Mesa o Bosnjacima

TUZLARIJE - TUZLA OVIH DANA

Beznadezna povijest Ahmeda Nurudina

"Slucaj Mesa" bio bi tek predvidljivi nastavak bljutave sapunice o "opredjeljivanju" bosanskih, prvenstveno bosnjackih pisaca, da u sebi ne krije i premise aktualne drame ovoga naroda, kojeg su upravo Selimovicevi beogradski mentori u proteklome ratu doveli do grobne rake

Pise: Mile Stojic

Mesa o Bosnjacima

---

"Zar nije malo netipicno da najveci srpski roman dvadesetog stoljeca pocinje s bismillom?" Ovako je rahmetli Alija Isakovic sarkasticno rezimirao veliku "akademsku" raspravu na temu "Ciji je pisac Selimovic - srpski ili muslimanski", zucnu paraliterarnu diskusiju koja se vodila koncem osamdesetih na stranicama beogradskih listova, poglavito Nina i Knjizevnih novina, a koja ni danas nije zakljucena. Mesa Selimovic (1910-1982) u to vrijeme vec se bio preselio na ahiret, a svadja o nacionalnoj atribuciji njegova opusa tek se pocela zahuktavati, da bi malcice utihla u praskozorje rata. "Slucaj Mesa" bio bi tek predvidljivi nastavak bljutave nadaljevanke o "opredjeljivanju" bosanskih, prvenstveno bosnjackih pisaca, da u sebi ne krije i premise aktualne drame ovoga naroda, kojeg su upravo Selimovicevi beogradski mentori u proteklome ratu doveli do grobne rake. Mesino ime postalo je nekom vrstom paradigme Beogradu pozeljnoga bosanskog muslimana, "postenog Srbina muhamedanskoga verozakona", tako da je u ratu protiv Bosne i Hercegovine, nedavno okoncanom, jedna cetnicka postrojba nosila njegovo ime. Njegova literarna tema i opsesija - covjek i vlast - proizisla je iz njegove vlastite biografije i sudbine. Selimovic je cijeli zivot proveo u opasnoj blizini politike, koja ga nece ostaviti na miru cak ni poslije njegove zemaljske smrti. Jedna nerazjasnjena smrt Iako je, poput Andrica, bio uvjereni Jugoslaven, Selimovic, cini se, nije imao onu vrstu lukavosti i opreza, onog poljskog ketmana u odnosu prema politici, koju je fra Ivo bio razvio do paroksizma. Kao potomak ugledne begovske familije, Mehmed Selimovic ce se ukljuciti u partizanski pokret, i kao mladi oficir s pobjednicima umarsirati u rodnu Tuzlu 1945. godine. Nije nimalo cudno da su njegove prve price (Prva ceta, Tisine) bile uokvirene tadasnjom partijskom estetikom, tzv. teorijom odraza, po kojoj je knjizevnost samo transmisija "visih" partijskih istina. Medjutim, njegovo prvo razocarenje u narodnu revoluciju nastupit ce odmah nakon rata, kad dozivljava egzekuciju brata, takodjer visokog partijskog funkcionera, koji bijase zrtvom neke unutarpartijske intrige. Iako ovaj slucaj nije nikada oficijelno razjasnjen, kod mladog agitpropovca Selimovica stvorit ce prve sumnje. Ali, svejedno, on ce i dalje djelovati u partijskim organima, najcesce kao sef kojekakvih komisija za kulturu, sto ce mu donijeti brojne istaknute funkcije u javnome zivotu - od mjesta predavaca na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, direktora Drame Narodnog pozorista, pa sve do mjesta glavnog urednika tadasnjeg drzavnog izdavaca "Svjetlost". O smrti brata on ce prvi put progovoriti u svom romanu Pet zlatnih ptica, koji je 1965. poceo izlaziti kao podlistak u sarajevskom knjizevnom casopisu Zivot, da bi godinu dana kasnije bio otisnut ukoricen pod naslovom Dervis i smrt. Drugi veliki sukob s Partijom Mesa ce dozivjeti pocetkom sedamdesetih, kad se nakon sloma Rankovica pocinje redefinirati bosanskohercegovacko nacionalno pitanje, preciznije, kad u politicki zivot ulazi jedan novi politicki pojam - nacija Muslimani. Premda je cijelim svojim bicem, i literaturom, bio uronjen u muslimansku kulturnu bastinu, Selimovic novu naciju s tim imenom nije prihvatao. Tadasnja mlada partijska nomenklatura, predvodjena Brankom Mikulicem, Hamdijom Pozdercem, Hasanom Grabcanovicem, imala je velikih okapanja zbog novog postbrijunskog partijskog kursa, ne samo u svojim redovima (famozna diferencijacija s Osmanom Karabegovicem i Avdom Humom) nego i medju samom muslimanskom inteligencijom. Neki znacajni intelektualci muslimanske provenijencije nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti osnivanje nove nacije, pa je nastavljeno javno "opredjeljivanje". Pjesnik Mak Dizdar i sociolog dr. Esad Cimic vec su se bili opredijelili kao Hrvati, a knjizevnici Husein Tahmiscic i Mesa Selimovic kao Srbi. Cimic je tim povodom u jednom novinskom intervjuu izjavio: "Ja sam Hrvat i ne mogu nacije mijenjati kao kosulje. Muslimani su zakasnili da budu narod i preuranili da budu nacija." Bio je to velik udarac partiji, pogotovu sto ni Cimic ni Selimovic nisu smatrani slobodnim strijelcima, vec su imali velikoga autoriteta kako u javnosti, tako i u samom Savezu komunista. Zbog cinjenice da je roman Dervis i smrt dozivljavao veliki citateljski uspjeh i bio ovjencan tadasnjim najvecim jugoslavenskim priznanjima (nagrada za najbolji roman koju je u ono vrijeme dodjeljivao utjecajni beogradski politicki list Nin, Njegoseva nagrada itd.), ideoloski sukob sa Mesom u pocetku nije bio otvoren. Radilo se o nekakvoj proceduri. Autor Dervisa tvrdio je da ga novo rukovodstvo ne poziva na sjednice Centralnoga komiteta, mada su se partijski kuriri kleli da su mu pozive dostavljali. Selimovic je, zapravo, vec bio donio odluku da izidje iz epicentra vlasti ("najvecega od svih ljudskih poroka", kako je napisao u Dervisu) i na neki nacin mu je odgovaralo da bude zrtvom "partijskih dogmatika", kako su novo bosansko rukovodstvo krstile novine koje su nagradile povijest o Ahmedu Nurudinu. Pakt sa tvrdim srpstvom Putanja razocaranog vjernika Dogme vodila ga je u narucje onih koji su Partiju napadali iz posve drugih razloga - zbog politicke afirmacije naroda kojemu je sam pripadao. Tek sto se slegla prasina oko njegova intervjua katolickom dvotjedniku Glas koncila, gdje je afirmirao ideju da su literatura i religija dva komplementarna podrucja (sama cinjenica da jedan ugledni partijski intelektualac ispovijeda za katolicki list u to vrijeme bila je sokantna, a da ne govorimo o iznesenim heretickim tezama da religija nije nikakav opijum za narod, vec iskonska covjekova potreba za spasenjem!), on je u beogradskom nacionalistickom listu Knjizevne novine izjavio da se ne osjeca Muslimanom u etnickom odredjenju, nego Srbinom. Tu tezu potkrijepio je i vlastitom porodicnom genealogijom, obznanivsi tad i svoje clanstvo u "Srpskoj knjizevnoj zadruzi", koja je tad vrijedila kao stozerna institucija tzv. tvrdoga srpstva. Ove njegove izjave ponovno su u beogradskoj javnosti potakle rasprave o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, gdje se Selimovicev slucaj tretirao kao principijelnom zrtvom antisrpske zavjere. O samoj, pak, izjavi kolale su u kuloarima mnoge price: jedni su tvrdili da je ona rezultat njegove ambicije da dobije Nobelovu nagradu, vjerujuci da put do Stockholma vodi preko Beograda, drugi su, pak, tvrdili da je pisac napravio ustupak svojoj suprugi Darki, koja je potjecala iz srpske vojnicke familije, dok su treci objasnjavali da je izjava stvar njegove povrijedjene tastine i revolta prema Partiji, koja mu je oduzela brata. Mikulic-Pozdercev politbiro u to vrijeme nalazi na brojne opstrukcije svoje nove nacionalne politike - Antologija muslimanske knjizevnosti Biserje, koju Alija Isakovic tih godina objavljuje u Zagrebu, biva napadnuta na drzavnoj televiziji kao nacionalisticki projekt i, na osobnu intervenciju Mikulicevu, autor biva spasen hapsane. Bitka za afirmaciju Muslimana, medjutim, vec traje kao historijski proces kojemu klip pod tockove baca najveci tadasnji zivi muslimanski pisac - Mesa Selimovic. U oficijelnom razgovoru koji s piscem Dervisa vode tadasnji sekretar "izvrsnog komiteta" Hasan Grabcanovic i partijski pisac Mladen Oljaca u svrhu "idejnih razjasnjenja" malo ce toga biti razjasnjeno, osim cinjenice da je Selimovic odlucio dalje koracati sam. Teski kamen koji ce tad zbaciti sa vrata bit ce, mimo autorove volje, objesen na vrat njegova vlastitog naroda. Partija ulazi u otvoreni klinc - njezin tadasnji ideolog dr. Fuad Muhic na stranicama Oslobodjenja pocinje serijal tekstova o Mesi, u kojemu pisca optuzuje da, optirajuci za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Selimovic ne odgovara na ove kritike, nego pakira kofere i preseljava u Beograd. Osveta Piscevo preseljenje dobija sasvim paradoksalne konotacije. Sarajevski estradni pjesnik, tadasnji prijatelj, a u ratu savjetnik Radovana Karadzica, Rajko Nogo u beogradskoj Politici daje izjavu kako je Mesin slucaj tek dokaz vise o progonu uglednih Srba iz Sarajeva, sto ce biti teza s kojom je paljanski psihijatar poveo rat protiv grada. Sarajevo odgovara surovo - polemike oko Selimoviceva odlaska list Oslobodjenje zakljucuje bijednim komentarom u kome se mijesaju noge i glave: "Kad mozemo bez Sliskovica i Halilhodzica, mozemo i bez Mese." Sam Selimovic jednu sezonu u Beogradu prima odlicja i pocasti, da bi samo koju godinu kasnije bio prepusten potonucu i zaboravu. U Beogradu za zivota publicira knjigu prica Ostrvo, potom, shrvan godinama i bolescu, umire 1982. godine. Nad grobom partizana Selimovica cetnicki sin i ideolog Matija Beckovic odrzao je jedan ostrascen i svakog pijeteta lisen govor. Ali, mracne igre nastavljaju se i nakon pisceve smrti. Fenomen opredjeljivanja muslimanskih pisaca dr. Rasim Muminovic komentira logikom da se covjek "moze opredijeliti samo za ono sto nije, nikako za ono sto jest". Medjutim, pisceva supruga Darka, nositeljica autorskih prava, osporava stampanje Dervisa i Tvrdjave u ediciji Bosanskohercegovacka knjizevnost u 50 knjiga, koju sredinom osamdesetih pokrecu udruzeni bosanskohercegovacki izdavaci, jer se njen muz "opredelio za srpsku literaturu". Sarajevske vlasti pokusavaju ispraviti svoj odnos prema velikom piscu, postavljajuci u parku ispred "Svjetlosti" broncano poprsje Selimovicevo, koje je izvajao zagrebacki kipar Kosta Angeli Radovani. Taj spomenik je, uz prisutnost brojnih Sarajlija, te pisceve udovice i kceri, otkrio autor ovih redaka, jednog jesenjeg dana 1988. godine, a srusili su ga nepoznati pocinioci tokom opsade grada. Mozda je ruka koja ga je rusila bila vodjena spoznajom da su najveci prijatelji velikog pisca, Cosic i Karadzic, Beckovic i Nogo, gradu Sarajevu pokusavali zavrnuti siju. Odnos prema Selimovicu nije se u bitnome popravio ni dolaskom sadasnje vlasti - prozaik Nedzad Ibrisimovic tesko je optuzio njegovu knjizevnost, tvrdeci da ona iznevjerava vjerske principe islama. Sarajevo tako nastavlja bezdusnu igru sa svojim velikim sinovima, koju, obicno, oni sami prvi zapocinju. Danas kad spominjemo devedesetu godisnjicu rodjenja autora beznadne povijesti o Ahmedu Nurudinu, zakljucimo ovaj tekst rijecima njegovim: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, historije, cjelokupnog zivotnog iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje. Vidjena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i sa ljubavlju, koju zasluzuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen historijom kao Bosanac. Sta se sve kroz stoljeca nakupilo u tim ljudima! Osjecanje vlastite neodredjenosti, tudje krivice, teske historije, neizvjesne buducnosti, straha od promjene, zelje za dobrotom i humanoscu koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ogranicenja, i cestih razocarenja koja su radjala mrznju. To su veoma slozeni i zamrseni ljudi i tesko ih je razrjesavati po prvom vidjenju i po spoljasnjim utiscima."

Mesa o Bosnjacima

"Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav. Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano meki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti."