Sunday, October 10, 2010
Gde je srpski Adenauer | zokster
Gde je srpski Adenauer | zokster: "rave's picture
By rave - Posted on October 10th, 2010
Gde je srpski Adenauer
Posle devet godina isto pitanje.
Pre devet godina dogodio se prvi napad Miloševićevih, reakcionarnih i desničarskih snaga na vladu Zorana Djindjića i promena koje je tada , kako smo mislili, doneo Peti oktobar. Parada ponosa je bila samo povod da branioci lika i dela Slobodana Miloševica i njegovih zločinaca i zločina izadju na svetlo dana i ponovo dobiju politički legimitet. To im je i uspelo i nastavili su dalje sa Cecinim koncertom na Marakani i pobunom Jedinice za specijalne operacije. Kraj je poznat , ubistvo premijera Zorana Djindjića i ponovo dovodjenje na vlast klike okupljene oko profašističkog premijera Vojislava Koštunice.
Za civilizaciji naklonjene gradjane nastalo je evo devetogodišnje zaostajanje za civilizovanim svetom, sve u ime očuvanja Miloševićevih nacionalsocijalističkih tekovina, Kosova bez Albanace, Republike srpske bez Hrvata i Muslimana Vojvodine bez Hrvata i Madjara i Srbije bez ikoga.
Sada posle devet godina scenarijo je samo malo promenjen. Prvo je
nastupala Ceca sa Dodikom i predsednikom Tadićem u BiH, a zatim, povodom ponovnog, na jedvite jade, organizovanja gej parade, napad na vladu i njene neodlučne političke ptedstavnike, koji je još žešći i organizovaniji.
Ovoj zemlji, čiji predsednik, ne zna ni kolika joj je teritorija ni
koliko ima stanovnika i dalje , posle devet godina, ostaju dva moguća puta. Put Nemačke posle 1918.g pre Adolfa Hitlera ili put Nemačke posle 1945.g. Valda se nešto i naučilo. Videćemo! Platili ste gledajte!!
- Sent using Google Toolbar"
By rave - Posted on October 10th, 2010
Gde je srpski Adenauer
Posle devet godina isto pitanje.
Pre devet godina dogodio se prvi napad Miloševićevih, reakcionarnih i desničarskih snaga na vladu Zorana Djindjića i promena koje je tada , kako smo mislili, doneo Peti oktobar. Parada ponosa je bila samo povod da branioci lika i dela Slobodana Miloševica i njegovih zločinaca i zločina izadju na svetlo dana i ponovo dobiju politički legimitet. To im je i uspelo i nastavili su dalje sa Cecinim koncertom na Marakani i pobunom Jedinice za specijalne operacije. Kraj je poznat , ubistvo premijera Zorana Djindjića i ponovo dovodjenje na vlast klike okupljene oko profašističkog premijera Vojislava Koštunice.
Za civilizaciji naklonjene gradjane nastalo je evo devetogodišnje zaostajanje za civilizovanim svetom, sve u ime očuvanja Miloševićevih nacionalsocijalističkih tekovina, Kosova bez Albanace, Republike srpske bez Hrvata i Muslimana Vojvodine bez Hrvata i Madjara i Srbije bez ikoga.
Sada posle devet godina scenarijo je samo malo promenjen. Prvo je
nastupala Ceca sa Dodikom i predsednikom Tadićem u BiH, a zatim, povodom ponovnog, na jedvite jade, organizovanja gej parade, napad na vladu i njene neodlučne političke ptedstavnike, koji je još žešći i organizovaniji.
Ovoj zemlji, čiji predsednik, ne zna ni kolika joj je teritorija ni
koliko ima stanovnika i dalje , posle devet godina, ostaju dva moguća puta. Put Nemačke posle 1918.g pre Adolfa Hitlera ili put Nemačke posle 1945.g. Valda se nešto i naučilo. Videćemo! Platili ste gledajte!!
- Sent using Google Toolbar"
Saturday, October 9, 2010
Thursday, October 7, 2010
Varvarstvo s ljudskim licem | zokster
Varvarstvo s ljudskim licem | zokster: "rave's picture
By rave - Posted on October 7th, 2010
Tagged: Politika
Varvarstvo s ljudskim licem
Piše: Slavoj Žižek
Nedavno proterivanje Roma iz Francuske izazvao je proteste širom Evrope. Međutim, to nije zaustavilo njihovo proterivanje. To je zapravo samo “vrh ledenog brega evropske politike”.
Pre mesec dana knjiga Tila Saracina (Thilo Sarrazin), člana predsedništva nemačke Bundesbanke, inače bliskog opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji, 'Nemačka ukida samu sebe', uskovitlala je strasti u javnosti. On smatra da je nemačka državnost ugrožena jer je mnogim imigrantima omogućeno da sačuvaju svoj kulturni identitet. Mada su mnogi u Nemačkoj osudili knjigu, njen veliki uticaj ukazuje da je dotakla nerv, odnosno suštinu problema. Incidente poput ovog, treba posmatrati u kontekstu dugotrajnog prekomponovanja političkog prostora u zapadnoj i istočnoj Evropi. Do skora su u mnogim evropskim zemljama dominirale dve partije: stranke desno od centra (hrišćanski demokrati, liberalno-konzervativne, narodne) i stranke levo od centra (socijalističke i socijaldemokratske). Tu su bile i male partije (ekološke, komunističke) koje su se usmeravale na uže biračko telo.
Nedavni izborni rezultati ukazuju na postepeno uobličavanje drugačije polarizacije. Postoje predominatno centrističke partije koje se zalažu za globalni kapitalizam, obično sa liberalnim kulturnim programom (na primer, tolerancija prema abortusu, pravu homoseksualaca, verskih i etničkih manjina). Opozicija ovom tipu partija su sve snažnije populističke, antiimigrantske stranke, koje, na marginama, prate otvoreno rasističke, neofašističke grupe. Najbolji primer je Poljska gde su, nakon nestanka bivših komunista, ključne “anti-ideološka” centristička liberalna partija premijera Donalda Tuska i konzervativna hrišćanska “Pravo i pravednost“ braće Kačinjskog. Slične tendencije su vidljive u Holandiji, Norveškoj, Švedskoj i Mađarskoj. Kako smo došli dovde?
Nakon višedecenijske nade koju je održavala država blagostanja - kada su finansijski rezovi prikazivani kao privremeni - a održavana je uz obećanje da će se stvari ubrzo vratiti u normalu, sada ulazimo u novu epohu u kojoj je kriza – ili bolje rečeno, neka vrsta vanrednog ekonomskog stanja, sa propratnom potrebom za svim vrstama štednje (rezanje naknada, smanjenje zdravstvenih i obrazovnih usluga, stvaranje sve više privremenih poslova), postaje stalna. Kriza postaje način života.
Nakon raspada komunističkih režima u 1990-ih, ušli smo u novo doba u kojem je preovlađujući oblik vršenja državne vlasti postao depolitizovana ekspertska administracija i koordinacija interesa. Jedini način da se unese strast u ovu vrstu politike, da se aktivno mobilišu ljudi - je kroz strah: strah od imigranata, kriminala, seksualne izopačenosti bezbožnika, prekomerne uloge države (s teretom visokih poreza i kontrole koju nameće), od ekološke katastrofe, kao i strah od uznemiravanja (politička korektnosti je tipičan oblik liberalne politike straha).
Takva politika se uvek oslanja na manipulisanje paranoičnim mnoštvom – zastrašujući protesti uplašenih muškaraca i žena. To je razlog zašto je veliki događaj prve dekade novog milenijuma trenutak kada je anti-imigraciona politika postala jedna od dominantnih, čime je napokon prekinula pupčanu vrpcu kojom je bila vezana samo za ultradesničarske partije. Od Francuske do Nemačke, Austrije do Holandije, u novom duhu ponosa prema kulturnom i istorijskom identitetu jednog naroda, glavne stranke sada smatraju prihvatljivim da naglase da su imigranti gosti koji moraju sami da se prilagode kulturnim vrednostima koje definišu domaće društvo vrijednosti koje određuju domaćin društva - 'To je naša zemlja, volite je ili je napustite“, glasi poruka.
Progresivni liberali su, naravno, užasnut takvim populističkim rasizmom. No, pažljiviji pogled otkriva kako njihova multikulturalna tolerancija i poštovanje za različitost ima, zapravo, istu potrebu, kao i oni koji se protive imigraciji, da drže druge na distanci.
'Ostali su OK, ja ih poštujem,' kažu liberali, 'ali oni se ne smeju previše nametati u mom vlastitom prostoru. U trenutku kada to učine, oni me maltretiraju. Ja u potpunosti podržavvam afirmativne akcije, ali ni u kom slučaju nisam spreman da slušam glasnu rap muziku“. Pravo građana da ne budu maltretirani postaje sve ključnije ljudsko pravo u poznim kapitalističkim društvima – tačnije, pravo da se bude na bezbednoj udaljenosti od drugih. Teroristi, čiji smrtonosne planove treba sprečiti, pripadaju Guantanamu – praznu zonu koju treba izuzeti od vladavine zakona; fundamentalističke ideologe treba ućutkati jer šire mržnju. Takvi ljudi su otrovni subjekti koji remete moj mir.
Na današnjem tržištu nalazimo niz proizvoda lišenih svojih zloćudnih svojstava: kava bez kofeina, pavlaku bez masnoće, pivo bez alkohola. A lista ide dalje: šta sa virtuelnim seksom kao seksom bez seksa? Doktrina Kolina Paulea (Colin Powell) rata bez žrtava (na našoj strani, naravno) kao ratovanje bez ratovanja? Savremeno redefinisanje politike kao umetnosti stručne uprave je politika bez politike? To nas vodi ka današnjem tolerantnom liberalnom multikulturalizmu kao iskustvo Drugog lišenog svoje Drugosti – Drugi bez kofeina.
Mehanizam takve neutralizacije najbolje je formulisao još 1938. Robert Brasillach, francuski fašistički intelektualac, koji je sebe doživljavao kao 'umerenog' antisemitu i izmislio formulu razumnog antisemitizma. 'Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo filmovima Čarlija Čaplina, polu Jevrejina; da obožavamo polu Jevrejina Prusta; plještemo Jehudi Menjuhinu, Jevrejinu, ... Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislim da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidljive radnje instinktivnog antisemitizma – je da se organizuje razumni antisemitizam“.
Nije li na delu isti pristup kojim se naše vlade bave „pretnjom od imigranata“? Nakon što su ispravno odbacili direktni populistički rasizam kao 'nerazuman' i neprihvatljiv za naše demokratske standarde, oni podržavaju 'razumne' rasističke zaštitne mere ili, kao što današnji Brasillachs, neki od njih čak su i socijaldemokrate, nam poručuju: 'Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo afričkim i istočno evropskih sportistima, azijskim lekarima, indijskim programerima. Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislimo da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidive nasilne anti-imigrantske odbrambene mere, jeste da se organizuje razumna anti-imigrantska zaštita“.
Ova vizija detoksikacije bližnjeg odnosno suseda, nagoveštava jasan prelaz od direktnog varvarstva u varvarstvo s ljudskim licem. To otkriva regresiju od hrišćanske ljubavi prema bližnjem natrag ka paganskom privilegovanju našeg plemena protiv varvarskog Drugog. Čak i ako je to uvijeno u formu odbrane hrišćanskih vrednosti, to je samo po sebi najveća pretnja hrišćanskom nasleđu.
Slobodna Evropa.org
- Sent using Google Toolbar"
By rave - Posted on October 7th, 2010
Tagged: Politika
Varvarstvo s ljudskim licem
Piše: Slavoj Žižek
Nedavno proterivanje Roma iz Francuske izazvao je proteste širom Evrope. Međutim, to nije zaustavilo njihovo proterivanje. To je zapravo samo “vrh ledenog brega evropske politike”.
Pre mesec dana knjiga Tila Saracina (Thilo Sarrazin), člana predsedništva nemačke Bundesbanke, inače bliskog opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji, 'Nemačka ukida samu sebe', uskovitlala je strasti u javnosti. On smatra da je nemačka državnost ugrožena jer je mnogim imigrantima omogućeno da sačuvaju svoj kulturni identitet. Mada su mnogi u Nemačkoj osudili knjigu, njen veliki uticaj ukazuje da je dotakla nerv, odnosno suštinu problema. Incidente poput ovog, treba posmatrati u kontekstu dugotrajnog prekomponovanja političkog prostora u zapadnoj i istočnoj Evropi. Do skora su u mnogim evropskim zemljama dominirale dve partije: stranke desno od centra (hrišćanski demokrati, liberalno-konzervativne, narodne) i stranke levo od centra (socijalističke i socijaldemokratske). Tu su bile i male partije (ekološke, komunističke) koje su se usmeravale na uže biračko telo.
Nedavni izborni rezultati ukazuju na postepeno uobličavanje drugačije polarizacije. Postoje predominatno centrističke partije koje se zalažu za globalni kapitalizam, obično sa liberalnim kulturnim programom (na primer, tolerancija prema abortusu, pravu homoseksualaca, verskih i etničkih manjina). Opozicija ovom tipu partija su sve snažnije populističke, antiimigrantske stranke, koje, na marginama, prate otvoreno rasističke, neofašističke grupe. Najbolji primer je Poljska gde su, nakon nestanka bivših komunista, ključne “anti-ideološka” centristička liberalna partija premijera Donalda Tuska i konzervativna hrišćanska “Pravo i pravednost“ braće Kačinjskog. Slične tendencije su vidljive u Holandiji, Norveškoj, Švedskoj i Mađarskoj. Kako smo došli dovde?
Nakon višedecenijske nade koju je održavala država blagostanja - kada su finansijski rezovi prikazivani kao privremeni - a održavana je uz obećanje da će se stvari ubrzo vratiti u normalu, sada ulazimo u novu epohu u kojoj je kriza – ili bolje rečeno, neka vrsta vanrednog ekonomskog stanja, sa propratnom potrebom za svim vrstama štednje (rezanje naknada, smanjenje zdravstvenih i obrazovnih usluga, stvaranje sve više privremenih poslova), postaje stalna. Kriza postaje način života.
Nakon raspada komunističkih režima u 1990-ih, ušli smo u novo doba u kojem je preovlađujući oblik vršenja državne vlasti postao depolitizovana ekspertska administracija i koordinacija interesa. Jedini način da se unese strast u ovu vrstu politike, da se aktivno mobilišu ljudi - je kroz strah: strah od imigranata, kriminala, seksualne izopačenosti bezbožnika, prekomerne uloge države (s teretom visokih poreza i kontrole koju nameće), od ekološke katastrofe, kao i strah od uznemiravanja (politička korektnosti je tipičan oblik liberalne politike straha).
Takva politika se uvek oslanja na manipulisanje paranoičnim mnoštvom – zastrašujući protesti uplašenih muškaraca i žena. To je razlog zašto je veliki događaj prve dekade novog milenijuma trenutak kada je anti-imigraciona politika postala jedna od dominantnih, čime je napokon prekinula pupčanu vrpcu kojom je bila vezana samo za ultradesničarske partije. Od Francuske do Nemačke, Austrije do Holandije, u novom duhu ponosa prema kulturnom i istorijskom identitetu jednog naroda, glavne stranke sada smatraju prihvatljivim da naglase da su imigranti gosti koji moraju sami da se prilagode kulturnim vrednostima koje definišu domaće društvo vrijednosti koje određuju domaćin društva - 'To je naša zemlja, volite je ili je napustite“, glasi poruka.
Progresivni liberali su, naravno, užasnut takvim populističkim rasizmom. No, pažljiviji pogled otkriva kako njihova multikulturalna tolerancija i poštovanje za različitost ima, zapravo, istu potrebu, kao i oni koji se protive imigraciji, da drže druge na distanci.
'Ostali su OK, ja ih poštujem,' kažu liberali, 'ali oni se ne smeju previše nametati u mom vlastitom prostoru. U trenutku kada to učine, oni me maltretiraju. Ja u potpunosti podržavvam afirmativne akcije, ali ni u kom slučaju nisam spreman da slušam glasnu rap muziku“. Pravo građana da ne budu maltretirani postaje sve ključnije ljudsko pravo u poznim kapitalističkim društvima – tačnije, pravo da se bude na bezbednoj udaljenosti od drugih. Teroristi, čiji smrtonosne planove treba sprečiti, pripadaju Guantanamu – praznu zonu koju treba izuzeti od vladavine zakona; fundamentalističke ideologe treba ućutkati jer šire mržnju. Takvi ljudi su otrovni subjekti koji remete moj mir.
Na današnjem tržištu nalazimo niz proizvoda lišenih svojih zloćudnih svojstava: kava bez kofeina, pavlaku bez masnoće, pivo bez alkohola. A lista ide dalje: šta sa virtuelnim seksom kao seksom bez seksa? Doktrina Kolina Paulea (Colin Powell) rata bez žrtava (na našoj strani, naravno) kao ratovanje bez ratovanja? Savremeno redefinisanje politike kao umetnosti stručne uprave je politika bez politike? To nas vodi ka današnjem tolerantnom liberalnom multikulturalizmu kao iskustvo Drugog lišenog svoje Drugosti – Drugi bez kofeina.
Mehanizam takve neutralizacije najbolje je formulisao još 1938. Robert Brasillach, francuski fašistički intelektualac, koji je sebe doživljavao kao 'umerenog' antisemitu i izmislio formulu razumnog antisemitizma. 'Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo filmovima Čarlija Čaplina, polu Jevrejina; da obožavamo polu Jevrejina Prusta; plještemo Jehudi Menjuhinu, Jevrejinu, ... Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislim da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidljive radnje instinktivnog antisemitizma – je da se organizuje razumni antisemitizam“.
Nije li na delu isti pristup kojim se naše vlade bave „pretnjom od imigranata“? Nakon što su ispravno odbacili direktni populistički rasizam kao 'nerazuman' i neprihvatljiv za naše demokratske standarde, oni podržavaju 'razumne' rasističke zaštitne mere ili, kao što današnji Brasillachs, neki od njih čak su i socijaldemokrate, nam poručuju: 'Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo afričkim i istočno evropskih sportistima, azijskim lekarima, indijskim programerima. Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislimo da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidive nasilne anti-imigrantske odbrambene mere, jeste da se organizuje razumna anti-imigrantska zaštita“.
Ova vizija detoksikacije bližnjeg odnosno suseda, nagoveštava jasan prelaz od direktnog varvarstva u varvarstvo s ljudskim licem. To otkriva regresiju od hrišćanske ljubavi prema bližnjem natrag ka paganskom privilegovanju našeg plemena protiv varvarskog Drugog. Čak i ako je to uvijeno u formu odbrane hrišćanskih vrednosti, to je samo po sebi najveća pretnja hrišćanskom nasleđu.
Slobodna Evropa.org
- Sent using Google Toolbar"
e-novine.com - Varvarstvo s ljudskim licem
e-novine.com - Varvarstvo s ljudskim licem: "- Sent using Google Toolbar"
Globalno tržište: Drugi bez kofeina
Varvarstvo s ljudskim licem
Veličina slova: 
Na današnjem tržištu nalazimo niz proizvoda lišenih svojih zloćudnih svojstava: kava bez kofeina, pavlaku bez masnoće, pivo bez alkohola“, piše poznati slovenački filozof Slavoj Žižek u britanskom Guardianu u tekstu pod naslovom „Liberalni multikulturalizam maskira stari varvarziam sa ljudskim licem“. A lista ide dalje: šta sa virtuelnim seksom kao seksom bez seksa, ističe Žižek
Nedavno proterivanje Roma iz Francuske izazvao je proteste širom Evrope. Međutim, to nije zaustavilo njihovo proterivanje. To je zapravo samo “vrh ledenog brega evropske politike”.
Pre mesec dana knjiga Tila Saracina (Thilo Sarrazin), člana predsedništva nemačke Bundesbanke, inače bliskog opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji, "Nemačka ukida samu sebe", uskovitlala je strasti u javnosti. On smatra da je nemačka državnost ugrožena jer je mnogim imigrantima omogućeno da sačuvaju svoj kulturni identitet. Mada su mnogi u Nemačkoj osudili knjigu, njen veliki uticaj ukazuje da je dotakla nerv, odnosno suštinu problema. Incidente poput ovog, treba posmatrati u kontekstu dugotrajnog prekomponovanja političkog prostora u zapadnoj i istočnoj Evropi. Do skora su u mnogim evropskim zemljama dominirale dve partije: stranke desno od centra (hrišćanski demokrati, liberalno-konzervativne, narodne) i stranke levo od centra (socijalističke i socijaldemokratske). Tu su bile i male partije (ekološke, komunističke) koje su se usmeravale na uže biračko telo.
Nedavni izborni rezultati ukazuju na postepeno uobličavanje drugačije polarizacije. Postoje predominatno centrističke partije koje se zalažu za globalni kapitalizam, obično sa liberalnim kulturnim programom (na primer, tolerancija prema abortusu, pravu homoseksualaca, verskih i etničkih manjina). Opozicija ovom tipu partija su sve snažnije populističke, antiimigrantske stranke, koje, na marginama, prate otvoreno rasističke, neofašističke grupe. Najbolji primer je Poljska gde su, nakon nestanka bivših komunista, ključne “anti-ideološka” centristička liberalna partija premijera Donalda Tuska i konzervativna hrišćanska “Pravo i pravednost“ braće Kačinjskog. Slične tendencije su vidljive u Holandiji, Norveškoj, Švedskoj i Mađarskoj. Kako smo došli dovde?
Nakon višedecenijske nade koju je održavala država blagostanja - kada su finansijski rezovi prikazivani kao privremeni - a održavana je uz obećanje da će se stvari ubrzo vratiti u normalu, sada ulazimo u novu epohu u kojoj je kriza – ili bolje rečeno, neka vrsta vanrednog ekonomskog stanja, sa propratnom potrebom za svim vrstama štednje (rezanje naknada, smanjenje zdravstvenih i obrazovnih usluga, stvaranje sve više privremenih poslova), postaje stalna. Kriza postaje način života.
Nakon raspada komunističkih režima u 1990-ih, ušli smo u novo doba u kojem je preovlađujući oblik vršenja državne vlasti postao depolitizovana ekspertska administracija i koordinacija interesa. Jedini način da se unese strast u ovu vrstu politike, da se aktivno mobilišu ljudi - je kroz strah: strah od imigranata, kriminala, seksualne izopačenosti bezbožnika, prekomerne uloge države (s teretom visokih poreza i kontrole koju nameće), od ekološke katastrofe, kao i strah od uznemiravanja (politička korektnosti je tipičan oblik liberalne politike straha).
Takva politika se uvek oslanja na manipulisanje paranoičnim mnoštvom – zastrašujući protesti uplašenih muškaraca i žena. To je razlog zašto je veliki događaj prve dekade novog milenijuma trenutak kada je anti-imigraciona politika postala jedna od dominantnih, čime je napokon prekinula pupčanu vrpcu kojom je bila vezana samo za ultradesničarske partije. Od Francuske do Nemačke, Austrije do Holandije, u novom duhu ponosa prema kulturnom i istorijskom identitetu jednog naroda, glavne stranke sada smatraju prihvatljivim da naglase da su imigranti gosti koji moraju sami da se prilagode kulturnim vrednostima koje definišu domaće društvo vrijednosti koje određuju domaćin društva - "To je naša zemlja, volite je ili je napustite“, glasi poruka.
Progresivni liberali su, naravno, užasnut takvim populističkim rasizmom. No, pažljiviji pogled otkriva kako njihova multikulturalna tolerancija i poštovanje za različitost ima, zapravo, istu potrebu, kao i oni koji se protive imigraciji, da drže druge na distanci.
"Ostali su OK, ja ih poštujem," kažu liberali, "ali oni se ne smeju previše nametati u mom vlastitom prostoru. U trenutku kada to učine, oni me maltretiraju. Ja u potpunosti podržavvam afirmativne akcije, ali ni u kom slučaju nisam spreman da slušam glasnu rap muziku“. Pravo građana da ne budu maltretirani postaje sve ključnije ljudsko pravo u poznim kapitalističkim društvima – tačnije, pravo da se bude na bezbednoj udaljenosti od drugih. Teroristi, čiji smrtonosne planove treba sprečiti, pripadaju Guantanamu – praznu zonu koju treba izuzeti od vladavine zakona; fundamentalističke ideologe treba ućutkati jer šire mržnju. Takvi ljudi su otrovni subjekti koji remete moj mir.
Na današnjem tržištu nalazimo niz proizvoda lišenih svojih zloćudnih svojstava: kava bez kofeina, pavlaku bez masnoće, pivo bez alkohola. A lista ide dalje: šta sa virtuelnim seksom kao seksom bez seksa? Doktrina Kolina Paulea (Colin Powell) rata bez žrtava (na našoj strani, naravno) kao ratovanje bez ratovanja? Savremeno redefinisanje politike kao umetnosti stručne uprave je politika bez politike? To nas vodi ka današnjem tolerantnom liberalnom multikulturalizmu kao iskustvo Drugog lišenog svoje Drugosti – Drugi bez kofeina.
Mehanizam takve neutralizacije najbolje je formulisao još 1938. Robert Brasillach, francuski fašistički intelektualac, koji je sebe doživljavao kao "umerenog" antisemitu i izmislio formulu razumnog antisemitizma. "Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo filmovima Čarlija Čaplina, polu Jevrejina; da obožavamo polu Jevrejina Prusta; plještemo Jehudi Menjuhinu, Jevrejinu, ... Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislim da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidljive radnje instinktivnog antisemitizma – je da se organizuje razumni antisemitizam“.
Nije li na delu isti pristup kojim se naše vlade bave „pretnjom od imigranata“? Nakon što su ispravno odbacili direktni populistički rasizam kao "nerazuman" i neprihvatljiv za naše demokratske standarde, oni podržavaju "razumne" rasističke zaštitne mere ili, kao što današnji Brasillachs, neki od njih čak su i socijaldemokrate, nam poručuju: "Mi smo sebi dozvolili da aplaudiramo afričkim i istočno evropskih sportistima, azijskim lekarima, indijskim programerima. Ne želimo nikoga ubiti, ne želimo da organizujemo bilo kakav pogrom. Ali isto tako mislimo da je najbolji način da se spreče uvek nepredvidive nasilne anti-imigrantske odbrambene mere, jeste da se organizuje razumna anti-imigrantska zaštita“.
Ova vizija detoksikacije bližnjeg odnosno suseda, nagoveštava jasan prelaz od direktnog varvarstva u varvarstvo s ljudskim licem. To otkriva regresiju od hrišćanske ljubavi prema bližnjem natrag ka paganskom privilegovanju našeg plemena protiv varvarskog Drugog. Čak i ako je to uvijeno u formu odbrane hrišćanskih vrednosti, to je samo po sebi najveća pretnja hrišćanskom nasleđu.
Prevod teksta je prenet sa prijateljskog sajta Slobodna Evropa.org
Wednesday, October 6, 2010
Otrovne laži o jeziku - Snježana Kordić | zokster
Otrovne laži o jeziku - Snježana Kordić | zokster: "- Sent using Google Toolbar"
By rave - Posted on October 6th, 2010
Otrovne laži o jeziku
29.09.2010. Jerko Bakotin Kultura
Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara na kritike koja je izazvala njezina nedavno objavljena knjiga "Jezik i nacionalizam": Sredstva za kojima poseže Sanda Ham i njoj slični već je okarakterizirao Dieter Weirich kad je rekao da se nacionalizam na južnoslavenskim prostorima zasniva na „otrovu laži, laži o svijetu, o susjedu, o povijesti, o religiji i kulturi, na kraju o samom sebi". Zajednički jezik realno postoji, htjeli mi to ili ne.
Knjiga lingvistkinje i profesorice na nizu njemačkih fakulteta Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam" eksplodirala je u našoj, barem medijskoj, javnosti poput bombe: hrvatski jezikoslovci odreda su se podigli na stražnje noge, iziritirani idejama kao što je ona da su hrvatski i srpski zapravo jedan policentrični jezik - nešto poput američkog i britanskog engleskog ili prilično različitih varijanti španjolskog. Ništa manje nije provokativna ni teza da od jezičnog purizma do etničkog čišćenja i nije toliko veliki korak. Ukratko, svaki „državotvorni" pseudointelektualac koji drži do sebe osjetio je potrebu da napadne Kordić i njenu knjigu, naročito ako u novinama ima kolumnu, a svi skupa složni su u tome da se Hrvati i Srbi ne razumiju, ili bi, u najmanju ruku, svi bili sretni kad se ne bi razumjeli. Nažalost, osim niza intervjua i neurotično-žučnih reakcija, nemoguće je očekivati da se hrvatska (a i srpska, bosanska te crnogorska) javnost ozbiljno pozabavi problematikom jezika kao oruđa (nacionalističke) politike i općenito nacijom kao konstruktom izgrađenim lažiranjem prošlosti i ideološkim mitovima. U nastavku donosimo intervju s autoricom: premda nije lako zamisliti funkcioniranje Jugoslavije ili BiH kao čisto građanske države, o čemu se, između ostalog, govori, njene teze i razgovori i te kako su potrebni u zemlji u kojoj su nedavno masovno gorjele knjige samo zbog toga što su napisane „krivom" verzijom nekad nam zajedničkog jezika.
Kao što se i moglo očekivati, kroatisti su vašu knjigu dočekali „na nož" - možemo reći da je vaša središnja teza, o srpskohrvatskom (ili hrvatskosrpskom) kao jednom policentričnom jeziku izazvala gotovo histerično neprijateljske reakcije. Oglasila se i vaša profesorica Sanda Ham s klasičnom tezom: srpskohrvatski-jednako-unitarizam-jednako-antihrvatstvo, a uz to se založila za prevođenje srpskih filmova. Možete li ukratko izložiti što je to u vašim tvrdnjama izazvalo tako iracionalnu i bijesnu reakciju većine naših lingvista i ostalih jezičnih policajaca, ali i dobrog dijela stanovništva?
Zanimljivo je da u stvari nisu moje tvrdnje izazvale reakcije. Evo, spomenuli ste Sandu Ham, pa mogu na tom primjeru pokazati kako se proizvode reakcije. Ham, navodno, govori o knjizi i kaže da ja tvrdim da je sva štokavština srpska i da su svi štokavci Srbi, što onda, naravno, izazove uzbuđenu reakciju kod njenih čitatelja. Ali tko pogleda moju knjigu, vidi da u njoj piše suprotno, i u mojim intervjuima piše suprotno, i u svim tekstovima koje sam ikad objavila o toj temi piše suprotno. Znači, kad čitatelji Sande Ham reagiraju histerično i bijesno, nije izvor problema u njima, jer oni samo vjeruju da osoba koja navodno odgovara na teze iz knjige prenosi istinito te teze. Izvor problema je u Sandi Ham jer ona je svjesno lagala, i to možda baš zato da nahuška publiku i potakne na linč.
Još jedan primjer. Tvrdi da se knjigom zaziva jezično jednačenje. A u knjizi piše suprotno. I ne samo u knjizi, nego u svim tekstovima koje sam publicirala o toj temi opisuje se naša jezična situacija kao policentrični standardni jezik. Vi ste uočili da je policentričnost čak središnja teze moje knjige. A Ham policentričnost nijednom ne spominje. Zašto? Zato što joj već i naziv „policentričan" ruši tezu da se knjigom zaziva jezično jednačenje jer taj naziv znači da jezik ima nekoliko centara u kojima se govore različite varijante. Centri pripadaju različitim nacijama i državama, i nije neki Sanda Ham, kaže da ja tvrdim da je sva štokavština srpska i da su svi štokavci Srbi, što onda, naravno, izazove uzbuđenu reakciju kod njenih čitatelja. Ali tko pogleda moju knjigu, vidi da u njoj piše suprotnocentar podređen drugom centru. Poznato je da su brojni jezici, među njima i svi svjetski, policentrični i da razlike između nacionalnih varijanata unutar svakog takvog jezika nitko ne dovodi u pitanje. Uvažavanje varijantske neujednačenosti jezika čini samu bit teorije policentričnosti. Ham, dakle, sasvim svjesno i ciljano sve to prešućuje. Prešućuje i da je policentričnost u svjetskoj sociolingvistici teorija koja se primjenjuje unazad pedeset godina za opis brojnih jezičnih situacija podudarnih našoj. Prešućuje da su pojmovi policentrični ili polinacionalni jezik, citirat ću Ulricha Ammona, „uvedeni i koriste se s ciljem da naglase načelnu ravnopravnost različitih nacionalnih varijanata jednog jezika", štoviše „po svoj prilici je pojam 'policentrični jezik', odnosno publikacije i diskusije koje se odnose na njega, barem donekle pridonio osvještavanju te načelne ravnopravnosti i ojačao samopouzdanje nekih centara" koji su se smatrali slabijima. Znači, policentričnost je sušta suprotnost bilo kakvom jezičnom ujednačavanju različitih nacija.
Sve ovo je toliko poznato u sociolingvistici, pa kad na primjer Josip Silić nedavno u novinama izjavljuje da je u standardnom jeziku policentričnog tipa sve isto te da zato postojanje jezičnih razlika između Srba i Hrvata dokazuje da se ne može raditi o jednom nego o nekoliko standardnih jezika, to je znak elementarne sociolingvističke nepismenosti. Ili kad izjavljuje da je strukturalizam navodno suprotstavljen teoriji policentričnosti, pa da se prema strukturalizmu radi o zasebnim jezicima. Zaboravlja da strukturalizam ne negira postojanje svjetskih jezika, ne negira da je svaki od njih jedan standardni jezik premda je policentričan. To znači da strukturalizam ni u našem slučaju ne negira da se radi o jednom standardnom jeziku raslojenom na četiri varijante.
A što se tiče pokušaja Sande Ham da dokaže da se Hrvati i Srbi jezično ne razumiju, to su kritički dovoljno prokomentirali Miljenko Jergović i Predrag Lucić. Sve u svemu, Izvor problema je u Sandi Ham jer ona je svjesno lagala, i to možda baš zato da nahuška publiku i potakne na linč sredstva za kojima poseže Sanda Ham i njoj slični već je okarakterizirao Dieter Weirich kad je rekao da se nacionalizam na južnoslavenskim prostorima zasniva na „otrovu laži, laži o svijetu, o susjedu, o povijesti, o religiji i kulturi, na kraju o samom sebi". Može se kroz vrijeme očekivati da će sve više ljudi pročitati knjigu Jezik i nacionalizam pa će teže prolaziti raznorazna izmišljanja i bit će manje iracionalnih reakcija.
Što, po vašem mišljenju, leži u podlozi te neuroze? U knjizi citirate Zvonka Šundova, koji kaže da „paranoična pripadnost nacionalnom identitetu graniči s bolešću", dok je Vladimir Anić pisao da „uzrok dogmatskog jezičkog purizma leži u nacionalnoj i jezičnoj iskompleksiranosti". Sama ideja jezika kao materinski čistog, totemskog simbola, kojeg treba pod svaku cijenu sačuvati naspram „zagađenosti" stranim, a naročito „srpskim" riječima, te svaku upotrebu nadzirati, asocira na psihopatologiju - radi se o masovnoj i traumatskoj, nasilnoj konstrukciji identiteta zajednice koja nije ni sama sigurna u njega te se po svaku cijenu nastoji separirati. Tu je i patološka ideja nadzora „ispravne upotrebe" jezika prema apstraktnoj shemi?
Vi ste u pitanju opisali posljedice, a njih su proizvele osobe koje su imale mogućnost manipulirati masama pomoću medija i pomoću obrazovnog sistema. Iz ovoga odmah vidimo i rješenje, a to je da oni koji bi trebali obrazovati mase konačno i počnu obrazovati kroz škole i medije. To je jedini izlaz iz patološkog stanja. Knjiga o kojoj govorimo je s tom namjerom i napisana. Sama činjenica da je mogla biti objavljena u Hrvatskoj već je pozitivan znak, a veliki prostor koji joj je dodijeljen u medijima kao i brojne izrazito pozitivne reakcije ljudi koji su knjigu i pročitali signalizira da sazrijeva vrijeme za otrežnjenje od nacionalizma. Doduše, u samoj jezikoslovnoj kroatistici stanje izgleda beznadežno. Evo, pokušajmo zamisliti što bi bilo kad bi neki kroatist izjavio da se slaže s onim što je napisano u knjizi. Time bi priznao da je godinama govorio neistinu studentima i da je bio neobrazovan. Previše je sujete tu ugroženo da bi se odlučio na takav korak. A bio bi i izopćen iz svog kroatističkog kruga i napadan, što uopće nije privlačno. Podjednaka situacija je i u nacionalnim filologijama pojedinih susjednih zemalja. Bernhard Gröschel ističe da je u svemu tome najgora stvar što su „ustrajavanjem na svojoj jezičnoideološkoj vjeri, jezikoslovci u službi politike u državama nasljednicama Jugoslavije već više generacija studenata indoktrinirali u duhu jezičnog apartheida, i znanstveni podmladak usmjeren na karijeru naveli na oportunističko preuzimanje svojih pogleda".
Za razliku od ustaljenih mišljenja o nasilnoj unitarizaciji, opsežno ste dokumentirali da je purifikacija jezika zapravo trajala čitavo vrijeme Jugoslavije, dok su današnji borci za različitost hrvatskog u to doba zapravo zastupali - današnjim rječnikom - radikalno unitarističke stavove. Osim toga, Jugoslavija je, barem formalno, jezičnu ravnopravnost provodila do najmanjih detalja - npr. u Skupštini je postojala posebna komisija za „hrvatskosrpski" i posebna za „srpskohrvatski".
Da, čovjek se pita u čemu je onda bio problem ako su i zakoni i praksa u vezi s jezikom bili maksimalno demokratski i usmjereni na ravnopravnost. Problem je bio u Kad na primjer Josip Silić izjavljuje da je u standardnom jeziku policentričnog tipa sve isto te da zato postojanje jezičnih razlika između Srba i Hrvata dokazuje da se ne može raditi o jednom nego o nekoliko standardnih jezika, to je znak elementarne sociolingvističke nepismenosti tome što se oko jezika uvijek može lako napraviti nezadovoljstvo i iskoristiti za ostvarivanje političkih ciljeva. To je poznata stvar, Daniel Blum navodi da je jezik „kao malo što drugo pogodan za političko mobiliziranje i može se instrumentalizirati za ili protiv određenih političkih ciljeva". I kad se ne radi o različitim jezicima, tema jezik može poslužiti kao izgovor za isti cilj. Pritom uopće nije bitno koliko su velike ili koliko su male jezične razlike, nego je presudno da li će ih političari i mediji predočavati kao važne i kao nepravedno tretirane. U kojoj mjeri su zakoni o jeziku demokratski i pravedni također je nebitno, jer presudno je u kojoj mjeri će političari i mediji sugerirati da su zakoni takvi.
Na koji način nove nacionalne, ali i lingvističke, elite imaju koristi od umjetnog stvaranja novih jezika?
Ako nacionalni jezikoslovci uspiju uvjeriti društvo da je za opstanak nacije i države neophodan zaseban jezik, onda ih se doživljava kao iznimno važne za društvo jer se predstavljaju kao „čuvari" zasebnosti. Zato dobivaju i razne oblike materijalne potpore od države. Nacionalne političke elite također imaju koristi, jer te elite su nacionalističke, a nacionalizmu je neophodno postojanje neprijatelja da ne bi oslabio. Čišćenje jezika koje sprovode jezikoslovci stalno podsjeća da neprijatelj postoji jer to je onaj od koga dolazi prljanje. Osim toga, ako je neprijatelj automatski svatko tko kaže da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, onda je postojanje unutarnjih i vanjskih neprijatelja zagarantirano na duže vrijeme, jer uvijek će se naći netko tko će zdravorazumski uočiti da Hrvati i Srbi tečno komuniciraju jedni s drugima pa da se očito radi o istom jeziku. Političke elite profitiraju i od toga što pomoću teme jezika skreću pažnju s istinski važnih problema u društvu. A širi slojevi stanovništva od svega toga nemaju nikakve koristi.
U knjizi opsežno pišete protiv shvaćanja jezika kao ideološkog poligona, simboličnog polja koje definira jednu zajednicu i sve njene članove, te se zalažete za definiciju samog standarda kao kodifikaciju jezika koji govore „obični" govornici naspram jezičnog inženjeringa purista i ostalih. Da li je moguće jezik svesti isključivo na komunikacijsku funkciju i, uvjetno rečeno, „odstraniti" ove identitetsko-simbolične? Kakva je po tom pitanju situacija u Njemačkoj?
Poznato je da je, kako Georges Mounin kaže, „komunikacijska funkcija primarna, prvotna i temeljna funkcija jezika, a sve druge su samo aspekti i modaliteti". Jedna od njih je i identitetsko-simbolična. Ona nije odstranjena kod varijanata policentričnog jezika, naprotiv, svaka od standardnih varijanata ima svoje prepoznatljive specifičnosti s kojima se tko god poželi može identificirati. Čak i ako to ne želi, prepoznaju ga drugi kao govornika određene nacionalne varijante. Pitate za Nijemce, oni također odmah prepoznaju ako njihov sugovornik govori austrijsku ili švicarsku varijantu, ali to kod Nijemaca ne izaziva negativne emocije. Spomenuli ste standard i kodifikaciju. Za razliku od tvrdnji kroatista, standard je po definiciji ono što je već Pokušajmo zamisliti što bi bilo kad bi neki kroatist izjavio da se slaže s onim što je napisano u knjizi. Time bi priznao da je godinama govorio neistinu studentima i da je bio neobrazovan. A bio bi i izopćen iz svog kroatističkog kruga najviše prošireno u upotrebi, što je neutralno, obično i što omogućava nadregionalno sporazumijevanje. Kodifikacija nije izmišljanje i nametanje normi, kako kroatisti nastoje uvjeriti obične ljude, nego je „kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno", kako nas podsjeća Markus Hundt.
Nedavno su mediji u Srbiji stvorili histeriju zato što im „djeca odrastaju uz hrvatske crtiće". Ako govorimo o umjetnom udaljavanju hrvatskog od srpskog, koliko su lingvisti u tome uspjeli? Možemo izdvojiti dvije razine - onu realnog međusobnog razumijevanja tih dvaju naroda te, na razini percepcije, gotovo potpuno dominirajuću predodžbu da su to dva različita jezika?
Kao što ste rekli, i dan-danas Hrvati i Srbi realno se međusobno razumiju. To dokazuje da se projekt pravljenja zasebnog jezika nije ostvario u praksi iako se na njemu jako intenzivno radilo zadnjih desetljeća. S druge strane, proširilo se shvaćanje da je riječ o različitim jezicima jer to su ponavljali mediji i, uopće, čitava javna sfera. A znamo da po Goebbelsovoj oprobanoj metodi ako se laž ponovi dovoljno puta postaje istina, to jest ljudi postanu uvjereni da je to istina.
Postoji li šansa da, nekad u budućnosti, svijest da zapravo govore jednim te istim jezikom dopre do širih slojeva tih društava? Drugim riječima, ima li „nade za srpskohrvatski" - iako su mase i u Jugoslaviji jezik zvale samo hrvatskim, ili samo srpskim?
Zajednički jezik realno postoji, neovisno o tome htjeli mi to ili ne. A svijest o tome lako može doprijeti do širih slojeva ako mediji i škole počnu prenositi zdravorazumski pogled. Ovo me podsjetilo na situaciju kada je u Austriji nakon poraza nacizma vladala toliko velika averzija prema svemu njemačkome da se u školama jezik sedam godina nije nazivao „njemački" nego „jezik nastave", a tako je pisalo i u svjedodžbama iz tog vremena. No poslije se situacija smirila i više nije bio problem izustiti ime druge nacije. Nas već petnaest godina dijeli od rata, a kroatistima još uvijek smeta ako u nazivu jezika vide i ime druge nacije, dok Austrijancima odavno ne smeta što u nazivu svog jezika vide samo ime druge nacije. Ta odbojnost kod hrvatskih jezikoslovaca nije ništa drugo nego izraz nacionalizma, iako bi baš oni kao znanstvenici trebali imati neutralan odnos prema nazivu jezika. Za razliku od njih, narod može zvati jezik kako god hoće, tako je i prije bilo.
Koliko jezici i narodi bivše Jugoslavije zapravo gube time što se taj jezik rascijepio na četiri jezika, svaki s još manjim prestižem, okrenut sam sebi, s manjim brojem dostupnih prijevoda s drugih jezika, ugaslom kulturnom razmjenom između novih nacionalnih centara...?
Općepoznato je u svijetu da je prednost nekog jezika ako njime govori što više ljudi. A kod nas misle da imaju razloga za veselje ako uvjere strance da je jezik manji nego Ako nacionalni jezikoslovci uspiju uvjeriti društvo da je za opstanak nacije i države neophodan zaseban jezik, doživljava ih se kao iznimno važne za društvo jer se predstavljaju kao „čuvari" zasebnosti. Zato dobivaju i razne oblike materijalne potpore od države što jest. Sjetimo se samo kakvo pompozno slavlje je upriličeno kada je 2008. godine na zajedničku inicijativu beogradske i zagrebačke nacionalne knjižnice agencija za ISO-kodove navodno uvela kraticu „hrv" u ISO 639-2. Kažem „navodno uvela" jer na slavlju je prešućeno da je već prije dvadeset godina ta agencija uvela kraticu „hr" u ISO 639-1. Prešućeno je i da se prije deset godina kada je nastao ISO 639-2 u njemu nalazi kratica „hrv" za terminološke svrhe. Samo u jednoj od rubrika to slučajno nije bilo ujednačeno, pa je 2008. ukazano agenciji na to i odmah je ujednačeno. Agencija bi neujednačenost rubrika uklonila i prije deset godina da joj je to javljeno iz Hrvatske, što znači da NSK u Zagrebu nije bila dovoljno revna i da je prespavala jedno desetljeće. Jer u pravilniku agencije piše da se ona ravna prema zahtjevima dotične države. Zato i kritiziraju tu agenciju, na primjer nekoliko godina prije upriličenog slavlja kod nas Helmut Richter kaže: „Mana kod ISO 639-2 je što se jako orijentira prema političkim okolnostima: na primjer srpski, hrvatski i bosanski se vode kao tri različita jezika, dok se najmanje osam potpuno različitih kineskih jezika vode kao samo jedan. Nasuprot tome je SIL-shema jače pokušavala orijentirati se prema lingvističkim kriterijima". A kroatisti, umjesto da se pozivaju na lingvističke kriterije, pozivaju se na spomenutu agenciju.
U drugom (i opsežnijem) dijelu knjige, naslovljenom „Nacija, identitet, kultura, povijest" problematizirate te pojmove, a naročito dokazujete očiglednu činjenicu - pogledamo li situaciju s engleskim, španjolskim, pa i njemačkim jezikom - da postojanje samosvojnog jezika nije preduvjet za postojanje nacije. Zašto je suprotno uvjerenje tako rašireno (Hrvatska nije nikakav izuzetak) - kolektivi su opsjednuti što većom različitošću „prema vani", a homogenošću unutar sebe - te kakav je općenito odnos između jezika, naroda (etnije) i vlastite države?
Na južnoslavenskim prostorima još uvijek je prošireno populističko shvaćanje u kojem dominiraju mitovi da je narod zajednica određena jezikom, porijeklom, kulturom, poviješću. Objektivna istraživanja već duže vrijeme pokazuju da takvo shvaćanje nema osnovu, ali rezultati tih istraživanja nisu dopirali do širih slojeva. Zašto? Zato što i u doba socijalizma na južnoslavenskim prostorima nije bio poželjan objektivan pristup toj temi, nego su, kako Sabine Riedel uočava, „podupirana i do promjene sistema dovedena u vodeću poziciju ona istraživanja koja su nastojala potvrditi teze o zajedničkom porijeklu ili jezičnom kontinuitetu. To je do danas ostavilo duboke tragove u znanosti tranzicijskih država". Naime, „već i prije kraja suprotstavljenosti na istočni i zapadni blok 1989. oslanjale su se politike identiteta socijalističkih sistema jugoistočne Evrope na kulturne činioce poput jezika i religije. Tako su stari šefovi države i partije legitimirali svoju političku vlast sve više pomoću mitova nacionalne povijesti, koji su se prvenstveno služili modelom zajednice povezane porijeklom i jezikom. Istraživanje upotrebljivo za potvrđivanje takve teze bilo je ne samo potpomagano, nego je prije promjene sistema u dotičnim zemljama često imalo toliko dominantno mjesto da sve do danas presudno obilježava znanstvenu djelatnost dotičnih zemalja".
Iznimno je zanimljiva tvrdnja da je u Jugoslaviji između nacija vladala „sadržajno ispražnjena konkurencija", odnosno da se narodi međusobno nisu razlikovali, a sami su bili reproducirani sistemom raspodjele dobara - možete li objasniti tezu?
Istraživači sa Zapada došli su do tog zaključka. Na primjer Norbert Mappes-Niediek pokazuje da je problem bio u tome što je Jugoslavija bila organizirana tako da ju konstituiraju grupe u obliku nacija, koje se nalaze u stalnoj konkurenciji pri raspodjeli dobara unutar zajedničke države. Sistem raspodjele dobara u Jugoslaviji zahtijevao je da se svatko mora odlučiti za pripadnost nekoj grupi-naciji da bi imao pristup resursima jer oni su dijeljeni po nacionalnom ključu. Sama nacionalnost je, kako Mappes-Niediek navodi, bila „kulturno indiferentna, ali važna za raspodjelu službi, radnih mjesta i javnih resursa, na primjer stanova. Sedamdesetih i osamdesetih godina čovjek je bio Srbin ne zato što je išao u pravoslavnu crkvu i sanjao o Kosovu kao 'kolijevci srpstva', nego jednostavno zato što je čovjek morao nekamo pripadati Proširilo se shvaćanje da je kod Srba i Hrvata riječ o različitim jezicima jer to su ponavljali mediji i, uopće, čitava javna sfera. A znamo da po Goebbelsovoj oprobanoj metodi, ako se laž ponovi dovoljno puta, postaje istina da bi ga država registrirala i uzimala u obzir kod podjele radnih mjesta". Ravnopravnost između nacija je postignuta u Jugoslaviji, ali „ravnopravnost nacija nije ukinula suprotstavljenost među njima. Naprotiv, suprotstavljenost je ostala - u obliku čiste konkurencije, bez ikakvog sadržaja". A koliko god sistem nastojao pri raspodjeli biti pravedan prema svim grupama, konkurencijski odnos između njih izvor je negativnih emocija: „Toliko pravedan sistem nikada nije mogao biti, a da ne daje stalno povoda za nove pritužbe, ljubomore i sumnjičenja".
Na više mjesta argumentirate protiv konsocijacijske države, zato što se time forsiraju razlike između njenih građana, naročito preko formule pariteta. No, kako je drugačije moguće ustrojiti državu koja se sastoji od više različitih, usto vrlo čvrsto formiranih, kolektiva kao što je bila SFRJ ili je današnja BiH? Da li bi, i kako, u praksi, bilo moguće u BiH stvoriti građansku državu (a da to ne bude ponovno vrst nasilja nad kolektivima) s obzirom na gotovo totalnu identifikaciju stanovništva s (tro)nacionalnim kategorijama?
Tom temom su u zadnje vrijeme zaokupljeni istraživači sa Zapada, jer iskustvo SFRJ može pomoći da se bolje konstituira Evropska unija i izbjegne sudbina Jugoslavije. Njihov zaključak je da su se organizacijom države kakva je bila u Jugoslaviji uzgajali nacionalni kolektivi, a ne građani. Problem je dakle, kako Mappes-Niediek ističe, što je nedostajalo građansko društvo: „Misli se na društvo u kojem državni narod obuhvaća sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je 'etnička pripadnost' u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda koja će u sljedećoj generaciji ili u generaciji nakon nje možda sasvim potonuti u zaborav". Za zapadne istraživače povijest Jugoslavije pokazuje da grupe, kada konstituiraju državu, režu prava pojedinaca, a da ne spominjemo veliki potencijal za konflikte koji nudi takva konstrukcija države. Kad bi svaka država mogla birati društvo od kojeg će se sastojati i kad bi smanjivanje konflikata bio njen najviši cilj, sigurno bi se svaka odlučila za skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika neke grupe. Ovo je moguće ostvariti putem obrazovanja i medija. Riedel ističe da bi u Bosni i u drugim južnoslavenskim državama „postepena transformacija prema političkom modelu nacije bila pozitivan razvoj, ali on je nezamisliv bez odgovarajuće politike identiteta. To, međutim, traži dosljedno razračunavanje sa stereotipnim slikama povijesti, baziranim na kulturološkom modelu nacije koji proizvodi konflikte".
I na Zapadu su (ponovno) sve češći glasovi koji naciju shvaćaju kao odijeljenu kulturnu zajednicu, a ne zajednicu građana - nedavno je u Njemačkoj nastao skandal zbog stavova Thila Sarrazina o Židovima i muslimanima. Javnost je bila složna u osudi, no neka istraživanja pokazuju zabrinjavajuće veliku potporu među masama njegovim stavovima - smatrate li da i tamo postoji realna opasnost od isključivosti i šovinizma? Ipak, Nijemci nemaju nikakvih problema glede infiltracije njemačkog stranim riječima.
snjeana-kordi.jpg
Snježana Kordić: "Iskustvo SFRJ može pomoći da se bolje konstituira Evropska unija i izbjegne sudbina Jugoslavije."
Njemačka je daleko od toga da nacionalistički stavovi dobiju političku i medijsku podršku. A obrazovni proces koji sam maloprije spomenula je nešto što stalno traje, i u Njemačkoj, jer uvijek mu nasuprot stoji tendencija za svođenjem stvarnosti na crno-bijeli svijet. Što se tiče jezika, da, točno ste zapazili, u Njemačkoj se ne opterećuju nekakvim strahovima pred engleskim jezikom, nego se slobodno poseže za engleskim riječima.
Kakva je budućnost većine jezika na svijetu s obzirom na prevlast i ogroman razvoj engleskog jezika? Za sve veći broj novih pojmova ne postoje odgovarajuće riječi na drugim, naročito manjim jezicima. Možemo li očekivati situaciju u kojoj će oni odumrijeti ili ostati ograničeni na privatnu, „osnovnu" sferu, dok će se u javnosti govoriti isključivo engleskim? No takvu smo situaciju, u manjim razmjerima, barem na Zapadu, već imali s latinskim, koji je zadržao ogroman prestiž još dugo nakon pada Rimskog carstva. Možemo li usporediti te dvije situacije?
I latinski i današnja situacija s engleskim jezikom izraz su potrebe da se u svijetu premosti problem Babilonske kule. Od ukupnog broja jezika u svijetu dvije trećine otpada na jezike koji imaju između jednog i deset tisuća govornika. Jezicima s tako malo govornika događa se da vrlo brzo nestanu. Ali to se ne odvija po nekakvoj prisili izvana, nego zato što nove generacije govornika tih jezika po vlastitom izboru prelaze na druge, prestižnije jezike. Kako god tekao razvoj u budućnosti, odvijat će se isključivo po volji samih govornika jer svatko slobodno odlučuje kako će govoriti i orijentira se prema uspjehu koji postiže kad koristi određene riječi.
H-ALTER
http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/otrovne-lazi-o-jeziku
Tuesday, October 5, 2010
Preview comment | zokster
canabis
Up in smoke: 'Cannabis gave me my life back'
Agonising migraines had put Marie Summers in a 'prison of pain', until she overcame inhibitions about using an illegal drug. The result seemed like a miracle
Up in smoke: "Will induce loss of any concept of time for approximately two hours. Full beneficial effects will continue for 24 hours."
Up in smoke: "Will induce loss of any concept of time for approximately two hours. Full beneficial effects will continue for 24 hours."
Tell someone that you suffer from chronic migraine and you're unlikely to get sympathy in scale to the pain you suffer. Tell them you've got chronic migraine causing neuro-deficit, plus a small cavernoma with venous angioma and you will understandably get a blank stare. This collection of words is woefully inadequate at conveying the pain that has systematically dismantled my brain and disabled my body, but they are all I have without resorting to illustrations.
I'd suffered from worse than average migraines my whole life but gradually throughout my twenties the pain and frequency intensified. A couple of years ago I began to realise there was no longer a gap between attacks. My brain slipped into a loop, migraine begetting migraine, pain creating more pain, and nothing could stop the juggernaut of my malfunction.
Despite heavyweight preventative medications (each with its own difficult side-effects), mid-2009 my daily migraine became more sinister. I'd lived in constant pain for so long that I expected nothing better; what I did not anticipate was the rest of my body rebelling as well. Suddenly I couldn't walk, and it wasn't because I was in pain, it was because my legs were simply randomly unable. When I tried to force myself I began to shake and jerk, like a leaf caught in a storm, then I usually lost consciousness. I couldn't focus on reading and writing or long conversations, and any movement made me unmanageably nauseous; I was nearly always unable to get out of bed. I was in and out of hospital but we kept coming back to the fact that migraines are doing this to my brain. If migraines continue to run amok within me they will progressively destroy my quality of life and potentially, significantly shorten it.
Related articles
It's difficult to describe what living within a broken body feels like without sounding as if it's a call for pity. Pity is not what is wanted, understanding is. When pain is a constant, sickness and weakness creep into every corner of your self, and your mind begins to lose memories or words, you feel a wasted husk of a human. All the potential you once had seems a shadow, your beauty ephemeral and faded; you begin to feel a liability to those you love.
In what felt like a moment of madness, I Googled the medicinal effects of cannabis on migraines and related neurological conditions. What I found was a surprise, and almost an unwanted one at that. I didn't want to read how effective it could be, because I didn't want to feel compelled to try something that I'd once done for an illicit pleasure. I've been trained to expect my medicine to be extremely unpleasant, and like the Victorians were with sex, if I'm enjoying it I must be doing something wrong. After reading arguments for and against, I decided that trying cannabis had significantly less risk of side-effects than nearly every other prescription drug I had already legally tried, but with less of a "hit and miss" approach to the matter. I, like most chronic pain sufferers, am strongly advised not to take any pain relievers, from morphine to paracetamol, because they cause rebound pain and significantly compound the problem. When modern medicine sentences you to a lifetime of pain with little hope for a cure this simply adds insult to injury. Medical evidence shows that cannabis almost certainly does not cause rebound pain; in this it is almost unique among viable pain relief medicines. The opportunity to break the cycle chipping away at my brain seemed to be presenting itself; I still had to decide if I was brave enough to break the law at the advanced parental age of 31.
Taking my inspiration from Bertrand Russell, who said, "One should as a rule, respect public opinion in so far as is necessary to avoid starvation and to keep out of prison, but anything that goes beyond this is voluntary submission to an unnecessary tyranny, and is likely to interfere with happiness in all kinds of ways," I reflected on the aspect of staying out of prison. This is of crucial importance to me, not for my own sake (I can be sick anywhere) but for my young son's. Once I resolved that I was prepared to fight any charge that might be brought upon me in the event I was caught with cannabis, the decision had made itself.
After managing to find some marijuana, it sat unused and hidden in a far corner of the house. I continued to suffer as before, but I'd lost my courage. I remembered being high as a teenager, and I didn't want to be like that again. I didn't want to lose control of myself amid a roomful of sober adults. My internal battle waged for four weeks. Four weeks of society's conditioning wearing away while I wept. Finally one night when the pain became too extraordinary, it was either try the pot or go to A&E to be scanned in case I'd had an aneurysm. In my hospital-jaded and exhausted state, I finally opted for the pot, reasoning that if it was an aneurysm it would still be there afterwards, but if not I'd feel better and save myself an unnecessary trip.
Within minutes of taking a small amount of cannabis there was not an inch of my body in pain, and my tremors had stopped. My body felt at peace, and I don't think I can ever convey the enormity of that to anyone. Nothing hurt or felt wrong. I was still weak, but I could move with as much ease and grace as I used to. Yes, I was intoxicated, but it was not how I remembered it from my teenage years. Perhaps it was the smaller amount I used, just enough to free my body from its prison. I felt I was smiling more than usual, but this truly seemed to be because the mantle of agony I am normally covered in had been lifted. I certainly wasn't hearing or saying unusual things. Nevertheless, the "high" period was brief yet the health effects remained for a full 24 hours. It seemed to be a miracle. I tried to imagine the warning label if this was manufactured by a pharmaceutical company: "Will induce slight giddiness and loss of any concept of time for approximately two hours. Full beneficial effects will continue for 24 hours." An acceptable trade-off?
I had two weeks of this beautiful cure, and every day of those two weeks I became stronger. I was able to take up activities long abandoned and sorely missed. The excitement my husband and I felt was palpable. If I took it slowly, I was nearly normal and every minute my brain was taken out of its loop it was being allowed to recover. Personally, this is a joy, but in the bigger picture it could be an economic blessing. If the sick and disabled can benefit from cannabis the benefits would be felt by relieving the strain on the NHS and allowing some patients or carers to return to the workforce.
Sadly I don't know how reliably I'll be able to find cannabis. After years of searching I found something that can make my life bearable, even productive, but it's just out of reach. I have every intention of continuing to seek it out, but I don't know how achievable it will be. If you've been touched by cancer, HIV, MS, fibromyalgia or rheumatoid arthritis you are among many who could possibly benefit from cannabis, but I would advise each person to fully research for themselves and speak to a trusted medical professional.
Most patients, friends, family members, doctors and politicians know that there is a great truth here that deserves more than it's receiving. We need widespread medical trials now, and laws quickly changed to reflect the findings. It seems what is holding us back is not truth, but fear. Fear of a deluge of change and a "too liberal" domino effect that cannot be anticipated. My life and my family traded for your peace of mind, so you can be sure everything is as it always was.
Of course medicinal cannabis doesn't have the same scope for making large pharmaceutical companies big profits that drugs such as Olanzapine or Lorazepam do. After all, how would you patent a daffodil? This would not be a deterrent for law-making in a civilised society, but in ours, perhaps. It's time that we collectively grew up, and realised that the longer this issue remains unresolved we are throwing lives, money and progress down the drain. This may be one case where the grass really is greener on the other side.
Cannabis as a medicine
* Research has indicated that cannabis can relieve pain and nausea and stimulate the appetite, and can also help with the symptoms of diseases such as HIV, cancer and multiple sclerosis, but people who use cannabis regularly over a long period may develop a dependence on it.
* In 1999, a House of Lords inquiry recommended that cannabis be made available with a doctor's prescription. Long-term clinical trials have been authorised but no conclusions have been made.
* It is legal for medical use in countries including Canada, Austria, Germany, the Netherlands, Spain, Israel, Italy, Finland, Portugal and 14 US states.
* Medicinal cannabis is primarily smoked, but it can be administered in capsules or by eating or drinking extracts. The two main components are THC (Tetrahydrocannabinol) and CBD (Cannabidiol). A high level of THC is what causes the user to get high, whereas higher levels of CBD lessen some of the effects of THC and increase others, making it more suitable for medicinal use.
* Colin Davies, 42, of Stockport was acquitted of supplying two MS sufferers with medical marijuana by Manchester Crown Court July 1999. Davies himself took the drug after suffering side-effects from prescription drugs. The judgment was the first of its kind in a British court.
* Jason Turner, 23, of Clifton, was spared jail by Nottingham Crown Court in 2009 after pleading guilty to producing cannabis in his loft, on the grounds that he needed it to help relieve the pain caused by the severe arthritis that he had experienced since birth.
Kathryn Cain
Up in smoke: 'Cannabis gave me my life back'
Agonising migraines had put Marie Summers in a 'prison of pain', until she overcame inhibitions about using an illegal drug. The result seemed like a miracle
Up in smoke: "Will induce loss of any concept of time for approximately two hours. Full beneficial effects will continue for 24 hours."
Up in smoke: "Will induce loss of any concept of time for approximately two hours. Full beneficial effects will continue for 24 hours."
Tell someone that you suffer from chronic migraine and you're unlikely to get sympathy in scale to the pain you suffer. Tell them you've got chronic migraine causing neuro-deficit, plus a small cavernoma with venous angioma and you will understandably get a blank stare. This collection of words is woefully inadequate at conveying the pain that has systematically dismantled my brain and disabled my body, but they are all I have without resorting to illustrations.
I'd suffered from worse than average migraines my whole life but gradually throughout my twenties the pain and frequency intensified. A couple of years ago I began to realise there was no longer a gap between attacks. My brain slipped into a loop, migraine begetting migraine, pain creating more pain, and nothing could stop the juggernaut of my malfunction.
Despite heavyweight preventative medications (each with its own difficult side-effects), mid-2009 my daily migraine became more sinister. I'd lived in constant pain for so long that I expected nothing better; what I did not anticipate was the rest of my body rebelling as well. Suddenly I couldn't walk, and it wasn't because I was in pain, it was because my legs were simply randomly unable. When I tried to force myself I began to shake and jerk, like a leaf caught in a storm, then I usually lost consciousness. I couldn't focus on reading and writing or long conversations, and any movement made me unmanageably nauseous; I was nearly always unable to get out of bed. I was in and out of hospital but we kept coming back to the fact that migraines are doing this to my brain. If migraines continue to run amok within me they will progressively destroy my quality of life and potentially, significantly shorten it.
Related articles
It's difficult to describe what living within a broken body feels like without sounding as if it's a call for pity. Pity is not what is wanted, understanding is. When pain is a constant, sickness and weakness creep into every corner of your self, and your mind begins to lose memories or words, you feel a wasted husk of a human. All the potential you once had seems a shadow, your beauty ephemeral and faded; you begin to feel a liability to those you love.
In what felt like a moment of madness, I Googled the medicinal effects of cannabis on migraines and related neurological conditions. What I found was a surprise, and almost an unwanted one at that. I didn't want to read how effective it could be, because I didn't want to feel compelled to try something that I'd once done for an illicit pleasure. I've been trained to expect my medicine to be extremely unpleasant, and like the Victorians were with sex, if I'm enjoying it I must be doing something wrong. After reading arguments for and against, I decided that trying cannabis had significantly less risk of side-effects than nearly every other prescription drug I had already legally tried, but with less of a "hit and miss" approach to the matter. I, like most chronic pain sufferers, am strongly advised not to take any pain relievers, from morphine to paracetamol, because they cause rebound pain and significantly compound the problem. When modern medicine sentences you to a lifetime of pain with little hope for a cure this simply adds insult to injury. Medical evidence shows that cannabis almost certainly does not cause rebound pain; in this it is almost unique among viable pain relief medicines. The opportunity to break the cycle chipping away at my brain seemed to be presenting itself; I still had to decide if I was brave enough to break the law at the advanced parental age of 31.
Taking my inspiration from Bertrand Russell, who said, "One should as a rule, respect public opinion in so far as is necessary to avoid starvation and to keep out of prison, but anything that goes beyond this is voluntary submission to an unnecessary tyranny, and is likely to interfere with happiness in all kinds of ways," I reflected on the aspect of staying out of prison. This is of crucial importance to me, not for my own sake (I can be sick anywhere) but for my young son's. Once I resolved that I was prepared to fight any charge that might be brought upon me in the event I was caught with cannabis, the decision had made itself.
After managing to find some marijuana, it sat unused and hidden in a far corner of the house. I continued to suffer as before, but I'd lost my courage. I remembered being high as a teenager, and I didn't want to be like that again. I didn't want to lose control of myself amid a roomful of sober adults. My internal battle waged for four weeks. Four weeks of society's conditioning wearing away while I wept. Finally one night when the pain became too extraordinary, it was either try the pot or go to A&E to be scanned in case I'd had an aneurysm. In my hospital-jaded and exhausted state, I finally opted for the pot, reasoning that if it was an aneurysm it would still be there afterwards, but if not I'd feel better and save myself an unnecessary trip.
Within minutes of taking a small amount of cannabis there was not an inch of my body in pain, and my tremors had stopped. My body felt at peace, and I don't think I can ever convey the enormity of that to anyone. Nothing hurt or felt wrong. I was still weak, but I could move with as much ease and grace as I used to. Yes, I was intoxicated, but it was not how I remembered it from my teenage years. Perhaps it was the smaller amount I used, just enough to free my body from its prison. I felt I was smiling more than usual, but this truly seemed to be because the mantle of agony I am normally covered in had been lifted. I certainly wasn't hearing or saying unusual things. Nevertheless, the "high" period was brief yet the health effects remained for a full 24 hours. It seemed to be a miracle. I tried to imagine the warning label if this was manufactured by a pharmaceutical company: "Will induce slight giddiness and loss of any concept of time for approximately two hours. Full beneficial effects will continue for 24 hours." An acceptable trade-off?
I had two weeks of this beautiful cure, and every day of those two weeks I became stronger. I was able to take up activities long abandoned and sorely missed. The excitement my husband and I felt was palpable. If I took it slowly, I was nearly normal and every minute my brain was taken out of its loop it was being allowed to recover. Personally, this is a joy, but in the bigger picture it could be an economic blessing. If the sick and disabled can benefit from cannabis the benefits would be felt by relieving the strain on the NHS and allowing some patients or carers to return to the workforce.
Sadly I don't know how reliably I'll be able to find cannabis. After years of searching I found something that can make my life bearable, even productive, but it's just out of reach. I have every intention of continuing to seek it out, but I don't know how achievable it will be. If you've been touched by cancer, HIV, MS, fibromyalgia or rheumatoid arthritis you are among many who could possibly benefit from cannabis, but I would advise each person to fully research for themselves and speak to a trusted medical professional.
Most patients, friends, family members, doctors and politicians know that there is a great truth here that deserves more than it's receiving. We need widespread medical trials now, and laws quickly changed to reflect the findings. It seems what is holding us back is not truth, but fear. Fear of a deluge of change and a "too liberal" domino effect that cannot be anticipated. My life and my family traded for your peace of mind, so you can be sure everything is as it always was.
Of course medicinal cannabis doesn't have the same scope for making large pharmaceutical companies big profits that drugs such as Olanzapine or Lorazepam do. After all, how would you patent a daffodil? This would not be a deterrent for law-making in a civilised society, but in ours, perhaps. It's time that we collectively grew up, and realised that the longer this issue remains unresolved we are throwing lives, money and progress down the drain. This may be one case where the grass really is greener on the other side.
Cannabis as a medicine
* Research has indicated that cannabis can relieve pain and nausea and stimulate the appetite, and can also help with the symptoms of diseases such as HIV, cancer and multiple sclerosis, but people who use cannabis regularly over a long period may develop a dependence on it.
* In 1999, a House of Lords inquiry recommended that cannabis be made available with a doctor's prescription. Long-term clinical trials have been authorised but no conclusions have been made.
* It is legal for medical use in countries including Canada, Austria, Germany, the Netherlands, Spain, Israel, Italy, Finland, Portugal and 14 US states.
* Medicinal cannabis is primarily smoked, but it can be administered in capsules or by eating or drinking extracts. The two main components are THC (Tetrahydrocannabinol) and CBD (Cannabidiol). A high level of THC is what causes the user to get high, whereas higher levels of CBD lessen some of the effects of THC and increase others, making it more suitable for medicinal use.
* Colin Davies, 42, of Stockport was acquitted of supplying two MS sufferers with medical marijuana by Manchester Crown Court July 1999. Davies himself took the drug after suffering side-effects from prescription drugs. The judgment was the first of its kind in a British court.
* Jason Turner, 23, of Clifton, was spared jail by Nottingham Crown Court in 2009 after pleading guilty to producing cannabis in his loft, on the grounds that he needed it to help relieve the pain caused by the severe arthritis that he had experienced since birth.
Kathryn Cain
Subscribe to:
Posts (Atom)