Ante Marković bio je dijete Privredne reforme iz godine 1965. Titov režim suočio se s neodrživošću dotadašnjeg ekonomskog modela i privredne subjekte je u stanovitoj mjeri prepustio zakonima tržišta i realnom računovodstvu. Učinci su bili blagotvorni, možda i spektakularni. Zemlja je doživjela turistički boom, porasli su životni standard i kupovna moć, a na ulicama jugoslavenskih gradova pojavile su se, dotad nezamislive, saobraćajne gužve. S Privrednom reformom, koja se službeno tumačila i kao “uključivanje u svjetsku podjelu rada”, dovršen je i proces povratka Jugoslavije u zapadnu kulturnu hemisferu. Šezdesete godine bile su zlatno doba jugoslavenskog proljeća.
Marković je pripadao generaciji partizana i skojevaca koji su poslije rata završili studije i na valu Privredne reforme zamijenili stare komunističke direktore. Nova sloboda koju su uživali privredni subjekti otvarala im je prostor za kreativni menadžment i priliku da na licu mjesta saznaju sve o manjkavostima socijalističkog ekonomskog modela i o gvozdenoj logici tržišta. Bili su menadžeri sa zapadnim manirima, odlazili su na poslovne ručkove, govorili strane jezike, znali su da vežu kravatu, koristili su službene automobile i – što je najvažnije – bili su eksperti u svojem poslu. Izazivali su sablazan, isprva kod boljševičkih zamlata, a 1968. i kod studenata koji su se, iz nekog mističnog razloga, posebno užasavali upravo službenih automobila. Emerik Blum, direktorEnergoinvesta koristio je i helikopter o čemu su partijska rukovodstva raspravljala kao o slučaju.
Jasno, svi su novi privrednici bili članovi Partije, ali su na svoje staljinističke sudrugove gledali kao na nužno zlo, kao na zadanu realnost koju će evolucija sistema postepeno otplaviti, a činilo se da je sistem sposoban za evoluciju. U Partiji nisu vidjeli svetinju nego tek nezaobilaznu instituciju sistema jer za njih je business bio motor napretka, a u napredak su vjerovali. Disciplinirano su dolazili na sastanke partijskih ćelija, komiteta i centralnih komiteta jer su poštivali ritual, ali tamo im je bilo dosadno i klonili su se političkih rasprava. Politika je za njih bila neizbježna, ali i neozbiljna predstava koja mimoilazi suštinu jer za njih su samo proizvodnja i trgovina bile stvarne i životne. Bili su ozbiljni ljudi koji rade 24/7 i, iako su nominalno pripadali establishmentu i nomenklaturi, za politiku jednostavno nisu imali vremena.
Zanimljiva je moralna i psihološka evolucija kojom su se ti ljudi otuđivali od komunističke ideologije. Poslovni kontakti sa Zapadom i privredna svakodnevnica diskretno su ih upućivali na liberalizam u kojem su prepoznali sistem koji je, u odnosu na zahrđali socijalizam, bio upadljivo efikasniji u proizvodnji blagostanja i slobode. Istodobno, nova klasa jugoslavenskih menadžera je zbog svojeg racionalizma i skojevske mladosti ostala vjerna antifašizmu, a kao poslovni kozmopoliti koji su o tržištu naučili sve, bili su nezainteresirani za nacionalizam. Kombinacija njihovih prozapadnih, liberalnih sklonosti i komunističkog backgrounda učinila ih je i socijalno osjetljivima. U njihovim firmama radnici su imali dobre plaće. Kreativnom i racionalnom sjedinjenju ponajboljih sastavnica socijalizma i liberalizma historija nije dala priliku, čemu je pridonio i Titov odustanak od Proljeća početkom sedamdesetih godina.[1] U tom preokretu sposobni privrednici nazvani su tehnokratima, tehnobirokratima ili tehnomenadžerima. Bila je to opasna kvalifikacija koja je uništila karijere mnogih uspješnih privrednika, ali i jeftina demagogija koja je prijala masi samoupravljača bijesnih na direktorova službena putovanja i viski. Mnogo kasnije postat će jasno da slobodna i efikasna privreda, uopće zemaljske vrednote, podjednako sablažnjavaju i staljiniste i nacionaliste, zagledane u crvena praskozorja i nebeska carstva.
Iz današnje perspektive se takva tvrdnja doima bizarnom, ali politički racionalizam, liberalizam i kozmopolitizam u Jugoslaviji imali su najjače uporište u Savezu komunista. Ta je organizacija bila vrlo heterogena, podijeljena na liberalnu, staljinističku, nacionalističku i – možda najmanju – izvorno titoističku frakciju koja je zapravo kompromisno sažimala ostale frakcije. Opozicija se služila demokratskom retorikom iz taktičkih razloga, ali je pretežno bila nacionalistička ako ne i fašistička.[2]
Liberali u Partiji vjerovali su da sistem mogu polako i bezbolno promijeniti iznutra i to tako da ne dovedu u pitanje njegovo – civilizacijski neprocjenjivo – antifašističko i internacionalističko nasljeđe. S razlogom su strahovali da bi nagla demontaža sistema stvorila vakuum koga će ispuniti nacionalisti. Ante Marković bio je paradigma takve političke taktike.
Pod njegovim vodstvom Rade Končar postao je brand za lokomotive, transformatore, generatore i bijelu tehniku. Mnoge jugoslavenske tvrtke koje su šezdesetih godina ustrojili “tehnokrati” Markovićevog kova uživale su ugled na evropskom i svjetskom tržištu tako da stereotipna predodžba o slaboj kvaliteti jugoslavenskih proizvoda zaslužuje pažljivo preispitivanje. Končar je bio dovoljno velik da ga je poštedjelo i sustavno uništavanje hrvatske industrije devedesetih godina. Čak ni nepoćudni naziv tvrtke nije promijenjen.[3]
Osamdesetih godina Ante Marković je obnašao najviše državne dužnosti u Hrvatskoj. Bio je predsjednik vlade i predsjednik republike.[4] Karakteristično je da nikada nije obnašao visoku partijsku funkciju, ne računajući ritualno članstvo u centralnom komitetu. U doba dok se Srbija gušila u vrtlogu fašistoidnih mitinga i dok je Slovenija lutala između demokratizacije, nacionalizma i oksimorona demokratskog nacionalizma, hrvatska politika bila je smirena i konstruktivna. To pragmatično odbijanje da se pristane na diskurs sukoba, nacionalisti će kasnije prezrivo nazvati “hrvatskom šutnjom”. Sâm Marković bio je posvećen pokušajima da hrvatsku privredu spasi od ekonomskog kaosa i vješto je izbjegavao političke teme čime je slao jasnu poruku koju su rijetki shvatili: racionalna ekonomija je stvarnost i život; politički iracionalizam je opsjena i smrt.
Bio je nedvojbeno najbolji kandidat za predsjednika savezne vlade. Milošević je forsirao svog pouzdanika Borisava Jovića i pristao je na Markovića (izbor predsjednika vlade bio je nemoguć bez pristanka svih republika i pokrajina) tek kada mu je za ministra unutrašnjih poslova lukavo podmetnuo narodnog heroja Petra Gračanina. Marković će kasnije reći kako se nije mogao oduprijeti ulasku Titovog generala u vladu u kojoj će Gračanin, uz Veljka Kadijevića, odigrati ulogu Miloševićevog Trojanskog konja.
Proguravši Zakon o poduzećima kroz saveznu skupštinu, Ante Marković je 1989. tiho ukinuo socijalizam u Jugoslaviji. Tim zakonom, koji je bio jedan od najliberalnijih trgovačkih zakonika u Evropi, legalizirano je neograničeno privatno vlasništvo nad takozvanim “sredstvima za proizvodnju”. Hiljade građana zaposjelo je sudske registre gdje su upisivali osnivanje svojih malih tvrtki. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj tog preokreta koga mnogi nisu bili svjesni, a neki su ga svjesno ignorirali jer je nastupajuću nacionalističku i antikomunističku histeriju činio izlišnom i deplasiranom.
Spram te histerije Marković se ponašao jednako kao u zlatno doba Končara kada je zaobilazio prepreke kojima je partija pokušavala dokinuti logiku zdravog poslovanja. Računao je da će nacionalisti ispasti smiješni u ogledalu slobodne trgovine i, uopće, slobodnog društva posvećenog proizvodnji života. Suzdržavao se od političkih poruka, ali je upravo time eksplicitno poručivao kako se bavi Suštinom i nema vremena za gluposti dok su nacionalističke zamlate celivale mošti i dok su cmizdrile nad licitarskim srcima. Mnoge naknadne analize to su mu pripisivale kao grešku, čak i kao politički amaterizam, ali Marković je znao da je dijalog s nacionalistima nemoguć, da oni govore nekim drugim, nestvarnim, šamanskim jezikom i da je ponajbolje dopustiti im da ispadnu smiješni. Nije imao izbora nego da protiv nacionalista igra va banque tako što je govorio jezikom razuma i blagostanja. Pokušavao je dobiti na vremenu. Doista, građanima Jugoslavije trebalo je dati vremena da se naviknu na privatnu inicijativu, slobodno raspolaganje devizama, portugalska vina, danske sireve i pravi, nepatvoreni Marlboro i da s konvertibilnom plaćom u džepu shvate kako se iza nacionalističke slatkorječivosti krije priprema grabežnog ubojstva. Ne treba zaboraviti da Marković nije bio zadrti liberal već je iz deviznih rezervi – a bile su među najvećima u Evropi – planirao odvojiti milijardu dolara za socijalno zbrinjavanje radnika koji bi zbog likvidacije nerentabilnih socijalističkih poduzeća izgubili posao. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević shvatili su da moraju stupiti u akciju i da ishod ovisi o timingu.[5] Znali su da će biti zatečeni poput anakronih i prilično suvišnih strašila ako demokratskoj, liberalnoj i građanskoj Jugoslaviji koja se rađala, ostave dovoljno vremena da se stabilizira. Većina građana nije shvatila, nije željela shvatiti, ili im nije bilo dopušteno da shvate, da su nepunih deset mjeseci živjeli u Trećoj Jugoslaviji: od decembra 1989., kada je Marković u saveznoj skupštini pokazao novčanice konvertibilnog dinara, do septembra 1990., kada je s donošenjem Miloševićevog ustava Jugoslavija prestala postojati.
Propagandna sotonizacija savezne vlade bila je prikladna, predvojnička priprema za rat, a samo rat je nacionaliste mogao spasiti i od Ante Markovića i od evropske civilizacije i od demokracije, riječju: od gubitka vlasti. Rat je bio njihov window of opportunity koga nisu smjeli propustiti i zato su djelovali brzo i efikasno. Znali su da bi propuštanjem te prilike zauvijek nestali s historijske scene i da bi ostali zapamćeni tek kao bizarna anomalija. Da nisu uspjeli – i nemojmo nikadazaboraviti da je postojala šansa da ne uspiju – neki gradovi i mnogi ljudi ne bi ni znali da su im prijetili razaranje, smrt i carstvo nebesko.
Hvala Vam gospodine Predsjedniče. Učinili ste sve što je bilo moguće. Nacionalisti su ionako pobijedili već kada su ispalili prvi metak.
Peščanik.net, 29.11.2011.
[1] Nije isključeno da je taj preokret bila Titova koncesija Moskvi kojom je ublažio intenzivan sovjetski pritisak nakon invazije Čehoslovačke, a možda i sovjetsku vojnu intervenciju.
[2] ”Pretežno” stavljam u kurziv da ne bih uvrijedio one časne i rijetke pojedince koji zbog svojih dubokih i iskrenih demokratskih uvjerenja nikada nisu bili komunisti ali su još više i s pravom prezirali nacionalizam.
[3] Osim Končara, Tuđmanov režim nije, primjerice, dirao ni u nazive Kraša, Gredelja, Đure Đakovića i Trećeg maja.
[4] Službeno: predsjednik Izvršnog vijeća Sabora i Predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske.
[5] O žurbi i panici koje su Markovićevi uspjesi izazvali u Miloševićevoj vrhušci dovoljno govori dnevnik Borisava Jovića. Zanimljivo je da je Tuđman u vrijeme svoje predizborne kampanje 1990., lukavo podržavao Markovića. Kasnije je svojem režimu pripisivao ekonomske uspjehe savezne vlade, posebno likvidaciju socijalizma, čime je stvorio historijski zanimljivu konfuziju. Danas je nemoguće utvrditi koliko je to švercanje u Markovićevom vlaku pridonijelo izbornom uspjehu HDZ-a 1990. Tuđman je kritiku Markovića prepustio televiziji i histeričnom Vladi Gotovcu koji je na samo spominjanje bilo čega jugoslavenskog gubio kontrolu nad sobom. General Kadijević znao je da bi demokratizacija Jugoslavije dokinula sakrosanktni položaj vojske. Za njega je Marković bio “kurvin sin”, a u Velikoj Srbiji je vidio prikladno utočište za svoje tenkove i – doslovno – armiju bandoglavih i zločinu sklonih budžetskih parazita.
