Izbori su održavanje postojećeg stanja, stabilizator hijerarhijskog sistema, te autoritarnih struktura i prakse. Perpetuum našeg odustajanja od oblikovanja svakodnevice.
Izbori su stavljanje većine u službu pojedincima, naša ispisnica iz odlučivanja, naša depersonalizacija i društvena degradacija, prepuštanje u nemilost kleptomanima, zlostavljačima i krvnicima čovečanstva.
U ovoj nepotrebnoj tehnologiji velikih brojeva ne kandiduju se oni koji o svemu odlučuju, oni su unapred izabrani. Delegiraju se podmićene karikature kako bi amortizovali nezadovoljstvo javnosti, kada jednom prihvatite fingiranje demokratije, vi niste samo saučesnik u prevari, vi postajete njena potpora.
Nemojmo se iznova zavaravati da nije tako u planovima manipulatora koji pletu bodljikave žice oko naših života.
Navika čini da ne razmišljamo van kriterijuma začaranog kruga, da umrtvi i drži pod kontrolom ljudske nagone, da ne odlutamo iza horizonta. Pretvara nas u marionete, u završni oblik našeg postojanja. Organski predmet iz kojeg je prognana ličnost.
Bojkot izbora je najbolja osnova za organizovanje protiv kvazidemokratije, ujedno i najbolja vežba međusobne saradnje, ujedinjavanja, i solidarnosti.
Počnimo odmah, ujedinjujmo se bojkotujući izbore, nema više vremena za čekanje, iščekivanjem će nam uzaludno proći godine i godine u jadikovanju. Vrednosti se ne podrazumevaju i ne čekaju nas iza ugla.
Ne saginji glavu, ne povijaj ramenima, ne odmahuj rukom kada te deca budu pitala šta ste čekali. Razmisli sad. Bojkotuj laži i prevare, neka tvoj glas bude glas blaženih generacija koja dolaze za nama.
Jednostavnije je nego što izgleda na prvi pogled. Imamo priliku, imamo izbore na svakom kutku planete, imamo društvenu mrežu, povežimo se u interne(t)cionalu.
Autoritet kao div nad svim moćima i nad svima nama, temelji se na suverenosti, na našoj saglasnosti da klečimo pred autoritetima i nihovim agitatorima. Tu možemo delovati, na podrivanju samih temelja na kojima počiva moć.
Izaberi svoj izbor – BOJKOTUJ! Odupri se, nemaj bojazni. Učinimo prvi korak za naše dobro. Ne podržavaj moć. Začepi gubicu svakom ko je zastupa. Uvek i svuda.
Osujeti je! Napadni moć!
MARGINALAN TYPE
Prevarićemo se misleći da smo u pravu, da je beli glas napredak u svesti. Beli glas je sitno otporaško smeće koje bi da se reciklira u budućnosti nomenklature. Beli glas je prilagođavanje, bojkot je subverzija sistema; pasivna aktivnost belih glasova na tesnoj je distanci od konformizma manjeg zla. Jedina razlika je u tome što prvi smatraju da je politička scena ispražnjena od aktera dostojnih njihovog malagrađanskog glasa, dok komformisti afektiraju preteći većim zlom.
Afektivno ponašanje je nezadovoljstvo učinkom vlade braniti pretnjama većim zlom, zlo je već učinilo to da nije postignuto “ jedinstvo nezadovoljstva “, već raspršenost glasova i pregrupisavanje nezadovoljnih na stranu manjeg ili većeg zla, stim da su zagovornici manjeg zla skloniji apsurdnosti pozitivnog tumačenja svog izbora.
To znači postati emisar protiv očevidnosti, svrsishodno širiti paniku, agitovati strahom, zastupati i širiti informacije u kojima nema ni jedne razumne reči, i činjenice koje nisu isto što i istina.
Mišljenje formulisano iz prethodnog objektivnog iskustva koje predskazuje da će se ono ponovo aktualizovati, upravo dovodi u pitanje mogućnost napretka, jer je zasnovano na osporavajućem stereotipu i stoga ga ne treba shvatiti kao nesumljivost, već kao proizvodnju armije istomišljenika. Njegovi povodi i ono što ga inspiriše, uvek će biti zalaganje za sebični interes kojim se razmenjuje društvena stvarnost za konkretnu praktičnost, što jeste ključ političkog sistema, i okova društvene zajednice.
Tako su na jedinstven način utvrđena pravila igre. Omča je uvek o vratu marginalnalaca.
Jedinstvo interesa koje podrazumeva društveno upravljanje uvek teži samoodržanju i prisvajanju zajedničkih dobara.
Ne dozvolite da vas beli glasovi zavaraju laicizmom da su negirali političke stranke, u svojoj principijelnosti - ponudu da se usvoji koncepcija manjeg zla, da je raskrinka i preduzme antikampanju protiv: serijalne kandidature, skandalizovanja bez sudskih epiloga, objedinjavanja moći u svemoć kojom vladajuća politička struktura sprovodi i nameće vlastite predstave i apologiju.
To nije dovoljno.
Beli glasovi se zaklinju sistemu, zato nam nisu prihvatljivi stavovi koji su legitimacija zajedničkoj pokornosti demokratskom despotizmu, niti stavovi koji se preporučuju kao regulatorski, promičući sopstvene alternativne projekte reorganizacije vlasti; neumitno prozaične –jer bi vlast mogla biti – oni sami, mlađa braća velikog brata.
Nikakvo servisiranje institucija nije prihvatljivo slobodoumnim ljudima, nikakva malograđanska ekshumacija građanizma, pretendenti na prestolja koji zatvaraju prostor ličnim slobodama, ništa što je rezignirani realizam u kojem ne živi pobuna.
Bojkot je odlučno negiranje demokratskog holograma jer revolucionarno teži ukidanju moći.
Beli glasovi su pogrebno društvo slobodi za koju se bore slobodoumni, slobodi u jednakosti.
Potrebna su nam samo tri izborna ciklusa da omasovimo bojkot; u prvom ćemo savladati problem praznih glasova, u drugom ćemo savladati manje i veće zlo, vlastima oduzeti legitimitet, u tećem ćemo obezglaviti moć.
Očekujte neočekivano!
Pepeo pepelu, prašina prašini, sloboda narodima.
Obznanjuj dalje! Nastavi talas!
Nismo više naivni da bismo imali iluzije oko „tržišta”: sektaška marketinška politika samo je instrument vladajuće političke i ekonomske oligarhije, oruđe pomoću kojega će nekadašnji politički teror biti zamijenjen onim „slobodnoga tržišta".
U niz navrata pokušali smo za taj problem senzibilizirati javnost, naročito strukovne organizacije, ali bez uspjeha. Hrvatsko novinarsko društvo zadržalo se na uopćenim frazama o tome kako „oglašivači sve više utječu na uređivačke politike”, pazeći da kakvom neopreznom inicijativom ne naruši poslovični konformizam, s članstvom koje se doslovno trese od straha pred vlasnicima medijskih korporacija, jer im o njima, eto, ovisi egzistencija.
I zbilja, „uređivačke politike” više i ne postoje kao iole autonomne činjenice. O njima se više i ne raspravlja iz perspektive novinarskog zanata i kreacije. One su puki produkti interesa vlasnika i njihovih partnera i sponzora, gdje se - sada već bez ikakvog novinarskog otpora - intervenira na dnevnoj bazi.Prije dvije godine na ovim smo stranicama postavljali pitanja koja su nam se činila dramatičnim:
„Postaje li novinarstvo ambalaža za oglase? U kolikoj je mjeri marketinška industrija preuzela kontrolu nad prioritetima i razvojem novinarske struke? Kolika je izvjesnost da će se, nakon mnogih desetljeća služenja raznim političkim ideologijama, žurnalizam i propaganda ponovo - ovaj put 'bezbolno' - stopiti u jednu te istu profesionalnu djelatnost, sada na prividno bezideologijskim osnovama? I koliko je ta 'dezideologiziranost' uistinu lišena političkih utjecaja?”
U međuvremenu, upitnici su se uspravili u uskličnike: stvari su se promijenile utoliko što su vlasnici medija postajali i vlasnici oglasnih agencija, najveći oglašivači postali su, pak, vlasnici novinske distribucije, interesi su preprženi s više strana, ostvarena je kohabitacija „do groba”, a predstavnicima vladajuće političke elite - koji su sve to omogućili - na novinskim stranicama, radijskim i televizijskim kanalima pjevaju se ditirambi bez kraja i konca. Izbori se ovdje dobivaju ako se osigura potpora vodećih medijskih koncerna, uz odgovarajuće protuusluge, dakako. Sve je podređeno „tržištu”.
U tom kontekstu ostvaruje se hrvatski paradoks: sve agresivnija medijska ekspanzija dovodi do sve većeg sužavanja javnog prostora. Raspolažući sa sve više medija, Hrvatska - za vraga - postaje sve manje slobodna zemlja. Jer mediji u svojoj jednoobraznoj šarolikosti više ne provociraju dijalog, nego su zamišljeni takvima da perpetuiraju isključivo „poželjne” vrste informacija i mišljenja, kao što revijalnim stranicama i televizijskim programima defiliraju samo „poželjni” medijski intelektualci.
Temeljna svrha insistiranja na „obilju” i jest da se ne primijeti ono što je iz njega odstranjeno. Novine već duže vrijeme nisu generatori kritičke misli, već idealni poligoni za njezino pripitomljavanje. Cenzura više nije interventna, nego sistemska. Sasvim rijetki nezavisni mediji i pojedini internetski portali postali su spasonosna mjesta gdje će se objaviti nedopuštene informacije i stavovi, strukturno nalik nekadašnjim „samizdatima”. Samo u zadnjih mjesec dana Feral je objavio pet priča koje su bile doslovno zabranjene u redakcijama vodećih domaćih dnevnih listova, pa su nam ih tamošnji frustrirani novinari ilegalno doturili, a ticale su se visokorangiranih pripadnika političke, gospodarske i pravosudne nomenklature. Kao i devedesetih - ali sada bez rata, Tuđmana i žestokih nacionalističkih naboja - Feral bi danas mogao temeljiti svoju cjelokupnu uređivačku politiku na cenzuriranim člancima sa sve bogatije medijske scene. Samo što „tržište” to neće prihvatiti, logično, jer je ono i uspostavilo cenzuru.
Diktatura tzv. „slobodnog tržišta” realizira se, dakle, u Hrvatskoj tako što se ono ne ukazuje ni kao slobodno, ni kao tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda. „Tržište” koje je skrojeno i modelirano prema interesima političkih i ekonomskih moćnika zapravo je predložak za masovno ispiranje mozga - ideološko trovanje nečim što „nije ideologija”, nečim što je „proizvodnja sadržaja”, kako to vole reći kreatori korporacijskih manifesta - tim više što tu formalno vrijede zakoni slobodnoga natjecanja i jednakih šansi za sve.
I dakako, kad vas marketinška industrija s političkom potporom jednostavnim komesarskim potezom izbaci iz igre, vjernici novoga doba slavodobitno će vas proglasiti poslovno neuspješnim. „Tržište” je tu sasvim neumoljivo, „tržište” je zadano da iznjedri dodatne uspjehe izabranim monopolistima i skutrenoj armiji njihovih poslušnika: svako obrazloženje njegovih „učinaka” svodi se na goli cinizam.
(Tu valjda vrijedi podsjetiti da živimo u zemlji gdje se „uspješnost”, kao pokazatelj društvenoga etabliranja, i inače mjeri čudnim parametrima. Ovdje optuženik za najgora ratna zvjerstva biva izabran za zastupnika u parlamentu, dok najpopularniji estradni fašist, u organizaciji političke vlasti, drži crnu misu na središnjem zagrebačkom trgu, pred desecima tisuća ljudi, i to na bini koja je okićena golemim oglasnim panoima brojnih sponzora: marketinški magovi nemaju predrasuda prema širiteljima mržnje, nego prema „radikalizmu” onih koji se tome suprotstavljaju.)
Zato „medijsko tržište” na hrvatski način, umjesto uobičajenih liberalnih refrena, podrazumijeva reket, ucjenu, političku klimoglavost i duboko poštovanje prema već konstituiranim tvrđavama moći. „Prilagoditi se tržištu” u takvim okolnostima znači pristati na toliko kompromisa da je u pravilu neizbježno izdati osnovna načela novinarske profesije, ako to još išta znači.
Feral Tribune, jasna stvar, nije bio spreman na takvu prilagodbu. Nije „pravilno osluhnuo duh vremena”, što bi rekli oni analitički zlobnici. Sasvim je razumljivo što je propao „na tržištu”.
Hrvatska zbog toga neće postati bolja, ali će biti „tržišno” još zanimljivija.
FERAL TRIBUNE 1185 (Poslednji broj)
Ferale vrati se ovce tvoje ne mogu bez tebe.
Sve je otišlo do đavola