Thursday, October 7, 2010

Varvarstvo s ljudskim licem | zokster

Varvarstvo s ljudskim licem | zokster: "rave's picture
By rave - Posted on October 7th, 2010
Tagged: Politika

Varvarstvo s ljudskim licem

Piše: Slavoj Žižek

Nedavno proterivanje Roma iz Francuske izazvao je proteste širom Evrope. Međutim, to nije zaustavilo njihovo proterivanje. To je zapravo samo “vrh ledenog brega evropske politike”.

Pre mesec dana knjiga Tila Saracina (Thilo Sarrazin), člana predsedništva nemačke Bundesbanke, inače bliskog opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji, 'Nemačka ukida samu sebe', uskovitlala je strasti u javnosti. On smatra da je nemačka državnost ugrožena jer je mnogim imigrantima omogućeno da sačuvaju svoj kulturni identitet. Mada su mnogi u Nemačkoj osudili knjigu, njen veliki uticaj ukazuje da je dotakla nerv, odnosno suštinu problema. Incidente poput ovog, treba posmatrati u kontekstu dugotrajnog prekomponovanja političkog prostora u zapadnoj i istočnoj Evropi. Do skora su u mnogim evropskim zemljama dominirale dve partije: stranke desno od centra (hrišćanski demokrati, liberalno-konzervativne, narodne) i stranke levo od centra (socijalističke i socijaldemokratske). Tu su bile i male partije (ekološke, komunističke) koje su se usmeravale na uže biračko telo.

Nedavni izborni rezultati ukazuju na postepeno uobličavanje drugačije polarizacije. Postoje predominatno centrističke partije koje se zalažu za globalni kapitalizam, obično sa liberalnim kulturnim programom (na primer, tolerancija prema abortusu, pravu homoseksualaca, verskih i etničkih manjina). Opozicija ovom tipu partija su sve snažnije populističke, antiimigrantske stranke, koje, na marginama, prate otvoreno rasističke, neofašističke grupe. Najbolji primer je Poljska gde su, nakon nestanka bivših komunista, ključne “anti-ideološka” centristička liberalna partija premijera Donalda Tuska i konzervativna hrišćanska “Pravo i pravednost“ braće Kačinjskog. Slične tendencije su vidljive u Holandiji, Norveškoj, Švedskoj i Mađarskoj. Kako smo došli dovde?

Nakon višedecenijske nade koju je održavala država blagostanja - kada su finansijski rezovi prikazivani kao privremeni - a održavana je uz obećanje da će se stvari ubrzo vratiti u normalu, sada ulazimo u novu epohu u kojoj je kriza – ili bolje rečeno, neka vrsta vanrednog ekonomskog stanja, sa propratnom potrebom za svim vrstama štednje (rezanje naknada, smanjenje zdravstvenih i obrazovnih usluga, stvaranje sve više privremenih poslova), postaje stalna. Kriza postaje način života.

Nakon raspada komunističkih režima u 1990-ih, ušli smo u novo doba u kojem je preovlađujući oblik vršenja državne vlasti postao depolitizovana ekspertska administracija i koordinacija interesa. Jedini način da se unese strast u ovu vrstu politike, da se aktivno mobilišu ljudi - je kroz strah: strah od imigranata, kriminala, seksualne izopačenosti bezbožnika, prekomerne uloge države (s teretom visokih poreza i kontrole koju nameće), od ekološke katastrofe, kao i strah od uznemiravanja (politička korektnosti je tipičan oblik liberalne politike straha).

Takva politika se uvek oslanja na manipulisanje paranoičnim mnoštvom – zastrašujući protesti uplašenih muškaraca i žena. To je razlog zašto je veliki događaj prve dekade novog milenijuma trenutak kada je anti-imigraciona politika postala jedna od dominantnih, čime je napokon prekinula pupčanu vrpcu kojom je bila vezana samo za ultradesničarske partije. Od Francuske do Nemačke, Austrije do Holandije, u novom duhu ponosa prema kulturnom i istorijskom identitetu jednog naroda, glavne stranke sada smatraju prihvatljivim da naglase da su imigranti gosti koji moraju sami da se prilagode kulturnim vrednostima koje definišu domaće društvo vrijednosti koje određuju domaćin društva - 'To je naša zemlja, volite je ili je napustite“, glasi poruka.

Progresivni liberali su, naravno, užasnut takvim populističkim rasizmom. No, pažljiviji pogled otkriva kako njihova multikulturalna tolerancija i poštovanje za različitost ima, zapravo, istu potrebu, kao i oni koji se protive imigraciji, da drže druge na distanci.

'Ostali su OK, ja ih poštujem,' kažu liberali, 'ali oni se ne smeju previše nametati u mom vlastitom prostoru. U trenutku kada to učine, oni me maltretiraju. Ja u potpunosti podržavvam afirmativne akcije, ali ni u kom slučaju nisam spreman da slušam glasnu rap muziku“. Pravo građana da ne budu maltretirani postaje sve ključnije ljudsko pravo u poznim kapitalističkim društvima – tačnije, pravo da se bude na bezbednoj udaljenosti od drugih. Teroristi, čiji smrtonosne planove treba sprečiti, pripadaju Guantanamu – praznu zonu koju treba izuzeti od vladavine zakona; fundamentalističke ideologe treba ućutkati jer šire mržnju. Takvi ljudi su otrovni subjekti koji remete moj mir.

Na današnjem tržištu nalazimo niz proizvoda lišenih svojih zloćudnih svojstava: kava bez kofeina, pavlaku bez masnoće, pivo bez alkohola. A lista ide dalje: šta sa virtuelnim seksom kao seksom bez seksa? Doktrina Kolina Paulea (Colin Powell) rata bez žrtava (na našoj strani, naravno) kao ratovanje bez ratovanja? Savremeno redefinisanje politike kao umetnosti stručne uprave je politika bez politike? To nas vodi ka današnjem tolerantnom liberalnom multikulturalizmu kao iskustvo Drugog lišenog svoje Drugosti – Drugi bez kofeina.

Mehanizam takve neutralizacije najbolje je formulisao još 1938. Robert Brasillach, francuski fašistički intelektualac, koji je sebe doživljavao kao 'umerenog' antisemitu i izmislio formulu razumnog antisemitizma. 'Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo filmovima Čarlija Čaplina, polu Jevrejina; da obožavamo polu Jevrejina Prusta; plještemo Jehudi Menjuhinu, Jevrejinu, ... Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislim da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidljive radnje instinktivnog antisemitizma – je da se organizuje razumni antisemitizam“.

Nije li na delu isti pristup kojim se naše vlade bave „pretnjom od imigranata“? Nakon što su ispravno odbacili direktni populistički rasizam kao 'nerazuman' i neprihvatljiv za naše demokratske standarde, oni podržavaju 'razumne' rasističke zaštitne mere ili, kao što današnji Brasillachs, neki od njih čak su i socijaldemokrate, nam poručuju: 'Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo afričkim i istočno evropskih sportistima, azijskim lekarima, indijskim programerima. Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislimo da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidive nasilne anti-imigrantske odbrambene mere, jeste da se organizuje razumna anti-imigrantska zaštita“.

Ova vizija detoksikacije bližnjeg odnosno suseda, nagoveštava jasan prelaz od direktnog varvarstva u varvarstvo s ljudskim licem. To otkriva regresiju od hrišćanske ljubavi prema bližnjem natrag ka paganskom privilegovanju našeg plemena protiv varvarskog Drugog. Čak i ako je to uvijeno u formu odbrane hrišćanskih vrednosti, to je samo po sebi najveća pretnja hrišćanskom nasleđu.

Slobodna Evropa.org

- Sent using Google Toolbar"

No comments:

Post a Comment