Trijumf poraženih, 45 godina poslije: Stjepan Kljujić, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović
Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)
Skupština SRBiH je pred izbore predložila da se u Predsjedništvo biraju 3 Bošnjaka, 2 Srbina, 1 Hrvat i 1 Jugosloven. Ovaj srazmjer je bio najpovoljniji za Bošnjake jer su na taj način imali većinu u Predsjedništvu.
Budući da su Bošnjaci u BiH predstavljali relativnu većinu i da su svi građani glasali za sve predložene članove Predsjedništva, Bošnjaci su svojim glasovima mogli izabrati ne samo Bošnjake nego i Srbe i Hrvate u kolektivnom šefu države. “Razgovarao sam sa tadašnjim komunističkim rukovodiocima Zlatanom Karavdićem, Obradom Piljkom, Markom Ćeranićem. Karavdić mi je rekao: Birajte ljude iz redova ostalih, birajte komuniste, oni će ići na zajednički život”, sjeća se Muhamed Čengić.
“Predložio sam da pregovaramo sa umjerenim Srbima i Hrvatima kao što je bio Obrad Piljak. Nekolicina vrlo uglednih političara nudili su nam suradnju”, kaže Adil Zulfikarpašić.
Radovan Karadžić je, kako bi izbjegao mogućnost da Bošnjaci biraju Srbe u Predsjedništvu, predložio Izetbegoviću da na izbore idu kao saveznici i glasaju jedan za drugog. Cilj je bio srušiti komunizam. Izetbegović je prihvatio Karadžićev prijedlog.
Kasnijom odlukom je definirano da nacionalni sastav u Predsjedništvu bude 2 Bošnjaka, 2 Srbina, 2 Hrvata i 1 Jugosloven. Muhamed Čengić kaže: “Alija je rekao da svaki narod treba izabrati svoje lidere. ‘Kako ja ne bih volio da bošnjačkog lidera biraju Srbi i Hrvati, tako ni mi Bošnjaci nećemo birati lidere Srbima i Hrvatima’”, rekao je Izetbegović prema Čengićevom sjećanju. SDA je preporučivala svojim članovima da glasaju za kadrove SDS-a i HDZ-a. U radničkom univerzitetu “Đuro Đaković” su Karadžić, Izetbegović i Kljuić održali zajednički sastanak sa kojeg su odaslali poruku svojim narodima da glasaju za “koalicione partnere”. Gostujući na TV-u u emisiji urednice Dubravke Kenić, Karadžić kaže: “Ako bude izabran Duraković, bit će rata. Ako bude izabran Izetbegović, dogovorit ćemo se.”
Prema sjećanju sudionika, nacionalnim liderima je bilo dovoljno pet minuta da se dogovore oko buduće vlasti. Izetbegoviću je kao protuusluga za ustupke date Srbima i Hrvatima obećano mjesto predsjedavajućeg Predsjedništva. SDS se složio da njihov čovjek vodi Skupštinu, a HDZ je prihvatio da njihov kadar preuzme Vladu.
Koaliciju SDA-SDS-HDZ o kojoj je razgovarano u više navrata predložio je Karadžić. „Neposredno pred izbor predsjednika Predsjedništva sam saznao da je SDA bez mog znanja za to mjesto kandidovala Aliju Izetbegovića i za tu kandidaturu je imala podršku SDS-a i HDZ-a koji su meni, navodno, zamjerali komunističku prošlost“, kaže Fikret Abdić.
Karadžić 13. oktobra 1990. organizuje u Banjoj Luci Svesrpski sabor na kojem proglašava Srpsko nacionalno vijeće BiH, po uzoru na isto vijeće formirano u Krajini u julu mjesecu. Prva odluka vijeća je bila da se položaj srpskog naroda u BiH ne može promijeniti nikakvim skupštinskim odlukama već isključivo nacionalnim referendumom. To je “poruka secesionistima” da se Srbi u BiH ne žele izdvojiti iz Jugoslavije, a svoj ostanak u višenacionalnoj BiH uslovljavaju njenim ostankom u Jugoslaviji.
U Banjoj Luci, odnosno Krajini, Srbi su dobijali izbore. Tamo je živjelo više od polovine biračkog tijela do tada tradicionalno komunistički opredijeljenog. Nekoliko dana prije izbora, u dvorani „Mladost“ u Prijedoru, Krajišnici su se gurali da čuju goste iz Sarajeva - profesora Nikolu Koljevića i doktora Radovana Karadžića. Svečani tonovi državne himne davali su važnost skupu. I potrebnu dozu patriotizma.
Predsjednik Skupštine: Krajišnik iz Sarajeva
“Maratonci trče svoj posljednji krug. Ali uzalud. Rat protiv Srba ne mogu dobiti”, uzviknuo je Koljević. Nisu ga najbolje razumjeli.
“Srbima je najveća nepravda učinjena poslije Drugog svjetskog rata”, obratio se skupu Karadžić. “Što najbolje potvrđuje pismo koje je objelodanio Lazar Koliševski, a koje glasi: ’Što slabija Srbija, to jača Jugoslavija’.” Ni njega nisu najbolje razumjeli. Shvatili su tek kada je Karadžić rekao da ne glasaju za Nijaza Durakovića i komuniste nego za nacionalne stranke. SDS neće, kao Duraković, “dozvoliti da se smanjuju penzije borcima, da bi se dale bivšim ustašama.” SDS neće prihvatiti nezavisnu BiH. “Za nas je prihvatljiva samo federativna Jugoslavija i ako dođe do njenog rasula, ne preostaje nam ništa drugo nego povezivanje sa maticom Srbijom”, uzviknuo je Karadžić, propraćen dugim aplauzom.
Iako već prihvaćen kao lider, Karadžić se nije kandidovao za Predsjedništvo BiH za razliku od Kljuića i Izetbegovića. Objasnivši da želi ”nakon stabilizacije prilika da se povuče iz politike u profesiju”, Karadžić je rekao da su u međuvremenu njegove ambicije “u stranci, a ne u vlasti”.
U stranci je odlučeno da kandidati za Predsjedništvo budu ugledni fakultetski profesori Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Koljević je odbio funkciju, kao što je prethodno odbio preuzeti vodstvo stranke. Nakon dužeg dvoumljenja ipak je pristao. “Bio je oprezan, nije bio čak ni član stranke. Zadovoljavao ga je angažman u Savjetu za međustranačku saradnju SDS-a”, smatra Aleksa Buha.
Biljana Plavšić se nije dvoumila. Ulaskom u SDS prvi put je postala član neke partije. Do tada je nekoliko puta odbila članstvo u SKJ. Po nekim izvorima, njen nacionalizam je postao uočljiv nakon usavršavanja u Americi 1970. gdje se povezala sa srpskim lobijem. Godine 1990., kada je kandidovana za člana Predsjedništva, predložena je i za Akademiju nauka i umjetnosti BiH, ali je njenu kandidaturu osporio kolega sa Prirodno-matematičkog fakulteta, šef katedre za biologiju Avdo Sofradžija. “Kazao sam kako smatram da po naučno-stručnim kvalitetima ona ne zaslužuje da bude kandidirana.”
Službeni rezultati izbora objavljeni u novembru 1990. su pokazali da su na svim listama nacionalne stranke odnijele pobjedu nad partijama lijevog bloka. U Predsjedništvo ulaze iz redova Srba Biljana Plavšić i Nikola Koljević, Bošnjaci Fikret Abdić i Alija Izetbegović, Hrvati Stjepan Kljuić i Franjo Boras, te Ejup Ganić ispred Jugoslovena.
SDS uzima preko 90 posto srpskih glasova. Najviše glasova dobio je, prema izbornim jedinicama, u Banjoj Luci i Doboju. SDA pobjeđuje u najvećem procentu u Bihaću i Sarajevu, Tuzli i Zenici, a HDZ u Mostaru.
Kod izbora članova Predsjedništva, budući da je poštivana nacionalna zastupljenost, u Predsjedništvo nije izabran Nijaz Duraković koji je dobio više glasova od Stjepana Kljuića, Franje Borasa i Nikole Koljevića. “Kada sam se krajem 1990. obreo u tadašnjem Predsjedništvu Republike, zatekao sam se u jednoj vrsti aktivnosti o kojoj sam godinama, zajedno sa svojim prijateljima, uglavnom mislio najgore”, ispričao je kasnije Koljević. “Poslije sam shvatio kako je politika vještina osvajanja vlasti, manipulacija ljudima pomoću ’principijelne retorike’ i konačno jagma za lične privilegije pod plaštom opšteg interesa i sloboda”.
SDA ulazi u Parlament sa 87 poslanika, SDS sa 71, a HDZ dobija 44 poslanička mjesta. Zajedno, činili su oko 90 posto Parlamenta.
Zahvaljujući predizbornom inžinjeringu, u Titovom Drvaru je Franjo Boras osvojio više glasova od Ive Komšića, a u Širokom Brijegu je Biljana Plavšić potukla Mirka Pejanovića. “Neki mediji su prije izbora objavili da je Franjo Boras ustaški satnik i sada zamislite Srbe u Drvaru kako glasaju za ustaškog satnika!”, prokomentirao je glasanje jedan razočarani komunista.
Oko izbora predsjednika Skupštine vodile su se duge rasprave unutar SDS-a. “Milan Trbojević i Vojislav Maksimović nisu htjeli da se prihvate funkcije predsjednika Skupštine SRBiH. Između Krajišnika i pokojnog Marka Simića, rukovodstvo stranke se odlučilo za Krajišnika”, kaže Aleksa Buha koji, iako tada član Savjeta stranke i budući poslanik, ne zna da je Trbojević zapravo prihvatio mjesto predsjednika Skupštine. Trbojević se bavio advokaturom u vrijeme kada ga Karadžić ubjeđuje da “kao ugledni Srbin” prihvati funkciju. “Ja sam kao dugogodišnji sudija i advokat u Sarajevu bio poznat, ljudi su mogli po mom imenu da se opredijele. Nije bio uslov da budem član stranke da bi me stavili na listu”, kaže Trbojević koji je prihvatio mjesto predsjednika Skupštine. “Čestitali mi jedni drugima, izljubili se po našem običaju. A onda, kada je taj prijedlog saopšten kadrovskim komisijama SDA i HDZ-a i naišao na njihovo slaganje, onda je to u SDS-u promijenjeno”, kaže Trbojević koji je za imenovanje Momčila Krajišnika za predsjednika Skupštine saznao iz novina.
Iznenađeni Krajišnikovim izborom bili su i članovi Glavnog odbora SDS-a. Jednom od njih ostao je u sjećanju Karadžićev grleni smijeh kada je članovima odbora koji su bili iz Krajine i uporno insistirali da to mjesto pripadne njihovom čovjeku saopštio ime predsjednika Skupštine: “Dobili ste Krajišnika, ali iz Sarajeva.”
Karadžića i Krajišnika je vezivalo zajedničko zatvorsko iskustvo. Krajem 1982. Radovan je pravio kuću na Palama. Objekat na Kalovitim brdima su gradili radnici „Energoinvestove“ firme „Građenje“, a za izgradnju se pobrinuo Momčilo Krajišnik, tadašnji pomoćnik finansijskog direktora TAT-a, jednog od „Energoinvestovih“ OOUR-a. Troškove materijala i radova na objektu Krajišnik je knjižio na ime izgradnje acetilenske stanice koju je finansirao njegov OOUR. Kriminal je otkriven tako što je prilikom uknjiženja jedne fakture greškom upisan objekat na Kalovitim brdima umjesto “acetilenska stanica”. Krajišnik je na isti način gradio sebi kuću u rodnom selu Zabrđe pored Sarajeva. Uz novu trospratnicu je sagradio i pomoćne objekte u kojima je uzgajao svinje.
U Istražni zatvor u Sarajevu su privedeni u novembru 1984. Radnik državne bezbjednosti Bogdan Čelić, na molbu bivše supruge, Krajišnikove sestre Jagode, urgira u istražnom zatvoru “da pripaze Momu”. “To mi daje ideju da Krajišnika iskoristim da radi za nas. Pristao je da ’djeluje’ prema Srbima koje smo teretili za nacionalizam”, kaže Vlado Vašalić, tadašnji radnik SDB-a zadužen za operativno obezbjeđenje Istražnog zatvora koji je Krajišnika zaveo kao izvor uz karakteristiku - “poslušan”.
Osuđeni su 26. septembra 1985: Krajišnik na četiri godine zatvora i novčanu kaznu, Karadžić na trogodišnji zatvor i novčanu kaznu. Uslijedile su žalbe i ponovljeni postupci. Milan Trbojević je tada bio sudija Višeg suda. Donio je oslobađajuću presudu “na osnovu nedostatka dokaza”. “U predmetu se nije vidjelo da ima neku političku pozadinu. To je banalan predmet. Da li je neko napravio kuću iz svog džepa ili je plaćeno preko neke društvene organizacije”, tvrdi Trbojević. Konačno, nekoliko dana uoči osnivačke Skupštine SDS-a Viši sud u Sarajevu, kojim je predsjedavao Miroslav Gladanac, objavio je odustajanje od optužnice protiv Karadžića i Krajišnika.
Bilo je to vrijeme masovnih revizija sudskih postupaka i pomilovanja kada je većina osuđenih sebe prikazivala kao žrtve “represivnog komunističkog sistema”. Karadžić i Krajišnik su tako mogli biti imenovani na visoke političke funkcije. Sudijama će se odužiti kasnije. Trbojević će biti imenovan za prvog potpredsjednika srpske vlade, a Gladanac za republičkog javnog tužioca.
“Radovan je stalno pokušavao napraviti Krajišnika većim nego što jeste. Prilikom izbora Krajišnika kod Radovana nije presudilo samo poznanstvo i zatvor. Želio je imati nekog domaćeg u Sarajevu. Bez obzira što je godinama živio u Sarajevu, osjećao se kao Crnogorac, došljak. Imao je taj psihološki kompleks ili nesigurnost i htio je nekoga odavde. Iako je bilo i kvalitetnijih ljudi oko njega, Momčilo Krajišnik mu se učinio kao pravi domaćin”, kaže Maksim Stanišić, koji je umjesto Krajišnika imenovan za predsjednika Izvršnog odbora Sarajeva.Stanišić nije bio član stranke, ali je imao desetogodišnje radno iskustvo u Skupštini BiH i Skupštini grada.
Muhamed Bešić, ministar unutrašnjih poslova u vrijeme komunista, u svečanom je odijelu došao na sjednicu Skupštine na kojoj se trebalo vršiti imenovanje ministara prve postkomunističke Vlade. Na sjednici Kluba poslanika SDA je usvojen prijedlog da Bešić ponovo bude izabran za ministra unutrašnjih poslova. U zemlji koja je pretendirala na samostalnost, a koja je bila bez sopstvene vojske, imati mjesto prvog čovjeka policije značilo je imati jedan od instrumenata države pod svojom kontrolom. “Bešić je godinama radio kao predsjednik komisije za odnose sa vjerskim zajednicama i po tom osnovu je upoznao kasnije osnivače SDA i uspostavio dobru suradnju sa njima. Na funkciji ministra MUP-a on pomaže osnivačima SDA, naoružavajući ljude iz njihovog obezbjeđenja.
Slično se ponašaju i drugi funkcioneri MUP-a koji pomažu SDS, odnosno HDZ”, kaže Munir Alibabić koji je u vrijeme izbora zaposlen u analitici. “Mnogi dosjei su tada sklonjeni, zapravo odneseni iz MUP-a, recimo dosje oko ubistva Džemala Bijedića ili u vezi nekih zagraničnih slučajeva”, kaže on.
I dok traje preuzimanje vlasti, u MUP-u vlada psihoza među zaposlenim kako će se nova vlast ponijeti prema njima. Zejnil Vukas se sjeća: “Sjedili smo u kancelariji tadašnjeg predsjednika Općine Stari Grad Selima Hadžibajrića kada je ušao Munib Zahiragić i donio cedulju sa imenima kandidata za funkcije u policiji. Jedno je bilo - Alibabić. Pitao je Behmena: "Hadžija, šta je ovo? Ovdje na papiru se spominje zmija koja nas je najviše ujedala".
Behmen je odgovorio: "Neka je. To je profesionalac.” Alibabić još uvijek nije znao da li će, uopće, zadržati radno mjesto, a Bešić je bio siguran da će postati ministar. Međutim, na samom zasjedanju Skupštine Fikret Abdić ultimativno traži da mjesto ministra unutrašnjih poslova dobije Alija Delimustafić. “Delimustafić je obećao da će Abdiću pomoći oko ‘Agrokomerca’”, kaže bivši Abdićev suradnik, “a zajedno sa Delimustafićem iz ‘Cenexa’ je došao i Jure Pelivan koji je već bio penzionisan, a honorarno je radio u Delimustafićevoj firmi”.
Postoji još jedna verzija prema kojoj je Delimustafić postao ministar MUP-a, tako što se Abdić odrekao svog položaja predsjednika Predsjedništva koji mu je pripadao po osvojenim glasovima, a zauzvrat je tražio da njegov čovjek - Delimustafić bude ministar unutrašnjih poslova. U svakom slučaju, Izetbegović je postao predsjednik Predsjedništva, Momčilo Krajišnik predsjednik Skupštine, a Jure Pelivan predsjednik Vlade.
„Radi mira u kući i u želji da čim prije, uz obećanu pomoć, obnovim ‘Agrokomerc’ i privredu BiH prihvatio sam da se kao član Predsjedništva posvetim privredi i ekonomiji“, objašnjava Fikret Abdić zašto je odustao od svog, prema izbornim glasovima dobijenog mjesta, prvog čovjeka bosanskog Predsjedništva.
Zna se čiji barjak će se vijoriti Srbijom: Vuk Drašković
Savez u Bosni je naizgled bio sklopljen. Ministri prve demokratske Vlade su sjedili raspoređeni oko dugačkog stola. Na čelu je bio Jure Pelivan, sa desne strane Rusmir Mahmutćehajić, zatim Muhamed Čengić, lijevo su bili Miodrag Simović, Šahbaz Džihanović... Muhamed Čengić se sjeća: “Tokom svih sjednica su ministar za boračka pitanja, jedan penzioner iz Drvara i „mladi musliman“ Ismet Kasumagić spavali. Skrenem jednom Ismetu pažnju na to, kažem mu da se novinari smiju i pitam ga: Boga ti, šta radiš po svu noć? Kaže: ‘Sijelim’.”
Nekoliko dana nakon izbora Maksim Stanišić je zadužen da pripremi izlaganje za predsjednike i članove mjesnih odbora SDS-a i novoizabrane poslanike. U idiličnom zimskom ambijentu na Koranu 8. i 9. decembra je podučavao nove funkcionere. “Govorio sam o ustavnoj strukturi države i vlasti i polugama vlasti. Objašnjavao šta je država i kakva je metodologija rada u višestranačkom sistemu”. Po istom zadatku, prisutni su i Ranko Nikolić i Miodrag Simović. Simović govori o sudskom sistemu, stručno i nerazumljivo. “Približi to ljudima”, opomenuo ga je Karadžić prije nego što je napustio savjetovanje. “Radovan je bio prisutan u početku, poslije odlazi na sastanak sa Izetbegovićem. Pregovarali su oko podjele vlasti”, veli Stanišić i objašnjava kako je istovremeno sličan skup organizovala SDA na Bjelašnici. “Ima li pitanja?“, upitao je Stanišić na kraju. Delegacija iz Nevesinja se javila za riječ. “Zašto je Radovan na izborima u Srbiji podržao Miloševića, a ne Vuka Draškovića?“ “Ostavite to za kasnije, pričajmo o ovome”, zamolio je Stanišić. Međutim, tema o kojoj je govorio Stanišić prisutne nije interesovala, pa je savjetovanje završeno. „Oni uopšte nisu bili svjesni odgovornosti koju su dobili kada su uzeli vlast”, kaže on.
SDS je bio podijeljen na “vukovce” i “miloševićevce”. Vuk Drašković, lider najveće opozicione stranke u Srbiji, Srpskog pokreta obnove, je u predizbornoj kampanji, dok su oko njega lepršale četničke zastave, poručivao: “Srbijom će lepršati samo jedna zastava, srpska, a svako onaj ko uzme drugu ostaće i bez zastave i bez ruke.” Onima koji su u SDS ušli deklarišući se kao nacionalisti, ideologija SPO-a je bila mnogo draža. Milošević je za njih bio komunista, a komuniste su u BiH srušili.
Na decembarskim predsjedničkim izborima u Srbiji Miloševićevi protukandidati su bili, pored Draškovića, Ivan Đurić, Vojislav Šešelj, Sulejman Ugljanin... Milošević je izašao na izbore sa antiratnim parolama. I pobijedio. “Čestitam vam brilijantnu pobjedu na izborima. Vašim izborom ispunjena su očekivanja najvećeg dijela srpskog naroda u BiH da na čelo Srbije dođe sposoban državnik koji gaji odgovornost prema državi Srbiji, njenim građanima i svim Srbima van Srbije”, stajalo je u Karadžićevoj čestitki.
Iako se Karadžić sa Miloševićem već upoznao, još uvijek je susrete s njim ili Borisavom Jovićem, predsjedavajućim jugoslovenskog Predsjedništva, dogovarao Dobrica Ćosić.
Trijumfalna izborna pobjeda pokazala je da je SDS uspio postati pokret. Da je postao profitabilno preduzeće, pokazalo je vrijeme. Uz Momčila Krajišnika, najzaslužniji za to je bio Rajko Dukić, direktor privrednog giganta „Boksit“ iz Milića. Šef predstavništva „Boksita“, koje je bilo smješteno u sarajevskom hotelu „Holiday Inn“ je bio Mirko Krajišnik, Momčilov brat.
“Ispočetka smo plaćali ručak za neki skup SDS-a ili im odrađivali poslove na mašini”, objašnjava Dukić. “Tada smo napravili dva stranačka preduzeća – ‘Privrednik’ i ‘Javnost’. Osnovao sam ‘Javnost’ sa Miroslavom Toholjem i Duškom Kozićem. Nabavljali smo kioske iz donacija i opremu. Preko ‘Privrednika’ smo radili odgovarajuće poslove, trgovinu, gorivo, uzimali maržu 3 posto i tako smo finansirali stranku”, kaže Dukić negirajući da je zloupotrebljavao „Boksit“ u stranačke svrhe. “‘Boksit’ je jedno vrijeme imao cisterne i naftu koja je kupovana za ‘Privrednik’. Plaćana je i prodavana zvanično, državi je plaćan porez”. Mnogi su poklanjali novac stranci kao Siniša Koprivica, direktor firme ‘Koprivica-trade’. “Ja sam tri miliona maraka dao Karadžiću. Moram reći da on te pare nije tražio od mene. Ja sam otišao u vilu u ulici Đure Đakovića gdje je bio poslanički klub SDS-a. Tamo su se srpski poslanici sastajali, čini mi se utorkom i četvrtkom. Prvo sam im htio dati pet miliona maraka, jer su me naljutili neki privatnici Muslimani koji su davali novac svojim sunarodnicima u SDA... Finansirao sam SDS, doduše ne novcem koji sam na pošten način zaradio, ali to sam ja dao, to mi niko ne može poreći”, tvrdio je Koprivica.
Novac je zaradio tako što je naplatio automobile koje nikada nije isporučio kupcima zbog čega je kasnije osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Najveći finansijeri stranke u početku su bili privatni poduzetnici Danilo Veselinović i Jovan Tintor, zahvaljujući čemu su postali potpredsjednici Izvršnog odbora SDS-a.
Tintor je krajem osamdesetih suđen zbog “nacionalističkih ispada i remećenja javnog reda i mira”. “Bio je pun para. Novčanice su ispadale iz njegovih džepova”, sjeća se nekadašnji sarajevski sudija Svetislav Stanojević.m“Moljakali su za njega više puta, ali je ipak odležao presuđenih 45 dana”. Tintorova firma je radila unosne poslove za Srpsku pravoslavnu crkvu. Restauraciju četiri pravoslavna objekta Tintor je veoma skupo naplatio. Ustvari, tim novcem je Srpska pravoslavna crkva finansirala Obrovac i još nekoliko opština u Kninskoj krajini. Novac je u Krajinu proslijedio Tintor kroz odluku SDS-a o pomoći bratskim opštinama.
Slijedeći nastavak feljtona (vezama SPC sa SDS-om i o počecima naoružanja i prvim sukobima) objavljujemo u utorak, 24. novembra
e-novine.com - Prvi prijeratni demokratski izbori (5)
No comments:
Post a Comment