Genocidno, a naše | Tacno.net

Genocidno, a naše | Tacno.net

Nacionalizam, praćen navodnom potrebom za nacionalnom državom je
virus koji opsjeda većinu ljudi. To je samo svjedočanstvo da se nalaze
na vrlo niskim stepenicama evolucije. Zašto ih u istoj mjeri ne opsjeda
potreba za ljudskošću, ljubavlju ili empatijom? Jer ne mogu prevazići
sebe sama, stupanj svoje biološke i socijalne realnosti na kojem
egzistiraju, misleći da su ljudi. Samo “misleći”, jer je smisao te
riječi za njih nedohvatan. Koristoljublje lava, vuka, ili šakala tjera
ih na zločine, a i one pitomije pse koji su ih naslijedili, čuvajući
svoju vlast zivkanjem kojekakvih “svetinja”, privlači podjednaka pjesma.
Stado se uzajamno štiti – ponajviše primjerke skutrene u njegovom
središtu – tek prigodice, kad je baš neophodno, žrtvujući svoje članove.
Zar se ne skuplja u gomilu, ostavljajući one na rubovima izložene –
svjedno jel’ pravdi ili’ nepravdi. Evo, u “koloni sjećanja” na tragediju
Vukovara, vlasti i narod sudjeluju zajedno sa “čovjekom” (Merčep) kome
se sudi zarad ratnih zločina, otežući proces sve u nadi da će prije
osude umrijeti. Čega li se taj sjeća u “koloni sjećanja”? Kako je i sam –
sa svojim jaranima – prije vukovarskih događaja kojih se Hrvati
naveliko sjećaju, ubijao Srbe po istom gradu?! Odaje li i svojim žrtvama
počast iz invalidskih kolica? Sjeća li se “kolona sjećanja” i tih
događaja, ili ih gleda što prije zaboraviti? Jesu li već toliko
pokriveni zaboravom da mladima djeluju nevjerojatnom izmišljotinom,
poput osvajanja Mjeseca u što mnogi već sumnjaju?


Protiv virusa najčešće nema lijeka; čeka se da sam izumre, a to se
zbiva kad umru zaraženi. Nažalost, u međuvremenu umiru i sasvim zdravi –
oni koji se smiju nazivati ljudima.