkosrpskoj opozicionoj i nvo sceni: „Ako budemo to radili, uskoro nam neće ostati niko. Što je najveći poklon koji možemo učiniti i tamošnjim i ovdašnjim fašistima“.

I da postavim pitanje: Ko je sljedeći, od Dodikovih smrtnih neprijatelja, kome ćemo nešto iskopati? (Ili Čovićevih? Reisovih? Radončićevih?...) I ko je tako glup da se baca kamenom na pokajnike i izdajnike, u situaciji kad nasuprot njih ima masu zločinačkim projektima odanih fanatika i vjernih im sluga? Na „sve tri strane“.

KAKO SE SERIJA ZAVRŠAVA ili BOJI LI SE MIRJANA KUSMUK ZA SVOJE RADNO MJESTO


Photo: Stock

Ne radi se samo o masi onih koji su ruke i jezik uprljali zločinom, na mnogo drastičniji način od Vaskovića, nego i o čitavoj galeriji Vaskovićevih kritičara i likova s medijske scene koji zločine čine i danas, naočigled svih.



U suštini, nema razlike između Slobodana Vaskovića u Srebrenici i Sanje Vlaisavljević i Mirjane Kusmuk u Glasu Srpske, Biljane Knežević na RTRS-u ili Fadila Mandala u Dnevnom avazu, Poskokovog otrova, SAFF-ovih kolumnističkih terorista ili anonimnih hejtera po internetu. Ali ima, i to ozbiljne razlike, između njih i sadašnjeg Vaskovića.

Licemjerje je, pak, tog stepena da nam se urednica novine odlikovane od strane ratnog zločinca Radovana Karadžića, bivša članica kabineta ratnog zločinca Momčila Krajišnika i supruga ljubitelja „folklorne tradicije“ koljača tupom kamom i pjevanja prigodnih pjesama, Karadžićevog Ministra vjere, iz doba kad su na dijelu zemlje kojim je on ministrovao srušene sve džamije i katoličke crkve i pobijeno, silovano ili protjerano sve što je vjerovalo „pogrešno“, javno zgražava nad Vaskovićevim neprimjerenim ponašanjem u ratu i hvali se da je njegovo četništvo ona još davno razotkrila. Još prije nego je na naslovnoj strani svojih novina poželila dobrodošlicu „Predsjednici Plavšić“? Ili još prije nego je u toj novini, u cilju iniciranja dovršenja nekih, u ratu ne u potpunosti dovršenih, projekata, „otkrivano“ da se „muslimani u RS naoružavaju“? Još prije nego je počela puštati bradu i s mužem, u duetu, pjevati: Sprem'te se, sprem'te četnici, silna će borba da bude. Sprem'te se, sprem'te četnici, i pero i kama na usluzi našem novom voždu da bude“?

Ili mu tu neprofesionalnost, sa primjesom zločinačkog, zamjeraju pojedinci i mediji iz Federacije, koji su etalonski primjerci neprofesionalnosti i zla. Ideološki traseri terorizma iz SAFF-a, mržnjom natopljeni Poskok ili King Kongov Dnevni urlik, recimo, koji desetljeće i po učestvuje u prljavim političkim igrama, blaćenju ljudi i njihovom javnom odstrjelu, u huškanju vjerskih ekstremista, na čelne ljude kritičkih medija, organizovanju brutalnih napada na pripadnike manjina, izmišljanju monstruoznih optužbi, širenju klerofašizma i ksenofobije, reketu, ugrožavanju života djece, vulgarnom vrijeđanju ljudi i članova njihovih porodica,...

Posmatrajući tu nepreglednu masu „profesionalaca” na medijskoj sceni BiH, mogu samo da zaključim (nadajući se da, u nastavku „sapunice”, neće isplivati nešto još gore od viđenog ili da nećemo prisustvovat kakvom transferu, sličnom onom koji je sa javne scene „pomeo” Dragomira Babića, u kome bi Vasković, vrativši se u zagrljaj Monolita i Udruženog zločinačkog poduhvata, postao, recimo, novi urednik Glasa Srpske): Draži mi je Vasković, kao medijski četnik-pokajnik, nego masa sluga, kukavica, konformista i soft fašista po srpskim, hrvatskim i bošnjačkim medijima!

Eto.

P.S. ili DA VAM GANDALF NEŠTO KAŽE ZA KRAJ

Besmisleno je, i ekstremno licemjerno, ukazivati na karakternu nesavršenost i moralne padove 60-minutaškog Froda Bagginsa i njegovog, unutrašnjim borbama razapetog, Goluma, i na ožiljke (što stare, što svježe) koje je na njihovim životima ostavio Prsten moći, u svijetu kojim vladaju Orke i Zlo koje je nadživjelo i Saurona.

U odbrani Međuzemlja svaki nam je patuljak važan. (Ali i svaki Prsten opasan).

* Tekst je izvorno pisan za Žurnal.info

- Sent using Google Toolbar"