e-novine.com - Deklaracija o pomirenju sa nacionalističkom sudbinom: "Srpske žrtve u Skupštini Srbije
Deklaracija o pomirenju sa nacionalističkom sudbinom
Piše: Stipe Sikavica
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: BETA/Nenad Petrović
Deklaracijom o srpskim žrtvama se po drugi put u biti omalovažavaju srebreničke žrtve (prvi put su skrnavljene u Deklaraciji srpskog Parlamenta o žrtvama u Srebrenici zato što je u njoj namerno izostavljena suština, a koja je sažeta u reči 'genocid'), jer se ovim dokumentom uspostavlja nekakav balans među svim ratnim žrtvama, a ujedno se podilazi srBskim nacionalistima
Ovdašnja oficijelna politika ih naziva huliganima, banditima, ekstremistima, nasilnicima i slično tome; međutim, po svemu dudeći, oni su gotovo u bukvalnom smislu vojnici jurišnog odreda srpske desnice. Otuda je čak i na skorašnjoj raspravi u Narodnoj skupštini (na dnevnom redu Deklaracija o zločinima nad Srbima u ratovima devedesetih) bila i te kako naglašena eufemistička crta i u nazivu i u rušilačkom dejstvu ovih jurišnika: te da su to 'mladi ljudi', 'naša deca', tako reći nevinašca Božija; te da je njihova 'reakcija' samo 'spontani izraz nezadovoljstva', i tako redom. Ali, nije reč samo o tim eufemizmima i minimalizaciji vandalskih učinaka rečenih specijalaca, nego se i središnjica skupštinske rasprave o pomenutoj Deklaraciji odvijala baš na fonu razumevanja 'naše dece' i opravdavanja 'spontanog izliva njihovog nezadovoljstva'. Štaviše, koliko god se činilo paradoksalnim, i sadržaj same Deklaracije ide na ruku ovim 'mladim i naivnim dušama'.
To da je Deklaracija besmislena, dakle i glupa, jasno je valjda svima kojima Bog ili priroda nisu oduzeli moć zdravog rasuđivanja, i bespredmetno je raspravljati o toj njenoj dimenziji. Državni činovnici tvrde kako je to 'komplementaran dokument sa Deklaracijom o osudi zločina u Srebrenici'. Taman posla. Njome se po drugi put u biti omalovažavaju srebreničke žrtve (prvi put su skrnavljene u Deklaraciji srpskog Parlamenta o žrtvama u Srebrenici zato što je u njoj namerno izostavljena suština, a koja je sažeta u reči 'genocid'), jer se ovim dokumentom uspostavlja nekakav balans među svim ratnim žrtvama, a ujedno se podilazi srBskim nacionalistima. Najposle, nisam baš siguran da se na ovaj način izražava pijetet i prema srpskim žrtvama. S druge strane, sam naziv 'Deklaracija Narodne skupštine Republike Srbije o zločinima počinjenim nad pripadnicima srpskog naroda i građanima Srbije' je, najblaže rečeno, problematičan. Onaj mali veznik 'i' (ako dobro razumem srpski jezik) čini jasnu distinkciju između etničkih Srba i 'građana Srbije'. Što će reći: a) da etnički Srbi nisu građani; b) da su 'građani Srbije' drugorazredni stanovnici države Srbije u odnosu na njeno srpsko etničko stanovništvo.
Skupštinska rasprava o pomenutom dokumentu posebna je tugaljiva priča. Gospođa Nada Kulundžija je bila valjda zadužena da u debati brani čast predlagača Deklaracije. Ali, ona je ostala nejaka pred verbalnim naletima s desnog krila koje su predvodili radikali Nemanja Šarović i Zoran Krasić i deesesovci Jovan Palalić i dr Slobodan Samardžić koji su, po ko zna koji put, opetovali svoje poznate teze (sa mnogima se, nažalost, podudaraju i stavovi Demokratske stranke): da je rat u Jugoslaviji devedesetih bio građanski; da su ga izazvali separatisti nasilnim otcepljenjem; da je u tom ratu srpski narod samo branio svoja vekovna ognjišta i da je najviše stradao; da bi trebalo da se Srbima izvini i Brisel zbog bombardovanja, a da se Hrvati ne mogu nikada iskupiti za Jasenovac i Gradišku Staru; da Srbija ne treba da se priklanja ni Severnoatlantskom savezu ni Evropskoj uniji, nego Rusiji, i tako do kraja strpljenja čitaoca.
E, pa ne služi baš na čast ni koalicionim partnerima demokrata, niti Čedinim LDP-ovcima, niti Čankovim socijaldemokratama što su u kakofoniji na skupštinskoj raspravi ostavili Nadu bezmalo usamljenu pod unakrsnom paljbom korifeja srpske desnice. Misli li neko da ta verbalna nadmoć u Skupštini neće imati čak snažnu rezonancu upravo među huliganima, banditima ili kako li ih sve zovu!?
Photomontage: Instruktor
Iz najsvežijih izjava zvaničnika iz redova demokrata i njihovih koalicionih saveznika, između redova se može iščitati poruka kako taj vladajući tabor nema nikakve veze sa divljanjem besprizornika o kojima govorimo. Neće biti da je tako, jer su upravo Demokratska stranka i njen aktuelni šerif i negovali i zalivali taj korov svojim činjenjem i nečinjenjem. Recimo. Ni oni nisu u stanju niti pokazuju ikakvu volju da jednom razvežu srpski ratni prtljag. Jesu li pre sadašnje garniture gotovo sve bitne poluge vlasti prepustili Koštunici, iako ovaj i njegovi jedva što su imali minimalnu podršku elektorata? Jesu. Jesu li Boris Tadić i Ivica Dačić potpisali Deklaraciju o političkom pomirenju između partija koje predvode? Tako je. Nisu li prvaci SPS-a uskočili na mnoge isturene političke i privredne funkcije, iako se socijalisti nikada nisu pokajali i izvinili građanima za sve nevolje i nepravde koje su im činili za Miloševićevog zemana? Odgovor je takođe potvrdan. Da li su ikada makar i pomenuli da je nužno istražiti političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića? To nije zabeleženo. Da li je Dobrica Ćosić i nadalje ideolog Srbije? Naravno. Jesu li i zvanično izjednačeni četnici i partizani, pri čemu je antifašistički pokret u Srbiji skrajnut u beznačaj? Ni to se ne može poreći.
I opet se zapletoh u to odvratno nabrajanje. A htedoh još reći: ne može se u Evropu uz ljubakanje sa Miloradom Dodikom i sa Ratkom Mladićem u bekstvu, kome su službe i policija stalno na tragu, ali nikako da ga uhapse.
star
- Sent using Google Toolbar"
Monday, October 18, 2010
intervju: Braco Dimitrijević | zokster
intervju: Braco Dimitrijević | zokster: "cotton's picture
By cotton - Posted on October 18th, 2010
Sarajliju Bracu Dimitrijevića proglašavaju za jednog od najutjecajnijih umjetnika današnjice. Prava je privilegija kada njegova djela možete pogledati praktično 'u komšiluku', izložena u vašem gradu. Njegova izložba 'Budućnost posthistorije' koja je već sada dobila popularni naziv 'Venecijanske barke' postavljena je u Vijećnici, i to je prvorazredan kulturni događaj svjetskih razmjera.
I u ovom slučaju dešavao se sličan scenarij kao i do sada kada su u pitanju djela od izuzetne vrijednosti za cijelu državu BiH: kultura nije ničija odgovornost osim ako u njoj lokalni moćnici ne pronađu svoj sitni interes. Baš kao što državne institucije nisu podržale 'barke' u njihovoj plovidbi na Venecijansko bienalle 2009. godine kada ih je vidjelo preko 40.000 ljudi i gdje su proglašene za jednu od najznačajnijih izložbi, tako je bilo i u slučaju njihovog postavljanja u Vijećnici. S izuzetkom Grada Sarajeva, podrška zvaničnika je izostala.
RadioSarajevo: Nije bilo lako ni Vama, a ni Ars Aeviju organizirati ovu izložbu. Kako se osjećate sada, kada je nakon Venecije postavljena u Sarajevu?
Dimitrijević: Moj osjećaj u vezi ove izložbe zapravo je „valterovski“. Sarajlijama će biti jasno o čemu govorim, a za ove koji su manje upućeni taj izraz se odnosi na duh otpora, da se nešto napravi u nemogućim uslovima. To je ono što druge sredine dobiju nekako glatko i što se dešava samo po sebi i u najprofesionalnijim uslovima. Moram ponovo istaći da se ta nadnaravna želja Ars Aevija da djeluje uprkos problemima potpuno poklapa i s mojim mentalitetom i željom da kultura postoji čak i u nemogućim uslovima. Ipak, ovo nisu nemogući uslovi. Mi smo dobili podršku Grada da koristimo ovu nevjerovatno važnu građevinu koja spada u evropsku i svjetsku baštinu
RadioSarajevo: Bivajući u prostoru Vijećnice, da li izložba 'Budućnost posthistorije' dobiva drugi ton u odnosu na Veneciju?
Dimitrijević: Sam ulaz u ovu Vijećnicu asocira na posljednju posjetu Franza Ferdinanda. Naša je i želja transformirati asocijacije na Vijećnicu koje su povezane sa tragedijama iz posljednjeg rata ili sa početkom Prvog svjetskog rata. Želimo da Vijećnica asocira na umjetnost i nešto poetično gdje barke lete po prostoru sa likovima koji su doprinijeli čovječanstvu, poput Nikole Tesle, Marinettija - futurističkog talijanskog umjetnika ili Franza Kafke.
RadioSarajevo: Na venecijanskoj postavci nije bilo cipela po podu, ovdje su izašle iz barki?
Dimitrijević: Ovdje ima to dvostruko značenje. Cipele koje su postavljene po podu predstavljaju to utočište nas umjetnika među Sarajlijama, a njih reprezentiraju ove cipele ovako okupljene. Dakle to nije asocijacija na neki progon, Holokaust, nego jednostavno na solidarnost i okupljanje Sarajlija u trenucima kada umjetnosti treba dati podršku.
RadioSarajevo: Ove je sedmice kulturna javnost BiH obilježena slučajem cenzure – kakav je vaš stav o cenzuri u umjetnosti i da li ste vi ikada bili njena žrtva?
Dimitrijević: Dobru umjetnost prati cenzura...
Moram reći da mi je neobično drago što je moja prijateljica Zana Marjanović dobila tu ulogu, ona je to meni povjerila ovog ljeta dok se za to još nije znalo. Tema jeste delikatna, međutim, ukoliko se govori jezikom humanizma o teškim temama, no ukoliko se prave izuzetna djela, onda nema razloga unaprijed ih cenzurirati. Taj stav se može izraziti nakon što je djelo napravljeno.
Moja prva asocijacija, kada sam naletio na tu vijest na televiziji, je bio film Liliane Cavani Il portiere di notte, (Noćni portrir) u kome Charlotta Rampling igra bivšu zatočenicu logora Auschwitz koja u jednom rimskom hotelu, dvadeset godina nakon drugog svjetskog rata, sreće portira s kojim je bila u ljubavnoj vezi. Dakle taj film je izuzetno bitan jer pokazuje koliko, zapravo, svi ti ljudski impulsi, uključujući ljubav, seks i sve ostalo, mogu nadjačati ideološke komponente svakodnevnog življenja.
Ako Angelina Jolie ima umjetničke snage i kapaciteta napraviti film koji može progovoriti i o toj tenziji ili pretapanju tenzije u nešto što je nadnaravno i nadrasta taj dehumanizirajući aspekt rata, onda neka napravi taj film pa da ga prokomentarišemo kasnije.
RadioSarajevo: Koliko odnos bh vlasti prema umjetnosti i kulturi koji je, nesumnjivo, maćehinski, predstavlja jedan vid cenzure, jedan vid sprječavanja umjetnika da rade svoj posao?
Dimitrijević: Jednostavno, nedostatak sredstava je uvijek najlakši izgovor ukoliko se ne žele ostvariti neka djela. Po mom mišljenju, to je nekako najbezbolniji vid da se nekome kaže da ne može napraviti neko djelo. Ja ne znam koja je strategija ovoga puta u pitanju, ali ja mislim da bi kulturne sredine uvijek morale imati jedan bitan dio sredstava izdvojen za umjetnost. Mislim da je današnja svjetska kriza, zapravo rezultat toga da nema dovoljno dijaloga između kreativnih ljudi i ljudi iz politike.
RadioSarajevo: Ovom se izložbom zvanično otvara teatarski festival Mess - kakva je veza vaše postavke i Messa?
Dimitrijević: Ja sam oduvijek zagovarao multimedijalnost umjetnosti i meni je nekako prirodno da se mi okupljamo. U nekim sam ranijim prilikama sudjelovao na teatarskim festivalima u svijetu, tako da mi je neobično drago da se poklopila okrugla godišnjica Messa sa mojom izložbom. Mess je izuzetno bitan, svjetski značajan festivala i po programu i po autorima, tako da će tu doći do razmjene i nas likovnjaka i ljudi iz teatra.
RadioSarajevo: Kako Vi, kao otac konceptualne umjetnosti, gledate na nova tehnološka dostignuća koja milionima ljudi omogućavaju da budu viđeni i prepoznati. Podsjetimo se Gugenheimovog konkursa za YouTube umjetnike, npr.
Dimitrijević: Moja generacija je to pokrenula i ja sam osobno od prvog dana zagovarao sve medije. Ja sam bio prvi umjetnik koji je izašao u javni prostor sa portretima slučajnih prolaznika, tako da je to za mene jedan sasvim prirodan proces. Imam jednu opasku od tih prvih dana djelovanja u javnom prostoru, kao i u muzejskim prostorima, a to je da mediji nikad nisu sami garancija za demokratizaciu. Jedan lijepo zaokruženi i artikulirani rad može egzistirati podjednako u mramoru i bronzi isto kao na webu ili na nekom internetskom portalu. Sama tehnologija ne donosi progres nego razmišljanje oko nje.
RadioSarajevo: Da li koristite You Tube u umjetničkom radu?
Ne, ali nađem tamo neke svoje radove koje stave neki drugi ljudi.
RadioSarajevo: Pitat ću vas nešto o Vašim počecima – a radi se o jednom prilično duhovitom detalju – Vi ste, naime, svojedobno objavili oglas u novinama da prodajete konceptualnu umjetnost.
Dimitrijević: To je bio jedan utopijski ali i pragmatični momenat. Radi se o oglasu koji je sedamdesete godine objavljen u zagrebačkom Večernjem listu. To je bio tada najtiražniji list čije je subotnje izdanje imalo otprilike 4 miliona čitalaca. Ja sam htio ubaciti konceptualnu umjetnost kao sasvim novi pojam u taj oglasnik. A što se tiče praktične strane, znao sam da niko neće ništa od toga kupiti. I dan danas ljudi više vole ulja na platnu. Ali to je imalo neki svoj efekat u istorijskoj perspektivi.
RadioSarajevo: U kakvoj su vezi tadašnji „Slučajni prolaznici“ koji su prikazivali likove anonimaca – sa ovim radom u kojem su izloženi portreti ljudi koji su značajne historijske figure?
Dimitrijević: To je jedan logičan slijed i za mene je zapravo potencijalno svaki slučajni prolaznik i Franz Kafka i Kazimir Maljevič i Nikola Tesla. Nedavno me u Varšavi jedna mlada historičarka umjetnosti koja radi doktorat na temu mog rada, pri kraju intervjua na izlazu iz hotela pitala kako srećem slučajne prolaznike. Ja sam izvadio foto-aparat i rekao - sad ćeš sresti jednog varšavskog slučajnog prolaznika. Obično pitam osobu koja mi je najbliža u toj situaciji. Tako sam ugledao jednog čovjeka koji je bio poluokrenut leđima i prišao mu da ga pitam. On se okrenuo i u tom je trenutku nastala neka koreografija tjelohranitelja koji su se počeli pomijerati – to je bio predsjednički kandidati i bivši premijer Jaroslaw Kačinski. Grad je bio oblijepljen njegovim jumbo plakatima. Međutim, prolaznik je prolaznik.
Moja ideja ide na to da je, recimo Kafka, bio jedan najobičniji slučajni prolaznik, sve dok nije objavio prvu knjigu, a za života nije ni jednu. Ovaj Kačinski je već bio medijski lik, ali on ostaje za mene slučajni prolaznik, ja sam ga pitao da stane mirno i on je to prihvatio. Bio je fotografisan isto kao svi ostali slučajni prolaznici.
RadioSarajevo: Molim Vas za nekoliko riječi posthistoriji? Živimo li mi sada u njoj?
Dimitrijević: Ne živimo, jer posthistorija je jedno idealizirano vrijeme koje je sastavljeno od različitih vrijednosti. To je jedan model pluraliteta formi, pluraliteta različitih životnih modela koji egzistira. Recimo da posthistorija zasad postoji jedino u mojim umjetničkim djelima, odnosno u posthistorijskim triptisima, gdje djela izuzetne i materijalne i duhovne vrijednosti koegzistiraju sa svakodnevnim predmetima i elementima prirode.
RadioSarajevo: Iz bosanskohercegovačke vizure često imamo iskrivljenu sliku stvarnosti. Da li nam možete reći sa vašeg stanovišta umjetnika svjetskog glasa, ko su još ti bosanskohercegovački umjetnici koji su prizanti, o kojima se priča?
Dimitrijević: Ta formulacija – o kome se priča, na Zapadu je dosta neuobičajena. Ponekad se možda priča na nekim večerama... Ali postoji nekolicina svjetskih režisera, a iz moje branše to su umjetnici poput Nebojše Šerića Šobe, Maje Bajević, Šejle Kamerić i Danice Dakić... Ima tu desetak imena koja se pojavljuju i meni je neobično drago sretati te ljude i jednostavno vidjeti da se sarajevska likovna tradicija nastavlja i širi po svijetu.
vesna, radiosarajevo.ba
fotogalerija sa izložbe u Sarajevu
- Sent using Google Toolbar"
By cotton - Posted on October 18th, 2010
Sarajliju Bracu Dimitrijevića proglašavaju za jednog od najutjecajnijih umjetnika današnjice. Prava je privilegija kada njegova djela možete pogledati praktično 'u komšiluku', izložena u vašem gradu. Njegova izložba 'Budućnost posthistorije' koja je već sada dobila popularni naziv 'Venecijanske barke' postavljena je u Vijećnici, i to je prvorazredan kulturni događaj svjetskih razmjera.
I u ovom slučaju dešavao se sličan scenarij kao i do sada kada su u pitanju djela od izuzetne vrijednosti za cijelu državu BiH: kultura nije ničija odgovornost osim ako u njoj lokalni moćnici ne pronađu svoj sitni interes. Baš kao što državne institucije nisu podržale 'barke' u njihovoj plovidbi na Venecijansko bienalle 2009. godine kada ih je vidjelo preko 40.000 ljudi i gdje su proglašene za jednu od najznačajnijih izložbi, tako je bilo i u slučaju njihovog postavljanja u Vijećnici. S izuzetkom Grada Sarajeva, podrška zvaničnika je izostala.
RadioSarajevo: Nije bilo lako ni Vama, a ni Ars Aeviju organizirati ovu izložbu. Kako se osjećate sada, kada je nakon Venecije postavljena u Sarajevu?
Dimitrijević: Moj osjećaj u vezi ove izložbe zapravo je „valterovski“. Sarajlijama će biti jasno o čemu govorim, a za ove koji su manje upućeni taj izraz se odnosi na duh otpora, da se nešto napravi u nemogućim uslovima. To je ono što druge sredine dobiju nekako glatko i što se dešava samo po sebi i u najprofesionalnijim uslovima. Moram ponovo istaći da se ta nadnaravna želja Ars Aevija da djeluje uprkos problemima potpuno poklapa i s mojim mentalitetom i željom da kultura postoji čak i u nemogućim uslovima. Ipak, ovo nisu nemogući uslovi. Mi smo dobili podršku Grada da koristimo ovu nevjerovatno važnu građevinu koja spada u evropsku i svjetsku baštinu
RadioSarajevo: Bivajući u prostoru Vijećnice, da li izložba 'Budućnost posthistorije' dobiva drugi ton u odnosu na Veneciju?
Dimitrijević: Sam ulaz u ovu Vijećnicu asocira na posljednju posjetu Franza Ferdinanda. Naša je i želja transformirati asocijacije na Vijećnicu koje su povezane sa tragedijama iz posljednjeg rata ili sa početkom Prvog svjetskog rata. Želimo da Vijećnica asocira na umjetnost i nešto poetično gdje barke lete po prostoru sa likovima koji su doprinijeli čovječanstvu, poput Nikole Tesle, Marinettija - futurističkog talijanskog umjetnika ili Franza Kafke.
RadioSarajevo: Na venecijanskoj postavci nije bilo cipela po podu, ovdje su izašle iz barki?
Dimitrijević: Ovdje ima to dvostruko značenje. Cipele koje su postavljene po podu predstavljaju to utočište nas umjetnika među Sarajlijama, a njih reprezentiraju ove cipele ovako okupljene. Dakle to nije asocijacija na neki progon, Holokaust, nego jednostavno na solidarnost i okupljanje Sarajlija u trenucima kada umjetnosti treba dati podršku.
RadioSarajevo: Ove je sedmice kulturna javnost BiH obilježena slučajem cenzure – kakav je vaš stav o cenzuri u umjetnosti i da li ste vi ikada bili njena žrtva?
Dimitrijević: Dobru umjetnost prati cenzura...
Moram reći da mi je neobično drago što je moja prijateljica Zana Marjanović dobila tu ulogu, ona je to meni povjerila ovog ljeta dok se za to još nije znalo. Tema jeste delikatna, međutim, ukoliko se govori jezikom humanizma o teškim temama, no ukoliko se prave izuzetna djela, onda nema razloga unaprijed ih cenzurirati. Taj stav se može izraziti nakon što je djelo napravljeno.
Moja prva asocijacija, kada sam naletio na tu vijest na televiziji, je bio film Liliane Cavani Il portiere di notte, (Noćni portrir) u kome Charlotta Rampling igra bivšu zatočenicu logora Auschwitz koja u jednom rimskom hotelu, dvadeset godina nakon drugog svjetskog rata, sreće portira s kojim je bila u ljubavnoj vezi. Dakle taj film je izuzetno bitan jer pokazuje koliko, zapravo, svi ti ljudski impulsi, uključujući ljubav, seks i sve ostalo, mogu nadjačati ideološke komponente svakodnevnog življenja.
Ako Angelina Jolie ima umjetničke snage i kapaciteta napraviti film koji može progovoriti i o toj tenziji ili pretapanju tenzije u nešto što je nadnaravno i nadrasta taj dehumanizirajući aspekt rata, onda neka napravi taj film pa da ga prokomentarišemo kasnije.
RadioSarajevo: Koliko odnos bh vlasti prema umjetnosti i kulturi koji je, nesumnjivo, maćehinski, predstavlja jedan vid cenzure, jedan vid sprječavanja umjetnika da rade svoj posao?
Dimitrijević: Jednostavno, nedostatak sredstava je uvijek najlakši izgovor ukoliko se ne žele ostvariti neka djela. Po mom mišljenju, to je nekako najbezbolniji vid da se nekome kaže da ne može napraviti neko djelo. Ja ne znam koja je strategija ovoga puta u pitanju, ali ja mislim da bi kulturne sredine uvijek morale imati jedan bitan dio sredstava izdvojen za umjetnost. Mislim da je današnja svjetska kriza, zapravo rezultat toga da nema dovoljno dijaloga između kreativnih ljudi i ljudi iz politike.
RadioSarajevo: Ovom se izložbom zvanično otvara teatarski festival Mess - kakva je veza vaše postavke i Messa?
Dimitrijević: Ja sam oduvijek zagovarao multimedijalnost umjetnosti i meni je nekako prirodno da se mi okupljamo. U nekim sam ranijim prilikama sudjelovao na teatarskim festivalima u svijetu, tako da mi je neobično drago da se poklopila okrugla godišnjica Messa sa mojom izložbom. Mess je izuzetno bitan, svjetski značajan festivala i po programu i po autorima, tako da će tu doći do razmjene i nas likovnjaka i ljudi iz teatra.
RadioSarajevo: Kako Vi, kao otac konceptualne umjetnosti, gledate na nova tehnološka dostignuća koja milionima ljudi omogućavaju da budu viđeni i prepoznati. Podsjetimo se Gugenheimovog konkursa za YouTube umjetnike, npr.
Dimitrijević: Moja generacija je to pokrenula i ja sam osobno od prvog dana zagovarao sve medije. Ja sam bio prvi umjetnik koji je izašao u javni prostor sa portretima slučajnih prolaznika, tako da je to za mene jedan sasvim prirodan proces. Imam jednu opasku od tih prvih dana djelovanja u javnom prostoru, kao i u muzejskim prostorima, a to je da mediji nikad nisu sami garancija za demokratizaciu. Jedan lijepo zaokruženi i artikulirani rad može egzistirati podjednako u mramoru i bronzi isto kao na webu ili na nekom internetskom portalu. Sama tehnologija ne donosi progres nego razmišljanje oko nje.
RadioSarajevo: Da li koristite You Tube u umjetničkom radu?
Ne, ali nađem tamo neke svoje radove koje stave neki drugi ljudi.
RadioSarajevo: Pitat ću vas nešto o Vašim počecima – a radi se o jednom prilično duhovitom detalju – Vi ste, naime, svojedobno objavili oglas u novinama da prodajete konceptualnu umjetnost.
Dimitrijević: To je bio jedan utopijski ali i pragmatični momenat. Radi se o oglasu koji je sedamdesete godine objavljen u zagrebačkom Večernjem listu. To je bio tada najtiražniji list čije je subotnje izdanje imalo otprilike 4 miliona čitalaca. Ja sam htio ubaciti konceptualnu umjetnost kao sasvim novi pojam u taj oglasnik. A što se tiče praktične strane, znao sam da niko neće ništa od toga kupiti. I dan danas ljudi više vole ulja na platnu. Ali to je imalo neki svoj efekat u istorijskoj perspektivi.
RadioSarajevo: U kakvoj su vezi tadašnji „Slučajni prolaznici“ koji su prikazivali likove anonimaca – sa ovim radom u kojem su izloženi portreti ljudi koji su značajne historijske figure?
Dimitrijević: To je jedan logičan slijed i za mene je zapravo potencijalno svaki slučajni prolaznik i Franz Kafka i Kazimir Maljevič i Nikola Tesla. Nedavno me u Varšavi jedna mlada historičarka umjetnosti koja radi doktorat na temu mog rada, pri kraju intervjua na izlazu iz hotela pitala kako srećem slučajne prolaznike. Ja sam izvadio foto-aparat i rekao - sad ćeš sresti jednog varšavskog slučajnog prolaznika. Obično pitam osobu koja mi je najbliža u toj situaciji. Tako sam ugledao jednog čovjeka koji je bio poluokrenut leđima i prišao mu da ga pitam. On se okrenuo i u tom je trenutku nastala neka koreografija tjelohranitelja koji su se počeli pomijerati – to je bio predsjednički kandidati i bivši premijer Jaroslaw Kačinski. Grad je bio oblijepljen njegovim jumbo plakatima. Međutim, prolaznik je prolaznik.
Moja ideja ide na to da je, recimo Kafka, bio jedan najobičniji slučajni prolaznik, sve dok nije objavio prvu knjigu, a za života nije ni jednu. Ovaj Kačinski je već bio medijski lik, ali on ostaje za mene slučajni prolaznik, ja sam ga pitao da stane mirno i on je to prihvatio. Bio je fotografisan isto kao svi ostali slučajni prolaznici.
RadioSarajevo: Molim Vas za nekoliko riječi posthistoriji? Živimo li mi sada u njoj?
Dimitrijević: Ne živimo, jer posthistorija je jedno idealizirano vrijeme koje je sastavljeno od različitih vrijednosti. To je jedan model pluraliteta formi, pluraliteta različitih životnih modela koji egzistira. Recimo da posthistorija zasad postoji jedino u mojim umjetničkim djelima, odnosno u posthistorijskim triptisima, gdje djela izuzetne i materijalne i duhovne vrijednosti koegzistiraju sa svakodnevnim predmetima i elementima prirode.
RadioSarajevo: Iz bosanskohercegovačke vizure često imamo iskrivljenu sliku stvarnosti. Da li nam možete reći sa vašeg stanovišta umjetnika svjetskog glasa, ko su još ti bosanskohercegovački umjetnici koji su prizanti, o kojima se priča?
Dimitrijević: Ta formulacija – o kome se priča, na Zapadu je dosta neuobičajena. Ponekad se možda priča na nekim večerama... Ali postoji nekolicina svjetskih režisera, a iz moje branše to su umjetnici poput Nebojše Šerića Šobe, Maje Bajević, Šejle Kamerić i Danice Dakić... Ima tu desetak imena koja se pojavljuju i meni je neobično drago sretati te ljude i jednostavno vidjeti da se sarajevska likovna tradicija nastavlja i širi po svijetu.
vesna, radiosarajevo.ba
fotogalerija sa izložbe u Sarajevu
- Sent using Google Toolbar"
Friday, October 15, 2010
ivan il terribile | zokster
ivan il terribile | zokster: "rave's picture
I Bossi Italija voli Ivana il terribile.
Submitted by rave on Fri, 15/10/2010 - 03:16.
Ivan voli italiju I Bossi Italija voli Ivana il terribile.
Postao je već, maskota. Praviće uskoro i figure-igracke,u Holywoodu će da zameni, kao glavnog negativca, ludog arapina ,tu je i kostim za maskembal Ivan il terribile. Superman Spiderman, Fantom, Joker, Betmen i Ivan il terribile. Naći se u takvom društvu ,kao stvarni lik, je dokaz kako, dugogodišnja izolacija, našim mladim ljudima može samo da koristi.
- Sent using Google Toolbar"
I Bossi Italija voli Ivana il terribile.
Submitted by rave on Fri, 15/10/2010 - 03:16.
Ivan voli italiju I Bossi Italija voli Ivana il terribile.
Postao je već, maskota. Praviće uskoro i figure-igracke,u Holywoodu će da zameni, kao glavnog negativca, ludog arapina ,tu je i kostim za maskembal Ivan il terribile. Superman Spiderman, Fantom, Joker, Betmen i Ivan il terribile. Naći se u takvom društvu ,kao stvarni lik, je dokaz kako, dugogodišnja izolacija, našim mladim ljudima može samo da koristi.
- Sent using Google Toolbar"
e-novine.com - Beograd je danas Gazimestan
e-novine.com - Beograd je danas Gazimestan: "Mediji i rat: Kako je “Politika” izveštavala 1992. godine (59)
- Sent using Google Toolbar"
- Sent using Google Toolbar"
Thursday, October 14, 2010
e-novine.com - Kolaps Vajmarske Srbije
e-novine.com - Kolaps Vajmarske Srbije
Stratfor upozorava na slabost srpske države
Kolaps Vajmarske Srbije
Veličina slova: 
Teško breme na plećima: Boris Tadić
Sukobi na ulicama Beograda u vreme Parade ponosa i neredi na fudbalskoj utakmici u Đenovi ukazuju da bi glavni problem u Srbiji mogao da bude nedostatak kapaciteta da se izbori sa ekstremizmom, ocenjuje američka agencija Stratfor u svojoj trećoj analizi posvećenoj stanju u Srbiji
"Zapad je dugo godina bio skeptičan prema spremnosti Srbije da se suoči sa prošlošću. Događaji od poslednjih nekoliko dana u Beogradu i Đenovi zapravo pokazuju da je glavni problem Srbije možda nedostatak kapaciteta, što bi moglo da bude mnogo ozbiljnije", ocenjuje ta američka agencija za strateška istraživanja.
Beograd bi, dodaje se u analizi, u sadašnjoj situaciji mogao da zatraži pomoć od Evrope ali, s druge strane, ukoliko bi Evropa shvatila koliko je nesposobna srpska vlasti malo je verovatno da bi se odlučila da ubrza pitanje srpske kandidature.
"Srpski predsednik Boris Tadić je sada, kao nekada Đinđić, praktično pred nemogućim zadatakom - da prikrije nesposobnost Beograda, ponudi opravdanje Evropi, dok se istovremeno suočava sa neispunjenim očekivanjima svojih birača", ocenjuje agencija.
Stratfor podseća da ekstremne nacionalističke i navijačke grupe uspevaju da regrutuju nove pristalice u redovima mladih i nezaposlenih koji ne vide nikakvu budućnost, koji su nezadovljni i osecaju bes, posebno prema Zapadu.
"U Srbiji je privreda pred kolapsom zbog, s jedne strane političke nestabilnosti koja stoji na putu ozbiljnim investicijama, i s druge, svetske ekonomske krize. Prosečna plata je sada niža nego u susednoj Albaniji, koja je za Srbe sinonim za kolaps civilizacije. To je ono što je pogodno tlo za ovonedeljni ekstremizam", dodaje se u analizi.
Stratfor povlači paralelu između prethodnih 10 godina srpske istrorije i istorije Vajmarske Republike.
Podseća se da je Srbija pre 10 godina uspela da zbaci režim Slobodana Miloševića, ali je potom došlo do razmimoilaženja u stavovima unutar koalicije oko toga kojim putem zemlja treba dalje da ide, podseća američka agencija.
Država je morala da prihvati poraz i odgovornost za ratove devedesetih, da nastavi da ispašta grehe Miloševićevog režima i na kraju da se izbori sa ekonomskom krizom nad kojom nema nikakvu kontrolu, podvlači se u analizi.
"Da bi ponovo ušla u klub zapadnih država, kao svojevremeno Nemačka u periodu između dva rata, Srbija mora da uvede demokratske institucije i to u vreme kada borba potiv nasilnih nacionalističkih grupa zahteva čvrstu, možda čak i nedemokratsku ruku", ocenjuje američka agencija.
Najveća opasnost za Srbiju nije urušavnje države nego, mogućnost da, kao i u Vajmarskoj Republici, neke političke snage u zemlji čvrsto odluče da je jednostavnije napraviti kompromis sa esktremističkim snagama, nego nastaviti mukotrpan put na jačanju države uprkos međunarodnih i domaćih prepreka, ocenjuje Stratfor.
Podsećajući da je holandski parlament jednoglasno odlučio da se pitanje srpske kandidature odloži najmanje do decembra, Stratfor navodi da je takva odluka doneta i pored toga što je ostalih 26 članica EU stavilo do znanja da podržavaju kandidaturu Srbije.
Odluka Holandije verovatno bi bila identična i da nije došlo do nereda u Beogradu tokom održavanja Parade ponosa, a zatim i dva dana kasnije u Đenovi na utakmici između Italije i Srbije, iako mnogi u Beogradu veruju da je to reakcija na ono što se dogodilo, ocenjuje Stratfor.
Agencija ukazuje da je u samoj Holandiji nedavno došlo do zaokreta politike ka desnici, tako da je bilo očekivano da dođe i do promene stava prema širenju EU.
Wednesday, October 13, 2010
e-novine.com
e-novine.com: Italija Srbija 3-0
"Moramo da pokažemo i malo solidarnosti, sve su to mladi ljudi i patriote. Ova zemlja uvek može, kao u bliskoj prošlosti, na njih ozbiljno da računa. Na svu sreću, imamo brilijantnog ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića koji razume mladost i koji već ima dosta iskustva. Kako je samo vešto uspeo da izvadi onog Miladina iz belosvetskih tamnica.
- Sent using Google Toolbar"
"Moramo da pokažemo i malo solidarnosti, sve su to mladi ljudi i patriote. Ova zemlja uvek može, kao u bliskoj prošlosti, na njih ozbiljno da računa. Na svu sreću, imamo brilijantnog ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića koji razume mladost i koji već ima dosta iskustva. Kako je samo vešto uspeo da izvadi onog Miladina iz belosvetskih tamnica.
- Sent using Google Toolbar"
Subscribe to:
Posts (Atom)